Ziher

Nova glazba: Ida Prester, Putokazi, Trokut, Despot Tomić i drugi

Wed, 28 Oct 2020 10:31:18 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

Pobjednički singl prošlog tjedna Hit The Town ima bend Skyburst.

Domaće i regionalne snage ovog tjedna odmjerit će Trokut, Ida Prester, Radioactive Boy Scout, Despot Tomić, Ivan Kapec 5tet, The Heaps i Putokazi.

Strane preporuke za slušanje su Neil Young, Julien Baker, Casquette, AC/DC i Bruce Springsteen.

Vi odlučujete koji novitet je zaslužio biti na prvom mjestu. Glasujte za svog favorita i donesite mu vječnu slavu!

Domaća i regionalna glazba

Trokut – Spinning Top

Trokut je zagrebačko-ljubljanski electronic jazz bend i čine ga Jaka Arh, Bojan Skočilić, Filip Pavić i Jerko Jurin. Sutra će objaviti svoj album „Shapeless” i najavljuju ga singlom Spinning Top.

Ida Prester – Luda

Ida Prester i pocket palma u novoj suradnji napravili su glazbu za novi singl. Autorica teksta je sama pjevačica, dok spomenuti dvojac potpisuje i aranžman pjesme Luda. Marko Čerketa je art direktor spota.

Radioactive Boy Scout – Heart Only Breaks When It´s Young

Nikša Lovrinić nakon benda Slow Motion Suicide ima novi projekt. Radioactive Boy Scout predstavio je singl Heart Only Breaks When It´s Young i najavio album „Perfect Pitch For The Lonely” za studeni. Vedran Rapo autor je spota.

Despot Tomić – Što dalje

Što dalje treći je singl s nadolazećeg albuma „antiRomeo” kojeg će Despot Tomić, bosanskohercegovački kantautor, objaviti 7. studenog na bandcampu. Autor je teksta, glazbe i aranžmana a spot je režirao Rambo Amadeus.

Ivan Kapec 5tet – In Processu

Zagrebački jazz gitarist i skladatelj Ivan Kapec objavio je svoj peti po redu album „Crta”. Snimao ga je u Italiji i predstavlja ga videom za skladbu In Processu.

The Heaps – Howlin

Splitski bend The Heaps čine Lovre Bilić, Mario Radić i Nikša Orlandić. Predstavili su novi, akustični singl Howlin, potpisnici su teksta, glazbe i spota dok je Kel Gore odradio mix i master pjesme.

Putokazi – Igralica

S albuma „Meandri” Putokazi su predstavili singl Igralica. Miranda Đaković autorica je teksta, glazbe i vokalnog aranžmana Zoran Majstorović onog instrumentalnog. Gea Rajić redateljica je spota.

Strana glazba – preporuka za slušanje

Neil Young – Homefires

Homefires je jedna od do sada neobjavljenih pjesama koje će se službeno naći na retrospektivnom izdanju „Neil Young Archives Volume II”.

Julien Baker – Faith Haler

Američka kantautorica Julien Baker će uskoro objaviti novi album „Little Oblivions” na kojem će se naći i Faith Healer.

Casquette – Sjæl Så Ung

Danski bend Casquette najavljuju svoje EP izdanje „Sjæl Så Ung” (Duša tako mlada) istoimenim singlom Sjæl Så Ung.

AC/DC – Shot In The Dark

Shot In The Dark je nova pjesma legendarnog benda AC/DC i njome najavljuju izlazak novog albuma „Power Up” 13. studenog.

Bruce Springsteen – Rainmaker

Bruce Springsteen i E Street Band objavili su prošli tjedan novi album „Letter To You” na kojem se nalazi i singl Rainmaker.

Novu glazbu ovog je tjedna birala Vlatka Semenčić Petrih.

Post Nova glazba: Ida Prester, Putokazi, Trokut, Despot Tomić i drugi je prvi puta viđen na Ziher.hr.

"Filmski klub” (D. Gilmour): Oprez! Ova knjiga uzrokuje nostalgiju za VHS uspomenama

Tue, 27 Oct 2020 11:22:14 GMT

Vrijeme čitanja: 6 minute

Nedavno mi je mama rekla da je pobacala sve naše stare VHS kazete. „Pa nemamo video godinama!”, rekla je, a mene je spopao nalet tuge i bijesa, onakav kakav te spopadne kad ti netko ukrade najveće blago. Otkad pamtim, u našoj kući su filmovi bili pozadinski šum i bili su jedan od interesa koje sam dijelila sa sestrama.

Filmovi koji život znače

Imali smo mi film za svako raspoloženje – u svojoj buntovnoj fazi, zavoljela sam „10 razloga zašto te mrzim” i otad sam taj film pogledala možda i stotinjak puta, u svom nastojanju da postanem knjiški moljac bila sam opsjednuta „Matildom”, kad sam maštala kakva osoba želim biti jednog dana, gledala sam „Braveheart”, a kad sam bila romantično raspoložena, gledala sam „Notting hill” (pogrešno sam prije 20 godina na naljepnicu napisala „Nothing hill”) ili „Moj dečko se ženi” – uglavnom, pretjerivala sam s filmovima Julije Roberts. Kad sam se trebala nabrijati za učenje, gledala sam „Plavušu s Harvarda” (i da, upisala sam pravni fakultet), a dok sam bila nezaposlena, često sam gledala „Dva tjedna za ljubav” (Sandra Bullock bila je u našem kućanstvu voljena skoro kao Julia Roberts).

Kad sam se morala isplakati, gledala sam „Imitaciju života” ili „Sjaj u travi”, tu i tamo „Pomajku” (Julia Roberts again), kad sam se spremala za pustolovine, gledala sam „Gooniese” ili „Jumanji” – a sestre su mi se, dakako, uvijek pridružile na kauču. Kad smo bile željne sestrinske ljubavi, gledale bismo „Zamku za roditelje” (dok je ostatak svijeta ludio za sestrama Olsen, kod nas je br. 1 bila Lindsey Lohan), kad nam se pjevalo, gledale smo „Kosu”, kad smo bile beznadne, gledale smo „Armageddon” ili „Dan nezavisnosti”.

Foto: Mateja Vukmir

Ljeti bismo gledale „Prljavi ples”, u jesen bismo gledale „Hocus Pocus” (mama ga je jednog popodneva snimila na blef, znajući da će nam se svidjeti film o tri sestre vještice), a za Božić „Grincha” i „Sam u kući” (OK, nekad i tijekom godine) 1, 2 i 3 (totalno underrated film), i uvijek smo imale plan odgledati sveto trojstvo „Kuma” odjednom, kao „Gilmoreice” (također, prvih šest sezona smo imale na VHS-u), ali samo je najmlađa uvijek uspijevala u tom naumu (ona je, naposljetku, završila studij režije na ADU). Uz filmove smo sanjarile i učile o svijetu, i o sebi, i ne bih mogla niti poželjeti šarenije djetinjstvo (niti drugačije sestre), djetinjstvo pod utjecajem filmova Garyja Marshalla i Nore Ephron, zlatnog doba Hollywooda i klasičnih brodvejskih songova, prožeto filmskim scenarijima, velikim romantičnim gestama, upečatljivim dijalozima, epskim tragičnim završetcima, ali i happy endovima.

Svi must-watch filmovi stanu u džep!

Istina jest, nije mi mama ukrala djetinjstvo bacivši filmsko blago, ukralo ga je vrijeme. Ipak, voljela bih ga još jednom imati u rukama, sjesti na kauč i stisnuti play. Sad smo odrasle – postale smo netko i nešto, odselile se od kuće. Kad je Baby Spice rekla da se seli, kupila sam joj ovu knjigu u izdanju Iris Illyrice, kao hommage svim našim popodnevnim filmskim seansama koje bismo provele više pričajući, nego gledajući televizor, jer dijaloge smo, ionako, znale napamet. Knjigu „Filmski klub” napisao je David Gilmour – ne Pink Floydov David Gilmour, nego kanadski filmski kritičar istog imena, da ne bude zabune.

Knjiga bi se mogla nazvati džepnom enciklopedijom must-watch filmova, ali je ona, prije svega, crtica iz života autora. Naime, nakon brojnih izostanaka i loših ocjena, David je uvidio da je njegov sin, srednjoškolac Jesse, potpuno neizainteresiran za školu, i da on to ne može promijeniti ni dubljenjem na trepavicama. Stoga, postavlja mu ultimatum – može odustati od škole, ali samo ako će živjeti kod njega, ne drogirati se i pogledati bar tri filma tjedno sa svojim starim. David je u to vrijeme bio između poslova i imao je svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju, na Jessejevu radost. I tako je počelo.

Očekivali pretencioznost, pa ostali razočarani

Foto: Mateja Vukmir

Iako se radi o knjizi koja je prevedena na tridesetak jezika i prodana u pola milijuna primjeraka diljem svijeta, mnogi su čitatelji njome, barem ako je suditi po Goodreadsu, ostali razočarani. No, u obranu Davida Gilmoura, rekla bih da su njihova očekivanja bila prevelika, i da su ostali zatečeni nepretencioznošću uratka jednog važnog filmskog kritičara koji bi mogao o filmovima raspredati danima, i to iz raznih perspektiva. Meni se, pak, baš sviđa što je odabrao upravo ovu perspektivu – perspektivu roditelja koji se nesprestano pita isplati li se glumiti da je kul i je li svom djetetu dao dozvolu da upropasti svoj život, uvijek se čvrsto držeći onog ultimativnog pravila roditeljstva – S djecom nikad ništa ne možeš isforsirati.

„No, kako to često biva kad se radi o vlastitom djetetu, pokazalo se da sam bio u krivu. Misliš da ih poznaješ bolje nego itko nakon svih tih penjanja i silaženja stubama, spremanja za spavanje, tuge, sreće, brige i bezbrižnosti – no nisi u pravu. Na kraju uvijek iz rukava izvuku neki trik koji nisi mogao niti zamisliti.”

Filmski preodgoj

David i Jesse započinju filmski klub gledanjem „400 udaraca” Francoisa Truffauta, „Sirovih strasti”, „Sjever-sjeverozapada”, „Zločina i prijestupa”, random redoslijedom gledaju i klasike kao što su „Casablanca” i „Kradljivac bicikala” te šund filmove kao što su „Showgirls” ili „Ishtar”, uvijek se vraćajući na neke od autorovih omiljenih redatelja – Hitchcocka, Tarantina, Woodyja Allena. Gledaju filmove i razgovaraju – o Rebecci Ng, o Beatlesima, o alkoholu, o Hitleru, o nevjeri, o Nixonu, o lezbijkama i kokainu, o Johhnyju Carsonu, veličini pimpeka, o početku života. „To su bila vremena! Možda sam čekao posao, ali nisam čekao život. Život je bio tu, sjedio je u pletenoj stolici pokraj mene. Znao sam koliko je to čudesno još dok je trajalo – no bilo mi je jasno da se u daljini nazire kraj.”

Foto: Mateja Vukmir

Možda se nekome tko nije imao pun ormar VHS kazeta obrazovanje djeteta filmskom umjetnošću ne čini kao bog-zna-kako-dobra-ideja, ali ja bih se usudila kopirati ju jednog dana, kad mi djeca porastu (naravno, radije bih izbjegla ovu nezaposlenost i odustanak od srednjoškolskog obrazovanja). David Gilmour si je u „Filmskom klubu” dao oduška – pisao je o roditeljstvu kakvo ono jest (nesavršeno), i o emocijama (nezaboravnim) koje filmovi bude. Nije isticao koliko je nagrada koji glumac dobio, koji kadrovi su predstavljali revoluciju u svijetu filma, nego se prisjećao svojih odlazaka u kino, svojih prvih ljubavnih iskustava, spoznaja do kojih su ga često doveli upravo filmovi.

Životne lekcije kao iz filma

David tako objašnjava Jesseju zašto je James Dean podcijenjen kao glumac, a hvaljen samo kao frajer, koja uloga je napravila facu od Richarda Gerea (nikad čula za taj film!), on se divi nizu prekrasnih, privlačnih gesti zanosne Audrey Hepburn i redateljskim sposobnostima čuvenog Clinta Eastwooda (znate li vi što Clint veli prije snimanja, umjesto riječi: ‘Akcija!’?), on uzima Romana Polanskog kao podsjetnik na to da smo sretniji nego što mislimo da jesmo, on zaljubljenog mladca na primjeru najbolje filmske scene iz „Prave romanse” poučava da „ne može biti sa ženom koju ne može odvesti u kino.”

Foto: Mateja Vukmir

Nije ova knjiga nalik enciklopedijama filma kakve možemo pronaći na policama knjižara, nego je oda filmskoj čaroliji bez koje bi nam život bio daleko bezbojniji i dosadniji. Iako se na kraju romana nalazi popis svih spomenutih filmova u knjizi (svih 118 – nije li to sjajna to-watch-list?), pročitavši ga nećete pohitati pogledati neki od fimova koje su Davida i Jesseja naveli da razgovaraju o smislu života, o ljubavnim jadima, problematičnim ženama i o planovima što-ću-biti-kad-odrastem – posegnut ćete za svojim starim VHS kazetama (ako ste sretnici) i uživati u feel-good filmskom maratonu kojem se uvijek vraćate u nadi da ćete se, gledajući ih, osjećati kao onog dana kad ste prvi put vidjeli njihovu najavnu špicu. To je ono što čini filmove velikima – to ljudsko iskustvo na platnu, i ljudske emocije u gledalištu. Ova simpatična knjiga, lišena mudrovanja i hvalisanja, odaje čast toj veličini – toj moći da u jednom trenutku u vremenu spoji nespojivo – oca i sina (ili tri sestre), na kauču, s kokicama u krilu, i brigama na kraj pameti.

„Jednog je dana Jesse ustao prije podneva, što sam proslavio pustivši mu ‘Dr. No’ (1962.), prvi film o Jamesu Bondu. Pokušao sam mu dočarati kakvo su uzbuđenje izazvali filmovi o Bondu kad su se tek pojavili. Imali su taj neki urbani štih i bili tako zločesti. Kad si jako mlad, objasnio sam mu, filmovi imaju snažan utjecaj na tvoju imaginaciju i mogu na tebe ostaviti dubok dojam. To je mnogo teže postići jednom kad odrasteš. Uživiš se u priču na način na koji poslije nećeš moći…”

Post “Filmski klub” (D. Gilmour): Oprez! Ova knjiga uzrokuje nostalgiju za VHS uspomenama je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Letter To You” (Bruce Springsteen & The E Street Band): Utješno kao bakina juha

Sun, 25 Oct 2020 14:42:25 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

Snimiti album u pet dana? Nema problema! Bruce Springsteen & The E Street Band napravili su baš to. Zapravo, četiri su dana snimali, a peti su dan preslušavali snimljeno i odlučili su ostaviti sav materijal na albumu, uz minimalne dorade, što do sada nije bio slučaj.

Oni koji su iole upoznati s radom ovih glazbenika vjerojatno i nisu bili iznenađeni što je „Letter To You” tako ekspresno napravljen.

Nastao na poklonjenoj gitari

Duga je njihova zajednička povijest, u jednom su se trenutku i rastali, ali samo da bi se ipak godinama kasnije sastali. Jer kada nešto funkcionira, teško se opirati. Neki od njih se poznaju 50 (da, pedeset) godina, pa što je onda snimiti album u 5 dana? „Letter To You” je prvo nastao na gitari koju je Springsteen dobio od jednog obožavatelja.

Last Man Standing je prva pjesma koju je za album i napravio nakon smrti prijatelja iz svog prvog ikad benda Castiles.

Prvi najavni singl je bio Letter To You, kada je Bruce odlučio svima na glas pročitati to pismo puno ljubavi i poniznosti. Adresirano je na sve one koji se u njemu prepoznaju. Jer to i je ono što The Boss najbolje radi – pruža ljudima ono što žele i trebaju, i tako već više od pola stoljeća.

Drugi uvid u audio pismo je bila pjesma Ghosts. Od početka svoje karijere u bendu Castiles, čije se ime vidi na početku spota, pa sve do sada odaje počast onima koji su bili prije njega i utrli put i onima koji su bili s njim na tom putu.

Podsjetila me na jednu crticu iz njegove autobiografije u kojoj je pisao kako i u snovima vidi one kojih više nema, ali njihovi duhovi su tu. I to ne oni koji progone, nego oni koji ga prate uz podršku. I ovo je pjesma za sve njih.

Religijske reference

House Of a 1000 Guitars nije definirana nekretnina s upisanom kvadraturom. To je Bruceova oaza koja može postojati bilo gdje i mjesto je sastajanja na kojem glazba nikad ne prestaje. I ono najvažnije, svi su pozvani i dobrodošli.

Puno je i religijskih referenci kroz cijeli album. Springsteen ne skriva da ima vjere, ali nije vjernik. Duhovnost je prilagodio sebi odavno. If I Was the Priest je pjesma koju je napisao prije 50 godina, a uloge je podijelio u duhu Divljeg zapada.

Isus u čizmama s mamuzama ga moli za pomoć, Djevica Marija vodi saloon naziva Sveti gral a Duh Sveti vodi show burleske. Eto, za svakoga ponešto. Tu je i Power of Prayer u svom klasičnom sjaju ili na primjer Rainmaker koja traži spas iz visina.

Bruce Springsteen nije nikada bio neki ekstra vokal, ali je ekstra prijenosnik energije. Ima mogućnost natjerati slušatelja da mu vjeruje i krene s njim na glazbeno putovanje. Njegov E Street Band je toliko uigrana skupina glazbenika da je nepotrebno trošiti pohvalne pridjeve na odsvirano.

Dokument vlastitog vremena

Onaj dečko iz 1975., koji skače po pozornici dok pjeva Born To Run i ima neutaživu glad za životom sada, 45 godina kasnije pokazuje da je sit. „Letter To You” je njegov vlastiti dokument vremena.

Gledajući unatrag, miran je i (pretpostavljam) zadovoljan načinom na koji se odvila njegova priča.
Utješno je znati da se neke stvari ne mijenjaju i da su baš onakve kakve želimo da budu i kakvima ih pamtimo. Kao recimo bakina juha. Eto to su Bruce Springsteen i The E Street Band.

Post „Letter To You” (Bruce Springsteen & The E Street Band): Utješno kao bakina juha je prvi puta viđen na Ziher.hr.

"Hybrid Theory” (Linkin Park): Gdje su kritičari Rolling Stonea 20 godina kasnije?

Sat, 24 Oct 2020 16:39:18 GMT

Vrijeme čitanja: 4 minute

It staaarts with one thing…

Jeste li znali da je „Hybrid Theory”, album koji slavi 20. rođendan i kojem je časopis The Rolling Stone dao dvije i pol zvjezdice, drugi najuspješniji debi album svih vremena, odmah iza „Appetite for Destruction” Guns N’ Rosesa? Da je s preko 30 milijuna prodanih primjeraka među 50 najprodavanijih albuma na svijetu? Da je Linkin Park za njega jedva našao izdavača, navodno nakon 42 pokušaja? Zajebimo na trenutak brojke – „Hybrid Theory” je s njima i bez njih jedno od najvažnijih glazbenih izdanja zadnjih dvadeset godina.

„Uzaludan pokušaj oponašanja majstora industrijskog rocka”

Po izlasku su mu dijelili svakojake epitete i recenzije, ali valu koji je uzrokovao trebalo je kratko vrijeme da preplavi uši diljem svijeta. „Hybrid Theory” naišao je na loše kritike, krive procjene pa čak i ljubomoru, ali više od ičega, kod ‘stručnjaka’ je izazvao češkanje po glavi – ‘što je sad ovo?’. Nije da su prvi spojili rap i metal i nije da su prvi bili ljuti ili tužni, ali ipak je to bila razina neke više frekvencije. Bilo je teško strpati taj zvuk u žanrovsku ladicu. Metal? Daa, ima ludih riffova! Rock? Ahaa, jašta, glasno je. Elektronika? Check, ima je svuda, a čak je i jedna stvar na albumu instrumentalna! Hip hop? Hardcore? Pop senzibilitet? Mmda, sve od toga. Popularan, a alternativan. Na kraju je smješten u ‘nu metal’, uz Limp Bizkit, Korn i Slipknot, ali po meni je tamo smješten više kronološki nego kategorijski. Gdjegod smjestili ovaj album, on je perfektno univerzalan i savršeno nesmjestiv.

7304 dana poslije još uvijek zvuči svježe, relevantno, glasno i uzbudljivo, a hrpa ljutih i pogubljenih klinaca otprije dva desetljeća, dandanas vrište pri pomisli na „Hybrid Theory”. Možda malo tiše i suptilnije, ali vrište. Od sreće, od tuge, od uspomena, od energije.

Kad smo kod vrištanja, Chester Bennington je mogao vrištati. I pjevati. Pa oboje odjednom. Boja, raspon, dubina, visina i širina njegovog vokala davala je Linkin Parku četiri pjevača odjednom. U kombinaciji s profinjenim i elegantnim repanjem Mikea Shinode može se reći da su se suprotnosti ne samo privukle, već su se primile za ruke i zaplesale. Chester je bio komadić slagalice koju je Linkin Park, točnije Xero, kako se bend prvo zvao, trebao. Xero je nastao dosta prije debi albuma, točnije 1996., a oformila su ga trojica srednjoškolskih prijatelja predvođenih Shinodom, u čijem je studiju (njegovoj sobi) nastala većina njihove glazbe. Nakon nekoliko godina lutanja i frustracija, stigao je Bennington i novonastala kemija je bila strašna.

„U usporedbi s revolucionarnim umjetnicima kao što su Trent Reznor, Marilyn Manson i Tool, Linkin Park ne prolazi”

Od njegova dolaska pa sve do velikog potpisa za izdavačku kuću Warner Bros, zvali su se čak i Hybrid Theory, što je otpalo zbog pretpostavljene zabune s već postojećim bendom imena Hybrid. Chesterov prijedlog za naziv bio je Lincoln Park – jedna verzija kaže da je to park u Los Angelesu pored kojeg je često prolazio autom, a druga kaže kako bi s tim imenom bili dobrodošli na turnejama, pošto je velik broj gradova u Americi imao svoj Lincoln Park. Lincoln postaje Linkin zbog toga što je internetska domena www.lincolnpark.com bila zauzeta, odnosno preskupa. U Warner Brosu su i nakon potpisa bili skeptični, čak do te mjere da su htjeli razdvojiti Chestera i Mikea i napraviti ‘čisti’ rock bend s Benningtonom. On za to nije htio čuti i bend je postao još više determiniran protresti industriju radeći upravo ono što vole i na način na koji žele.

Je li „Hybrid Theory” rezultat savršeno pogođenog tajminga? Muzika za ljute i nabrijane klince? Je. I dandanas je. Hoće li i nove klince obuzeti u istoj mjeri kao tada? Ne znam, ali vjerujem da bi efekt bio sličan. Mnoge uspomene tih MTV školaraca, stvari koje se pamte vječno, vezane su baš za taj album. Za razliku od mnogih zvijezda u to vrijeme, Parkovci su djelovali cool, ali prije svega prisebno, pristupačno i prizemno. Ono o čemu su pjevali i repali bilo je razumljivo svima, primjenjivo na svakog i ipak zeru dublje i emotivnije od drugog megapopularnog sadržaja. Ozbiljna, turobna, nerijetko teška i osjetljiva atmosfera izgubljenosti, bijesa i očaja nije bila depresivna – bila je razumljiva, stvarna, poetična i katarzična – za slušatelja i izvođača.

Znalo se da pjevaju o nečem relevantnom, univerzalnom i zajedničkom svima, s nevjerojatnom zvučnom pozadinom. Zato ovaj album možemo slušati s 15, 20, 30 i 40 godina i dobiti slične rezultate. Objektivno je on obilježen faktorima kao što su snažna produkcija, upečatljivi riffovi, veliki refreni i radiofoničnost, elementi koji su nužni za zaokupljanje velikog broja slušatelja. To je unikatni spoj rocka, hip-hopa i elektronike, s privlačnom iskrenošću, dozom uzvišenosti, industrijskom atmosferom, energetskim nabojem i svevremenskim temama. Dira u mozak, srce i dušu, a istovremeno probija zvučnike. Vrijeme nije ništa od toga promijenilo.

Rezultat savršeno pogođenog tajminga

Dapače, „Hybrid Theory” živi novu mladost – vratio se u top 10 američke Billboard liste prodaje, gdje je zadnji put bio prije 18 godina, a prigodno rođendansko izdanje albuma donosi sa sobom mnogo materijala, b-strana, raritiesa i remikseva – neke stvari po prvi put na fizičkom mediju, na primjer „Hybrid Theory” EP.

Ja osobno ovom albumu dugujem zagrljaj. Hvala mu na nevjerojatnom uvodu u svijet glazbe i još nevjerojatnijem podsjetniku na taj uvod. Gotovo svaka nota, svaka riječ i svaka promjena tempa urezane su duboko u ono što je ostalo od mog srca i mozga. Prolaznost vremena je lakše podnošljiva. Nek’ mi svaki dan bude sviščev dan, ali neka na radio-budilici umjesto I’ve Got You Baby svira Papercut.

Kao i vojnik s krilima koji se nalazi na coveru, „Hybrid Theory” je brutalan i nježan. Hibrid agresije i ljepote, ljutnje i spokoja, i kao komarac u narančastom jantaru, trenutak uhvaćen u vremenu.

The clock ticks life away, it’s so unreal…

Post “Hybrid Theory” (Linkin Park): Gdje su kritičari Rolling Stonea 20 godina kasnije? je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ziherung S02E06: Karennov novi album izvrtio sam suludi broj puta

Wed, 21 Oct 2020 20:58:14 GMT

Vrijeme čitanja: 5 minute

Lipanj – šlipanj.

Run The Jewels – „RTJ4” 8/10

Četvrta ploča najalternativnijeg hip-hop dvojca donosi suradnje sa Zackom de la Rochom, 2 Chainz, Pharellom Williamsom i Joshom Hommeom.

Keleketla! – „Keleketla!” 8/10

Kombinacija ugodnog jazza i afričke glazbe. Odličan album.

Keleketla! by Keleketla!

Pyrrhon – „Abscess Time” 6/10

Namjerno sam početkom godine tražio što se novog događa u tekk death metalu i ovaj se album isprofilirao kao vrlo iščekivano izdanje. Više sam fan ideje tekk deatha nego njegove izvedbe, ali s nekim monumentalnim albumima žanra sam proveo jako dugo vremena. Pyrrhon nisam slušao do sad, a prvo slušanje otkriva i koliko je album kompleksan. Dobri tekk death albumi obično imaju neku pozadinsku temu sporijeg tempa koja prati sumanutu površinsku instrumentaciju. Kod „Abcess Time” to nije slučaj i vrlo je teško pronaći neku strukturu u pjesmi koju ćete pratiti. Je li ta dodatna kompleksnost njegova genijalnost – ne znam, ali ne čini mi se tako.

Abscess Time by Pyrrhon

Flatbush Zombies – „now, more than ever” (EP) 6/10

Na prvu dosta dobar kratak album s posvetom Macu Milleru, ali ništa više od toga. Još uvijek čekamo jači album ovog kolektiva nakon „3001: A Laced Odyssey”. Singlovi koji su izašli nakon ovog EP-a upućuju na to da se vjerojatno sprema nešto.

Illkynja – „Sæti Sálarinnar” 6/10

Još jedan disonantni black metal bend s Islanda. Ideje su dobre – zvuk je dobar – ali sve upućuje na to da se na albumu tek treba nešto dogoditi, a ništa se senzacionalnog ne dogodi. Usporedbe s Deathspell Omega su pretjerane.

Sæti Sálarinnar by Illkynja

Protest the Hero – „Palimpsest” 8/10

Nakon što je vokalu Rodyju Walkeru prije koju godinu pukao glas, bend je otkazao europsku i japansku turneju. Navodi da je snimanje albuma nakon toga bilo nešto najteže što je u životu ‘odradio’, ali da je rezultatom više nego zadovoljan. To se može i čuti – kada biste usporedili žanrovski sada već legendarne „Kezia” i „Fortress” s ovim albumom moglo bi se zaključiti da je vokal malo obuzdaniji – što i nije nužno loše, dapače.

Palimpsest by Protest the Hero

Vampire – „Rex” 8/10

Odličan thrash black metal melodičnijeg svjetonazora, tribulationovskih gitara i simfonične atmosfere.

Khruangbin – „Mordechai” 6/10

Bend čija je priča o osnivanju, istraživanju glazbe i ideji fuzije raznih utjecaja u jedno dosta impresivna. Međutim, popularnost koju uživaju prva dva albuma je donekle fantomska jer je živjela na egzotičnom zvuku (utjecaji iranske i tajlandske glazbe), dok se preko „Texas Sun” i sada „Mordechai” pokušavaju vratiti nešto bližim utjecajima. Odjednom ne zvuče toliko inovativno.

Armand Hammer – „Shrines” 7/10

Billy Wood i Elucid.

Shrines by Armand Hammer

Them Moose Rush – „Dancing Maze” 6/10

Klasično dobar Them Moose Rush.

Phoebe Bridgers – „Punisher” 5/10

Album oko kojeg je dignut ogroman hype – smatra se jednim od boljih pop ostvarenja godine. Indie rock / emo / folk kombinaciji nema se puno toga za prigovoriti, osim povremene pretjerane mekanosti, no nema se niti puno toga za istaknuti – osim krešenda pjesme I Know The End na kojem se čuje malo jača instrumentacija koja do tog trenutka služi isključivo kao tiha pozadina već tihom vokalu izvođačice.

NEPTUNIAN MAXIMALISM – „Éons” 9/10

Jazz instrumentacija razvučena na drone vremenske skale s utjecajem psihodelije i repeticije. Dubina saksofona i ritualni bubanj daju monumentalnost zvuku ovog orkestra. Opisno zvuči puno teže za slušanje nego što zapravo jest. Vjerujem da je ova glazba uživo još za nekoliko redova veličine glasnija, snažnija i uronjivija.

Éons by NEPTUNIAN MAXIMALISM

Paysage d’Hiver – „Im Wald” 8/10

Gledamo li na prvi full-length album benda koji postoji od 1997. kao na achievement ili poraz zavisi o kutu gledišta. Wintherr nakon izdanih desetak demo albuma kao Paysage d’Hiver te četiri monumentalna albuma s bendom Darkspace opravdano uživa status legende atmospheric/ambient black metal mikrožanra, međutim, ako gledate koliko je njegov rad pod ovim pseudonimom do sad bio lo-fi, „Im Wald” vam dolazi kao novo izdanje Deafheavena.

Dobar dio romantike je izgubljen. Ako kao za primjer uzmete usporedbu sa self-titled demo albumom, gitare su pretjerano čiste i čuju se ispred svega, bubanj isto tako. Recimo da je to kut gledišta fundamentalističkog black metal mozga. Međutim, postoji i druga strana. Ona kaže da je ovakva relaksacija u zvuku projekta jako dobra za njegovu prijemčljivost te da će sada nešto više ljudi moći uživati u njegovoj glazbi, a da ih ne odbije amaterska produkcija iliti namjerna loša produkcija radi elitizma. Iako zvuči toplije od demo albuma, „Im Wald” i dalje zadržava enormnu količinu šuma u zvuku te se ne može ni na koji način kategorizirati kao mainstream black metal album. Uzmite superpoziciju ove dvije strane i dobit ćete objektivan sud o albumu.

Im Wald by Paysage d’Hiver

Jessie Ware – „What’s Your Pleasure?” 9/10

Do trena kada sam počeo slušati „What’s Your Pleasure” mi je nekako bilo žao što je „Future Nostalgia” na Ziherungu dobila šesticu. Sada mi više nije. Nile Rodgers je izabrao krivi album za produkciju, a možda i bolje. Jessie Ware toliko svježe dostavlja funk/soul Chic-a i Sisters Sledge, stavlja ga na paletu ugodne house-like elektronike, izrazito ležerno i smiono.

Dobivate album koji nije naočigled plesan i zato se ne vrti na radio stanicama, unlike Daft Punk-like „Future Nostalgia” koju čujete cijelo vrijeme. Međutim, poželjet ćete plesati svaki put kad čujete nešto s „What’s Your Pleasure” – album nema B strane.

Hum – „Inlet” 6/10

Kultni bend izdaje prvi album nakon devedesetih. Žanrovski miješa shoegaze, alternative i post-hardcore. Izgleda obećavajuće, no nisam naišao na nešto što bi me dulje vremena zadržalo u slušanju, iako sam uživao kroz cijeli album. Definitivna preporuka fanovima benda i spomenutih žanrova.

Inlet by Hum

Karenn – „Music Feels Better With Shoe” (EP) 9/10

Kratak, ali jak EP. On Request je zadnja stvar s njihovog Boiler Room seta 2014. stavljena u trenutni nešto industrijalniji kontekst. Shoes Off više podsjeća na nešto što bi izbacio Four Tet, ali dosta jačeg tempa. U zadnjih mjesec dana sam ove dvije stvari izvrtio suludi broj puta. Apsolutna preporuka.

Music Sounds Better With Shoe by Karenn

Limbs – „Soft Narcosis” 7/10

Debi album benda iz Manile koji je prethodno objavio tri EP-ja. Dosta jaka kombinacija hardcorea i noisea, dok mu prisutna elektronika daje industrial prizvuk. Čuje se jaki utjecaj bendova Daughters i KEN Mode.

Soft Narcosis by Limbs

END – „Splinters From An Ever-Changing Face” 9/10

Odličan i kratak hardcore album koji podsjeća na pre-death metal eru Full Of Hell i Nails. Utjecaj Neurosisa čuje se na zadnjoj (i najdužoj, logično) stvari Sands Of Sleep.

Splinters From An Ever-Changing Face by End

Bell Witch & Aerial Ruin – „Stygian Bough Volume” 7/10

Kolaboracijom nekako obuzdani Bell Witch – „Four Phantoms” i „Mirror Reaper” bili su dosta bolji. Zvuk bubnja je kompletno izgubljen, gotovo se i ne čuje. Naglašeni su folk utjecaji Aerial Ruina, što diže ovaj album atmosferom. Ne znam, malo drugačije od klasike na koju vas je naučio Bell Witch, ali i dalje jako dobar album.

Stygian Bough Volume I by BELL WITCH and AERIAL RUIN

Ulthar – „Providence” 7/10

Death Metal na tragu ingenioznosti Blood Incantationa.

Providence by Ulthar

Hail Spirit Noir – „Eden in Reverse” 9/10

Bend iz Grčke koji zvuči kao da je potekao točno iz glazbenog mikrokozmosa norveškog avangardnog tejka na black metal. Atmosfera i klavijature ukazuju na impresiju Oranssi Pauzuzu, ali bilo kakva konstruktivnija usporedba s njima je dosta loš smjer. Rekao bih da vokal povremeno zvuči kao Lazare iz Solefalda.

Eden In Reverse by Hail Spirit Noir

Eye of Nix – „Ligeia” 7/10

Interesantan spoj avangarde, gotha, dooma i blacka.

Ligeia by EYE OF NIX

VoidCeremony – „Entropic Reflections Continuum: Dimensional Unravel” 8/10

U moru novonastalih death metal bendova, konačno neki koji je na tragu Atheista.

Entropic Reflections Continuum: Dimensional Unravel by VoidCeremony

Post Ziherung S02E06: Karennov novi album izvrtio sam suludi broj puta je prvi puta viđen na Ziher.hr.

"Svakog jutra put do kuće sve je duži” (F. Backman): Ljubav je tajna života

Tue, 20 Oct 2020 15:15:44 GMT

Vrijeme čitanja: 4 minute

„Kad si tužan, onda ti je srce na dva dijela”, rekla mi je neki dan Franka. Kids say darndest things. Možda je njeno mudrovanje i imalo povod jer ovog mi se tjedna lice razvlačilo u kiseli osmijeh, dok su me iznutra izjedale brige i obveze. Nije se ništa posebno dogodilo, ali život jedne mame potpomognut dnevnim Corona-vijestima i PMS-om na vidiku rezultirao je suzama, onim katarzičnim. Sjedila sam na kauču, plakala i tipkala po mobitelu. „Što radiš?” pitao me muž. „Kupujem”, rekla sam. „Što kupuješ?” „Knjigu.” „Hoće ti sad biti bolje?” Kimnula sam, trepćući sljepljenim trepavicama.

Tog sam utorka naručila novu Backmanovu knjigu u pretprodaji (smatram to napretkom, jer zadnji put kad me ovaj čemer snašao naručila sam knjigu Khloe Kardashian s Book depositoryja – još uvijek ne znam što mi je bilo), a mislim da nikada niti jednu knjigu nisam naručila u pretprodaji. Backman je toga vrijedan, nisam niti sekunde dvojila.

Impulzivni šoping kao dobro djelo

Foto: Mateja Vukmir

Riječ je o knjizi „Svakog jutra put do kuće sve je duži” poznatog švedskog blogera, humorista, pripovjedača, čovjeka – Fredrika Backmana. „Čovjek zvan Ove”, „Medvedgrad”, „Britt-Marie je bila ovdje” – sve su to njegove uspješnice. Kako i sam autor kaže u predgovoru, ova knjiga ima posebnu priču – tekst se nalazio na njegovom blogu (neke ćete dijelove prepoznati kao isječke koji, bez potpisa autora, nažalost, kruže društvenim mrežama), a svoj je tisak doživio zahvaljujući čitateljima. Cjelokupna zarada knjige ide Zakladi za mozak (jesam li ja to impulzivnom kupnjom napravila i dobro djelo?) jer tema ove knjižice je upravo taj vitalni organ, tata-mata za sve u našem tijelu, naša arhiva.

“Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podignuo zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mlađi čovjek i šapuće: “Ne boj se!”, počinje ova pripovijest u čijem je fokusu (u izdanju Fokusa, btw) jedan djed i njegov unuk, unuk kojeg djed, čiji mozak kopni, dok tijelo opstaje, želi zadržati u mislima duže nego ikoga drugoga. Ukratko, Backman mora da je ljubitelj Sparksovog „Notebooka” jer je „Svakog jutra put do kuće sve je duži” svojevrsni spin-off te priče o ljubavi koja nikada ne prestaje – ljubavi koja je, u ovom slučaju, rezultirala djecom, a, potom, i unucima.

Današnja usamljenost i otkrivanje tajne života

Foto: Mateja Vukmir

Djed i njegov unuk Noah (da, da, Notebook flashbacks!) obožavatelji su matematike, pecanja, druženja, a nalaze se u djedovom mozgu koji se smanjuje. Djed se nastoji uhvatiti za uspomene na suprugu koja je voljela zumbule, a njega podnosila, ali i na unučića kojeg je svemu poučio, uvijek iznova prepričavajući zgode iz svog života, ili viceve koji ga nasmijavaju.

Dirljiva je ovo pričica koja otkriva tajnu života – ljubav naše obitelji, naših bližnjih. Više nego ikada ranije, s obzirom da se ratnog stanja niti ne sjećam, ovih dana sam bolno svjesna koliko su mi bitni moji ljudi – oni koje želim vidjeti makar riskirala pozitivan test na Covid, oni koje ne posjećujem kako bih ih poštedila istog tog testa. Hm, mora da nisam introvertna koliko sam mislila da jesam, jer, pored svih osjećaja koji mogu tinjati u čovjeku, ovih dana ne mogu se sakriti od te vražje tužne usamljenosti – ona koja čovjeku prepolovi srce jer „strašno je velik taj svemir da u njemu budeš sam.”

U ovome smo zajedno!

Foto: Mateja Vukmir

Rođena sam živčana, što jest, jest, ali ovo nije samo nervoza, ovo je anksioznost, strah – da ovo nikada neće proći. Da nikad više nećemo moći bezbrižno čestitati rođendan baki, da više nikad nećemo moći bez bojazni zagrliti prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, da se nećemo spontano sastajati s ljudima s kojima smo odrasli, ili koji su nas, da prostite, napravili. Znam, osjećate to svi, jedino me to tješi – ta spoznaja da smo, što god bilo, u ovome zajedno, da moramo maknuti nosove s mobitela (zar i s knjiga?), paziti da se ne predoziramo vijestima, i okrenuti se jedni drugima – brižniji i pažljiviji nego ikada (ne, neću zapjevati Imagine poput Gal Gadot, ali we’re two peas in a pod, Gal!).

„I stalno moramo pisati sastavke! Učiteljica je jednom tražila da napišemo što smatramo smislom života.”

„Što si ti napisao?”

„ ‘Druženje’.”

Djed sklapa oči.

„To je najbolji odgovor koji sam ikad čuo.”

„Moja učiteljica je rekla da sam trebao napisati duži odgovor.”

„I, što si onda učinio?”

„Napisao sam: ‘Druženje. I sladoled.'”

Djed je dugo razmišljao o ovome. Zatim je upitao:

„Koja vrsta sladoleda?„

Noah se nasmiješio. Lijepo je kad te razumiju.

Post “Svakog jutra put do kuće sve je duži” (F. Backman): Ljubav je tajna života je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Kolektiv Igralke dovodi psihodramu na upoznavanje u Rijeku

Mon, 19 Oct 2020 13:03:19 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

Psihodrama nije široko poznata među Riječanima, a mladi umjetnički Kolektiv Igralke dovodi je na upoznavanje putem prve radionice koja će se održati 23. i 24. listopada 2020. godine u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku.

Radionica je svojevrsna najava Psihodramskog treninga, kontinuiranog cjelogodišnjeg programa koji će u riječkom HKD-u provoditi vanjski suradnik Kolektiva Igralke, psihodramski psihoterapeut i seksolog Jaka Sotlar. Uvodna radionica namijenjena je svim punoljetnim osobama koje se žele upoznati sa psihodramom, a za sve zainteresirane od 11. mjeseca krenut će i kontinuirana cjelogodišnja psihodramska grupa.

Što je točno psihodrama?

Psihodrama je vrsta interaktivne predstave u kojoj protagonist odigrava uloge svog života. Riječ je o akcijskoj grupnoj ili individualnoj psihoterapiji koja putem spontanosti i kreativnosti razvija nove životne uloge. Unutarnja logika i razmišljanje pojedinca, njegovi doživljaji i događaji, često se najbolje izražavaju kroz metaforu, simbole, fantazije, rituale i priče. Psihodrama se bavi svim aspektima života te je primjerena kako za specifične poteškoće (anksioznost, depresija, psihosomatske bolesti, svakidašnji stres, gubici), tako i za općeniti osobni rast. Danas je psihodrama svjetski priznata psihoterapijska metoda koja koristi dramske metode za istraživanje interpersonalnih odnosa i unutarnjeg svijeta pojedinca.

Polaznici psihodramskog treninga koristit će elemente igre za spontanu dramatizaciju scena iz vlastitih života i mašte kroz akcije (riječi, govor tijela, pokret, međusobna udaljenost likova) i interakciju unutar grupe. Član grupe može istraživati svoju sadašnjost, prošlost i vizije budućnosti, situacije koje su se dogodile (ili su se mogle dogoditi, a nisu), izgovorene i neizgovorene misli i osjećaje, želje, fantazije, snove.

Život je najveće kazalište

Ovaj trening nije tečaj glume ili klasična kazališna skupina, pa tako za sudjelovanje nije potrebno nikakvo kazališno iskustvo. Trening je namijenjen svima koji se žele naučiti bolje izraziti, stupiti u dublji kontakt s vlastitim tijelom i emocijama, prepustiti se improvizaciji ‘ovdje i sada’ te razvijati spontanost i kreativnost.

Ako ste u Rijeci i želite istražiti područje psihodrame, prijaviti se možete na mail jaka.sotlar@gmail.com, ili facebook stranici Kolektiva Igralke.

Post Kolektiv Igralke dovodi psihodramu na upoznavanje u Rijeku je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Hum to Search" je Googleov odgovor na Shazam – potrebno je samo otpjevati melodiju

Mon, 19 Oct 2020 11:40:37 GMT

Vrijeme čitanja: < 1 minuta

Google je prije nekoliko dana u svoju Google mobilnu aplikaciju uveo funkciju koja će zauvijek okončati muke po otkrivanju glazbe; melodiju pjesme kojoj ne znate naziv kroz novu značajku „Hum to Search” od sada možete pjevušiti, zviždati ili pjevati, a Googleov softver prepoznat će tonove i prikazati vam potencijalna podudaranja!

„Na svom mobilnom uređaju otvorite najnoviju verziju Google aplikacije ili pronađite widget Google pretraživanje, dodirnite ikonu mikrofona i recite ‘Koja je to pjesma?’ ili kliknite na gumb ‘Pretraži pjesmu’. Zatim počnite pjevušiti 10-15 sekundi. Putem Google asistenta jednako je jednostavno. Recite ‘Hej Google, koja je ovo pjesma?’, a zatim pjevušite melodiju. Ova je značajka trenutno dostupna na engleskom jeziku na iOS-u i na više od 20 jezika na Androidu. Nadamo se da ćemo ju u budućnosti proširiti na više jezika“, pojašnjavaju iz Googlea.

Cijela stvar zapravo funkcionira na način da Googleovi algoritmi pjevanje, zviždanje ili pjevušenje mogu povezati s programiranim modelima, odnosno glazbenim otiskom, tvrde u Googleu. Nakon pjevušenja, audio se pretvara u sekvence koje predstavljaju melodiju, dok su modeli trenirani da prepoznaju melodiju iz mnogih izvora, to jest ljudskog glasa. On se dodatno analizira na temelju tona i zvuka, a sekvence se zatim uspoređuju s tisućama pjesama i prepoznaju se potencijalna podudaranja. Ova tehnologija po prvi je puta predstavljena 2017. godine, a razvojem tehnologije od sada za prepoznavanje pjesama nije potreban tekst i originalna melodija, već samo pjevušenje.

Post „Hum to Search“ je Googleov odgovor na Shazam – potrebno je samo otpjevati melodiju je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Do What You Want” (Bad Religion): Punk-rock bajka

Sun, 18 Oct 2020 09:43:20 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

Nakon četiri desetljeća postojanja, Bad Religion imaju biografiju! Mada nakon toliko godina djeluje više kao bajka…

Njihov utjecaj na punk-rock i bendove koji su se probili u eksploziji žanra 90-ih je nepobitan i rijetko dovoljno naglašen. Izdavačka kuća Epitaph Records, jedan od najvećih nezavisnih izdavača ikad, prvotno je oformljena samo Bad Religiona radi, i to od strane benda – DIY u punom sjaju. S vremenom su se pod Epitaphom našli NOFX, Pennywise, Offspring, Millencolin i na desetke sličnih – nekima je Epitaph i dandanas dom.

U suradnji s Gregom Graffinom, pjevačem i tekstopiscem, sveučilišnim profesorom i jedinim članom koji je prošao kroz svaki album, Brettom Gurewitzom, drugim tekstopiscem, ‘tatom’ Epitaph Recordsa i producentom mnogih Bad Religion albuma, i Jayem Bentleyem, basistom i dobrim duhom benda, glazbeni novinar Jim Ruland napisao je vrlo dobru biografiju, ali i više od toga.

Ispisao je svojevrsno svjedočanstvo, punk-rock bibliju prepunu nevjerojatnih, ali istinitih događaja. Spominju se i citiraju i drugi članovi, svaki u svojoj vremenskoj liniji, ali samo jedan član, nakon gore navedenog trojca možda i najbitniji, nije sudjelovao niti davao izjave.

Kolektivna snaga benda

Od početka do kraja knjige glavni fokus je sam bend, bez puno zadiranja u privatne živote – osim u situacijama kad je to dvoje bilo usko povezano. Način pisanja i prepričavanja je lagan, prizeman, objektivan, zanimljiv, napet i pun pravovremenih citata. Bad Religion su, kao bend, na neki način spasili i oživili punk-rock, dok su kao ljudi prošli toliko toga da je moje fanovsko i subjektivno poštovanje prema njima nakon ove knjige samo naraslo.

Autor ih pak nikad ne diže u nebesa niti pretjeruje s doživljajem. Predanost, požrtvovnost i ljubav prema onome što su radili i onome što i dalje rade, a to je stvaranje glazbe, usprkos svemu što su doživjeli kao bend i kao individualci, nevjerojatno je. I danas, u svojim kasnim 50. godinama većina tih ljudi i dalje je na pozornici ili u studiju. Odnosi, problemi i trzavice, a bilo ih je, spomenuti su i obrađeni, ali nikad pretjerano. Demoni koji su u ovoj istinitoj priči pobijeđeni pokazuju prije svega kolektivnu snagu benda.

Intelektualni punk

Bad Religion su od samog početka bili poznati kao štreberski, točnije intelektualni punk. Pretežito društveni, duhovni i politički tekstovi ispunjeni nerijetko velikim, nepoznatim i teškim riječima i referencama, zaintrigirali su fanove i umjesto da ispadnu bahati pametnjakovići, Bad Religion su svojim stavom tjerali na vađenje rječnika, analiziranje pjesama i više od ičega – na razmišljanje.

S druge strane, oni su uvijek više od ičega poštivali svoje fanove diljem svijeta, naročito u Europi gdje su prvi put svjedočili svojoj popularnosti.

40 godina benda u 300-tinjak stranica

Tijekom karijere izbacili su 17 studijskih albuma, prepunih melodije, vokalnih harmonija, na momente žestokog, na momente eksperimentalnog punka, i o svakom od njih ima riječi u knjizi. O nekom više, o nekom manje, o nekom detaljnije, o nekom površnije, ali svaki ljubitelj benda vrlo vjerojatno će biti zadovoljen količinom podataka koje biografija nudi bez da djeluje dosadno i zasigurno će naučiti nešto novo.

Netko tko voli glazbene biografije, a nije upoznat s likom i djelom Bad Religiona, možda i neće biti oduševljen, ali “Do What You Want” je i dalje odlična preporuka. Ti napravi što želiš.

Jim Ruland je uspio u knjigu od 300-tinjak stranica strpati 40 godina povijesti benda, dijelom i žanra, na vrlo elegantan i čitljiv način što je nimalo laka zadaća. A kako Bad Religion i dalje ne staju, za 10 godina čekamo ažuriranu verziju s još ponekim poglavljem.

Post „Do What You Want” (Bad Religion): Punk-rock bajka je prvi puta viđen na Ziher.hr.

THE SOCIAL DILEMMA: Prvo klikni, pa reci hop

Sun, 18 Oct 2020 07:51:58 GMT

Vrijeme čitanja: 4 minute

Iz Netflixove radionice binge-worthy materijala prošlog je mjeseca izašao još jedan dokumentarac koji je izazvao pomutnju, a čija je radnja proteklih tjedana uzrokovala brojne rasprave. „The Social Dilemma“ projekt je Jeffa Orlowskog, redatelja koji je prethodno nagrađivan za svoja dokumentarna djela, dok je ovaj dokumentarac premijerno prikazan na ovogodišnjem izdanju Sundance film festivala.

Tehnologija nas istovremeno spaja i kontrolira, glavna je premisa koja se upečatljivo, ali i nametljivo proteže kroz cijeli film. Priča je strukturirana na način da (bivše) glavne face Facebooka, Instagrama, Pinteresta i ponekih organizacija u sit-down intervjuima progovaraju o krucijalnim potezima koji su počinjeni kako bi se na prvi pogled nevine i bezazlene društvene mreže pretvorile u pomno planirane alate za zaradu, manipulaciju masama i stvaranje ovisnosti. Osim intervjua, minutažu filma popunjavaju i umjetni, predvidljivi i pomalo cheesy igrani dijelovi u kojima se prosječna obitelj suočava s (ne)običnim problemima prilikom suživota s društvenim mrežama. Igrani kadrovi trebali su dinamizirati radnju i vizualizirati monologe, no ovakva kombinacija zapravo je stvorila neuravnotežen balans između dokumentarističkog i igranog pristupa.

Hakiraj me nježno

Kako bivši zaposlenici svojevoljno priznaju, društvene mreže nisu alat za komunikaciju, već za podsvjesno utjecanje na ljudsku psihu. Tvorce hakiranja ljudskog uma sugovornici još nazivaju i genijalcima promjena ponašanja koji hakiranjem naše (pod)svijesti otvaraju put manipulaciji osjećajima, samopouzdanjem, identitetom, odlukama i mišljenjima. Naravno, sve ovo se zbiva prilikom bezbrižnog scrollanja Instagramom ili Facebookom, a dok naši receptori dopamina luduju za lajkovima, komentarima i novim objavama, ekipa koja stoji iza svega zadovoljno klima glavom i nesvjesno, no uz naš pristanak oblikuje naše misli, stavove i postupke te nas prodaje oglašivačima. Ako je besplatno, mi smo proizvod, kažu.

Okej, prikazano definitivno ima smisla, no ne može se ne primijetiti doza jednostranosti, napadnosti i predbacivanja za počinjene postupke. Ekipa koja je stvarala film upire prstom, dok prilikom storytellinga paradoksalno koristi identičan pristup; dramatična horor glazba, dinamična efektna montaža, isticanje zabrinutih lica sugovornika te senzacionalističko stvaranje dojma kako nas čeka apokalipsa iskorišteni su s ciljem stvaranja negativne slike, odnosno sa željom izazivanja emocija zabrinutosti, potresenosti, pa čak i straha. Film otvara isticanjem Sofoklovog citata „Ništa veliko ne ulazi u život smrtnika, a da nije prokleto“ uz dramatičnu horor glazbu, a bez da znamo koji film gledamo rekli bismo kako smo pokrenuli hororac.

Foto: YouTube screenshot

Filmska industrija, kao i društvene mreže u takvom negativnom kontekstu rade istu stvar; svojim ponašanjem žele manipulirati, utjecati, stvoriti dojam i mišljenje te pozvati na akciju. I jasno je kako je to jedan od ciljeva baš svake mega industrije pa ovu činjenicu moramo prihvatiti. Tko je u tome uspješniji, više zarađuje. A o moralnosti postupaka možemo raspravljati.

Algoritam naš svagdašnji

Kako bi reagirali da znate kako su vaši osjećaji ljutnje, tuge i sreće pomno zabilježeni, a kako vam algoritam servira objave ili reklame na temelju vašeg raspoloženja? Kako govore sugovornici, na temelju naše online aktivnosti moguće je izgraditi modele predviđanja postupaka i želja; algoritmi nisu objektivni, već je cilj da reklama za neki proizvod iskoči baš u trenutku kada ga trebamo koristiti. Funkcija algoritma potpuna je kada je uspjeh zajamčen, a profit ostvaren.

Hakiranjem psihe pomoću algoritama stvoreni su i prilagođeni feedovi koji prikazuju one objave za koje se smatra da su slične nama. Govorimo i o prilagođenim rezultatima guglanja te o općoj manipulaciji informacijama. Ovakva podjela stvorila je polarizirano društvo koje negativne utjecaje online kaosa prenosi u offline svijet, a širenje lažnih vijesti, teorija zavjere van svake pameti te utjecaji na politiku glavne su posljedice spomenutih online manipulacija. Sugovornici još upozoravaju kako samo nekoliko pojedinaca zna točan način na koji algoritmi funkcioniraju, a kako smo nad istima izgubili kontrolu te smo time, slučajno, stvorili mašinu doomsday scenarija. Ironično je da pojedinac koji je stvarao monetizaciju Facebooka danas ima ovakvo mišljenje.

Foto: YouTube screenshot

Usprkos tome, ovaj dio priče orlowski je vrlo dobro prikazao te izveo, i tehnički i narativno. Čak i umjetno odrađeni dijalozi u ovom trenutku ne smetaju jer je ideja da se algoritam zamjeni pravim ljudskim bićima koji nam serviraju fotke, vijesti, objave i obavijesti te tako manipuliraju našim osjećajima izvedena poprilično jednostavno pa pojedincima koji možda ne razumiju što su to algoritmi neće biti preteško shvatiti koji je njihov zadatak.

Ne mrzi igrača, mrzi igru

No, online oblici manipuliranja i upravljanja nisu novost, iako film hipokritično stvara dojam da zbog društvenih mreža dolazimo do kraha civilizacije. Da, društvene mreže postale su hub za milijarde ljudi i snaga istih je nemjerljiva, no jeste li se zapitali koliko ste puta bili izmanipulirani u offline svijetu, ili prilikom konzumiranja tradicionalnih medija? Pokraj koliko billboarda svakodnevno prolazite na putu do posla, faksa ili škole, a da ih ne primijetite, iako, realno gledano, oni žive u vašoj podsvijesti? U koliko trgovina i/ili šoping centara koje često posjećujete svira glazba koja odgovara baš vašim preferencijama? Koliko ste se puta iznervirali ili obradovali prilikom gledanja vašeg omiljenog televizijskog programa, svjesno ili nesvjesno? Igrači su se možda promijenili, no igra je ostala ista.

Koji je zaključak cijele priče? Naravno da su dostupni alati i tehnologije iskorišteni u pogrešne svrhe. Očito je da društvene mreže ne čine samo bezbrižno scrollanje, taganje na smiješnim memovima i zabava pa je super što postoji film koji progovara o negativnim stranama platformi koje su promijenile način na koji živimo. Ipak, kao i sve ostalo, i ovaj dokumentarac potrebno je gledati sa zrnom soli; situacija nikad nije crno-bijela i o nekim je stvarima potrebno zdravo kritički razmisliti.

Post THE SOCIAL DILEMMA: Prvo klikni, pa reci hop je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Komentar: Ide li Jabuka u bio otpad?

Sat, 17 Oct 2020 16:47:33 GMT

Vrijeme čitanja: 6 minute

Na dan kada se građani Zagreba opraštaju od Jabuke, naši novinari u komentatorskom triptihu postavljaju neka pitanja za sve aktere – Grad, Jabuku i društvo u cjelini.

Piše: Helena Kezerić

Ne mogu reći da sam iznenađena razvojem događaja oko Jabuke. Klub ima kultni status, ali i cijeli razvoj priče oko zatvaranja navlači na sebe mutne vode. Teško je reći tko govori istinu, ali glasnogovornicima Grada Zagreba više ništa ne vjerujem. Radije bih postavila neka druga pitanja.

Tko danas uopće radi na obrazovanju građana? Na kulturnom uzdizanju tih istih građana? Zna li uopće svatko od nas koja su njegova prava? Znamo li se ponašati u suživotu s gradom? Tko odgaja mladež dok ju ne odgajaju roditelji? Na što nam liči ulica? Zašto smo neki dan svjedočili metaforičkoj smrti mlade generacije na Markovom trgu?

Nekad prije se dodatni sadržaj u gradovima kreirao i oblikovao u skladu s određenom filozofijom, razmišljalo se o potrebama građana. Od najranijih dana naglasak je bio na obrazovanju, bontonu, pravilima ponašanja. Postojali su programi za odgoj koji su se pohađali u slobodno vrijeme. Danas ovakav pristup građanima i smisleno oblikovanje grada zvuče kao znanstvena fantastika.

I treba krenuti otpočetka da bismo došli do odgovora na neka od ovih pitanja jer je problem puno dublji i kompleksniji nego se to na prvu čini. Pogledajte na što nam liče dječje emisije i programi. Nema novijih kvalitetnih crtića, nema edukativnih emisija, dječji program je poražavajuć. Studenti, jadni hrvatski studenti. Sigurno ste čuli što se dogodilo nedavno na Pravnom fakultetu. PRIČAMO O PRAVNOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, U GLAVNOM GRADU REPUBLIKE HRVATSKE. Mladi ljudi bez naslijeđenog kapitala u neugodnom grču sa životom pokušavaju sačuvati zdrav razum.

Nitko ne spominje brigu za sebe, kulturnu naobrazbu, kulturno uzdizanje, to više nije usađeno u odgoj od ranih dana. Nitko ne gleda na kazalište, film, književnost, glazbu kao alate za odgoj građana. Zašto? Zašto što nekome odgovara da se pretvaramo u ovce, da smo tupi, neznalice i da ne pružamo otpor. Ne huškam na nerede i nasilje, ali kako će se išta promijeniti ako nitko pod milim bogom ne izrazi nezadovoljstvo?!

Cijeli sustav je pogrešan.

Bila sam u Jabuci, imam uspomene od tamo, ali ne mogu reći da je ponudom evenata u zadnjih nekoliko godina iznimno pridonijela kulturnom uzdizanju Zagrepčana. Da ju treba zatvoriti – ne treba, ali pogledajte jednu Močvaru. Raspon događanja za sve od klinaca do penzionera. To treba Jabuci. Problem je u tome što je sve oko zatvaranja Jabuke mutno, ne zna se tko pije, a tko plaća i tko naganja privatne interese.

Hoće li netko drugi preuzeti Jabuku i ulaštiti ju ili će ona završiti na otpadu kao i brojni klubovi do danas – to ne znamo, ali uskoro ćemo saznati.

Jabuka u cijeloj ovoj priči nije važna jer mali čovjek nije važan, nije ni ovaj grad više važan. Nikoga nije briga i nitko neće dići glas i boriti se protiv trenutnog stanja te izraziti nezadovoljstvo. Nema otpora, ništa se neće promijeniti. Sljedeće godine bi se isto moglo dogoditi Medici, pa za šaku godina Močvari, tko zna što je sljedeće. Sve samo zato što netko ima interese u tome. Ovo što proživljavamo, novinski članci, apsurdne i neugodne vijesti te naslovi koji nas pljuskaju blatnom vodom nekoliko puta dnevno – sve je to samo još jedan odraz obraza slučajne države i njenih ‘dobročinitelja’.

Za dva ili tri mjeseca ionako više nećete razmišljati o Jabuci kao što sad više ne razmišljate o zidu grafita na Branimirovoj, SC Poolu ili Kinu Europa.

Piše: Zrinka Kunić

Kojoj kategoriji ljudi vi pripadate? Jeste li pasivni nostalgičari kojima je uvijek „nekad bilo bolje”, a za 10 godina i ovo naše ‘sada’ ući će u istu tu rečenicu, iako vam ovaj naš ‘sada’ nikako nije dobar? Ili ste možda pobornici „samo mijena stalna jest” i prepuštate se toku vremena, pa kuda vas odnese? A možda ste oni treći, koje je sve teže pronaći, a koji žive u sadašnjosti, poštuju prošlost i na temelju toga dvoje grade budućnost.

Posljednjih dana Internet i društvene mreže prepune su reakcija na zatvaranje kluba na zagrebačkom Jabukovcu. Ono što je meni osobno više skrenulo pažnju jest razmišljanje redatelja Igora Mirkovića:

Kako bi se u narodu reklo – ubo! Da, zatvarani su i Kulušić i Saloon i Zvečka i Sidro, zatvoreno je i Kino Europa (te rane još su svježe), šutke je pao i Purgeraj (bez skandala, zamislite), zatvoreno je mnogo legendarnih mjesta. S druge strane dobili smo Vintage, Mediku, Katran, sačuvali smo Močvaru, Tvornicu i KSET, imamo više klubova nego ikad, za sve ukuse.

Što je s ovim zatvorenima? Kao što piše Mirković – vrijeme je stalo i ostavilo prostore voljenih, kultnih mjesta točno onakvima kakva su bila minutu prije zatvaranja. Kulturni Černobil usred Zagreba. Zatvaraju li se kultna zagrebačka mjesta za izlaske zbog nečijeg interesa da prostore prenamijeni? Mislite li doista da bi, da u nekom suludom scenariju netko odluči sudskim sporovima zatvoriti, na primjer, Tvornicu, umjesto nje izraslo neko drugo velebno zdanje? Prisjetite se da svaki dan, prolazeći Branimirovom, prođete kraj kompleksa Nada Dimić, da svoje aute za 15 kuna po danu parkirate pored Gredeljova postrojenja, kupujete jabuke (slučajnost, zaista) preko puta Badelove ‘grobnice’ i vrtite po parkingu gledajući u kosti Paromlina. Odgovor vam se krije upravo tamo, na mjestima koja su bila od mnogo veće važnosti za Grad nego što su, ruku na srce, klubovi. Jer kolika su usta bila nahranjena zbog postojanja tvorničkih postrojenja?

I to je glavni problem nas Zagrepčana – naš odnos prema ‘kultnom’ i ‘legendarnom’. Glorifikacija na društvenim mrežama i totalna pasivnost kada je u pitanju spremnost na promjene. Koliki su samo ‘kultni’ i ‘legendarni’ umjetnici napustili ovaj svijet zaboravljeni, u neimaštini i otuđeni? Ako tako brinemo o ‘legendama’ koje hodaju, nije ni čudo što će još sve snaći ‘legende’ od opeke.

Možda je vrijeme da se prema ‘kultnom’ i ‘legendarnom’ počnemo odnositi s poštovanjem kakvo zaslužuju. Nebitno radi li se o osobi, građevini, ideji ili uspomeni. To poštovanje uključuje svijest da se svijet mijenja, a to znači ulaganje u ‘kultno’ i ‘legendarno’, briga o njemu, redovito posjećivanje, pomaganje u novcu i društvu, stvaranje osjećaja ugode i poštivanje onoga što predstavlja. Vrijedi i za osobe i za klubove.

Odnos Zagrepčana prema ‘kultnom’ i ‘legendarnom’ nezdrav je. Da je netko prije dvadesetak godina odlučio uložiti u uređenje Kulušića, bi li klub prestao biti ‘kultan’ i ‘legendaran’? Ako sve mora ostati točno onakvo kakvo je bilo kako se ‘legendarnost’ prostora ne bi poništila, evo vam malo poviše gore primjera kako to osigurati – zatvorite vrata, stavite lanac i pustite da prođe koje desetljeće.

Među morem uglavnom „prije je bilo bolje” komentara na društvenim mrežama, zapeo mi je za oko onaj novinara Danijela Despota: „I ja sam se u Jabuci zabavljao, ali ne mislim da je zbog toga treba uvrstiti na UNESCO World Heritage.” Hvala mu na ovom citatu, skratio mi je pisanje ovog komentara.

I još kratko o politici, jer ipak radi se o Gradu koji vodi fascinantnu politiku na mnogim područjima našeg života. Da, sve je politika. Sve oko nas je politika jer politika oblikuje svaku sferu našeg života. Ali i mi smo politika – neposredno preko izbora (netko je birao tog Bandića zadnjih 20 godina; ne netko, nego većina građana, inače ne bi bio tu gdje je) i posredno našim ponašanjem prema politici. „Prije je bilo bolje” najlošija je opcija tog ponašanja. Kukanje nije način pokazivanja da mi je stalo, to je pasivna agresija i ispoljavanje frustracije kada želim da netko nešto napravi umjesto mene. Skraćeno, lijena sam i nezainteresirana. I na sekundu relevantna jer kukam s drugima.

Moj kolega Mihael kaže da je rješenje ulazak u institucije. U potpunosti se slažem, to je dugoročno, ali i dugotrajno rješenje jer nije to sam’ tak’ „evo me, sad ću ja vama nekaj reć”. U ovom trenutku neki anonimni Tomaševići ‘kopaju tunele’ prema institucijama s najboljim namjerama da promjene koje će se dogoditi Gradu uključe poštovanje ‘kultnog’ i ‘legendarnog’, a ja? A ti? Pa ništa, evo ja ovo tipkam, a ti možeš u ovoj ludoj covid eri skoknuti večeras na pivu u Vintage, KSET, Tvornicu, Močvaru ili Mediku i pomoći mjestu koje će jednom i tebi biti ‘legendarno’ i ‘kultno’ da preživi tihi lockdown. Do ponoći si doma.

Piše: Mihael Pinter

Problematika Jabuke je usko vezana za politiku, a politika je usko vezana uz činjenicu kako poznajem one koji nikada nisu i neće na bilo koji način sudjelovati u ugrozi političkog harakirija svoga grada. Milan za mene apsolutno nije negativac. On je posljedica, te u konačnici sukus, onoga što naše društvo predstavlja i čemu se divi. Izvori tog čemera i javašluka su mnogo dublje u porama ovoga društva od naricanja nad rokenrol svetištima.

Ponekad je ne sudjelovanje u općem kukavežu koje se ovih dana odvija oko Jabuke puno bolja ‘poruka’ nego bilo što drugo. Ima zgodan pasus iz knjige „U potrazi za Staklenim gradom” (Malnar/Bebek) koji govori više od svega što ću ja reći ikada na ovu temu:

„Zagrebačko ljeto — učmala atmosfera grada koji gubi volju za životom. Zvečka, Kavkaz, Blato — okupljališta navodno mondene ili talentirane zagrebačke mladeži i intelektualaca, bohema i lijepih radodajnih djevojaka. Ljepljive ruke tog sladostrasnog života, tih površnih intelektualnih konverzacija, plitkih ljubavi, lažnih ishitrenih zagrljaja i toplih ženskih tijela hladnih duša polako mi lome kosti i stežu oko guše. Isprazni razgovori žena koje sanjaju o karijeri na filmu i zajedljive, duboko intelektualne spike režiseranesnimljenih filmova. Zatim noć i u Kineskom restoranu, Staroj uri, Kod Tereze! Nezaposlena mladež i ne baš tako mlada generacija kojoj nikada nije bila data Šansa. Grozdovi mladih ljudi pred kavanama, mladež koja ne radi jer im roditelji drže pozicije iskupljujući se njihovim uzdržavanjem, potkupljujući ih Kawasakijima, Hondama i visokim džeparcima.”

Post Komentar: Ide li Jabuka u bio otpad? je prvi puta viđen na Ziher.hr.

"Bejrutsko društvo paklenog plamena” (R. Hage): Jedan dan smo ovdje, drugi dan nismo

Sat, 17 Oct 2020 16:23:46 GMT

Vrijeme čitanja: 5 minute

Najnoviji roman Rawija Hagea, njegov četvrti po redu, nakon „De Nirove igre” (2006.), „Žohara” (2008.) i „Karnevala” (2012.) nagrađenih prestižnim nagradama, „Bejrutsko društvo paklenog plamena” (Fraktura, 2020.) uvlači čitatelje u libanonski građanski rat, navodeći nas da razmotrimo je li moguće usred kaosa pronaći neko značenje ili neku vrstu značenja očaja.

Kada sam počela čitati ovu knjigu, pomislila sam da možda ipak neću dovoljno razumjeti ovo delirično prožimanje tuge, ludila i sjećanja prouzrokovane tolikom količinom smrti koja se provlači u romanu. Smrt je konstanta za one koji proživljavaju rat, posebno neizbježna za Pavlova, glavnog junaka romana, ne samo što svjedoči o neumoljivosti svakodnevnog bombardiranja i pogrebnih povorki koje prolaze ispod njegovog balkona, već zato što je sin pogrebnika, koji sam postaje pogrebnikom nakon što mu otac umre.

Kao da se sve događa sada

Radnja romana odvija se usred libanonskog građanskog rata u Bejrutu, 1978. godine, koji je trajao punih petnaest godina. Bio je to dugotrajan, krvavi građanski rat u kojem je preko stotinu i pedeset tisuća ljudi ubijenih, preko dvjesto tisuća ranjenih i sedamnaest tisuća nestalih. Više od dvjesto tisuća libanonskih emigranata razasuto je širom svijeta, uključujući i Rawija Hagea, koji je napustio Libanon početkom 1980-ih, kada se prvo preselio u New York, a zatim u Montreal.

Roman bi se čak mogao nazvati i povijesnim romanom, ali ono što ovaj roman izdvaja iz povijesnog žanra je njegova neposrednost; čini se kao da se sve događa sada, i to na neki način i jest, jer svako nasilje koje se događa u zemlji uvijek ruši kulture i tjera ljude iz svoje domovine. U konačnici ovaj roman potiče na razmišljanje o društvu koje se neprestano bori između teokracije i neke vrste svjetovne vlade u kojoj teokracija pobjeđuje. Politička i vjerska borba oko djelovanja vlasti i ljudi zasigurno je bitan aspekt ove knjige, ali ipak to nije središnja tema „Bejrutskog društva paklenog plamena”, nego filozofsko-lirsko ispričana priča o životu i smrti te čovječanstvu, uključujući i pse s kojima se glavni junak više identificira nego s ljudima.

„E sad, čovjek je rekao sinu, imaš šesnaest godina da postaneš član Društva. Društvo paklenog plamena, dodao je otac. Uključio je autoradio i odvezao se prema obali, a zatim gore u planine Libanona.”

Sekta nepoželjnih

Glavni junak romana, dvadesetogodišnji Pavlov, sin je lokalnog pogrebnika kojem nisu nepoznati svakodnevni prizori ožalošćenih ljudi odjeveni u crno koji prolaze ispod njegovog balkona. Nakon iznenadne smrti oca, Pavlov postaje razočarani ‘voajer’ i preuzima ulogu oca u ‘Društvu paklenog plamena’ – sekte „hedonista, pogana, idolopoklonika i nevjernika” koja nudi pokope i kremiranje za marginalizirane homoseksualce, ateiste, disidente i druge ‘nepoželjnike’ zajednice.

Svrha tog Društva je organizirati pokop i spaljivanje onih koji su iz različitih razloga bili odbačeni i napušteni od strane obitelji, svećenstva ili države. Pavlov prkosi društvenim normama, poput poznatog cinika Diogena kojeg autor izričito spominje u romanu. Kada se Pavlov sprijatelji sa psom lutalicom, Rexom, započinje voditi s njim ekscentrične razgovore kroz koje naziremo Pavlovljevu usamljenost i nihilizam.

Muze iz grčke mitologije

Pavlov je izopćenik na mnogim razinama: kršćane i muslimane koje susreće izjednačava sa smrću, živi sam promatrajući sprovode iz svog doma s pogledom na groblje, galami na svoju distanciranu braću kada ga ljute.

Iako se romanom provlači ogromna količina smrti, bombe i nagli prekidi vatre, autor se ne upušta u floskule niti čitatelje izravno poziva na empatiju. Umjesto toga Hageov afinitet prema prkosnim, pametnim, uličnim intelektualcima prikazuje mnoštvo nesretnika i slobodnjaka koji pomažu ilustrirati stvarnost života tijekom rata. Također, drevna grčka književnost se preteže kroz cijeli roman, osobito Pavlovljeva opsesija „Ilijadom”. Ilijada i grčka božanstva autoru su poslužila velikim djelom kao motiv za pisanje ovog romana.

Ono što mu se kod Grka najviše sviđa jest postojanje mnoštva bogova i božica te njihova dostupnost i transformacija. Narod u staroj Grčkoj nije bio jednoglasan, a Grci su toga bili svjesni pa su stvorili bogove. Bogovi su bili ljubomorni i sebični poput ljudi, toliko sebični i otvoreno manipulativni da ih je bio teško shvatiti ozbiljno. Bili su toliko prozirni da su bili ogledalo vlastitog društva. Gotovo naivno, ističe autor.

Likovi s margina društva

Likovi zajedno predstavljaju svijet korupcije i nasilja u kojem su seks i smrt neraskidivo povezani.

Roman je pun ekscentričnih, živopisnih i kompliciranih likova – nesretnika i slobodnjaka – koje glavni junak Pavlov sve zajedno povezuje s nekoliko niti u jednu cjelinu. Ludilo je jedna od tema koja je jednako prisutno u romanu kao i smrt a očituje se u mnogim likovima čije su priče ugrađene u Pavlovljeve. Neke likove Pavlov upoznaje s svojom sektom paklenog plamena, ponajviše ‘El-Marqisa’ (nazvan zbog sličnosti s markizom de Sadeom), profesora francuske književnosti u bijelom odijelu koji svjesno nastoji pokvariti mladež. El-Marqisovi prijatelji, Hanneh i Manneh, također se sprijatelju s Pavlovom i pomažu mu u obavljanju njegovih dužnosti u ‘Društvu paklenog plamena’. Zatim je tu Nadja, prostitutka odgovorna za ubojstvo muškarca koji je ubio njezinu prijateljicu, Boem opsjednut fotografiranjem eksplozija bombi i rođak Salwe, također pogrebnik koji učestalo odvodi svog ljubavnika ‘Sina mehaničara’ na lokalno groblje.

Pavlov je zacijelo u ovoj priči više promatrač nego sudionik ove apsurdne i kaotične situacije svog vremena i mjesta, barem utoliko što se ne upušta u ekscese hedonista s kojima se susreće. Kao što Boem objašnjava Pavlovu pred kraj romana: „Razapeti ste između spektakla i sudjelovanja u njemu”. Ipak, Pavlov je daleko od imuniteta na smrtnu bolest. Nakon što je njegov pas Rex obezglavljen, on nasmrt pretuče Sina mehaničara i ubija Faddoula, ‘glavnog’ trgovca drogom. U zahvaćenom ratnom prostoru i vremenu beskrajne tragedije, poput onih grčkih tragedija kojima se Pavlov divi, razlike između ispravnog i neispravnog, zdravog razuma i ludila prestaju postojati. Kada Pavlov postane žrtvom Fadduolove osvetoljubive braće i susretne svoj vlastiti kraj, javlja mu se Rexov duh i njih dvoje plešu, postavljajući pitanja o Pavlovljevom poimanju stvarnosti, ali njegove riječi nude previše mudrosti i jasnoće da bi to bile samo riječi jednog luđaka.

Život i smrt kao kontinuirani ples skovan u plamenu

Najdojmljiviji dio romana je zasigurno smrtni ples Pavlova i njegovog psa koji izaziva jezu zato što nagoviješta činjenicu da će Pavlov, doslovno nesposoban za bijeg od smrti, uskoro, zajedno s Rexom, umrijeti i biti zaboravljen.

Autor aludira na činjenicu da ples u Libanonu poprima jezive asocijacije, jer običaj je plesati na sprovodima onih koji su umrli prije nego su imali mogućnost vjenčati se ili imati djecu, što simbolizira njihove proslave koje se nikada neće dogoditi. Veliki broj takvih ljudi otišao je prerano u svoje grobove, u građanski rat u Bejrut, gdje su mladi borci svakodnevno ubijali ili bili ubijeni. Pavlov poručuje da ništa nije poraznije od plesa, jer su ples i izgubljena obećanja usko povezana.

Ipak, u neočekivanom optimističnom zaokretu, na kraju romanu u Epilogu koji započinje s tri riječi – „Rat je završio” – dolazi vijest da je Pavlov ostao upamćen. Priča se nakratko seli u sadašnjost, što je temeljna veza između „Društva paklenog plamena” i geokulturnog determinizma. Na scenu stupa njegova nećakinja Ingrid čiji su roditelji tijekom rata izbjegli u Švedsku. Vraća se u napuštenu Pavlovljevu kuću s pogledom na kršćansko groblje, (danas većinska muslimanska četvrt koja je poprilično netolerantna prema zapadnjačkim vrijednostima), odlučuje ostati u njoj, polako se pretvarajući u Pavlova.

Neko novo društvo Bejruta

Ingrid, puši pije i pleše na balkonu iznad grobljanske ceste, gdje su nekada prolazile povorke ljudi odjevenih u crno. Donosi radost i nevinost na mjesto gdje se to nekada nije činilo mogućim. Obnovljeni Pavlovljev dom simbolično prikazuje da je povijest njegovih stanovnika doslovno u prenesenom značenju transformirana. Završetak je zadovoljavajući, ili bolje reći znak nekog novog početka – koji ukazuje da sve nestaje, ali i nastaje – poput feniksa, iz pepela rata, stvoren je novi plamen za neko novo društvo Bejruta.

Jedna ljubavna bilješka za Bejrut, jadikovka o nemoći i općeljudskom stradanju, ali prije svega priča o ljudskoj slabosti i našoj napornoj ljudskoj borbi protiv neuspjeha u kojoj autor razotkriva samu srž rata i njegove ljudske posljedice.

Što nam Hage želi poručiti?

Možda da natočimo čašu vina i u tihom dijalogu sa samim sobom, sebi ili nekom bliskom kažemo ono što dugo kanimo, prije nego što bude prekasno.

„Oslobodi se, kaže čovjek s manje kontrole od Pavlova. Jedan dan smo ovdje, drugi dan nismo.”

Post “Bejrutsko društvo paklenog plamena” (R. Hage): Jedan dan smo ovdje, drugi dan nismo je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ziher playlista: Post-punk novijeg doba

Fri, 16 Oct 2020 15:48:13 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

Pozdravili smo se od dugog toplog ljeta, krenuli na posao, faks ili školu, a ljetne hitove polako zamjenjujemo laganijim soundtrackom za kišne dane, a točnu takvu atmosferu prenosi ovotjedno izdanje Ziherove post-punk playliste. Ovotjedna playlista donosi vam neke od poznatijih hitova i osobnih favorita modernog post-punka, kao i novosti u svijetu žanra.

Početak post-punka

Post-punk se prvi put pojavio na glazbenoj sceni u 70-ima, kao melankolični i eksperimentalni odgovor na energični zvuk punka. Legendarni umjetnici poput Siouxsie and the Banshees (koji su, prema nekima, smatrani prvim post-punk bendom), Joy Division i Talking Heads zanemaruju uobičajene navike u produciranju i zvuk svojih prethodnika te izazivaju dotadašnje glazbene norme. Iako je korijenje ovog žanra upravo u (tada već prilično ustaljenom) punku, post-punk umjetnici proturječili su dobro poznatom načinu stvaranja glazbe i uveli hrpu novih inspiracija, pronađenih ne samo u različitim žanrovima glazbe, već i u drugim granama umjetnosti i kulturnim pokretima.

Umjetnici počinju eksperimentirati s načinima produkcije, novim instrumentima te često i temama i socijalnim komentarima (npr., Gang of Four često su koristili ljevičarske ideje u svojim tekstovima). Ukratko, post punk bila je novost koja je na scenu kasnih 70-ih i u 80-ima donijela kreativnost, svježe ideje i inovativan pristup glazbi.

Post-punk danas

Post-punk se dobro drži i u 21. stoljeću. Melankolična atmosfera živi u stvaralaštvu novijih i mlađih umjetnika, od kojih su neki skupili veliku količinu vjernih fanova, i to s razlogom. Već dobro poznati bjeloruski bend Molchat Doma imali smo priliku gledati u Zagrebu početkom ove godine, a prije mjesec dana, 15. rujna, izdali su novi singl Ne Smeshno kojim su najavili album „Monument” koji izlazi 13. studenog.

Popularni predstavnici suvremenog post-punka su također She Past Away, turski sastav koji je Zagreb posjetio krajem 2019., kada su pregrupa bili Phantasmagoria, balkanski predstavnici dark rocka. Moji favoriti žanra i sastavi koji su me uveli u daljnje istraživanje ovih mračnih melodija su The Underground Youth, osnovan 2008. u Machesteru i njihov album „What Kind of Dystopian Hellhole Is This” te ruski bend Motorama, koji kao svoje uzore navode post-punk bendove s područja bivše Sovjetske države.

Ukratko, suvremeni val post-punk umjetnika upoznao nas je s mnogo talentiranih mladih bendova, koji u duhu svojih prethodnika svoj zvuk razvijaju u različitima pravcima, no svejedno ostaju vjerni karakteristikama post-punka. Nadam se da će vam ova playlista olakšati prijelaz u jesen i dobro vas upoznati s mladim nadama ovog besmrtnog žanra.

Post Ziher playlista: Post-punk novijeg doba je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Preminula Conchata Ferrell, koja je glumila Bertu u "Dva i pol muškarca”

Wed, 14 Oct 2020 21:01:14 GMT

Vrijeme čitanja: < 1 minuta

Glumica Conchatta Ferrell još je u svibnju bila hospitalizirana i onda premještena na dugotrajno liječenje, a preminula je ovaj tjedan u dobi od 77 godina. Javnosti je najpoznatija po ulozi Berte u humorističnoj seriji „Dva i pol muškarca”, u kojoj je publiku osvojila svojim britkim, sarkastičnim komentarima, ali i toplim savjetima u vremenima nužde, a za koju je osvojima dvije nominacije za nagradu Emmy.

Bila je voljena na setu i njeni kolege na društvenim mrežama ne skrivaju žalost zbog njene smrti. Nakon komplikacija uzrokovanih srčanim zastojom, Conchatta je bila osuđena na respirator i dijalizu, a preminula je u krugu obitelji.

Post Preminula Conchata Ferrell, koja je glumila Bertu u “Dva i pol muškarca” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

THE DEVIL ALL THE TIME: Pakleni šund na religijski, kontroverzan način

Wed, 14 Oct 2020 20:07:34 GMT

Vrijeme čitanja: 3 minute

Suočeni s nedostatkom ovogodišnjih odlazaka u kina i gledanja filmova na velikom platnu, filmska industrija većinom se itekako oslanja na online platforme na kojima iznjedre filmovi snimani prošlih godina. Najčešće su to Netflixovi filmovi koji, nažalost, nisu pretjerano odskakali kritički, ali ni među publikom ove godine. Međutim, najnoviji Netflixov uradak „The Devil All the Time” režiran od strane mladog redatelja Antonia Camposa, dosada poznatijeg po umjetničkim, nezavisnim filmovima puno manjeg publiciteta, digao je veliku prašinu kako među kritičarima tako i gledateljima te svojom kontroverznošću stvorio mještovita mišljenja o filmu koji je žanrovski teško staviti i u jednu postojeću kategoriju.

Prosipanje paukova po licu, misteriozni propovjednik, žrtvovanje životinja…

Film prvenstveno religijske tematike, prati radnju nelinearno, iako u prvoj polovici filma smješta gledatelja u prošlost te prepričava najznačanije događaje u životu introvertiranog Willarda Russella (Bill Skarsgård), bivšeg vojnika koji nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu je ubio vojnika razapetog na križ kako bi mu olakšao patnje, pati od posljedica tog događaja tijekom ostatka života. Nakon što jednom zgodom upoznaje konobaricu Charlotte (Haley Bennett), s kojom tijekom filma dobije sina Arvina kojeg u godini 1957. utjelovljuje Michael Banks Repeta, dok 8 godina kasnije, odrasliju verziju interpretira Tom Holland, najpoznatiji po ulozi najvnovijeg Spider-Mana unutar Marvelovog filmskog univerzuma. Arvin tada već, raspletom prošlih događaja, živi sa svojom polusestrom Lenorom Russell (Eliza Scanlen) te bakom i djedom.

Unatoč činjenici da je protagonist filma, o Arvinu se saznaje jako malo. Iako je vođen svojim vlastitim moralnim načelima, on nije u potpunosti pozitivan lik što pokazuje određenim radnjama tijekkom filma. Nasilnike koji maltretiraju njegovu polusestru odluči fizički kazniti, a radnja se dodatno komplicira kada u grad Knockemstiff u Ohiju dolazi mladi propovjednik, velečasni Preston Teagarden (Robert Pattinson), naizgled obavijen misterijom i bogat znanjem izvučenim iz religijskih knjiga.

Foto: imdb,com

Kako je radnja cijelog filma konceptualno slična kultnom filmu „Pakleni šund“ tako je podijeljena više u dijelove u kojima se stalno isprepliću prošlost i sadašnjost. Mnogi likovi koji se u prvoj polovici filma pojavljuju tek omaškom, kasnije dobivaju na važnosti te njihova priča dobiva svoj vrhunac te epilog. Recimo, više saznajemo o ekstravagantnom bračnom paru Carlu i Sandy, umjetnicima koji svoju umjetnost realiziraju na bizaran način ili, recimo, mladom zaluđenom fanatiku Royu koji bizarnim postupcima, kao što je prosipanje paukova po licu, demonstrira kako mu je Bog rješenje i odgovor na sve probleme.

Mladi glumci na kakve nismo navikli dosad

„The Devil All the time“, koji je jednako tako i preveden kod nas, film je koji svojom originalnošću, ali i samom temom nikako nije probabljiv za mnoge gledatelje. Jednako tako nije za one slabijeg želuca jer ubojstvo, nasilje i manipulacije samo su neki od motiva koji su srž samog filma. U području glumačkog segmenta filma, izbor glumaca itekako zaslužuje svaku pohvalu. Jednako tako, zanimljivo jest da je većina glumaca u filmu ljudi čije repertoare gledatelji više pamte po filmovima za mlade i blockbusterima, dok ih ovdje gledatelj ima priliku vidjeti u puno surovijem, mračnijem i realističnijem okruženju.

Samo neki od tih glumaca su, recimo, Tom Holland i Sebastian Stan, obojica najpoznatiji po ulogama u Marvelovim filmovima, dok su najveće iznenađenje filma jednako tako i kritički gledano, Harry Melling (najpoznatiji po ulozi razmaženog Harryevog bratića u serijalu filmova o Harryu Potteru) koji je fantastično utjelovio lik psihotičnog fanatika te, svakako, Robert Pattinson (glumac čije se ime najčešće veže uz lika Edwarda iz tinejdžerske sage „Sumrak“) koji je osvojio ulogu mladog samodopadnog propovjednika te antagonista čiji je moralni kompas uvijek opravdan citatima iz mnogobrojne kršćanske literature.

Foto: imdb.com

Pattinsonov naglasak najveći je trijumf njegove uloge, čime je pokazao svoje umjetničko umijeće i neosporan talent, a zanimljiva jest i činjenica da glumac nije htio redatelju otkriti svoj uvježbani južnjački naglasak do samog snimanja filma te tako pozitivno iznenadio cijelu filmsku ekipu, a jednako tako je zaradio i mnogobrojne kritičke ovacije.

Dobra interpretacija nekonvencionalnog i morbidnog

Film je sniman na 35mm što je atipično za Netflixove filmove. Također je zanimljiva činjenica da Chris Evans je originalno trebao glumiti šerifa Leeja Bodeckera, a kojega je na kraju zamjenio njegov Marvelov suparnik, Sebastian Stan.

„The Devil all the time“ nelinearna je i ispresijecana priča o grupi ljudi iz istog grada koje veže odanost svojoj religiji i vlastitim uvjerenjima koja nisu nužno moralno opravdana. Film čiji žanr je teško definirati, a koji svakako nije za širu publiku, konceptualno je zanimljiv film čija najjača karika jest gluma i izrazito uvjerljiva interpretacija morbidnih, nekonvencionalnih likova i može se definirati kao film koji je najzanimljiviji zbog likova.

Post THE DEVIL ALL THE TIME: Pakleni šund na religijski, kontroverzan način je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Ultra Mono” (IDLES): Četrdesetak minuta boksačkog meča u pubu s puno uličnih trikova

Wed, 14 Oct 2020 16:49:23 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

IDLESi su bristolski post punk (uzeti ovu odrednicu krajnje oprezno) bend koji je od svojih desetak godina aktivnosti upravo u posljednje četiri godine napravio, što diskografski, što koncertni, iskorak svrstavši se u A ešalon koncertnih atrakcija svjetskih festivalskih pozornica.

Nakon albuma „Brutalism” te „Joy as an Act of Resistance” došao je na red treći album „Ultra Mono” – a između svega se uglavio i vrlo hvaljeni live iz Bataclana. Zvijezda je rođena.

Izvana, priča ne izgleda niti zvuči pretjerano komplicirano. Dvije gitare, bas i bubanj te punk propovjednik Joe Talbot na vokalu. Vizualni identitet benda uvelike podsjeća na Guy Ritchiejeve vizure britanske radničke klase, a kad tome pridodamo načelno ljevičarske stavove i ideje, dolazimo do prve začkoljice.

Raskol između prakticiranja i pripovijedanja

Naime, dio britanske purističke punk zajednice tvrdi da su IDLES oteli glas radničke klase tako da iz svoje wealthy middle class zone komfora propovijedaju nešto o čemu iz navedene pozicije ne bi trebali imati pravo – propovijedati. Što će reći, IDLES se nalaze u (rekao bi) klasičnom raskoraku između prakticiranja i propovijedanja, prevedeno na nama bliske primjere to bi bilo ispijanje fine čaše istarske malvazije na ležaljci u Motovunu dok se kontemplira o pravima romske zajednice u Međimurju.

Za razliku od hipokrizije domicilnih boraca za ugrožene, osobno, nisam pretjerano zainteresiran za prebiranje ideoloških potki IDLES-a, barem ne u tolikoj mjeri da bi mi ta pretpostavka bila prekretnica ili odlučujuća stavka u poimanju njihovog muzičkog izričaja. Naposljetku, IDLES su uigran, zaigran, potentan, zabavan rokenrol bend.

U godinama kada bazična gitaristička glazba ne nudi previše uzbuđenja (ovo je moj subjektivan i osoban stav i nije baziran na nikakvim ekspertizama, čisto da smanjim eventualno uzbuđenje kod znanstvene muzičke zajednice) odbaciti ovakav bend zarad nemuzičkih razloga se ne čini previše razumnim izborom. Da će neki rokenrol bend svojom angažiranom lirikom promijeniti svijet, odavno je postalo deplasirano. Neće niti IDLES.

„Ultra Mono” je četrdesetak minuta starobritanskog boksačkog meča u pubu s puno uličnih trikova i malo vapaja nakon primljenih udaraca. Bilo to glumljeno ili ne, reverend Talbot je poprilično autentičan dionik tog dvoboja dok mu potporu pruža nesumnjivo uigrana ritam mašina, što će se ponajbolje čuti kroz najavni single albuma Mr. Motivator.

Nadamo se koncertu u 2021.

Osim navedenog najavnog singla, otvarajuća War te Grounds predstavljaju kičmu izdanja te će se u budućnosti zasigurno zadržati na, sada već respektabilnoj, live set listi što će svakako učvrstiti poziciju koncertne atrakcije ovoga benda u (nadajmo se postojećoj) koncertnoj 2021. godini.

Jedini odmak od žustrog i pomahnitalog ritma se odvija tijekom (za album) atipične petominutne balade (uzeti s rezervom) A Hymn koja ima obrise mamurluka pa u neku ruku i atmosfere u kutu poraženog boksača.

Konačno, u usporedbi s prethodna dva albuma, „Ultra mono“ sazrijeva u uhu nešto dulje te će na prvo slušanje ostaviti dojam kako je ipak slabije izdanje od prethodnika. Međutim, kako vrijeme odmiče taj dojam se polako mijenja i teško je naći konkretne razloge zbog kojih bi ovaj album bio inferiorniji.

IDLES su zreli za konačnu potvrdu pozicije koju su već s prethodim albumom i upečatljivim nastupima uživo zauzeli, što će reći uz Gizzardse, najtraženija roba među publikom željnom svih onih aktivnosti koje nam novo normalno i socijalna distanca uveliko brane.

Post „Ultra Mono” (IDLES): Četrdesetak minuta boksačkog meča u pubu s puno uličnih trikova je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nova glazba: Ivan Grobenski, pocket palma, 058 i drugi

Wed, 14 Oct 2020 12:42:57 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

Pobjednički singl prošlog tjedna Apaši ima BluVinil.

Domaće i regionalne snage ovog tjedna odmjerit će Ivan Grobenski, pocket palma, Lado Bartoniček & Matilda Krulder, And The Kid, Vinko Ćemeraš & Talvi Tuuli, 058 i BruhUuhu.

Strane preporuke za slušanje su FOALS, Lykke Li, Ohmne, Touché Amoré i The Smashing Pumpkins.

Domaća i regionalna glazba

Ivan Grobenski – Siromahi i lazari

Ivan Grobenski objavio je singl Siromahi i lazari kojim najavljuje istoimeni album. Kao i na prvom singlu Črna megla, Grobenski nastavlja s kajkavskim izričajem. Autor teksta i glazbe je Ivan Grobenski dok je je spot snimljen pod redateljskom palicom Dinka Šimca. Na singlu gostuje trombonist Hrvoje Štefanić.

pocket palma – najbolje od nas

najbolje od nas pjesma je dua pocket palma koja se dosad nalazila samo na vinilu, a od ovog tjedna dostupna je i na digitalnim servisima. Jedna je to od jedanaest pjesama s albuma „godišnji”.

Lado Bartoniček & Matilda Krulder – I am

Lado Bartoniček iz riječkog Atmospherica udružio je snage s kalifornijskom glazbenicom Matildom Krulder u pjesmi I am. Idealan indie novitet za oproštaj od ljeta.

And The Kid – I Wish I Was Less Me

Zagrebački bend And The Kid objavio je singl I Wish I Was Less Me kojim najavljuju svoj treći album „Sounds Like Heaven”. Singl prati videospot koji potpisuje Neven Udovičić.

Vinko Ćemeraš & Talvi Tuuli – Dobro je

Samo tri tjedna nakon izlaska videospota za pjesmu Nauči me, Vinko Ćemeraš & Talvi Tuuli odlučili su iznenaditi novom pjesmom Dobro je koja je će se naći na njihovom debitantskom albumu „Na putu”, a koji se već sada može prednaručiti i poslušati.

058 – Istina

Sastav 058 uskoro izdaje svoj drugi album na kojem će svoje mjesto imati i singl Istina. Za tekst je zaslužna Mara Jurčević, za glazbu Branko Mamut, a za aranžman Ivan Cinotti.

BruhUuhu – Music

Music je novi singl bosanskog sastava BruhUuhu. Prateći videspot potpisuju Ernad Bihorac, Duško Kostić i Adis Mehanović.

Strane preporuke za slušanje

FOALS – My number

FOALS su objavili album s remiksiranim verzijama svojih pjesama – „Collected Reworks Vol. III”. To je treći remiksirani album u nizu, a na njemu se nalaze obrade Joea Cortija, Tomosa, Trophy Wife i drugih. Ovotjedna preporuka je obrada My number Paula Woolforda.

Lykke Li – BRON

Lykke Li po prvi je put objavila pjesmu na svom materinjem jeziku, a to je ujedno i njezina prva pjesma nakon više od godinu dana. Na pjesmi je surađivala s poznatim skladateljom Ludwigom Göranssonom.

Ohmme – Mine

Ohmme dolazi iz Chicaga, a u svom radu kombiniraju razne žanrove. Njihova nova pjesma zove se Mine.

Touché Amoré – Come Heroine

Novi album „Lament” izdao je post-hardcore bend Touché Amoré, a jedan od novih singlova je Come Heroine.

The Smashing Pumpkins – Birch Grove

Birch Grove novi je singl s nadolazećeg albuma „Cyr”.

Novu glazbu ovog je tjedan birala Patricija Turkalj.

Post Nova glazba: Ivan Grobenski, pocket palma, 058 i drugi je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Uskoro započinje 5. Filmska RUNDA: profesija u fokusu je gluma

Mon, 12 Oct 2020 18:37:03 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

Revija hrvatskog kratkog filma, 5. Filmska RUNDA, održava se 16. i 17. listopada 2020. u kinu Urania u Osijeku.

Glavni program čine Festivalska i Studentska RUNDA.

Festivalska RUNDA je premijerni program nagrađivanih filmova koju čine profesionalni igrani, dokumentarni, animirani i hibridni filmski rodovi koji nakon niza svjetskih i europskih festivala konačno stižu i na osječko platno. Ovogodišnji je program istovremeno mediteranski topao i hrabar te jamči zagrijavanje za kvalitetnu kratku filmsku formu. U Festivalskoj RUNDI gledamo animirano – dokumentarni film „Mačka je uvijek ženska” redateljica Martine Meštrović i Tanje Vujasinović, eksperimentalno – dokumentarni film „Porvenir” redateljice Renate Poljak, „Njemački inat” redateljice Silve Ćapin, animirani film „Demonstracija briljantnosti u 4 čina” redateljice Lucije Mrzljak i Mortena Tšinakova te igrani film ”Druker” redatelja Rine Barbira.

Studentska RUNDA tradicionalno prikazuje premijere zanimljivih nagrađivanih kratkiša studenata Akademije dramske umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a ove godine drago nam je predstaviti i filmove Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, ali i autorske filmove nastale filmskom edukacijom u Kinoklubu Zagreb. U Studentskoj RUNDI predstavljaju se filmovi „Grow up to be a little tree„ redateljice Noemi Ribić, dokumentarni film„Bez lica” redatelja Davida Lušičića, igrani film „Groblje slonova” redatelja Filipa Mojzeša, eksperimentalne filmove „Dnevnik”, redateljice Marije Josipović i „Jabuka, tri dvopeka, jogurt” redateljice Anite Čeko te igrani film „Južno voće”, redatelja Josipa Lukića.

Foto: Press

Fokus profesija – GLUMA

FOKUS runda zamišljena je kao višegodišnji program u kojemu se edukativnim i filmskim programima predstavljaju grane filmske profesije, a ove godine fokus profesija je gluma. U suradnji s platformom Croatian.film zamolili smo stručno povjerenstvo osječkih glumaca (Mia Anočić-Valentić, Hrvoje Barišić, Areta Ćurković, Krešimir Mikić, Domagoj Mrkonjić) i javnost da od 15 igranih filmova u izboru filmskoga kritičara Marija Kozine izaberu pet filmova koje bi izdvojili kao primjer izvanrednoga glumačkog ostvarenja i snažne režijsko-glumačke sinergije. Njihov izbor za sada će ostati tajna, pridružite nam se na prikazivanju najboljih 17. listopada 2020. u 18:00 sati u kino klubu kina Urania.

Premda su glumci uglavnom ispred, a redatelji iza kamere, teško je ponekad pronaći točnu granicu između njihova stvaralaštva i doprinosa filmskome djelu. Ne čudi činjenica da glumci ponekad zažele biti „iza kamere“ kako bi ispričali svoju priču, a u četiri kratka igrana filma vidjet ćete zanatski zanimljiva ostvarenja poznatih hrvatskih glumaca koji su se ovoga puta našli u ulozi – redatelja. Gledamo filmove „Janje” redateljice Nine Violić, „Malo se sjećam tog dana” redatelja Leona Lučeva, „Tek tako” redateljice Sanje Milardović i „Na vodi” redatelja Filipa Lozića.

Ulaz je besplatan za sve posjetitelje uz ograničen broj sjedećih mjesta i uz pridržavanje epidemioloških mjera. Aktivnost programa provodi se uz financijsku podršku HAVC-a, DHFR-a, Zaklade “Kultura nova” te grada Osijeka.

Post Uskoro započinje 5. Filmska RUNDA: profesija u fokusu je gluma je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Kupusari – mlada filmska ekipa koju ne zaustavlja ni karantena

Mon, 12 Oct 2020 18:11:36 GMT

Vrijeme čitanja: 3 minute

Tko su Kupusari? Osim što su redatelji i snimatelji, oni su također i veterinari, arhitekti te programeri. Ljubav prema filmu spaja ovu veselu i raznoliku grupu, a njihova priča počinje tijekom karantene kada više nisu mogli držati svoje ideje u glavi pa su snimili četiri filma.

Kupusare nam je predstavio Kristijan Živčec, pokretač i voditelj grupe, koji je režirao i producirao većinu filmova.

Kao prvo, kako ste odabrali svoje ime?

Većina nas je iz Studio Kubusa gdje u višegodišnjem radu učimo glumačke tehnike i metode. Tako da smo se u početku mislili zvati Kubusari, no problem je što nismo svi iz Kubusa, a i ne želimo se ograničiti na to da ljudi iz Kupusara moraju biti iz Kubusa. Tako smo se nazvali Kupusari, jer nas ima odsvakuda.

Kako biste opisali Kupusare onome koji se prvi put susreće s vašim sadržajem?

Kupusari su jedna entuzijastična grupa koja radi svoje vlastite filmove na volonterskoj bazi. Dosad smo napravili četiri kratka filma, a u idućoj sezoni namjeravamo napraviti još osam filmova istog žanra, komedije.

Navodite da vas ima oko 20. Tko je sve u ekipi i koja su im zaduženja?

Ustvari nas je blizu 30. Čine nas vizažist Pavao Kantor, koji ujedno i glumi u nekim filmovima pa ima posla preko glave, ali svejedno je svaki glumac odlično našminkan i sređen prije nego krene “akcija”. Snimatelj i montažer Hrvoje Podobnik Gero iz Požege, kojem možemo zahvaliti što naša slika izgleda kao visoka hollywoodska produkcija. Režiser Marko Dugonjić koji zbog privatnih obaveza još nije režirao ni jedan film Kupusara, ali sudjeluje u savjetima oko svakog filma. Jure Jerolimov i Ozren Gavranović rade na našim socijalnim mrežama Facebook i Instagram. Svi članovi grupe pišu scenarije i sudjeluju na projektima koliko god žele, nema pressinga ili moranja, pa je atmosfera unutar grupe dosta opuštena. Unutar ekipe su ljudi različitih profesija, npr. veterinarka, arhitektica, novinar, radio voditelj, student, profesorica hrvatskog jezika, programer, fitness trener, …

Kako izgleda vaš kreativni proces i kako dolazite do ideja?

Kako za koji film. Velika većina ideja dolazi iz samog Kubusa, jer tamo se na svakom treningu kreativno izražavamo i svaki put radimo nešto novo. Žao mi je što prijašnjih godina nisam zapisivao te naše „Etide“ jer ih je bilo jako puno i bile su spontane i genijalne. Ostale ideje za scenarije dolaze iz samog života i promatranjem okoline. Nakon što se napiše scenarij, prvo ga probamo odigrati da vidimo kako izgleda i zvuči i pokušamo ga oživiti. Prije snimanja filma imamo minimalno četiri glumačke probe gdje mnogo puta prolazimo kroz priču i tekst, a jedna od proba je na lokaciji dan ili dva prije samog snimanja.

Koji su vam najveći izazovi do sada?

Najveći izazovi su nam promocija našeg YouTube kanala. Svi se mi volimo igrati i glumiti, a imamo ljude koji su iskusni u snimanju i svim granama stvaranja filma, ali nemamo puno iskustva u promociji filmova. Definitivno je to trenutno najveći izazov i ulažemo jako puno vremena u promociju.

Možeš li opisati najdraži trenutak na setu?

Jedan od najdražih trenutaka na setu mi je bio na snimanju filma „Homo sapiens u lovu na ženku“, gdje nas je bilo preko 30. Imao sam glavnu ulogu u filmu, a ujedno sam radio i režiju tog filma, snimanje je krenulo, a svih 30 ljudi je uigrano radilo sve što smo se dogovorili. Svaka je osoba imala svoju ulogu u odnosu na glavnog glumca i svi su bili totalno unutar uloge i filma. Često dobivamo pohvale za taj film da je jako autentičan i životan, odnosno kao da su tamo sve profesionalni glumci bez statista, a ima nas hrpa na sceni. U suštini su to ljudi koji su se jako dobro igrali i bili u svojim likovima cijelu večer i to do jutarnjih sati.

Kako balansirate druge obaveze i Kupusare s obzirom da sve odrađujete volonterski?

Gluma i snimanje filmova su nam strast, a kad čovjek radi nešto iz gušta, onda ni jedna stvar oko takvih projekata nije teška. Imam sreću što je sama grupa takva da svi svakoga podržavaju pa ako nekome i treba pomoć oko nečega, svi se nude da pomognu.

Što još pripremate za nas?

Za drugu sezonu pripremamo još 8 kratkih filmova, komedije. Iz prve sezone smo naučili jako puno, a sve naučeno ćemo primjeniti na novim filmovima. U malo daljnjoj budućnosti, u planu je i dugometražni film, ali za to ćemo ipak trebati sponzora ili donacije.

Post Kupusari – mlada filmska ekipa koju ne zaustavlja ni karantena je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Mjesečna doza popa: Kylie Minouge, Sam Smith, Usher, Zayn i drugi

Mon, 12 Oct 2020 15:37:14 GMT

Vrijeme čitanja: 2 minute

Rujan je prošao bezbolno i bez većih iznenađenja, ali za „Mjesečna doza popa” playlistu je bilo i više nego dovoljno materijala. Od većih imena mjesec su obilježili Kylie Minogue, Sam Smith, Miley Cyrus, SZA, Usher i Zayn.

Kylie Minogue se priprema za izlazak svog 15. studijskog albuma, „Disco”. Novi singl Magic slatka je i jednostavna disco-pop stvar, bolja od prvog singla Say Something. Očekivanja ne dižem visoko, velika je to karijera gdje se više ništa ne mora dokazati.

Sam Smith je nakon Promises otišao u poželjnom mu house i dance-pop smjeru. Međutim, negdje putem se čar razvodnila. Nakon Dancing With a Stranger i How Do You Sleep? stvari kreću nizbrdo. Sentiment više nije jak kao na prva dva albuma, iste teme predstavljene su kroz singlove koji ne prodiru i ne ostavljaju nikakav osobit dojam. Da budem precizniji, govorim o singlicama To Die For, I’m Ready s Demi Lovato i My Oasis s Burna Boyem.

Sam je nedavno najavio i treći album koji nosi naziv „Love Goes”, a sve spomenute singlove stavio je kao bonus trake. Sudeći prema popisu pjesama, zapravo bi moglo biti obećavajuće. Skladatelji i producenti s kojima je radio su prvoklasni hit-makeri, a tu je i suradnja s Labrinthom, Stargate, Ryanom Tedderom i brojnim drugima. U novoj dozi popa uvrštavam aktualnu Diamonds i nadam se da će album donijeti puno bolje pjesme. Međutim, kako to u popu biva, ono što najavljuje album, u pravilu je najbolji materijal na izdanju.

Nisam dugo pratio što Usher radi, točnije od albuma „Looking 4 Myself” iz 2012. Tražeći pjesme za novu playlistu, našao sam Bad Habits. Dobri stari Usher, to je to. Singl je naprosto odličan. Tada sam saznao i da radi na albumu naslova „Confessions II”, što savršeno ima smisla, ali opet, Don’t Waste My Time i Sexbeat ni ne dodiruju Bad Habits.

Najavni singl trećeg mu albuma izbacio je i ex-1D član, Zayn. Better je više-manje klasični Zayn singl, opuštene melodije i produkcije te izlizane teme. S druge strane, njegov glas je toliko slušljiv, flow pamtljiv i nepretenciozan. Svakako se veselim albumu. R&b miljenica, SZA, izdala je singl Hit Different, koji su producirali The Neptunes. Stvar je super, ali jeftino repetitivni refren koji odrađuje Ty Dolla Sign malo kvari dojam.

Valja spomenuti i divnu Miley Cyrus, koja je nakon Midnight Sky iz prošle Doze objavila bolestan cover bezvremenskog hita Heart of Glass (Blondie). Izvedena uživo na iHeart Festivalu, postala je takav hit, da je snimka završila i na streaming servisima.

Mjesečnoj dozi popa pridružili su se i Romy(The xx), Zara Larsson, Kygo, Katy Perry, Sophie Ellis-Bextor, The Avalanches, Black Coffee, Woodkid, Birdy, James Blake, Sufjan Steves, ionna lee, New Order, Lykke Li, Taylor Swift, Bonobo i mnogi drugi.

Do sljedeće doze, uživajte u pjesmama i čuvajte se.

Post Mjesečna doza popa: Kylie Minouge, Sam Smith, Usher, Zayn i drugi je prvi puta viđen na Ziher.hr.