Vrijeme čitanja: 9 minute

Njemački jezik mnogi doživljavaju kao hladan i neumoljivo gramatičan. No promjena adrese često mijenja i perspektivu. U to se uvjerio Luka Janković, kojemu je preseljenje u Njemačku pokazalo da jezik iz apstraktnog sustava pravila nenadano može prerasti u alat preživljavanja i integracije. Međutim, u njegovom slučaju, njemački je vremenom postao i profesionalni interes.

Luka je danas vlasnik obrta Verbal, kroz koji podučava njemački jezik. Posao je to u koji je ušao bez formalnog obrazovanja, ali s višegodišnjim životnim i radnim iskustvom. Stoga njegovi polaznici ne uče samo pravila, nego i kako se snaći u svakodnevnoj dihotomiji Njemačke, bilo to u administraciji, radnom ili pak neformalnom okruženju, to jest ondje gdje jezik doista živi.

U skladu s njemačkom kulturom odmjerenosti i preciznosti, Luka za sebe tvrdi da njeguje vintage estetiku s urbanim primjesama. Sklon je eleganciji i čistim linijama, a tamnije tonove dopušta si i u književnosti. Tako u svom debitantskom romanu Davidov akt istražuje psihološke napetosti koje nastaju uslijed sudara požude i nagomilanih repova iz prošlosti.

Slijedi razgovor o jeziku kao prostoru osobne transformacije, o stereotipima koji se pripisuju njemačkoj kulturi, kao i predrasudama prema onima koji podučavaju jezik bez formalnog obrazovanja. Također, razgovaramo o pisanju kao potrebi da se razumiju složeni međuljudski odnosi.

Kako je njemački jezik ušao u tvoj život i kako se mijenjao tvoj odnos prema njemu?

Njemački je u moj život ušao prilično neglamurozno u četvrtom razredu osnovne škole, kao izborni predmet koji sam odabrao više iz nužde nego iz entuzijazma. Tada mi se nije nimalo sviđao. Doživljavao sam ga kao tvrd, kompliciran i potpuno neintuitivan jezik; upravo onako kako ga većina djece u toj dobi i doživljava. Učio sam ga jer sam morao, a ne zato što sam htio.

Preokret se dogodio kada sam se s roditeljima preselio u Njemačku. Odjednom je njemački postao alat za preživljavanje. Shvatio sam da si više ne mogu priuštiti luksuz „ne voljeti“ taj jezik ako se želim integrirati. Od jezika koji sam doživljavao kao prepreku, postao je prostor slobode jer mi je omogućio osjećaj pripadnosti i profesionalni razvoj.

Što te motiviralo da se počneš baviti podučavanjem?

Ideja da se bavim podučavanjem došla je prilično spontano nakon povratka u Hrvatsku. Razmišljao sam čime bih se mogao dugoročno baviti, a podučavanje jezika nametnulo se gotovo prirodno jer je njemački već tada bio sastavni dio mog života. Možda me najviše motivirala spoznaja da je jezik, koji sam nekoć doživljavao kao težak, zapravo postao moćan i logičan alat za komunikaciju. Osim toga, još od djetinjstva privlačila me uloga učitelja i oduvijek sam maštao o tome da jednog dana stanem pred razred.

Već više od pet godina aktivno podučavam njemački jezik. Vlastiti obrt otvorio sam nešto kasnije, a prije toga radio sam u dvije škole stranih jezika, što mi je pružilo vrijedan uvid u različite metode rada i potrebe polaznika.

S obzirom na dugogodišnje iskustvo života u Njemačkoj, danas si poluizvorni govornik njemačkog. Na koji se način to iskustvo odražava na tvoj pristup podučavanju?

Za mene poluizvorni govornik nije netko tko samo „dobro zna jezik“, nego osoba koja je dio života provela na tom govornom području. Njemački nisam učio isključivo iz knjiga, nego kroz svakodnevne situacije koje vas ili nauče ili izbace iz igre. Upravo tu vidim najveću prednost poluizvornog govornika: razumijem i jezik i put kojim polaznik prolazi jer sam tim putem i sam prošao.

Znam kako je to kada u glavi imate savršeno složenu rečenicu, a u stvarnosti vas sugovornik pogleda zbunjeno ili jednostavno zablokirate. To mi se dogodilo već na samom početku života u Njemačkoj. Imao sam unaprijed pripremljeno sve što želim reći, ali kada sam konačno prišao osobi, ostao sam bez teksta. Tada sam shvatio kolika je razlika između njemačkog naučenog iz knjige i njemačkog u stvarnom životu. Upravo tu razliku danas nastojim prenijeti svojim polaznicima pomažući im da jezik postane alat, a ne prepreka.

Budući da po struci nisi profesor njemačkog jezika, koliko je, po tvom mišljenju, formalno obrazovanje važno za kvalitetno podučavanje jezika?

Formalno obrazovanje smatram važnim, ali ne i presudnim u svim kontekstima. Kada je riječ o radu s djecom, pedagoška podloga svakako je poželjna. No kod odraslih polaznika situacija je drukčija. Oni dolaze s jasnim ciljevima, motivacijom i konkretnim potrebama, a tada presudnu ulogu imaju iskustvo, metodika i sposobnost prilagodbe, a ne sama diploma.

Akademska pozadina, po mom mišljenju, nije jamstvo kvalitetne nastave. Može biti prednost, ali sama po sebi ne znači da netko zna prenijeti znanje. U praksi je formalno obrazovanje ključno ponajprije ako se želite zaposliti u državnom sustavu. Izvan toga, osobito u privatnoj poduci, rezultati govore brže i glasnije od titula.

Na skepticizam vezan uz to odgovaram vrlo jednostavno: radom i rezultatima. Polaznici ostaju, preporučuju me drugima i vraćaju se s konkretnim ciljevima koje su ostvarili, bilo to zapošljavanje, preseljenje ili sigurnost u svakodnevnoj komunikaciji. To mi je najbolja potvrda.

Kako izgleda jedan tvoj tipičan sat i čime se razlikuje od klasične nastave?

Moj tipičan sat njemačkog nema klasičnu strukturu. Naravno, postoji plan i jasan cilj, ali sat je uvijek prilagođen polazniku. Počinjemo razgovorom, često o stvarnim situacijama koje polaznika očekuju ili su mu se već dogodile. Iz tih situacija prirodno izdvajamo gramatiku i vokabular koji su mu u tom trenutku potrebni.

Taj se pristup razlikuje od klasične nastave ponajprije po tome što je fokus na upotrebi jezika. Ne bih rekao da je klasična nastava loša ili kruta. I tamo se pogreške toleriraju i provode kvalitetni programi. Razlika je više u okviru rada. U formalnom sustavu postoji jasno zadan plan i ishodi koji se moraju ostvariti u ograničenom broju sati, pa često nema vremena da se dulje zadrži na onome što pojedinom učeniku predstavlja veći izazov.

U individualnoj, a osobito individualiziranoj nastavi, taj pritisak ne postoji. Mogu prilagoditi tempo, redoslijed i način rada svakoj osobi jer nekome treba više vremena za gramatiku, nekome za vokabular, a nekome za govor. Upravo u toj fleksibilnosti vidim najveću prednost svog pristupa.

Kako radiš s polaznicima koji imaju izražen strah od govora? Možeš li podijeliti neku anegdotu ili primjer polaznika koji je mislio da neće lako naučiti njemački?

Ako bih morao izdvojiti jedan tip polaznika koji me uvijek iznova iznenadi, to su oni koji dolaze slomljenog samopouzdanja, uvjereni da nisu za jezik. Upravo oni često naprave najveći iskorak. Česta greška koju polaznici rade je da od sebe očekuju savršenstvo prerano i onda se zbog straha od pogreške jedva usude govoriti. Strah od govora je daleko najčešći problem i uvijek naglašavam da on nema veze s inteligencijom. S takvim polaznicima radim polako, ali vrlo konkretno. Ne preskačemo stvari koje stvaraju probleme, nego ih rastavimo i objasnimo.

Primjerice, kod njemačkog je česta greška da se sve pokušava doslovno prevoditi s hrvatskog. Recimo, ljudi kažu „u Njemačkoj“, pa automatski žele reći in Deutschland, ali onda isti obrazac pogrešno prenose na sve situacije. Ili kod preterita pokušavaju tražiti paralelu s hrvatskim vremenima koja jednostavno ne postoje. Zato se zadržimo na tim točkama, ponavljamo ih u različitim kontekstima i tek kad vidim da je osoba to stvarno usvojila, idemo dalje. Prvo gradimo si...

Ziher

Message History

Delivery option(s)