Dobar dan. Ja sam Igor i po zanimanju sam kolekcionar set lista. I koncerata benda Mary May. Sljedeći redovi bit će najobjektivnije rečeno – subjektivni zvučno-scenski utisci sa starog mjesta njihove groovy radnje.

Posljednji sam imao isto očište, ali sasvim drugi pogled. Prije točno tri su godine kao petorka nastupili na istoj pozornici, s djelomično istim, ali skromnijim repertoarom pjesama. Splitska je kantautorica debitirala godine 2018. albumom „Things You Can’t Put Your Finger On” kojeg smo redakcijski ustoličili na prvo mjesto godišnje liste albuma, a i zaključili da se radi o ponajboljem debitantskom albumu u posljednjih dvadesetak godina na sceni.

Njihov prvi koncert u Vintageu također smo okarakterizirali kao takav. U čemu je kvaka tih superlativa? Nema je. Naprosto se radi o kanaliziranom sinkronicitetu mladih glazbenih virtuoza Borka Rupene (bubanj), Luke Čapete (el.gitara), Marina Živkovića (saksofon), Jakše Perkovića (bas) i – Mary May – bendorodice.

Stalna formacija

Mary May danas čini izmijenjeni bend staln(ij)e formacije (tako mi mlijeka u prahu, valjda ih neću ureći), pa Marka Ferlana i njegov kontrabas potpuno zamjenjuje mladi genijalac na basu, Jakša Perković. S njim je splitska diva započela suradnju eksperimentirajući tijekom razdoblja pandemije i formiravši pak trio Willow Avenue. Danas kao regularni član benda, Perković pokazuje slične tendencije kolegama, ali u nekoj bezvremenskoj, a opet retrospektivnoj estetici Mary May još snažniju svezu s klasičnim razdobljem rocka i funka koje podvlači svojom prisutnošću.

I kako je naglasak na prvijencu koji čeka svog nasljednika kao ozeblo sunce, Mary je počastila vjernu publiku u stalnom rastu potpisanim fotografijama i tekstovima kakve ste mogli kroz ovih nekoliko godina kupiti na njezinom Patreonu i podržati joj rad. Tako su deseci lica plesali u mraku publike sa svežnjem poetskih suvenira na prsima, a neki s pločom live koncerta snimanog pred pandemiju u zagrebačkoj Petoj gimnaziji. Naravno, i tamo smo tada bili svjedoci živopisnog trenutka kružno dokumentiranog na crnoj plastici u izdanju Pass The Hat Records.

Obogaćen repertoar

No „Things You Can’t Put Your Finger On”, čije tekstove zna sve više grla domaće publike, ove je godine već dobrano proširila novim naslovima poput The Other koja govori o pametovanju drugih u situacijama koje se tiču nas, The Dress Your Mother Wore To War, Don`t Call Me Baby i New Song – pjesme koje čita sa svoje neizostavne tekice tekstova (vidjet ćete ju redovito na koncertima) koju nosi poput svoga Svetog pisma.

Ove je pjesme – samo neke od gotovo desetak novih ove večeri -već predstavila na magičnom liveu iz Frakture početkom godine, a cementirala ih kod publike u zagrebačkoj Kinoteci nekoliko tjedana kasnije. I upravo je u Kinoteci Marija kao frontwoman i powerhouse vokalistica demonstrirala svoju transformaciju na pozornici u odnosu na početke.

Iako neupitne karizme, suzdržanost i sramežljivost bi virile kroz šavove ranih nastupa, ali danas pjevačičino vladanje pozornicom i publikom (iako sam siguran da joj se ne bi svidio upotrijebljeni glagol) odjekuju stavom kakve jazz dive koja ima više staža negoli Marija godina. Drugim riječima, svjesno gledamo jazz pjevačicu koja će kroz koju godinu postati pandan imenima poput Josipe Lisac ili Gabi Novak, ali s još snažnijim vokalnim kapacitetima. Ne brinu me mitovi osim onih čijih sam početaka svjedok. Neka ostanu zapisane riječi.

Putovanje u paralelne svjetove

Fluidnost koju iz vokala prevodi u pokrete i postaje ples diktiran razmetanjem instrumenata njezinih jednako zanesenih članova benda naprosto je zarazna za publiku koja se istovremeno pita primjećuju li glazbenici s pozornice svijet oko sebe kada upadnu u svirački trans? Odgovor na to pitanje uopće ne iziskujem, ali se nadam da je negativan jer dio šarma benda proizlazi upravo iz osjećaja njihove izmještenosti u paralelne svjetove glazbenih titraja što bujaju iz svih smjerova.

Topli kontekst Vintagea – jednog od posljednjih klubova u Zagrebu spašenog od virusa trapa i cajki – očigledno iz njih provocira najživlje atome kreativnosti i izražavanja jer na ovoj pozornici Mary May redovito pišu priče koje se ne zaboravljaju, a poglavlja su glazbenih memoara cjelokupne publike.

Post Mary May (VIB): Je li Vintage za Mary May isto što i Vegas za Cher? je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ove godine ćemo ponovno Advent na Ziheru iskoristiti kao izliku za zbližavanje. Otvorit ćemo vrata svojih domova i podijeliti s vama sitnice koje nama, članovima Zihera, uveseljavaju adventske dane, ali i kulturne sadržaje koje bismo vam rado preporučili u prosincu.

Otkrit ćemo vam uspomene iz djetinjstva, pjesme koje nam ne blijede nakon neprestanog slušanja, filmove koji su nam jednako snažni i nakon desetljeća gledanja i božićne knjige čije su nas poruke oblikovale u ono što smo danas.

Odbrojavanje do Božića može početi, a za predstojeće dane ćemo ti pripremiti svežanj kratkih priča iz našeg života ili zanimljivosti vezanih uz sadržaje kojima se u prosincu redovito vraćamo. Ostani s nama u prosincu, zaviri u naša srca i okušaj se u našim najdražim stvarčicama. Krenimo prema Božiću zajedno!

24 dana do Božića:
Pet knjiga koje prizivaju snijeg

Piše: Mateja Vukmir

Inače bih već na početku adventa posegnula za feel-good božićnim štivom, ali ove godine jesen je u meni ostavila brazdu koja vapi za drugačijom literaturom – za knjigama u kojima ledena i surova priroda igra glavnu ulogu. Knjige su to koje nam pružaju snažan osjećaj prostora, koje otkrivaju naše skrivene želje, zahvaljujući kojima na vidjelo izlazi naše primordijalno biće, koje je zatomila buka civilizacije. Knjige su to čiji reski zrak čisti naš um, a bjelina snijega ozdravlja naše tijelo.

1. U divljini – Jon Krakauer (V.B.Z. d.o.o.)

„U travnju 1992. mladić iz dobrostojeće obitelji s istočne obale autostopom se zaputio na Aljasku i pješice krenuo sam, u divljinu, sjeverno od Mt. McKinleya. Četiri mjeseca poslije, skupina lovaca na losove pronašla je njegovo raspadnuto tijelo”.

Jon Krakauer, novinar i alpinist, 1992. je dobio zadatak napisati članak o tom mladiću za časopis Outside, a zadatak se pretvorio u opsesiju Chrisom McCandlessom, obrazovanim i pustolovnim momkom koji je, inspiriran Thoreauom, Tolstojem i Jackom Londonom, poželio dvije godine putovati zemljom i živjeti – od zemlje.

U biografskom romanu Krakauer na dirljiv način isprepliće crtice iz svog života s onima iz McCandlessovog, pravdajući njegov pothvat, pa i smrt, koja se mnogima učinila kao posljedica njegove nepromišljenosti. Ova intrigantna knjiga o tijelu koje je skončalo u napuštenom autobusu na Stampede Trail-u, i o duši koja je na istom mjestu pronašla svoj mir, mijenja životne prioritete pa ju u ruke uzimajte s oprezom.

2. Zov divljine – Jack London (Biblioteka Vjeverica)

„Kad prvi put stade na hladno tlo, Bucku šape utonuše u nešto bijelo i kaštasto, veoma nalik na blato. On frknu i odskoči nazad. Jos više te bijele tvari padalo je ozgo. Stresao se, ali je na nju i dalje padalo. Znatiželjno onjuši pak liznu jezikom. Ujedalo je poput vatre, a učas bi se rastopilo. To ga je dovodilo u zabunu. Pokuša još jednom, a posljedak bijaše isti. Oni, koji su ga gledali, bučno se smijahu. Osjeti se postiđenim, ne znajući zašto. Prvi put u svome životu vidio je snijeg.”

Ovaj kratki roman, jedan od omiljenih Chrisa McCandlessa, kod nas se svrstava u dječju književnost, usprkos nemilosrdnom prikazu preživljavanja u arktičkoj divljini. Priča je to o psu mješancu kojeg se otima iz gospodskog kalifornijskog doma i koristi za vuču saonica na putu do kanadskog Klondikea, mjesta koje je Jacka Londona inspiriralo na pisanje nekoliko kratkih priča i romana.

Buck, protagonist romana, animalistička je verzija samog autora koji je kao mladić pošao do Klondikea kroz Aljasku u potrazi za zlatom, što roman čini nevjerojatno autentičnim i potresnim. Da bi preživjelo, nekoć naivno pseto primorano je odbaciti svoju pitomu narav i prigrliti nagon svojih predaka, a na svom putu susreće ljude koji predstavljaju i najgore i najbolje od čovječanstva. Naturalizam Jacka Londona predmet je brojnih rasprava, a svoj stav o njemu možete zauzeti tek nakon što pročitate ovaj klasik američke književnosti.

3. Cedrovi pod snijegom – David Guterson (Algoritam)

„U međuvremenu, sjedio je licem okrenut prema vjetrom nošenom snijegu koji je već počeo prigušivati zvukove s ulice. Nadao se da će padati u neumjerenim količinama i otoku pridati onu nevjerojatnu zimsku čistoću, tako rijetku i dragocjenu, čistoću koje se s ljubavlju sjećao iz mladosti.”

Već u prvom poglavlju jasno je – snijeg je sredstvo kojim David Guterson priziva blisku prošlost, kojim prikazuje čežnju za nevinošću malenog gradića okruženog šumom cedra, stabla poznatog po iscjeliteljskim svojstvima.

Priča počinje desetak godina nakon Drugog svjetskog rata, i to suđenjem Kabuou Miyamatou, čovjeku dostojanstvena držanja, za ubojstvo Carla Heina, stasitog ribara i veterana Drugog svjetskog rata. Suđenje je privuklo pažnju svih stanovnika Amity Harbora pa tako i mjesnog novinara Ishmaela Chambersa, Carlovog vršnjaka i suborca, koji je nevidljivim nitima vezan za život optuženika i njegovih sunarodnjaka koji su nakon napada na Pearl Harbor otjerani iz svojih domova.

Fragmenti sjećanja sudionika sudske rasprave podsjećaju na ljudskost koja je potisnuta tijekom ratnih zbivanja i pružaju nam povijesno ljubavnu fikciju epskih proporcija, koja je 1999. doživjela i svoju filmsku verziju. Guterson, učitelj po zanimanju, ovaj je nagrađivani roman ispisao u maniri velikih američkih pripovjedača kao što su Irving i Grisham, a pisao ga je deset godina, znajući da istina oslobađa, posebno kad istina otkriva sramotnu stranu američke povijesti.

4. Led – Ulla-Lena Lundberg (HENA COM)

U jednom od najhvaljenijih finskih romana, utemeljenom na životu autorice, pastorove kćerke, mladi pastor Petter sa suprugom Monom i kćerkicom stiže u službu na finski otok, na kojem obitava snažna zajednica Šveđana. Iako zajednica koja ga prima još osjeća posljedice Drugog svjetskog rata, silno je umilna, a pastor je uzorit i entuzijastičan, iako brzo shvaća da stanovnici Orarne nisu onakvi kakvima se prikazuju. Susjedna sela su u zavadi, ne vole svi stanovnici otoka osobna pitanja, a izmjena godišnjih doba vazda unosi nemir u njihovu svakodnevicu.

Petter se sprijateljuje s pastorom susjednog mjesta, velikodušno ugošćuje rodbinu i župljane, a njegova supruga, vrijedna domaćica i poljoprivrednica, smatra da suprug za nju ne pronalazi dovoljno vremena. Ona je okretna i nestrpljiva žena, lik koji mi je odmah prirastao k srcu. Zahvaljujući njoj, mirisi kuhanog sleđa, toplih peciva i kave sveprisutni su u ovom ljupkom romanu o ledu koji obećava zimske radosti, ali i predstavlja prijetnju bezbrižnom životu na otoku.

5. Zimovanje – Emmanuel Carrere (Biblioteka Karizma)

„Nicolas se mnogo kasnije, sve dosad, dugo pokušavao prisjetiti posljednjih riječi koje mu je uputio otac.”

Nije ovo knjiga za svakoga, moram reći. Kratki roman francuskog pisca počinje ležerno – otac odvozi desetogodišnjeg sina na zimske praznike koje će s razredom provesti u alpskom skijališnom centru. Međutim, introvertirani Nicolas neprestano je na udaru razrednih bullyja, a spas pronalazi u svojim osebujnim, ali pesimističnim maštarijama koje bi ga mogle koštati glave.

Carrere, novinar i scenarist, majstor je vješte karakterizacije pomaknutih likova i anksiozne atmosfere koja čitatelja drži napetim do posljednje rečenice, a knjiški moljci koji simpatiziraju dramatične tekstove, koje odlikuje nedovršenost, ne bi trebali propustiti „Zimovanje”.

Post Ziherov adventski kalendar je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Advent je tijekom vikenda službeno započeo, pa zagrijavanje  za blagdansko slavlje i obiteljska okupljanja, kao i sve ostale aktivnosti koje ovo doba godine podrazumijeva i kojima smo često uvjetovani već uvelike traju. Tim povodom naš Stric  gledateljima diljem Hrvatske uoči omiljenog blagdana poručuje: “Ovo će biti najbolji Božić ikada!”

Stric (Miki Manojlović) uskoro stiže iz Njemačke, a njegova Obitelj – nevista (Ivana Roščić), brat (Goran Bogdan) i nećak (Roko Sikavica) se nestrpljenjem ga očekuju. Službeni doček i premijera održat će se u srijedu, 30. studenoga u zagrebačkom kinu Kinoteka, dok od 1. prosinca „Stric” planira pohod na kina diljem Hrvatske. Prije zagrebačke premijere, „Stric” svraća do Rijeke (28. studenoga) i Splita (29. studenoga).

Iščekivani božićni triler „Stric”, prvijenac autorskog dvojca Andrije Mardešića i Davida Kapca, 1. prosinca stiže u kina. Film je to začudne atmosfere u kojem Božić služi kao Stričeva  fiksacija za rekreiranje idealnog obiteljskog slavlja. Naime, Obitelj krajem 80-ih godina čeka omiljenog Strica koji za blagdane stiže iz Njemačke. Po dolasku Stric dijeli poklone i slijedi tradicionalni hrvatski božićni ručak – purica s mlincima i francuskom salatom. No obiteljsku idilu uskoro prekida zvuk pametnog telefona i postaje jasno da ništa nije kako se čini i da se za prepunom blagdanskom trpezom, osim purice, nožem može rezati i napetost.

Dobar festivalski prijem

„Stric” je dosad ostvario sjajan međunarodni prijem – na festivalima diljem svijeta nagrađen je s trinaest priznanja, uključujući posebno priznanje iz festivala u Karlovim Varima, dvije Zlatne Arene na Pulskom filmskom festivalu – za scenarij i za kostimografiju te Grand Prix na festivalu u Braunschweigu.

Prije početka kino distribucije, film je premijerno prikazan u Rijeci u Art kinu Croatia u ponedjeljak, 28. studenoga, potom će se prikazati u Splitu u kinu Kinoteka Zlatna vrata u utorak, 29. studenoga, dok će se zagrebačka premijera filma održati u srijedu, 30. studenoga u kinu Kinoteka. Premijerama će nazočiti ekipa filma predvođena autorima i glumačkom postavom. Nakon toga svoj božićni duh širit će kinima diljem Hrvatske.

Post Miki Manojlović kao “Stric” stiže u kina za najbolji Božić ikad dosad je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Kontraplan je diskurzivni program kina Kinoteka, u kojem se o popularnim filmskim naslovima i temama razgovara iz perspektive srodnih disciplina. Tema sljedećeg izdanja Kontraplana, koji će se održati 28. studenog u 20 sati, francuska je književnica Annie Ernaux koja je za svoj jedinstveni književni opus ove godine osvojila Nobelovu nagradu za književnost.

Ernaux je razvila jedinstven i prepoznatljiv stil na granici autobiografije, esejizma i fikcije. U svojim djelima pruža fascinantan pogled na francusko društvo u drugoj polovici 20. stoljeća provučen kroz prizmu osobnog iskustva, a pritom se na inovativan način bavi pitanjem klasnog i rodnog identiteta. Piše i o autonomiji ženskog tijela, žudnje, rada i obrazovanja. Njezino pismo utjecalo je na neke od najpopularnijih autora današnjice, kao što su Didier Eribon i Édouard Louis.

O Annie Ernaux, njezinom stilu i temama, mjestu u suvremenoj književnosti te izazovima prevođenja i adaptacije u drugi medij, u Kinoteci će razgovarati Milena Ostojić, prevoditeljica Ernauxina romana „Događaj“ i Eribonova „Povratka u Reims“ te Marija Ott Franolić, književna kritičarka, teoretičarka i stručnjakinja za žensku povijest i autobiografske tekstove. Razgovor će moderirati Ana Fazekaš, književna kritičarka, urednica i esejistica.

Popratni program Kontraplana

U sklopu Kontraplana, u Kinoteci će se prikazati i recentne filmske adaptacije radova Annie Ernaux. Uoči razgovora, u ponedjeljak, 28. studenog u 18 sati na rasporedu je „Samo strast“, redateljice Danielle Arbid. Riječ je o adaptaciji Ernauxina istoimenog djela u kojem se, kroz priču o erotskoj vezi s ruskim diplomatom, tematiziraju pitanja ženske žudnje i strasti te njezinog prikaza u književnosti.

Film je izabran u službenu selekciju Filmskog festivala u Cannesu 2020. godine, a sama knjiga – inače prvi prijevod nekog Ernauxina djela na hrvatski – nedavno je reizdana u izdanju kuće Vuković & Runjić te u prijevodu Ele Agotić.

Sljedećeg dana, u utorak, 29. studenog u 18 sati, na rasporedu je „Događaj“, Zlatnim lavom nagrađen film Audrey Diwan. Radi se o izrazito dojmljivom ostvarenju inspiriranom jednim od najpoznatijih djela Annie Ernaux.

Naime, film kroz potresno iskustvo prekida trudnoće u Francuskoj 1960-ih pruža fascinantan uvid u represiju nad ženskim tijelom kroz medicinu, pravo i ostale društvene mehanizme. „Događaj“ je nedavno izašao i na hrvatskom jeziku u izdanju Bookse i Multimedijalnog instituta, u prijevodu Milene Ostojić.

Više informacija o programu potražite OVDJE.

Post Kontraplan u svom programu donosi Annie Ernaux na veliki ekran je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Piše: Helena Kezerić

Svjetsko nogometno prvenstvo je počelo, što znači da će navijačke pjesme preplaviti radio postaje, TV ekrane i reklamne jingleove. Ambalaže hrvatskih slatkiša i ostalih proizvoda navući će navijačko ruho i Hrvati će još jednom zaboraviti na svakodnevne brige. Sve oči uprte su u našu nogometnu momčad u Kataru, što je idealna prilika da narod zaboravi na poneku aferu koja drma Markov trg, muke po prebačaju na Euro, inflaciju, visoku cijenu energenata i potencijalnu nestašicu hrane koja se tiho zakačila za leđa bliske budućnosti poput Quasimodove grbe. Sva sreća da postoji nogomet.

Ipak, ne bi nogomet (ili bilo koji drugi sport) bio nogomet, niti bi iskustvo navijanja bilo isto, da nema navijačkih pjesama. Domoljubne i navijačke pjesme tu su da pobude elan i svakog od nas potaknu na bodrenje. To bodrenje mora biti srčano, što znači da bi pjesma trebala dirati u srce što više ljudi da se dobije željeni efekt glasnog navijanja i kolektivni ponos poteče okupljenom masom. Svi trebaju biti kao jedno i na terenu i na tribinama.

Ljubavne pjesme u službi navijanja

Neke “navijačke” pjesme nisu nužno zamišljene kao navijačke, no s vremenom su se povezale s kulturom navijanja upravo zbog domoljubne ili emotivne konotacije koju su autori vješto vezali uz tekst, melodiju, ali i glazbenici uz izvedbu. Pravi primjer za to je predivna ljubavna pjesma Morska vila grupe Daleka Obala ili pak Mojoj majci Prljavog kazališta, bez kojih ne prolazi ni jedno post-utakmično slavlje.

Domoljubne pjesme u službi navijanja

Kako smo nacija koja je u novijoj povijesti prošla rat, dosta domoljubnih pjesama i pjesama koje su nastale kao promocija mira (ili rata) početkom devedesetih sluša se za vrijeme prvenstava i raznih sportskih natjecanja. Domoljubne pjesme su u redu, no problem nastaje kada one za sobom povlače ratne pjesme. Tu sad nailazimo na močvarno tlo, iako bismo voljeli biti na prostranim zelenim pašnjacima jer nitko normalan ne bi trebao slušati Čavoglave dok našim sportašima želi pobjedu i sreću. U tome ne vidim ništa dobro, čestito i zdravo jer u sportu nema mjesta za otvaranje starih rana, poziva na osvetu ili bilo kakvih drugih ratnih konotacija.

Navijačke pjesme u službi navijanja

Dotaknuli smo se pjesama koje nisu imale namjeru biti navijačke, a to su postale i onih koje nikad ne bi trebale biti navijačke, no što je s pjesmama novije generacije koje su nastale isključivo u namjeri da podignu kolektivni ponos do delirija, prisjete širu masu na razlog za domoljublje i potaknu tog strastvenog navijača u svakom od nas? Zadatak nije lak jer živimo u vremenu kad je izrazito teško biti ponosan što živiš tu gdje živiš, dok nas političke afere, nebuloze i traljavo vodstvo šamaraju sa svih strana.

Jedino što bi moglo probuditi trunku ponosa u običnim malim ljudima jesu drugi obični mali ljudi, koji su se izdigli u svjetski uspješne sportaše. Naravno, pod uvjetom da su Hrvati. Još bolje ako su nogometaši jer nam za ostale uspješne sportaše nije previše stalo. Mislim, zadovoljit ćemo se rukometom ili vaterpolom ako baš moramo. Samim time nije dovoljno stvoriti pjesmu koja će se sastojati od bazične glazbene pozadine i teksta s ključnim riječima poput ole, ajmo, idemo, Hrvatska, srce, ponos, igrajte, vatreni. Ili možda jest?

Nišna grana domaće glazbe

Nemojmo se lagati, navijačke pjesme postale su “nišna” grana domaće glazbe i danas se štancaju kao lude, a njihov najčešći povod su nogometne utakmice. Isto je i s božićnim pjesmama. Shodno tome sve više glazbenika, i onih koji to tek žele postati, snimaju navijačke pjesme.

Neki će reći da sam duša prokleta jer nije stvar zarade, stvar je ponosa i odavanja počasti sportašima koji nas predstavljaju u svijetu. Ja ću se složiti da u tome nema ništa loše, no što ako je navijačka pjesma loša? Smijem li tada reći da je loša ili to znači da sam mrzitelj domovine i svega hrvatskog?

U potrazi za navijačkim duhom

Eva i ja ćemo danas zagrabiti duboko u sebe. Dale smo si zadatak proći neke od (naj)popularnijih navijačkih pjesama u nadi da u sebi pobudimo strastvene navijačice, a možda i domoljublje upadne u sliku.

Danima smo proučavale i preslušavale hrvatske navijačke pjesme, svaka od nas je izdvojila pet pjesama i dala svoj osvrt na odabire uz ocjenu. Da ne ispadne da se samo nas nešto pita, i vi ćete moći na dnu teksta odabrati svoju najdražu navijačku pjesmu. Izvadite tu majicu s motivom hrvatske šahovnice s dna ormara, znam da ju imate. Otvorite si pivo, kad ga već navijači u Kataru ne mogu popiti, i krenite s nama u potragu za navijačkim duhom.

***

Piše: Eva Juraški

Thompson – Uvijek vjerni tebi

Godina nastajanja: 2012.
Povod: Europsko prvenstvo u nogometu – Poljska i Ukrajina 2012.
Autor teksta: Marko Perković Thompson
Autor glazbe: Marko Perković Thompson
Album: „Ora et labora”
Napomena: Službeni Klub navijača hrvatske nogometne reprezentacije „Uvijek vjerni” Thompsonovu pjesmu je proglasio službenom himnom kluba.

Kako ono ide? Nema miješanja politike u obrazovanje, crkvu i naravno sport? To je valjda najveća šala koju je netko sročio na idiličnom tripu alternativne stvarnosti.

Mnogi se pitaju što je navijanje bez Thompsona, no ovog puta nije riječ o Lijepa li si, koja je, priznajem, jedina pjesma koja ima smisla u silnom autorovoj utopiji. Uvijek vjerni tebi je tipična pjesma za njegove vjerne sljedbenike.

Zamisli spoj nogometnih i ratnih terena, kakva idila za sve ratnike koji poistovjećuju sport s ratištem jer je jedina krilatica koja ih vodi ona „u boj, u boj za narod svoj”. Tako Thompson pjeva kada čuješ himnu, bori se za Vukovar iako je pjesma nastala puna dva desetljeća nakon ratnog sukoba.

Ne treba zaboraviti Grad heroja, no navijačka pjesma je u potpunosti promašena za takvu tematiku i s razlogom su komentari na YouTubeu isključeni. Uz sve, mora se u video spotu ubaciti i pokoja scena iz Oluje, kako bi pjesma bila prikladna i za njegov privatan godišnji party u Čavoglavama. Ovo je tip pjesme koju će istinski navijač u pravilu preskočiti, osim ako nije zakleti Thompsonov fan.

Ocjena: 0/5

Lana Jurčević – Duša Hrvatska

Godina nastajanja: 2014.
Povod: Svjetsko prvenstvo u nogometu – Brazil 2014.
Autor teksta: Faruk Buljubašić Fayo
Autor glazbe: Lana Jurčević
Album: „Tabu”
Napomena: Autorski tim se u sklopu akcije HDS ZAMP-a odrekao autorskih prava na ovu pjesmu (Playlista za Slavoniju)

Prije no što je postala La Lana, Lana je bila sasvim obična cura iz susjedstva. Tome u prilog ide i pjesma Duša Hrvatska, koju je snimila još za vrijeme Svjetskog prvenstva u Brazilu. Slatko je sve to, no Lani nedostaje strasti i energije kakva krasi pravu navijačicu.

Videospot je prilično usiljeno napravljen, imam osjećaj kao da Lana ima tu dužnost da stoji i napravi koji pokret s rukom i bokovima, dok se u pozadini smjenjuje powerpoint prezentacija. Da bude stvar gora, Lana izgleda kao studentica koja je nepripremljeno izašla na izlaganje i uz pokoji osmjeh nam čita cijelu svoju prezentaciju. Sve u svemu, jedna prilično bezdušna stvar za koju naši dečki ne bi ostavili dušu na terenu.

Ocjena: 2/5

David & Josip Martino – Sve za Hrvatsku

Godina nastajanja: 2018.
Povod: Svjetsko prvenstvo u nogometu – Rusija 2018.
Autor teksta: David & Josip Martinović
Autor glazbe: David & Josip Martinović
Album: –

Upravo ovako nekako zamišljam Thompsonove Gen Z fanove kako snimaju svoju navijačku pjesmu. Rata nisu vidjeli, a glavno da marširaju sa „Za dom” pozdravom uz neizostavnu zastavu s prvim bijelim poljem i zalutalim tenkom.

Usudila bih se reći da se opjevane slike u pjesmi Sve za Hrvatsku nekako i uklapaju u nadolazeće prvenstvo, budući da navedeni dvojac veliča tvorevinu koja je bila poznata po oduzimanju ljudskih prava, baš kao Katar. Što se glazbenog izričaja tiče, moram priznati kako mi je glavni vokal izuzetno iritantan i baš je stvoren za takvu ”mini Thompson” agresivnu navijačku poemu. Da cijela priča bude ironičnija, koliko vidim, ovaj dvojac je iz naše dijaspore, što e prilično predvidljivo za ovakvu pjesmu.

Ocjena: 1/5

Nered feat. Zaprešić Boyz – Srce Vatreno

Godina nastajanja: 2006.
Povod: Svjetsko prvenstvo u nogometu – Njemačka 2006.
Autor teksta: Marko Lasić Nered
Autor glazbe: Bojan Šalamon Shalla
Album: – 
Napomena: Pjesma je postala navijačka himna 24sata i Karlovačkog, a sadrži sample uspješnice Michaela Jacksona pod nazivom You Are Not Alone

Sjećam se tog Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. godine, koje sam više-manje u cijelosti popratila na školskim praznicima. Srce vatreno je bila najslušanija pjesma tog ljeta među nama klincima i međusobno smo si tu pjesmu slali preko infracrvenog sučelja jer nisu još svi mobiteli imali Bluetooth.

Sjećam se i da je maja mama tu pjesmu postavila kao zvuk zvonjave i zadržala ju je dugo nakon završetka prvenstva. Ona je tip osobe koja je možda jednu našu utakmicu u životu pogledala, no to dovoljno govori o tome kako je ova navijačka budnica snažna. Ne znam je li je to do nostalgije, no svaki put kada čujem Srce Vatreno, moje srce zbilja zakuca snažno i preplavi me navijački duh, kakav druge navedene pjesme nisu uspjele probuditi.

Ocjena: 5/5

Boris Novković ft. Dino Dvornik – Malo nas je al’ nas ima

Godina nastajanja: 2004.
Povod: Europsko prvenstvo u nogometu – Portugal 2004.
Autor teksta: Faruk Buljubašić Fayo
Autor glazbe: Boris Novković i Boris Đurđević
Album: „Ostvareni san”
Napomena: Ovaj hit neodoljivo podsjeća na pjesmu Billyja Joela iz 1989. pod nazivom We didn’t start the fire

Malo nas je al’ nas ima je ikonična stvar. Riječ je o brojalici svih utjecajnih Hrvata, Hrvatica i naših događaja bez nekog posebnog reda u pozadinskoj glazbi Billyja Joela.

Moram priznati kako su mi prva asocijacija na nju Kostelići, a ne nogometno ludilo, koliko je pjesma bila korištena na njihovim velikim dočecima na glavnom zagrebačkom trgu. Nije riječ o najkreativnijoj glazbi, no pjesma služi svojoj svrsi, baš je ”za nabrijati” se i krasi ju jedna lijepa pozitivna energija koju je Dino Dvornik uvijek uspio prenijeti na sve nas.

Ocjena 4/5

***

Piše: Helena Kezerić

Nives Celsius – Take me to Brasil

Godina nastajanja: 2014
Povod: Svjetsko prvenstvo u nogometu – Brazil 2014.
Autor teksta: Nives Željković
Autor glazbe: Nives Željković i Siniša Vuco
Album: –

Kraljica samopromocije udara! Iako je Take me to Brasil zapravo parodija na život žena nogometaša i mišljenja sam da ju navijači na okupljanjima nisu nikad slušali, ne možemo negirati činjenicu da je ova pjesma svojedobno bila objavljena te da je podigla medijsku prašinu. Osim što je tu je prisutna malo drugačija perspektiva nogometnog biznisa o kojoj je netko “propjevao” uoči svjetskog nogometnog prvenstva, nemam ništa drugo pohvalno za izdvojiti o ovoj pjesmi.

Nives u bikiniju pleše na Šestinama s mobitelom i crvenim kartonom u gaćama, pojede bananu i malo se trlja o drvo s loptom među nogama u obližnjoj šumi, dok pjeva o sponzorušama i odlasku u Brazil. Na prsima ima iscrtanu hrvatsku šahovnicu ili brazilsku zastavu (ovisno o kadrovima) pa ne možemo reći da su domoljubni motivi izostali iz videa.

Ako pričamo samo o kvaliteti izvedbe i glazbi, ona je nepostojeća. U ovoj pjesmi nema baš ništa što bi probudilo moj navijački duh. Baš suprotno, osjećam jedino susramlje.

Ocjena: 1/5

Mišo Kovač & Josip Katalenić – Croatia Victoria

Godina nastajanja: 2002.
Povod: Svjetsko prvenstvo u nogometu – Južna Koreja i Japan 2002.
Autor teksta: Miro Buljan i Nenad Ninčević
Autor glazbe: Miro Buljan i Nenad Ninčević
Album: –

Red neukusa, red trasha pa onda idemo na ozbiljnije kandidate, obećajem. Svi koji znaju za ovu pjesmu, jednako joj se čude kao i ja. Sve nas zanima je li Mišo Kovač zaista tada htio napraviti duet s (danas višestruko osuđivanim) međimurskim slavujem ili su određeni glazbeni moćnici povukli konce i na neki način isforsirali ovu suradnju. Iskreno se nadam da je ovo drugo u pitanju.

Minimalistični tekst, koji još nekako mogu prožvakati) upotpunio je maksimalno trash video s reklamom za Ford. Šteta, jer kad na početku čujem Mišu kako pjeva riječi Croatia Victoria, stvarno se osjećam ponosno, onda uletava Katalenić sa svojim kažiprstima i moj ponos pada u blato.

Videospot je također mogao biti super. U njemu nalazimo mažoretkinje, prave cheerleadersice, razne akrobate, navijače i ukusno odjevene lijepe žene. Dojam kvari jezivo umjetna podloga, mali TV ekrani koji vrte scene iz prometa i cijela izvedba. Sve je jednostavno krivo ispalo.

Miši Kovaču bi oprostila sve i da snimi solo verziju ove pjesme s nešto drugačijom glazbenom podlogom, vjerujem da bi bila puno popularnija. Mišo je svojim dionicama na ovoj pjesmi uspio probuditi navijačicu u meni, ali samo na trenutak. Trešerica u meni je već izgubila glas od vrištanja.

Ocjena: 2/5

Eni Jurišić – Kao jedno

Godina nastajanja: 2017.
Povod: Europsko prvenstvo UEFA U-17
Autor teksta: Miroslav Lesić Lesique, Predrag Martinjak i Eni Jurišić
Autor glazbe: Miroslav Lesić Lesique i Predrag Martinjak
Album: –

Ne mogu vjerovati da su tri osobe bile potrebne da se napiše tekst s najbazičnijim rimama i navijačkim parolama koje se mogu pronaći kod nas. „Idemo do pobjede, idemo, ako smo kao jedno”, ne mogu to prihvatiti, navijačica u meni želi ipak više. Simpatična Eni s osmjehom k’o kuća u dresu skakuće po terenu, a kad to ne radi, dolazi po Niku Kranjčara i vozi ga  na susret s klincima nogometašima, simpa i ukusno.

Ipak, korektan videospot i Enino pjevačko umijeće (koje nije mogla adekvatno pokazati u ovoj pjesmi) ne mogu nadoknaditi banalnost teksta. Navijačica u meni je bila probuđena prošlom pjesmom, no trenutno joj je dosadno.

Ocjena: 2/5

Colonia – Svijet voli pobjednike

Godina nastajanja: 2001.
Povod: Svjetski skijaški kup 2001. (?)
Autor teksta: Boris Đurđević
Autor glazbe: Boris Đurđević
Album: „Milijun milja od nigdje”

Iskreno, nisam sigurna je li povod bio svjetski skijaški kup te godine jer sam bila premlada da bi se sjećala, ali Svijet voli pobjednike je u mojoj glavi rezerviran za obitelj Kostelić. Ono čega se sjećam je to da je moja sestra obožavala ovu pjesmu i morala sam joj snimiti video na kasetu s ostalim muzičkim spotovima.

Ovdje imamo primjer velikog hita, prave navijačke pjesme bez političkih konotacija i spornih parila, a koja je prigodna za sve sportove, ali i za male životne uspjehe i pobjede. Indira ima jedinstvenu boju glasa i nosi pjesmu dozirano i bez nakićenih vokalnih ekshibicija. Drago mi je da je videospot animiran jer mi njena karizma obično bude malo previše, ovako se to izbjeglo i stvorila se simpatija prema pjesmi bez da vizualna prezentacija utječe na njen dojam. Ako još bude svijeta, ova pjesma će se slušati i za 100 godina. Navijačica u meni je na nogama i maše kockastim šalom.

Ocjena: 5/5

Gibonni – Mi smo prvaci

Godina nastajanja: 1993.
Povod: Ponos
Autor teksta: Zlatan Stipišić Gibonni
Autor glazbe: Zlatan Stipišić Gibonni
Album: „Noina arka”
Napomena: Pjesma je nastala za vrijeme olimpijade u Barceloni 1992. godine, a posvećena je Mati Parlovu i svim uspješnim sportašima kroz našu povijest

Jako volim ovu pjesmu sve dok ne dođu zadnje tri riječi njenog teksta jer „Bog i Hrvati” ima političku konotaciju iz prošlosti. Mogli smo bez toga. Mnogi će reći da je pjesma pretroma i da je prikladnija za neki navijački fajrunt, nego za apsolutni delirij i navijačko ludilo. Napomena stoji, ali kako ovaj članak privodimo kraju, tako je i Mi smo prvaci vrlo prikladna pjesma za završetak naše navijačke šetnje kroz ukus, neukus, trash i pjesme koje u nama zaista bude navijački duh i ponos.

Bog i Hrvati su smanjili ocjenu ove pjesme na četvorku (ne, ocjenu nisu smanjili košulja na volane, leptir mašna i marama oko glave – sve na jednoj osobi), a navijačica u meni rida suze radosnice dok se sprema za počinak.

Ocjena: 4/5

Nakon što smo Eva i ja odradile ovu neočekivanu navijačku avanturu, moram priznati da ću se odmah vratiti svojim glazbenim veseljima da isperem navijačke rime i zborno pjevanje iz ušiju.

Zaprešić Boysi, Opća opasnost, dečki iz dijaspore i ostali domoljubi još uvijek nisu pripremili dovoljno dobru pjesmu da bi se navijačica u meni zadržala dulje od nekoliko sati, a za sada je od izdvojenih pjesama jedino Colonia uspješno odradila zadatak. To baš nije dobra vijest jer je Colonijina pjesma stara preko dvadeset godina, a od novijih navijačkih pjesama nismo naišle ni na jednu numeru koja joj može parirati, a u isto vrijeme ostati apolitična i prikladna za sve sportske prilike. Izgleda da smo osuđeni na prekomjernu upotrebu ustaljenih navijačkih parola i rima iz nižih razreda osnovne škole.

Sva sreća da postoji nogomet jer kad nogometno ludilo prođe Hrvati će se vratiti svojim uobičajenim problemima i (za neke) teškoj stvarnosti, a do tada, za kraj ovog teksta, još jednom dižemo pivsku zdravicu za sve one koji su spriječeni to učiniti sami.

A sad bez osude, da čujemo koja je navijačka pjesma tebi najviše prirasla srcu!

Post Navijačke pjesme: U potrazi za navijačkim duhom je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Svake godine s prvim hladnijim povjetarcem i obojanim listom palim animiranu seriju „Over the Garden Wall“ s Cartoon Networka. Autor Patrick McHale, koji je inače jedan od autora i u drugim uspješnim animiranim serijama poput „Adventure Time“ i „The Marvelous Misadventures of Flapjack“, kao da je uhvatio esenciju jeseni i pretočio je u svoju seriju.

Seriju ne krasi samo bogata paleta boja i odlična animacija, već i toplina te bogata slojevitost priče, a njezina visoka kvaliteta iskazuje se i u činjenici da je u svojih 7 godina postojanja već postala klasik te priča o kojoj se rado i iznova govori. Jednom davno smo o seriji već govorili, no s razlogom joj se ponovno vraćamo.

Jednom davno dvojica braće izgubila su se u šumi

„Over the Garden Wall“ prati priču o dvojici braće, Wirtu (Elijah Wood) i Gregu (Collin Dean), koji lutaju šumom u potrazi za putom kući. Wirt je stariji, u zreloj tinejdžerskoj dobi, vrlo anksiozan i opterećen kao što to i priliči svakom pravom tinejdžeru, a Greg je dječje slobodouman i pun povjerenja. Njihov je odnos okosnica čitave serije i pokretač radnje.

Tijekom svog lutanja u 10 kratkih epizoda upoznaju čitavu plejadu likova koji nastanjuju šumu zlokobna naziva Nepoznato. Društvo im najviše pravi Beatrice (Melanie Lynskey), djevojčica pretvorena u pticu pjevicu koja je i sama na vlastitoj misiji. Dječaci odmah na početku saznaju da u šumi prijeti opasnost od stvorenja koje svi zovu Zvijer, a kako se radnja razvija, tako je i obruč oko njih sve čvršći i tjera ih da se suoče sa svojim mrakom.

Vrijedno Grimmovih bajki

Prije nego je Disney preuzeo klasične europske bajke i pretvorio ih u kamilicu, one su vrlo često sadržavale dobru dozu mračnog i zastrašujućeg, od rezanja nožnih prstiju u Pepeljuzi, preko pada u trnje i osljepljivanja u Matovilki, do biranja smrti da bi voljena osoba živjela u Maloj sireni. Šuma je bila često mjesto radnje, kao prostor pun tajni i opasnosti, odnosno simbol naše podsvijesti u kojoj moramo pronalaziti odgovore na životna pitanja. Jasna i čvrsta moralna poruka također je bila karakteristika klasičnih bajki koja se s vremenom i pojavom novih bajkovitih oblika razvodnila.

Ipak, Patrick McHale u „Over the Garden Wall“ kroji punokrvnu i modernu bajku dostojnu onih koje su pisali i prepisivali braća Grimm i Hans Christian Andersen. Cijelom se serijom provlači mračni element, ne skrivajući se iza inspirativnih pjesama o slobodi ili ljubavi. Sporedni likovi su granično uvrnuti i svakako neobični, ali upravo savršeni za razvoj Wirtove i Gregove priče.

Nepoznato je prava podsvjesna šuma, zapravo granica između života i smrti u koju su braća upali, puna zastrašujućih i prijetećih elemenata od kojih se i odrasli često žele okrenuti i praviti da ih nisu vidjeli. Ali upravo u činjenici da se Wirt i Greg moraju suočiti s tim strašnim prijetnjama nalazi se i pouka ove priče te razvoj glavnih likova — po tome oni junaci ove priče. Nisu u velikoj herojskoj bitci sa zmajevima da bi spasili zatočenu djevu i ne bore se s velikim čudovištima, zbog čega je ta njihova borba još i strašnija jer je ljudska, baš kao u klasičnim bajkama, usprkos fantastičnim elementima. Zvijer kao antagonist djeluje dodatno zastrašujuće i zbog toga što nije fizički jasno definiran, već se na njega vežu sasvim osobni demoni svih likova, a i glas mu posuđuje američki operni pjevač Samuel Ramey, dajući mu tako jednu uzvišenu i gotovo nedodirljivu notu.

Kako je nastala američka, moderna bajka?

„Over the Garden Wall“ osim kostura priče ništa drugo ne posuđuje od klasičnih europskih bajki. Serija je bogato protkana elementima amerikane, čineći time ovu priču potpuno američkom, ali bez uobičajene blještavosti.

Priča se događa u vrijeme Noći vještica, odnosno dobrano u jeseni, zbog čega je i šuma kojom Greg i Wirt lutaju zaogrnuta u jesenski kostim. Šarenilo i bogatstvo jeseni naročito su prisutni na početku serije, kada je radnja još vedra i tek se razvija, što priči daje onaj osjećaj tople, jesenske udobnosti. Kako se priča razvija, međutim, topli zemljani tonovi prednost daju hladnim i sivim bojama te u konačnici prelaze u crnilo. Kao jedan od glavnih plodova američke jeseni, bundeva dobiva svoju posebnu epizodu, dodatno potvrđujući američki identitet ove bajke. Patrick McHale uspijeva priči iz 2014. godine dati bezvremenski ton i umješnim miješanjem različitih razdoblja iz američke povijesti, uglavnom s kraja 19. i početka 20. stoljeća. To je najviše prikazano u kostimima, okružju i glazbi.

Tako dobivamo epizodu s edvardijanskom učiteljicom životinja, zatim putovanje rijekom na parobrodu punom žaba obučenih u modu 1910-ih i 1920-ih, dok je epizoda s gostionicom vjerojatno najbogatija sporednim likovima, od kojih svaki donosi priču jednog povijesnog perioda sa sobom. Epizoda u kojoj Greg otputuje u svoj svijet snova hommage je fluidnoj animaciji s početka 20. stoljeća i neodoljivo podsjeća na avanture Betty Boop i njenog klauna.

Glazba koja odiše jesenskom melankolijom i nostalgijom

Glazba u seriji zaslužuje vlastiti dio, jer je ključna za pripovijedanje. Soundtrack potpisuje američki folk jazz bend The Blasting Company i jednako kao i priča, u potpunosti uspijeva prenijeti misterioznost i čarobnost jeseni kao godišnjeg doba.

Uvodna pjesma „Into the Unknown“ zapravo služi kao in medias res i objašnjava kako do priče uopće dolazi, slikovito i poetično govoreći o atmosferi u kojoj se Greg i Wirt nađu, praćena samo melankoličnim tonovima klavira. Cijeli album kombinira zvukove jazza, folka i bluesa, odnosno roots glazbe. Soundtrack zapravo vjerno prati radnju serije, donoseći jednaku dozu melankolije i šašavosti, baš kakva je i sama priča. Glazba i priča su tako u potpunosti sljubljene, tvoreći savršenu i potpunu sliku.

Kako preživjeti tinejdžerske godine uz mlađeg polubrata?

Kao što je ranije spomenuto, okosnica radnje zapravo je odnos dvaju glavnih likova, Wirta i Grega. Njihov je konflikt u tome što imaju potpuno različite poglede na svijet, što je istovremeno humoristično i dirljivo.

Wirt je osjetljiva duša, ali se srami svojih interesa i želja, pokolebljiv i povodljiv, dok je Greg djetinje siguran u sebe, radoznao i njegovo doslovno shvaćanje situacija oko sebe često ih dovodi u komplicirane situacije, no na kraju i do rješenja. Njihove bratske nesuglasice i sudaranja zapravo su nit vodilja, pojačane vrebanjem Zvijeri iz tamnih kutaka šume i Wirtov je zadatak riješiti svoj problem sam sa sobom kako bi se maknuli iz tog mračnog svijeta između dviju stvarnosti te je razvoj njihovog odnosa kao i njih osobno razrađen s puno brige i dostojanstva.

Priču dodatno učvršćuju i sporedni likovi koji se pojavljuju samo jednom ili periodično. Svaki od likova ima svoju osobnost te je moguće zamisliti da svoj život nastavljaju i nakon što više nisu u kadru, zbog čega ova bajka dodatno tako dobro funkcionira.

Priča koju vrijedi prepričavati

Zbog umjetničke vještosti, pripovjedne umješnosti i glazbene raznolikosti „Over the Garden Wall“ zaslužuje svaku riječ pohvale. Usprkos svojoj kratkoj formi, ili upravo zbog nje, snaga ove priče dugo ostaje s gledateljem, što je svakako jedan od razloga zašto joj se toliki vraćaju iznova i iznova, u želji da se podsjete što im ima za reći o njima samima.

Post OVER THE GARDEN WALL: Moderna bajka za sve generacije i zašto joj se vraćam(o) je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Artan Lili je sinoć u Tvornici kulture pokazao zašto koncerti uživo dodaju novi nivo žara spram preslušavanja studijskih albuma. Ova je beogradska četvorka skoro pa dvosatnim samostalnim koncertom ostavila na bini dobar dio znoja, strasti i osebujne energije. Publika je to primijetila i uzvratila predivnim reakcijama.

Petnaest minuta prije početka koncerta redovi za ulaz u veliki pogon Tvornice još nisu bili pregužvani. Nešto karata je još bilo ostalo na ulazu, no zagrebačka je publika ipak previše vjerna ovom sastavu te nikako nije dozvolila manjak dobre atmosfere. Dvorana se brzo popunila, redovi za pivo započeli su se stvarati, a vješalice garderobe popunjavati, u zraku se osjećalo kako uzbuđenje među publikom raste.

Nešto malo iza devet sati DJ je utišao glazbu, a sav izvor zvuka preselio se na binu. Svjetla su se prigušila, a neobičan jek publike popraćen laganim instrumentalnim ritmom čuo se sa zvučnika glavne pozornice. Bio je to poziv za Artan Lili.

Bend za poželjeti

Bojan Slačala (bas i vokal), Romana Slačala (vokal i daire), Marko Ajković (bubanj) i Ivan Skopulović (gitara) na pozornicu su zakoračili samozatajno, u tamnim naočalama. Pjesma s kojom su otvorili večer bila je Priča, singlica s njihovog trećeg albuma, odmah na početku je bilo jasno zbog čega bend uživa toliku popularnost na domaćem terenu, riječ je o energiji kojom zrače dok nastupaju, energiji koja će obilježiti ovaj nastup i učiniti ga jednim od boljih ovogodišnjih koncerata kojima smo svjedočili u Tvornici. Nakon prve odsvirane pjesme, bend je prepun oduševljenja srdačno pozdravio zagrebačku publiku i nastavio u ritmu noise pop-a širiti pozitivnu energiju.

Kroz večer smo imali prilike čuti brojne hitove iz presjeka njihove karijere. Uslijedile su pjesme poput Salonac s albuma „New Deal” iz 2019. godine, zatim Novi zvuk u gradu iz ne toliko davne 2014. godine. Foliram, Srce i Jutro samo su neke od pjesama koje su se mogle čuti te večeri u Velikom pogonu Tvornice.

Jedan od dražih trenutaka večer dogodio se za vrijeme izvođenja pjesme D.E.P.R.A., kad bi me netko pitao što je to kod Artan Lilija tako posebno, pustio bi mu snimku upravo te pjesme. Na instrumentalnim dijelovima članovi benda svirali su prigrljeni jedan uz drugoga, gibajući se u ritmu i čekajući refren, zračili su zajedništvo. Kada je stigao taj trenutak, Bojanov grandiozni vrisak odjeknuo je prostorijom, a Romana je nastavila širiti čaroliju svojim predivnim vokalom.

Savršena kombinacija ove četvorke s pravom i pokrićem je zakačila publiku uz sebe. Da se tijekom tog koncerta radilo o nekom mladom sastavu koji tek radi promociju prvog albuma, a ne slavlje za deset godina karijera, zasigurno bi mnogi rekli „tako se to radi, tako se dobiva publika”. Tko prije te večeri nije čuo za ovaj bend, ili ga nije dovoljno preslušao – to će učiniti u post koncertnom vremenu.

They looked good on the dancefloor

S obzirom na to da su glavni aduti benda odlična komunikacija s publikom i srčanost ostavljena na  pozornici, nikako ne smijem izostaviti kako je bilo nemoguće ne primijetiti trud basista i pjevača Bojana Slačale. Od početka je plesao i skakao, dobacivao publici, dizao gitaru u zrak i tako tijekom cijelog koncerta održao odnos s publikom.

Mokri do kože, Artan Lili su koncert odradili bez greške te su dali primjer mnogima kako se bend treba ponašati i zvučati uživo, da bi zadobio povjerenje i simpatije publike. Zagrebačka publika je bila osvojena još u ranijoj fazi benda, a broj obožavatelja je rastao kroz godine, što samo dodatno potvrđuje kako nije dovoljno imati dobre pjesme, potrebna je i karizma.

Ni dva bisa nisu dovoljna

“Službeni dio” koncerta trajao je nešto više od sat vremena i završio je s pjesmom Maca, ipak, publika je željela čuti više, pa ni dva bisa skoro nisu bila dovoljna. Glasni usklici i uzvici izmolili su pjesme poput Ispod kože, Na mišiće i produžili druženje s bendom na dodatnih pola sata, no neprestanim dozivanjem publike Artan Lili te je večeri bio osuđen vratiti se još jednom na binu.

S drugim povratkom na pozornicu izveli su dvije pjesme. Prva je bila povratak korijenima, Đoni iz 2014., a druga Nije svejedno s albuma „New Deal”. Artan Lili su se znakovito oprostili od publike i upitali „Dali možeš još jednom da opet budemo jedno?”, odgovor je vrlo jasan. Jedva čekamo priliku da opet budemo jedno, a do tada Zagreb Beogradu šalje pozdrave.

Post Artan Lili (Tvornica kulture): Skoro dva sata dobre glazbe je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Milenijalci danas puštaju suzu. Američki glumac Jason David Frank, najpoznatiji po ulozi Tommyja/Green Rangera u serijalu „Mighty Morphin Power Rangers” (1993-1996), danas je preminuo u 49. godini života. Glasnogovornik brenda Power Rangers potvrdio je tužni vijest.

Glumac Jason David Frank je krajem 1993. angažiran za epizodnu ulogu Zelenog Rangera, odnosno za ukupno četrnaest epizoda serije koja je zaludila planet, a njegova je karizma trenutačno dosegla mlade obožavatelje. Tommy je postao stalnim članom šarenog tima srednjoškolaca koji se pretvaraju u ratnike s prapovijesnim robotskim pomoćnicima. Tommy je kroz seriju postao White Ranger i ujedno vođa tima.

Malce, uključujući potpisnika ovih redova koji je ranoškolsku dob proveo glumeći Tommyja/Green Rangera, najviše je intrigirao njegov Dragonzord kojeg bi prizivao uz pomoć tehnološki magičnog bodeža.

Green Ranger isprva je bio, da se malo začini priča, “zločesti” među našim junacima kao pomoćnik zaklete protivnice “dobrih” – Rite Repulse. Ekipa ga je preobratila i Tommy je uskoro postao omiljeni Ranger, a i momak Roze Rangerice Kimberly Hart.

U nadolazećim se instalacijama serije bazirane na kolažiranju i sinkronizaciji izvorne japanske serije iz sedamdesetih Tommy pojavio u ovim verzijama Power Rangersa: Green Ranger, White Ranger, Zeo Ranger V–Red, Red Turbo Ranger i Dino Thunder Black Ranger.

Tommy je bio poznat po svojim borilačkim vještinama koje je glumac Jason David Frank prenio na lik kao ponosni vlasnik osmog dana crnog pojasa.

Post Umro je Jason David Frank poznat po ulozi Green Rangera u serijalu „Mighty Morphin Power Rangers” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ako se za ikoga može reći da živi umjetnost 0-24, onda je to garantirano Slaven Jurić. Ovaj mag.educ.art dopustio je umjetnosti da se ukorijeni u njegov profesionalni, ali i privatni život. Osim što radi kao nastavnik te osnovnoškolce uvodi u svijet mašte i kreativnog izražavanja, Slaven većinu vremena provodi u vlastitom ateljeu istražujući mogućnosti slikarstva.

No, slikarsko platno nije njegova jedina ljubav. Također ga zanimaju grafika, kiparstvo i izrada scenografije, a sklon je i isprobavanju različitih umjetničkih pravaca, putem kojih iznova dokazuje vlastitu autentičnost. Autentičan, principijelan i nepovodljiv. Sve su to osobine koje krase ovog umjetnika, ali jedna od posebne važnosti, višestruko zastupljena u novom ‘gramu umjetnosti, svakako je Slavenova bezuvjetna ljubav prema životu. Uživajte u optimizmu koji slijedi!

Mnogi umjetnost zadrže na razini hobija, a ti si ju uključio i u profesionalni dio života, tj. akademski si obrazovan slikar. Čime te osvojilo slikarstvo, ali i umjetnost općenito?

Od ranog djetinjstva pokazao sam interes za likovno stvaralaštvo. Gotovo me ništa u tolikoj mjeri nije radovalo kao likovno izražavanje. Puno ljudi me danas svrstava u slikara ili edukatora likovne kulture, ali to je samo dio mojih vještina i znanja. Vrlo rano sam pokazao interes i za trodimenzionalno oblikovanje pa sam se istaknuo kao scenograf i u vizualnom oblikovanju interijera. U osnovnoj školi su me zanimali povijest i geografija. Imao sam sjajnu učiteljicu i do danas potvrđujem jedno – ljudi koji nešto rade sa strašću, jedini imaju snagu da probude strast prema određenom području kod ostalih. To se jasno vidi. Tu nema pretpostavki. Posebno sam zahvalan i životnim okolnostima koje su me dovele do toga gdje danas jesam. Godinama sam osluškivao i konzumirao svoje potrebe, zato je radost življenja moja konstanta. Volim život.

Neki bi rekli da, ako imaš talent, nema potrebe za institucionalnim usavršavanjem. Kako ti je Akademija pomogla da razviješ i oblikuješ talent te koje ti je nove vidike otvorila? 

Talent je predispozicija. Strast je pokretač. Samomotivacija je glavna, ona zaokružuje priču. Akademsko obrazovanje nudi puno. Iako je prošlo dvanaest godina od završetka, i danas sam mišljenja da me je Akademija djelomično preusmjerila, pročistila ukusom i nadogradila znanjem. Uzeo sam puno, možda i više nego se nudilo, no to je mogućnost pojedinca. Bilo je to najljepše razdoblje u dvadesetim godinama.

Na Akademiji sam mogao samo potvrditi ono što sam želio. Više sam naučio, shvatio da me zanima više likovnih područja izražavanja, prvenstveno slikarstvo, grafika, kiparstvo i scenografija. Radovao sam se svakom danu i odlazio s Akademije u kasne sate. Bio je to život paralelnog svemira. Akademiju nije lako upisati, to je opće poznato. Imao sam nekoliko faktora koji su presudili. Navest ću samo jedan. Uvjerljivo sam dokazao, već na početku, strast kao poseban interes.

Koje principe i vrijednosti njeguješ u svom stvaralaštvu?

Kvaliteta, široko znanje, likovna načela i uslužnost prema publici moji su principi do danas. Nisam se nikad svrstavao u modu, pa tako nikad nisam za sebe rekao da sam suvremen ili moderan. Ja sam individualac, sklon svojoj autentičnosti. Dosadašnji razvoj i uspjeh temeljim na svom usavršavanju, prilagođavanju potrebama društva i pozitivnom stavu prema svemu. Slabo trošim vrijeme na analize. Više ga koristim za hedonizam i stvaralaštvo. Neopterećen sam trendovima. Mode su promjenjive, ali sigurno razlikujem kvalitetu od nekvalitete.

Kako bi definirao svoj opus i slikarski rukopis? U kakvom okruženju voliš slikati?

Opus mi je vrlo raznolik. Različito slikam. Želio sam usavršiti više stilskih pravaca. Posebnu sklonost pokazujem za akademski stil, stilizaciju, impresionizam, op art i poentilizam. Ti stilovi pripadaju mom karakteru. U njima vidim interes i ljepotu. Slikam različitim načinima, iz mašte, a posebno volim slikati po promatranju. Ne znam što bi moglo biti uvjerljivije od umjetnikovog doživljaja bilo koje pojave, kao rad po promatranju uz promjenu fizičke svjetlosti. Taj način rada, kojeg su pokrenuli impresionisti, vrijedan je posebne umjetničke pažnje. Najčešće slikam tehnikom ulja na platnu, uvijek imam glazbenu podlogu, a tu je zastupljena klasična glazba. Ona mi je sjajan poticaj, uvijek. Moj atelier odzvanja u tročetvrtinskim taktovima. Uvijek je veselo i atmosfera je pozitivna.

Na mnogo tvojih slika vidjet ćemo akt i prirodu. Koje se posebnosti kriju u ta dva motiva?

Jako dobro zamjećuješ. Ljudske figure i ljepota prirode su mi najveća inspiracija. Uživam podjednako u ljepoti ljudskog tijela i magičnoj prirodi. Tu se sve mijenja, nikad nije isto, a nadahnjuje bezvremenski.

Negdje sam naišao na tvoju izjavu: „Inspiriram se mitološkim temama i smještam priče u idealizirane krajolike”. Koju ulogu u tvojim djelima igraju idealizirani krajolici i zašto su ti mitološke teme zanimljive?

Velik sam zaljubljenik u klasične grčke i rimske mitove. Mitologija odražava ljudski život. Volim velike alegorijske slike i skulpture. To me jako nadahnjuje. Tijekom studija sam upoznao i istraživao poznatog slikara Williama Adolphea Bougureaua, Francuza koji se svojim mitološkim slikama proslavio u Europi i Americi. Ove godine sam se ponovno vratio u Francusku i satima sam stajao ispred Bougureauove tri slike. Puno sam naučio.

Moje vrijeme je stalno aktivno. Puno sam angažiran pa ne stižem samostalno izlagati. Nadam se da ću uspjeti složiti svoju seriju slika na temu mitologije. Do sada sam naslikao dvije slike. Ljubav i požuda je prva u tom projektu. Slika je temeljena na mojoj ideji i sadržava senzualnost, melankoliju i erotsku požudu u idealiziranom mediteranskom krajoliku. Priča je o ljubavi Merkura i Venere. Cilj mi je bio postići dva faktora: tehničku uspješnost, domišljatost i djelomičnu duhovitost. Publici za nepce i pogled, već je osvojila i samog vlasnika.

U opisu Instagram profila naveo si da se baviš i grafičkim dizajnom te skulpturom, a naišao sam i na nekoliko crteža. Što te privuklo tim granama?

Rad profilira čovjeka. U mom radu najviše se istaknulo slikarstvo. Na tom području sam najviše angažiran i tako postupam. Kako u slobodno vrijeme vodim radionice za odrasle, polaznicima sam pokazao mogućnosti grafičkih tehnika i njihovih mogućnosti. Grafika je moja velika ljubav, no kako sam trenutno ostao bez grafičke preše, malo je na pauzi. Što se tiče izrade skulptura, to je druga grana likovne umjetnosti koja me uvijek zanimala. U malo vremena koje ostane, izrađujem i skulpture ili scenografske predmete. Najčešće se izražavam u obnovljivim materijalima: kartonu, stiroporu, papir plastici, pa i u terakoti.

Aktivno pratiš umjetnička izlaganja, i to ne samo u Hrvatskoj. Posjećuješ galerije, a i sam izlažeš. Koje su ti najdraže izložbe koje si posjetio, a koje bi svoje izložbe rado izdvojio?

Kako živim u Zagrebu, nastojim pratiti kulturna događanja i odlazim na određene izložbe. Nekoliko izložbi me dojmilo u posljednjih par godina. Povremeni sam gost i u bečkoj Albertini, tamo su sjajne izložbe. Ja rijetko izlažem zbog stalnog angažmana, ali svakako sam jako zadovoljan svojim izlaganjem na Zagrebačkom salonu, I. Samoborskom salonu i izložbama koje radimo u udruzi Hobby art Samobor. Tamo sam se dobro istaknuo kao umjetnički voditelj. Najveći dio pripreme za izložbe uzima plan i ideja koncepta izložbe, vrijeme realizacije i pripremni katalog. Samo otvorenje je pravi užitak. Tada je sve gotovo, nema mjesta brizi i panici.

Već deset godina predaješ likovnu kulturu u osnovnoj školi, a dvije godine si predavao na fakultetu. Koliko znam, likovna kultura mnogim učenicima dođe kao predmet za podizanje prosjeka. Kakvo je tvoje nastavničko iskustvo nakon višegodišnjeg rada s učenicima?

Upravo ove, 2022. godine, ušao sam u deset godina neprekidnog rada u odgoju i obrazovanju, u školi. Rad s učenicima je kontinuirano poticajan i obostrano motivirajuć. Uvijek se usavršavam, pripremam i pratim promjene u školskom sustavu. Volim rad s djecom i učenici mi uzvraćaju uvijek ugodnom suradnjom. Povremeno sam zahtijevan, ali vodim brigu o svemu. U školu i iz nje izlazim radostan. Taj posao može samo tako izgledati. Rad s djecom treba biti isključivo pozitivno radno okruženje.

U nekom trenutku ipak sam nadrastao taj posao, ali nisam ga napustio. Puno je lakše nego prvih pet godina, no izazovi su uvijek tu. Djeca me čine radosnim i ostao sam dijete, no autoritet je sigurno neupitan jer i učenici i roditelji, pa tako i svi suradnici, pokazuju međusobno poštovanje. Sustav ima gomilu nedostataka. Takav je. Trom i spor, vrlo slabo se vide značajnije i konstruktivnije promjene. Slavi se birokracija nastave, a ne kvaliteta. Tome se ne mogu dati, to umara, a ja svoj život mogu graditi samo pozitivnim promjenama. Učinio sam puno, rezultati se vide i nikako ne mogu osporiti da sam i na taj način dobro promoviran.

Iskustva imaš i u radu s odraslima, odnosno, voditelj si likovnih radionica za odrasle. Kako su radionice koncipirane te kojim se pristupima služiš u radu s polaznicima?

Od 2014. godine angažiran sam kao umjetnički voditelj likovnih radionica za odrasle u gradu Samoboru. Polaznici u udruzi Hobby art dolaze kontinuirano na radionice. Imali smo prekid radionica tijekom pandemije. Imamo puno polaznika, većinom su isti i ne mijenjaju se lako. Vodim dinamične radionice; planiramo dva projekta u godini i dvije izložbe. Grad Samobor daje financijsku podršku za projekte. Na radionicama polaznike educiram likovnim tehnikama, oblicima likovnog izražavanja i različitim slikarskim pravcima, kao i stvaranju samostalnih ideja te kritičkog mišljenja po razlikovanju kvalitete od lošeg u umjetnosti. Imamo sjajan tim i svi čekamo četvrtak u tjednu da se okupimo i stvaramo. U konačnici, svi su iznimno zadovoljni jer osjećaju da su bili uspješni u učenju i istraživanju te osobnom likovnom stvaralaštvu. To mi je iznimno drago.

Evidentno je da živiš umjetnost i da je ušla u sve pore tvog života. Kako bi opisao izvor dugogodišnje strasti prema umjetničkom izričaju i poučavanju drugih?

Umjetnost je moj život. Iznimno mi je drago što u potpunosti imam smisao svakodnevnog življenja. Sve me raduje. Volim svoj život. U svemu vidim pozitivan poticaj i probleme rješavam kao pozitivne izazove. Svoju životnu radost i energiju dijelim u radu s učenicima i odraslima. Svi kod mene prvo zamjećuju osmijeh i ugodan pristup. Volim svemu pristupiti kvalitetno i pokazujem interes za kvalitetne stvari. Nisam pomodan. Virtualni život mi nije izazov. Koristi mi samo kao promocija prave esencije mog stvaralaštva i življenja. Stvarnost je puno zanimljivija i ljepša. Osjećam se odlično i tako je kontinuirano desetljećima.

Volio bih da me takva energija prati uvijek. Vjerujem da hoće! Ne očekujem od drugih puno, jer manja očekivanja daju bolje povratne rezultate, a u konačnici mi smo jedini kreatori naše prisutnosti u svijetu koji sami oblikujemo. Drugi upijaju, motiviraju, inspiriraju se i zahvaljuju ako su i sami sobom zadovoljni. Život je radost i kao takav najbolji motivator našeg postojanja.

Post Slaven Jurić: „Mode su promjenjive, ali sigurno razlikujem kvalitetu od nekvalitete.” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nakon što sam čula da su Artan Lili rasprodali koncertnu dvoranu beogradskog Doma Omladine, još mi je više bilo žao što sam spriječena posjetiti koncert u Tvornici kulture, koji će ujedno biti njihov najveći zagrebački koncert otkako bend djeluje.

To što ja ležim kod kuće s gipsom oko noge i propuštam svu silinu kulturnih događanja u gradu, ne znači da vi trebate propustiti koncertnu proslavu deset godina aktivnosti benda, koja će se održati u Tvornici kulture ove subote, 19. studenog.

Kako bi vam dodatno podigla razinu uzbuđenja pred nadolazeći koncert, pripremila sam vam intervju u kojem Bojan Slačala otkriva nešto više o dječačkim uspomenama vezanim uz glazbu, o tome što bend sluša kad su na turneji i što bi savjetovao mladim glazbenicima. Udobrno se smjestite i uživajte u razgovoru u nastavku.

Čestitam na rasprodanom rođendanskom slavlju u Domu omladine. Je li ljubav publike najbolja mana za umjetnike? Koliko unaprijed razmišljate o tome kako će publika prihvatiti pjesme koje stvarate?

Ne opterećujemo se mnogo. Mi se dobro zabavljamo dok pravimo pesme i tu važi jedno prosto pravilo – ako je nama zabavno – biće zabavno i publici. U suprotnom je suprotno. 😀

Hvala na čestitkama i u Zagrebu očekujemo isto…

S obzirom na to da tekstovi vaših pjesama predstavljaju vaša mišljenja, proživljene trenutke i dijelove života, je li osjećaj oslobađajući jednom kad tekst dobije svoju finalnu verziju? Osjećate li olakšanje, kao da ste potrebne emocije izbacili iz sebe, ili vas stvaranje novih pjesama emotivno hrani?

To je obostrana reakcija. Istovremeno olakšanje i ushićenje jer ste dali odgovore na neku temu. Jednom kad poentirate kako treba nema više potrebe da se vraćate na tu temu ikad više. Na svu sreću, tema u našim razorenim društvima ne nedostaje tako da, idemo dalje, nema druge.

Početkom godine predstavili ste video za pjesmu Rokenrol posle rokenrola, koja je nastala u suradnji s kolegom Zoranom Kostićem Canetom, velikanom regionalne scene. Sjećate li se kakvi su vam dojmovi bili kad ste prvi put poslušali Partibrejkerse?

Sećam se da sam skakao kao lud od sreće uz 1000 godina. „Hoću sad i hoću sve” – to je jedna od mojih mladalačkih mantri. I dalje važi.

Koliko je glazba koja se slušala u vašem kućanstvu prilikom odrastanja utjecala na vaš glazbeni ukus i odluku da se i sami želite baviti glazbom?

Imao sam sreću, jer roditelji nisu tolerisali nikakav kič, ni muzički, ni likovni, pa je sve sumnjivo bilo sankcionisano i izvrnuto podsmehu. Presudnu ulogu je imao moj stariji brat Dejan koji je bio veliki fan novog vala i new primitivsa, tako da sam uz njega odmah pokupio sve što valja. Ostalo je došlo samo po sebi.

Mnogi bendovi s kojima sam do sada imala prilike razgovarati imaju posebne kompilacije i albume za slušanje u kombiju na turneji. Imate li vi neku posebnu glazbu koju volite slušati dok ste na putu?

Ne. Radio je medij koji ima smisla još jedino u kolima, tako da surfujemo na dugim i kratkim talasima što više možemo.

Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili kroz godine stvaranja u Artan Liliju? Što biste savjetovali mladim bendovima koji se tek upuštaju u glazbenu avanturu života?

Strpljen-spašen! To je najjača deviza. Uz neprekidan rad, a podrazumeva se da imate i mnogo sreće na tom putu. Dakle uzdajte se u sebe, radite mnogo i srećno! To važi za svako zanimanje, ne samo za muziku i ovo je opšta poruka svima.

Koja je najranija uspomena iz djetinjstva vezana uz glazbu, a koje se možete sjetiti?

Ja i brat urlamo po kući uz „Nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje grade” Discipline kičme. Mi smo to tad zvali bubanj i gitara i jedva smo čekali da se ponovo pojavi na TVu. Kako tad, tako i sad. 😀

Pozvani ste na ultimativni kućni tulum preslušavanja vinila, a smijete ponijeti samo tri ploče(ili albuma u bilo kojem formatu) iz kućne kolekcije. Koje ploče biste odabrali i zašto?

Talking Heads – „Stop making sense”, Azra – „Ravno do dna – Live u Kulušiću” i Ekatarina velika – „1986 – Live u Kulušiću”. Koncertni albumi su najbolji kad su kućni tulumi u pitanju. Čim čujete publiku odmah atmosfera skoči kao da ste na koncertu.

Alternativni rokeri Artan Lili rasprodali su Dom omladine Beograda čak 15 dana uoči koncerta. Budući da je bend htio zadržati intimnost samo jednog jubilarnog koncerta, ni euforija publike, ni želja za dodatnim ulaznicama koje su zavladale Beogradom nisu bile dovoljan razlog za organizaciju dodatnog datuma. Nakon što su glazbu i ljubav podijelili s Beogradom, isto planiraju učiniti i sa zagrebačkom publikom povodom svog velikog jubilarnog koncerta.

„U Zagrebu po prvi put imamo priliku predstaviti kompletan audio-vizualni show koji upravo ovih dana s posebnom pozornošću spremamo i uigravamo. To je ujedno i glavni razlog zbog kojeg 19.11. trebate biti u Velikom pogonu Tvornice kulture, da zajedno proslavimo 10 godina Artan Lilija u sklopu regionalne turneje pod nazivom 10 godina teškog undergraunda”, najavio je bend i poručio: „Dakle, za sve ljubitelje istinskog rokenrola, punka i trapa, ali i buke i poruke, ovo je mjesto na kojem moramo biti svi zajedno te večeri. Da zračimo ljubav i da zajedno postanemo dio povijesti.”

Nakon objave singlova Maca, Foliram, Priča, Oud, Pedana, Rokenrol posle rokenrola i Geler, Artan Lili nastavljaju raditi na svojim pjesmama koje će, kao i dosad, objavljivati sukcesivno na svojoj Bandcamp stranici. Do kraja godine u izdanju Croatia Recordsa planiraju objaviti nove singl-spotove u suradnji sa svojim kolegama sa scene. Album će na kraju činiti 12 pjesama. Bojan Slačala, Marko Ajković, Ivan Skopulović i Romana Slačala svoju su povijest počeli stvarati još 2012. godine, ali prije no što naprave korak u budućnost s albumom „III”, dolaze u Tvornicu kako bi velikim koncertom proslavili 10 godina karijere.

Ulaznice za koncert u Tvornici kulture su u prodaji po cijeni od 80 kuna u pretprodaji te 100 kuna na dan koncerta, ako ih ostane. Kupiti se mogu u Tvornici kulture, na svim prodajnim mjestima i online na Entrio.hr.

Post Bojan Slačala (Artan Lili): „Strpljenje je najjača deviza” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Danas slušamo „Curino cvijeće”, prvijenac osječkog glazbenog projekta čuvarkuća, ujedno i prvi album koji je iznikao iz purpurnih bašti, nove nezavisne „etikete” za neobične biljke.

Album možete shvatiti kao prvenac, ali i ne morate. Naime, iza projekta čuvarkuća stoji Hrvoje Dešić, osječki glazbenik o čijem se bendu Harvo Jay dosta pisalo od 2017. godine, kada su objavili „Sok od agonije” i pobijedili na festivalu Karlovačko RockOff, pa sve do 2019. godine, kada su nastupili kao predgrupa na velikom koncertu Svemirka u zagrebačkoj Tvornici.

Iako je poetika benda Harvo Jay bila sirovija, pankerskija i adolescentski žilavija, nema sumnje da je iskustvo stečeno u Harvo Jayu poslužilo pri izradi ovoga albuma. Taj navod potvrđuje činjenica da su svi članovi bivšeg sastava bili uključeni u njegovu izradu. Osim Hrvoja, to su bubnjar Šimun Padovan i basist Marko Pernačić, ovoga puta zaslužan za miks i master.

Kao nova lica, koja je publika domaćih festivala mogla upoznati tijekom ljeta, na albumu se pojavljuju Tin Ringsmuth na saksofonu i Igor Dešić na basu. Nakon desetak svirki u 2022. godini bend krajem godine očekuje i promocija albuma u KSET-u.

Album „Curino cvijeće” najavljen je još u lipnju 2021. godine singlom Gladiole, čiji je spot bio u konkurenciji za najbolji namjenski video spot na 30. Danima hrvatskoga filma. Spot je, baš kao i naslovnicu albuma, Hrvoje napravio uz pomoć fotografija i snimaka Eme Petrak. Naziv album potječe „iz erotskog kataloga sijedog Slavonca, a odaje nam da se u buketu jarkih broja krije stara muka pješčanog crva koji smrdi na živčani znoj”.

Naime, „curino cvijeće” je jedan od narodnih izraza za muško spolovilo i čest je motiv u lascivnijim narodnim pjesmama. S druge strane cvijeće na omotu albuma oblikom više podsjeća na žensko spolovilo pa je već iz tih podataka očito da je tema albuma uvelike ljubavna.

Amélie Nothomb je u jednom ulomku svoje knjige „Ljubavna sabotaža” pokopala ideju cvijeta kao slike nevinosti, nježnosti i krhkosti, odnosno, pokazala da cvijeće, kao i toliko drugih lijepih pojava, skriva neka od svojih značenja. „Što je cvijet? Veliko spolovilo u svom najboljem nedjeljnom ruhu”, kaže ta belgijska romansijerka, a metaforu „u cvijetu mladosti” prevodi kao „u rodnici mladosti”. Čuvarkuća čini nešto slično, ali ne u svojim tekstovima nego, u duhu intimne autodestrukcije, čitavim tijelom albuma.

Pritom nedjeljno ruho njegovih pjesama grade pjevni refreni, izvrstan ritam, psihodelične gitare i zvučni efekti kojima je album obogaćen. No ispod toga ruha zapravo je ista ona žilava anksioznost i momačka ranjivost koju smo mogli čuti u ispovjednim trenucima „Soka od agonije”. Ipak, ovoga puta je jasno da je album intimne prirode te da govori o jednom ili više neuravnoteženih romantičnih odnosa.

Spomenuto ruho nastalo je pod utjecajem psihodeličnog pop-rocka Mac DeMarca, Beach Fossilsa, Unknown Mortal Orchestre i Ponda. U 8½ pjesama, počevši od uvodne Već danima, u kojoj se slika vrtložnog djelovanja nervoze iscrpljuje do kraja, pa sve do instrumentalne Još nešta, u kojoj se kao motiv pojavljuje nada, jasno je da se radi o vrlo emotivnom izdanju.

„Za svako oštro pitanje već odavno sam tup, šta ću kad odrastem osim bit velik i glup”, kažu stihovi pjesme Dosadan i glup, a „Zadnje čestice mraka skrivam samo da ne svane” refren Gladiola. Iako se u stihovima može pronaći puno zanimljivih i neočekivanih slika, retoričkih pitanja i drugih stilskih figura, kada se tekst i glazbena kulisa samih pjesama tako dobro stapaju, čini se nepravednim „čitati” ih odvojeno.

Iako se kao najveći uspjesi albuma ističu već objavljeni singlovi Gladiole, Uvijek umoran i Meke ruke, jasno je da svaka pjesma ima ono nešto što je čini potencijalnim hitom. Na taj dojam jednako utječu njihova zaraznost i raznolikost. Naime, svaka pjesma ima vlastiti autorski potpis. No, ono što album čini cjelinom upravo je ta ideja muzičkog herbarija prešanih emocija i vokal te gitara Hrvoja Dešića.

Glazba je uvijek preneseno značenje, ali nema svaki glazbenik jezično-instrumentalni imaginarij kojim može do kraja iznijeti koncept vlastitog albuma. O tome je li čuvarkući uspjelo i je li koncept sam po sebi nužan, najbolje procijenite sami.

P.S. Album ima i tajnu traku.

Post „Curino cvijeće” (čuvarkuća): Cura meće među noge cvijeće da zamiri kad lola zaviri je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Pogon Jedinstvo već duže vremena nije bio pun kao kakva dolma ili sarma do sinoćnjeg rasprodanog koncerta Altın Güna. Bendu, čije ime u prijevodu znači ‘zlatan dan’, teško je odoljeti i ne zaljubiti se na prve zvukove njihovog zaraznog anatolskog rocka.

Anatolski rock je fuzija bogatih turskih regionalnih folk tradicija s rock dionicama uvezenih sa zapada od pojave The Beatlesa i Stonesa, pa sve do vojnog udara 1980., kada progresivna zemlja doživljava svoju militarizaciju i vojni režim.

Imena na koja se danas bendovi poput Altın Güna direktno pozivaju kao pioniri ovog psihodeličnog, razvijenog i progresivnog žanra su Murat Ses, Cem Karaca, Erkin Koray i kultno ime, suvremena turska legenda i urbani junak – Bariş Manco. Pored njih kao bendovi isticali su se Moğollar, Kurtalan Ekspres, Mavi Işıklar, Apaşlar i Kardaşlar.

Vrhunac samog glazbenog pokreta, nastalog pod direktnim utjecajima anglofonih rock bendova, dogodio se revolucionarne 1968., a svoju veliku sljedbu uživa i danas kao nacionalni žar, paralelno postojeći s fenomenom trapa koji anatolski rock u Turskoj nije uspio ugroziti.

Prearanžiranje tradicijskih i folklornih napjeva, uglavnom s juga i jugoistoka zemlje, obilježava ovaj psihodelični podžanr upravo zbog temeljenja na starim instrumentima i obrascima vezanima uz ritual ili vjerske ceremonije, zbog čega na neobjašnjivoj razini s gitarskim distorzijama, basom i određenim bubnjarskim ritmičkim obrascima ova glazba zvuči doista nadrealno.

Nadrealno iskustvo

Upravo takav je dojam bio na zagrebačkom nasipu u krcatom Jedinstvu, gdje ne možemo govoriti o postojećoj ili postojanoj publici šesteročlanog Altın Güna. Bend čine tek dvoje Turaka: Erdinç Ecevit Yıldız (vokal, klavijature, bağlama) i frontwoman Merve Daşdemir, a ostatali članovi su nizozemskih korijena, basist Jasper Verhulst, bubnjar Daniel Smienk, Chris Bruining za udaraljkama i Thijs Elzinga za gitarom.

Naprosto kombinacijom zvukova koji ilustriraju turske krajolike i njezinu mističnu kulturnu povijest Altın Gün trenutačno povlače slušatelje u trans, ma koliko god to u kontekstu zvučalo otrcano. Na prve taktove pjesama publika je zatvarala oči pred pjevačicom Merve Daşdemir dok je ona pjevala svoje ekspresionističke napjeve o svakodnevici s jednom ljepljivom sanjivosti, koja se lako hvata na uho i oko.

Jasper Verhulst kao centar kreativne energije

Unatoč formaciji i svojoj središnjoj ulozi Merve nije toliko adut benda, koliko je to maestralni basist Jasper Verhulst nizozemskog porijekla s istinskim kapacitetom gubljenja u glazbu i posrnuća u onostrano tijekom cijelog koncerta. Jasper bi tako briljirao vožnjama Grammyjem nominiranim albumom „Gece”, ali i numerama s albuma „On” i „Yol” i „Alem”, poput Semazena – rasplesanog derviša. Publika je slijedila njegov primjer i uživala svim osjetilima u uspješnicama poput Sevda Olmasaydı, Yüce Dağ Başında, Cemalin, Goca Dünya ili Maçka Yollari.

Publika je djevičanska: prepuštena nepoznatom milovanju i uvjerena u užitak prvog stapanja s bendom. U laganom, nježnom pokretu njihala se kroz melodije šestorke ne mareći za nerazumijevanje stihova, koji su u suštini manje grandiozni ili mistični negoli sama zvučna kulisa ovog kozmičkog kapaciteta stimulirati više osjetila.

Prvi nastup u Hrvatskoj za Altın Gün doista je bio zlatan dan, pa smo time i uvjereni kako veliki kapacitet Jedinstva sljedeći put neće biti ni izbliza adekvatan za ovu nizeozemsko-tursku psihodeličnu rock senzaciju.

Post Altın Gün (Pogon Jedinstvo): Turski psihodelični misticizam opio Zagreb! je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Televizija je relikt prošlosti, kao i nacionalne valute, telegrami sućuti, pisaće mašine, diskete, hula-hup i brak. Insta TV, novi kanal u paketu Pinkovih kablovskih kanala, koji emitira isključivo jedan program, na vrata novih medija upao je kao spoj televizije i društvenih mreža. No marketing je jedno, a proizvod drugo. „Prvi bend Srbije” koji je ne samo okosnica programske sheme Insta TV-a, već i njegov jedini sadržaj (osim usred noći kad se na kanalu može pogledati i film), zapravo je klasični spoj talent showa i reality televizije.

Kažem „klasičan” jer me svojom jednostavnošću i neposrednošću iznimno podsjeća na prva talent natjecanja i prve reality programe koji su do nas stigli početkom 2000-ih, upravo s novim televizijama.

Postoji mogućnost da je moj ukupni dojam djelomično rezultat kulturnog šoka, jer nema sumnje da srbijanski TV program nastaje u nekom paralelnom svemiru. Ipak, dopustite mi da navedem ta tri razloga zbog kojih smatram da trebate obratiti pažnju na „Prvi bend Srbije”, posebno ako ste nostalgičar po struci.

1. Natjecatelji bez imena i osobnosti

Svaki tjedan se od 36 natjecatelja formira šest šesteročlanih bendova. Na kraju tjedna oni izvode dvije obrade i jednu autorsku pjesmu, koju su pripremali taj tjedan. Cilj je do kraja natjecanja, koje će trajati četiri mjeseca, napraviti više od 120 pjesama i, ako je moguće, barem jedan dobar bend – prvi bend Srbije.

Natjecatelji će ta četiri mjeseca živjeti zajedno i baviti se isključivo svojom glazbom. Za vrijeme trajanja showa neće biti dostupni ni na svojim društvenim mrežama, već samo posredno preko Insta TV-a i svojih obožavatelja, čije se poruke neprestano vrte u dnu ekrana. Trenutno smo u četvrtom tjednu showa.

Oni koji redovito prate program vjerojatno već znaju imena natjecatelja. S druge strane ja, koja se uključim jednom ili dvaput tjedno, kao i većina članova stručnog žirija, ne mogu navesti niti jednog natjecatelja imenom i prezimenom. Naime, to da ih pitaju za ime, natjecatelji tek trebaju zaslužiti.

Pritom je odnos prema njima uglavnom korektan i nisam imala priliku vidjeti niti jedno javno poniženje. Naime, većini publike je jasno da je složiti se s nasumično odabranim članovima benda i napraviti autorsku pjesmu u sedam dana težak zadatak i za najveće regionalne talente. Naravno, nema sumnje da natjecatelji „Prvog benda Srbije” to nisu. Oni su osobnosti u nastajanju, bez obzira na svoju dob i iskustvo. Nitko njima, a ni nama ne obećava nove zvijezde. Njihov prikaz je posve sirov. Nema previše blještavila, niti televizijskog orkestra koji će pokriti njihove greške.

Ovo nisu karaoke za bogate. Ovo nisu karaoke uopće. Ovo je gore od karaoka. Gledajući ih mi zapravo možemo samo učiti s njima ili jednostavno prebaciti kanal, bez da nam itko išta zamjeri. Inače, u kući u kojoj žive, natjecatelji imaju kutak s gramofonom i pločama. To je samo jedan od signala koji otkrivaju „tajnu” želju autora samog programa, a to je povratak mladih rock’n’rollu.

2. Svatko je zamjenjiv, pa i članovi žirija

Iako će se kroz četiri mjeseca članovi žirija mijenjati, već dva tjedna žiri čine Srđan Žika Todorović, Zoran Kiki Lesendrić, Bebi Dol, Sajsi MC i Nikola Jovanović. Najveće i najstrože ime u žiriju je Žikino. Taj proslavljeni glumac i vrhunski bubnjar dok bendovi nastupaju zapisuje bilješke u svoj blokić. Time pokazuje da svoju ulogu u showu shvaća ozbiljnije od samog sebe. Pritom daje vrlo konkretne komentare, trudi se biti mentorski raspoložen i ne pretjerivati.

Zoran Kiki Lesendrić, meni dosad nepoznato ime, osnivač je grupe Piloti. Znate, „Kao ptica na mom dlanu skakućeš” i tako dalje. On njeguje neki nezainteresirani stil žiriranja i rado pohvali one koji se drugima nisu svidjeli.

Bebi Dol znamo po pjesmama Mustafa, Rudi i Brazil. Ona je srbijanski spoj Josipe Lisac i Gorana Bareta, valjda. Sajsi MC je reperica, to je sve što znam. Njoj se sviđaju više-manje svi bendovi. Nikola Jovanović je mladi treper o kojem ne znam ništa.

Ne želim ulaziti u njihove karijere i postignuća jer se trenutno ne čine previše važnima. Naime, i o njima je dovoljno suditi po njihovim komentarima. Zasad se čini da rijetko daju konstruktivne kritike, ali nisu dosadni i iritantni. Kad to postanu, promijenit će ih, a to mi se kao ideja iznimno sviđa.

3. Sloboda voditeljicama ili jeftinije je iskrenije

Voditeljica ima nekoliko i niti jednoj ne znam ime. Neke od njih samo sjede za pultom i komentiraju komentare gledatelja, neke vode program uživo, a druge u međuprostoru paze na natjecatelje i pokušavaju izgladiti njihove međusobne sukobe. Potonje me podsjećaju na nastavnice na maturalcu.

Voditeljice su sve odreda vrlo mlade i, što je nezamislivo u našem TV programu, opuštene i prirodne. Imamo i mi svojih uzdanica u tom polju (hvala Bogu na Antoniji Blaće), ali zaštitni znak hrvatskog televizijskog programa je ipak uštogljenost, pripremljeni scenarij i zazor od improvizacije.

Radi se o velikom projektu i čini se da značajni dio programa iznose upravo voditeljice. Nisam to dosad spomenula, ali program se emitira uživo! Nema ponavljanja, nema isječaka najboljih trenutaka, nema zakulisnih reportaža… Ili gledate ili ne gledate. Ako ste propustili jedan bend, njihov nastup morat ćete gledati na YouTubeu.

Iako je sve to znak jeftine produkcije, kao uostalom i zvuk samih nastupa, jasno je da je time postignuta razina neposrednosti koja ima svoje obožavatelje. Isto tako, primjetan je napredak u tehničkim detaljima same izvedbe, u odnosu na prvi tjedan, ali neke stvari će sigurno ostati takve kakve jesu. Ili ćete ih prihvatiti ili prebaciti kanal.

Po meni, program vrijedi pogledati barem dvaput, u svrhu vlastitog obrazovanja.

Na kraju ponavljam rečenicu iz naslova: Ako ste voljeli OBN-ov „Rat bendova” u kojem su se vrlo osrednji bendovi natjecali u tome tko će biti više metal i hard rock, onda ćete „Prvi bend Srbije” u kojemu je, a) više žena i b) više žanrova, naprosto obožavati!

Post Ako ste voljeli „Rat bendova”, obožavat ćete „Prvi bend Srbije” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Bizarna je činjenica da ljude, kao što su Charles Manson, Ted Bundy, John Wayne Gacy (serijski ubojica, ne glumac!), Jeff Dahmer, Aileen Wuornos, Richard Ramirez i drugi, srećemo na dnevnoj bazi u tramvajima, u prolazu ulicom, dijelimo s njima ured, pohađamo s njima škole ili fakultete, pritom nesvjesni da će jednoga dana njihovo lice osvanuti na svim tjeralicama i medijskim instrumentima diljem svijeta radi strahovitih zločina koje su počinili.

Upravo jedna od najvrelijih aktualnih Netflixovih serija o Jeffu Dahmeru, jednim od iskrenijih osuđenih serijskih ubojica, koji je djelovao između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, uspješno asimilira psihopata u uobičajenu svakodnevicu.

Prva sezona serije „Dahmer – Monster: The Jeffrey Dahmer Story”, čije autorstvo potpisuje Ryan Murphy koji stoji iza renomirane serije „Američka horor priča” (2011- danas), tek je interludij u antologijski serijal koji će se baviti svjetski poznatim ubojicama koji su ostavili svoje ime u povijesti na nimalo laskav način.

Fabula, dakle, centralizirano slijedi Jeffa Dahmera nelinearnim tijekom priče na njegovom putu ka stvaranju slike čovjeka koji je počinio čak petnaest ubojstava. Serija prati priču od ranijih dana, kada je Dahmer počinio prvi zločin,a  uz to se dodatno elaborira Jeffov život, njegove konstantne borbe sa zakonom, probleme s alkoholom, nedorečen odnos s roditeljima i u konačnici homoseksualizam koji je i glavni motiv njegovih ubojstava.

Dahmer stvara simpatije, a žrtve antipatije?

Nepobitna je činjenica da serija koncizno tumači Dahmerov modus vivendi na čelu s iznimno talentiranim Evanom Petersom (poznatiji u ulozi Quicksilvera u Marvelovim „X-Menima”), koji se kompletno uživio u ulogu te štreberski odradio svoj dio posla.

Kritičari tvrde da je promašaj serije taj što je gledatelju lakše zavoljeti Dahmera, nego imati empatije prema žrtvama zbog njihovih infantilnih postupaka, no ne bih se složio s tom tvrdnjom.

Petersova maestralna izvedba prikazuje lika koji pridonosi ambivalentnosti gledateljevog mišljenja, s obzirom na to da se radi o kompleksnoj tematici, a ipak ostavlja prostora za razmišljanje o tome je li uistinu kriva osoba koja ne može protiv svoje naravi ili je kriv sustav, egzaktno, zakon i okolina koja je svojim ignorantskim, pomalo rezigniranim stavom dopustila da čudovište toliko dugo bude izvan kaveza.

Dahmer kao lik ima određeni šarm, ali Petersovo kompleksno tumačenje lika isto tako na momente stvara određenu vrstu straha i lucidnosti pa se tako radi o liku kojega je teško u svakom trenutku te u cijelosti definirati kao zloćutnog, no nikako se ne može reći da je riječ o dobroćutnom biću.

S druge strane, prema samim žrtvama u gledatelju se izaziva osjećaj žaljenja, ali opet i bijesa radi njihovih naivnih postupaka koji su se, de facto, tako i odigrali. Glumačka postava, to jest izvedba, čini jedan od važnijih faktora cijelog serijala. Nikako ne treba izostaviti niti Richarda Jenkinsa, koji je briljirao kao letargičan i pomalo bedast Jeffov otac, koji je itekako mogao promijeniti tijek povijesti.

Izdvojio bi i Niecy Nash, čija interpretacija susjede Glende Cleveland je jedna od realističnijih izvedbi humane i iskreno zabrinute osobe u cjelokupnoj seriji. Naravno, i same uloge žrtava bile su vrlo realno uprizorene tim više kada se uzme u faktor težina izvedbe koju su glumci morali odraditi kako bi se uspješno stvorio osjećaj gledateljeve nelagode za vrijeme određenih prizora.

Propust propitkivanja esencijalnih društvenih pitanja

Veliki je propust to što se serija nije dublje dotaknula tema koje je samo sastrugala po površini, što bi više doprinijelo ukupnom dojmu o serijskim ubojicama koji su zastrašivali naciju.

Mnogi su se zapitali kako s vjerske pozicije tumačiti Dahmerove postupke i kako osobu poput njega u vjerskim okvirima tretirati nakon počinjenih zločina. Važno je razgovarati o tome koliko su (ne)stabilni zakoni koji prohibiraju ubojstvo među ljudima, no ubijanje životinja, iako implemetirano u kazneni sustav SAD-a od šezdesetih, ne smatra se dovoljno ozbiljnim prijestupom i indikatorom psihičke nestabilnosti pojedinca. To nas vodi i do pitanja koliko je čovjek genetski predispozicioniran da manifestira određene psihopatske ili sociopatske karakteristike, a koliko je to djelo lamarkizma ili pak nesretnih životnih okolnosti, nepovoljnih socijalnih uvjeta, traumatičnog djetinjstva ili nečeg četvrtog.

Ovo sve su samo neka od esencijalnih pitanja koja se nameću sama po sebi sasvim prirodno, njihova prisutnost se u seriji nazirala, ali nikada pretjerano elaborirala.

Dodatni problem jest deprivacija emocija, izuzev gađenja i anksioznosti, koju serija ostavlja u gledatelju u trenucima kada bi očekivao bujicu osjećanja. Scene poput Dahmerovog suđenja, koje bi trebale izvući iz čovjeka prijeko potrebna osjećanja, nisu dostigle pravu notu te su tako mnogi dijelovi epizoda djelovali kao da su dodani isključivo radi svoje povijesne važnosti.

Samo pitanje Dahmerove seksualne orijentacije vrlo je prisutan motiv tijekom epizoda, ali jednako tako pitanja poput rasizma ili homofobije nisu pretjerano došla do izražaja, što je velika šteta kada se uzme u obzir da su Dahmerova ubojstva nastajala pod utjecajem njegove ljubomore.

Zaslužen lovorov vijenac?

Teško je odrediti kojoj skupini gledatelja bi se serija „Dahmer – Čudovište: Priča o Jeffreyju Dahmeru” mogla preporučiti, no radi se o vrlo kvalitetnoj seriji koja otkriva hvalevrijedne Petersove glumačke talente koje je glumac imao već i prije prilike pokazati u ranijim projektima. Također, riječ je o seriji koja se konzumira s iznimnom lakoćom, iako je riječ o vrlo mučnoj i teškoj radnji.

Unatoč tome što pridonosi više elementima horora, a manje emocionalnoj vožnji, koja pritom stvara nimalo lagan zadatak gledatelju, Netflixova serija stoji kao imperativ za prijeko potrebnu cjelokupnu katarzu društva koje je na neki način samo krivo što je Dahmer uspio postati “kultna ličnost” te što je uspio doći do statusa jednog od bizarnijih ubojica u povijesti. Ergo, serija o Dahmeru s razlogom je doživjela epitet jedne od najgledanijih serija Netflixove platforme i stoji kao definitivna preporuka vrijedna pozornosti svih simpatizera kriminalističkog sadržaja.

Post „Dahmer” (2022): Nepodnošljiva lakoća gledanja je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Danny Elfman… Zvuči mi poznato… Je l’ to onaj tip što Burtonu radi muziku za filmove?”… prva je asocijacija nakon spomena imena Daniela Roberta Elfmana, filmskog skladatelja koji već trideset godina sklada glazbu za filmove i televizijske serijale.

Elfman sklada glazbu koja se tako dobro sljubljuje s radnjom da ju danas ni ne odvajamo od samog vizualnog sadržaja koji predstavlja i naprosto je postala dijelom popularne kulture. Iznenadit će vas kad shvatite gdje je Burtonov najomiljeniji meštar od nota imao prste.

Rođen sam…

Mogli bismo početi kao s Davidom Copperfieldom: „Rođen sam…”, no obiteljski detalji o majci učiteljici i književnici, odnosno ocu učitelju i vojniku nisu pretjerano zanimljivi kada se radi o ovom virtuozu rođenom u Los Angelesu 29. svibnja 1953. godine, puna dva tjedna nakon Mikea Oldfielda i deset dana prije bivšeg nam premijera Ive Sanadera.

Zanimljivije je krenuti s prvim dječačkim danima obilježenim budnim i fanatičnim gledanjem filmova Alfreda Hitchcocka te upijanjem originalne glazbe njegovog vjernog suradnika-skladatelja, Bernarda Hermanna, autora glazbe za „Psiho”, ali i „Građanina Kanea” filmskoga maga Orsona Wellesa.

Školske je dane Danny Elfman, poput budućeg prijatelja i, uvjetno rečeno uz dozu sarkazma, životnog partnera Tima Burtona, provodio izoliran od svojih vršnjaka zbog sklonosti k bizarnom, neobičnom i začudnom. Zbog neuklapanja u socijalne kalupe mladih, kako to i inače biva kod velikih ličnosti. Družeći se sa štreberima sličnih interesa, u srednjoj je školi, prije nego li je odustao od nje, osnovao svoj prvi ska bend. Međutim, intelektualni napori za Elfmana su bili Sizifove muke, pa je odlučio prepustiti se avanturama u Africi, gdje je samo pronašao malariju.

Putevima Pariza

Po povratku u Ameriku odlučio je krenuti stopama starijeg brata, poznatog zabavljača i glumca Richarda Elfmana, i uputio se preko bare, na našu stranu, u Pariz – epitom, jezgru i žilu kucavicu kulture i umjetnosti. Tamo se pridružio šarolikoj avangardnoj kazališnoj skupini „Mystic Knights of the Oingo Boingo”.

Ondje ga je Richard postavio za glazbenog direktora, gdje mu je jedini zadatak bio ne raditi ništa suvremeno, već reinterpretirati dionice Caba Callowaya, Dukea Ellingtona, Djanga Reinhardta ili Josephine Baker, socijalno marginaliziranih, ali vraški dobrih glazbenika.

Kada je 1976. Richard krenuo u filmske vode, Danny je preuzeo kormilo postavši, uz staru ulogu direktora i violinista, vodeći vokal skupine. Iste je godine napisao svoju prvu filmsku glazbu za Richardov film „Forbidden Zone”, gdje je i sam odigrao minijaturnu ulogu Sotone. Godine 1978. obrezao je višak imenu stvorivši tako novu skupinu Oingo Boingo.

Oingo Boingo

Oingo Boingo krenuo je krajnje svježim i novim stopama u odnosu na svoju stariju inačicu, prepustivši se novovalnim tendencijama glazbenom eksperimentiranju što je, očekivano, stvarano pod utjecajima punka i rocka sedamdesetih godina.

Premda Richard kategorički tvrdi kako mu mlađi brat u mladim danima nikad nije slušao ništa približno rocku, garageu ili punku, štoviše, nije pohodio takve koncerte, a nije čak ni gitaru posjedovao, već se prepuštao ruskim klasičnim skladbama Čajkovskog i Stravinskog.

Bend je 1980. debitirao EP-om „Oingo Boingo”, da bi već iduće godine objavio svoj prvi dugosvirajući eksperimentalni album „Only a Lad”, s utjecajima jazza i moderne klasične glazbe.

Prvu postavu sačinjavao je šaroliki oktet: Danny Elfman (vokal), Steve Bartek (gitara), Richard Gibbs (klavijature), Kerry Hatch (bas), Johnny “Vatos” Hernandez (bubnjevi), Leon Schneiderman, Sam “Sluggo” Phipps i Dale Turner (trube).

Formula uspjeha prvih singlova krije se u promišljenoj kombinaciji novovalnih inovacija i ska zvuka, te još uvijek prisutnim primjesama kabareta, odnosno glazbenih kazališnih formi od kojih su se postepeno kroz sljedeća dva albuma „Nothing to Fear”(1982) i „Good for Your Soul” (1983) odvajali. Konačni rez čuo se na albumu „So-Lo”(1984), koji Elfman navodi kao prvi samostalni album, iako je bend aktivno sudjelovao u nastanku.

Burtonova era

Druga polovica osamdesetih donijela je promjenu izdavača, paralelne promjene u sastavu i, nimalo neobično zbog niza seizmičkih nestabilnosti, opadanje kvalitete glazbe i međusobnih odnosa te se počelo razmišljati o razilaženju.

Ideji o raspuštanju benda je dodatno doprinijelo Elfmanovo novo poznanstvo s mladim animatorom Timom Burtonom, koji je prethodno otišao iz animacijskog studija Walta Disneya. Upravo u vrijeme turbulencija Elfmanovog benda Tim Burton je krenuo u redateljske vode s prvijencem „Pee Weejeva velika avantura”, gdje je po prvi put angažirao Elfmana, koji nikad nije imao formalno obrazovanje u glazbi.

Kraj ludih osamdesetih označio je redateljski, ali i komercijalni uspjeh opskurnog Burtona filmovima „Bubimir”(1988) i „Batman”(1989), za čiji soundtrack je zaslužan Elfman. Ovaj nezaustavljivi dvojac će surađivati do danas na svim filmovima, osim „Ed Woodu” i „Sweeneyu Toddu”.

Eklektični Oingo Boingo u sljedećih je pet godina objavio dva studijska albuma „Dark Side of the Tunnel” i „Boingo”, nakon čega su se razišli, a momci iz prve postave s početka osamdesetih uspješno su nastavili skladati filmsku glazbu, premda ni približno uspješno i zapaženo poput frontmena.

„Nakon 17 godina provedenih zajedno, naposljetku mi je sinulo da smo preživjeli 16 godina više od onog što sam očekivao… Vrlo dobro prema svakom standardu, rekao bih.”
– Elfman o razilaženju benda

Osamdesete je pozdravio jedinstvenom skladbom za najavnu špicu animirane serije „Simpsoni” za koju mu je trebalo dva dana skladanja, a kroz prve tri sezone kompozicija se mijenjala, da bi od treće ostala onakvom kakvom je znamo danas i postala njegovom najpopularnijom skladbom.

Već s prvom godinom posljednjeg desetljeća milenija, mladi je skladatelj pokazao potencijale svoje inventivnosti i svježine koju je unosio na filmska djela, ne čineći pritom glazbu tek pozadinskim sredstvom, već ključnim elementom ove audio-vizualne umjetnosti.

Stoga ne čudi kako je u periodu kraćem od deset godina skladao glazbu za dvadeset i četiri filma, od čega se ističu „Misija: Nemoguće” Briana de Palme, „Edward Škaroruki”, „Povratak Batmana”, „Mars napada!” Tima Burtona, „Predbožićna noćna mora” Henryja Selicka (u produkciji Burtona) „Ljudi u crnom” Barryja Sonnenfelda te „Good Will Hunting” Gusa Van Santa.

U „Predbožićnoj noćnoj mori”, osim pisanja originalne glazbe koja je nesumnjivo ušla u filmski povijest, postala dijelom popularne kulture i omiljena među mladim generacijama rockera i subkultura, Elman je i zapjevao za potrebe glavnog lika – kostura Jacka Skellingtona.

1998. godine, pišući glazbu za film „Jednostavan plan” Sama Raimija, upoznao je glumicu Bridget Fondu s kojom je pet godina kasnije vezu okrunio brakom, a 2005. su dobili sina Olivera (i još uvijek su u sretnom braku).

Scijentologija? Ne, hvala.

Elfman je upravo u to vrijeme postao metom novinara zbog spekulacija o priklanjanju bizarnoj (pseudo-svemirskoj) sekti scijentologije zbog činjenice da njemu pripada spomenuti brat Richard, te njegov sin, odnosno Dannyjev nećak Bodhi (glumac iz „Godzille”). No Elfman je višestruko demantirao glasine i spekulacije, tvrdeći kako sa sektom nema veze i da je ateist, iako je prethodno na pitanje je li ateist odgovorio: „Apsolutno ne. Vjerujem u psa.” (‘dog’ je palindrom riječi ‘god’).

Posljednjih se deset godina Elfmanovo ime našlo u čak dvadeset i osam filmova, među kojima su Oskarom nagrađivani „Milk” i „Chicago”, a radio je i na posljednjem Burtonovom spektaklu „Alisa u zemlji čudesa” za koji kaže kako mu je uz „Edwarda Škarorukog” i „Bubimira” najdraži projekt. Međutim, od četiri nominacije za Oskara, zlatni kipić još uvijek nije dobio, iako broji po jednog Emmyja za „Kućanice” i Grammy za „Batmana”.

Kad je 2006. Tim Burton odlučio za Noć vještica predstaviti obrađenu verziju „Predbožićne noćne more” u 3D varijanti, Elfman je oživio soundtrack za film, no ovoga puta angažirao je nekolicinu rockera koji će starim pjesmama udahnuti još nemirniji i mračniji duh, pa se, između ostalih, u projektu našao i Marilyn Manson koji je obradio naslovnu numeru This is Halloween, direktno surađujući sa skladateljem. Dvije godine kasnije, Elfman je okupio još veći broj najrazličitijih glazbenika i napravio potpuno reizdanje soundtracka „Nightmare Revisited”.

Počasni doktorat

Skladatelj je 2007. primio počasni doktorat Umjetničkog fakulteta u Sjevernoj Carolini, a iste je godine na navalu fanova o mogućnosti ponovnog okupljanja benda Oingo Boing odgovorio šokantnom vijesti o oštećenom sluhu, kao posljedici dugogodišnjem izlaganju visokim tonovima i buci upravo u rock bendu, a problemi sa sluhom genetski su predispozicionirani.

Upravo zbog straha od gluhoće nije se namjeravo vratiti na pozornicu, već samo biti u studiju iza instrumenata. Ipak, u 2022. godini svjedočimo nizu koncerata u sklopu američke turneje „From Boingo to Batman to Big Mess and Beyond, nastupu na Coacelli, ali i promociji novih pjesama, što je izuzetno razveselilo sve obožavatelje.

Uzori

Među svojim direktnim uzorima Elfman navodi, uz Bernarda Hermanna, talijanskog kompozitora Nina Rotu koji je surađivao s Fellinijem, Viscontijem i Coppolom, a inspirriao ga je za glazbu „Pee Weejeve velike avanture”. Erich Wolfgang Korngold, američki skladatelj koji se smatra jednim od očeva filmske glazbe, zaslužan za skladanje skladbi u filmskim adaptacijama Shakespeareovih djela i Oskarom nagrađenog filma „Avanture Robina Hooda” (1938) inspirirao ga je za „Batmana”.

Spomenuti utjecaj ruskih skladatelja, posebice glazbe za balete, očit je u Elfmanovim orkestracijama, a među njima se kao uzori nalaze i veličanstveni Mozart te Carl Orff. Od recentnijih skladatelja tu je i jedini živući Phillip Glass, minimalist koji je na velika vrata uveo art-glazbu kao direktni generacijski nastavak na Richarda Straussa i Leonarda Bernsteina.

Najzastupljeniji i najdraži instrumenti Dannyja Elfmana svakako su glasovir i violina, dva ključna zvuka u originalnim atmosferskim skladbama, čime stvara grandioznu, ali mračnu atmosferu prikladnu za morbidno-groteskne filmove i serije Tima Burtona s kojim ovih dana osvaja vaša srca novim spinoffom na „Obitelj Addams”.

Post Danny Elfman: Velikan filmske glazbe bez škole je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Davno, davno, gotovo pa u prošlom stoljeću, kolegica iz škole posudila mi je svoje tri knjige na engleskom i to je bio početak. Riječ je, naravno, o trilogiji „Gospodar prstenova”. Moja ljubav i blaga opsesija Tolkienovim svijetom nakon toga nikad nisu u potpunosti nestale. Ubrzo nakon otkrivanja knjiga stigli su i filmovi, koji su se redovito gledali i više puta godišnje, pa tako i dan danas kroz moj svakodnevni govor provlače se fraze iz filmova. Rijetko kad propustim priliku uz neko pitanje nadodati „what say you?” ili kad mi netko nudi keks koji ne bih trebala pojesti jednostavno ne mogu da ne izustim „don’t tempt me, Frodo”.

Poslije Jacksonove trilogije čekali smo otprilike desetak godina do ekranizacije „Hobita”, a prvotni entuzijazam ubrzo je zamijenilo razočaranje. Prethodni filmovi su nas razmazili trudom uloženim u realizaciju. Sve je bilo detaljno razrađeno, svakom listu u šumi posvećeno je mnogo individualnog truda dok je u „Hobitu”, bilo je itekako vidljivo, puno češće uskakao CGI i sve je izgledalo plastičnije i neprirodnije. O razvlačenju priče u tri filma, kao razvlačenju „maslaca na previše kruha” neću uopće niti započinjati. Na kraju krajeva, ovo nije tekst ni o jednoj od gore spomenutih trilogija. Riječ je o nečem drugom.

Nakon što je tamo davne 2001. godine izašao prvi prijevod „Silmarilliona” na hrvatski jezik (i ja prvo izdanje dobila za sedamnaesti rođendan) jedan veliki i debeli veo bio je dignut sa svijeta koji sam već voljela i donekle poznavala. Nikad prije, a mislim da nikad poslije, nisam osjetila takav ushit otkrivajući nešto novo. Nakon Jacksonove trilogije žarko sam željela neku ekranizaciju „Silmarilliona” iako sam znala da je takvo što gotovo neizvedivo.

Godine su prošle i došla je najava velike serije koja će se baviti vremenom prije događaja opisanih u „Gospodaru prstenova”. Prašina se podigla, nagađanja su krenula, zubi se naoštrili već tada i prije nego smo uopće saznali koji dio povijesti Međuzemlja će biti obrađen i pod kojim uvjetima. Zubići su se još više naoštrili na činjenicu da seriju radi upravo Amazon, jedan od prvih znakova beskrupuloznog kapitalizma.

Odstupanje od kanona

Čekalo se, nagađalo, informacije su pomalo curile, a sad se već znalo i da će to biti najskuplja serija u povijesti pa su očekivanja shodno tome još i porasla. Pomalo su u javnost curili i podaci o glumcima koji će sudjelovati u seriji pa se i tu počela dizati prašina jer je bilo jasno da će se, ako nigdje drugdje, upravo tu odstupiti od kanona. Naime, J.R.R. Tolkien svoj je svijet gradio kao pandan ostalim mitologijama jer je smatrao da Britanija nema svoju autentičnu mitologiju.

Baštinila je arturijanski mit i keltske legende, baštinila je nešto germanske mitologije, ali svoju nije imala. Dakle, Međuzemlje, koliko god je izmišljeni prostor, neobično podsjeća na sjeverne zemlje, počevši od klime, kulture pa sve do različitih jezika i – rasa. Ovdje neću ulaziti u dubinu (to je tema za neki drugi tekst i one debelih živaca i strpljenja) jer trebamo još nešto reći i o seriji, a uvod se već itekako otegnuo. Bitno je napomenuti zašto je došlo do negodovanja od strane, ne samo obožavatelja Tolkienova djela, nego i od strane njegovih poznavatelja i proučavatelja.

Nametnuti rasizam

Bilo je više nego jasno da će neke od naslovnih likova tumačiti glumci tamnije boje kože i to je potaknulo rasprave, svađe, nabacivanje pojmovima rasizma, šovinizma, i tko zna čega sve ne. Dok su neki pokušavali objasniti zašto je ta vrsta inkluzivnosti u ovom specifičnom slučaju bila pogrešna, drugi jednostavno nisu htjeli slušati. Na kraju su me, moram priznati, izmorili i jedni i drugi i odlučila sam seriju gledati neovisno o svemu tome što se oko nje događalo.

I došao je taj dan. Prva epizoda emitirana je 2. rujna, a mješavinu osjećaja koje sam u tom trenutku imala teško je objasniti. Znala sam da Amazon nije dobio prava na sav potreban materijal, kako bi se događaji kojima se u seriji bavi opisali onako kako ih poznajemo iz Tolkienovih radova. Upravo zbog toga se nisam previše uzrujavala zbog određenih izmjena koje su, po svemu sudeći, zasmetale najviše upravo onim ljudima koji svoje znanje o Tolkienu i povijesti Međuzemlja temelje na pogledanoj trilogiji, a ne na stotinama i tisućama ispisanih stranica. Odlučila sam da ću seriju gledati kao fan fiction i pokušati se zabaviti.

Daleko od Jacksonove vizije Međuzemlja

Generalne izmjene nisu mi smetale, a nakon prvotnog šoka koji me zadesio kad su mi se neka davno ukorijenjena očekivanja razbila kao val o stijenu, čak sam svaki tjedan jedva čekala novu epizodu. Ali tu moj entuzijazam staje. Da, čekala sam novu epizodu jer radnja nije bila potpuno nezanimljiva, ali mogu vam reći jednu stvar: viziju Međuzemlja kakvu imate iz knjiga ili čak Jacksonove trilogije, odmah možete ostaviti pred vratima.

Serija je u najbolju ruku prosječan uradak, nikako nešto za što bih pomislila da je najskuplja serija u povijesti. Gluma je također prosječna, svi su ti nekako okej, baš poput osoba koje vam ne smetaju, ali ne biste primijetili da ih nema u prostoriji. Najkarizmatičniji lik je lik patuljka Durina kojeg tumači glumac Owain Arthur i on je nekako najbliži viziji koju vjerojatno svi mi imamo kad pomislimo na taj svijet. Ostali su poprilično diskutabilni.

Pritužbe na izbog glumaca

Upravo su sa svih strana letjele pritužbe na izbor glumaca i samu kostimografiju i sada koristim priliku da kažem kako mislim da nije u pitanju to da nekome smeta što neki glumac tamnije boje kože glumi vilenjaka (konkretno, Ismael Cruz Cordova kao vilenjak Arondir), nego je riječ o tome da je Tolkienov svijet nešto na čemu su mnoge generacije odrastale, nešto što je već duboko urezano u kulturu i pamćenje ljudi pa su samim time i promjene koje su, po meni, pomalo nasilno uvedene ovom serijom, iz tog razloga podigle toliko prašine.

Čini mi se da problem današnje mainstream kinematografije postaje manjak ideja i neprestano revidiranje povijesti, prepričavanje starih priča na novi način, kasapljenje klasičnih bajki kako bi se, navodno, djeca cijeloga svijeta osjećala uključeno. Iskreno, ne znam zašto se svi moraju osjećati uključeno u npr. „Snjeguljicu” kad ima bajki i priča iz cijeloga svijeta. Ajmo radije njih uključiti, a ostaviti ispričane priče da počivaju u miru.

Medijska zamka

Tu nekakvu apstraktnu misao mogu primijeniti i na „Prstenove moći” jer svijet u koji su svi ti likovi smješteni već je itekako definiran samom piščevom ostavštinom, ali i popularnom kulturom te odgovorno stojim iza tvrdnje i mišljenja da je to tako trebalo i ostati ako su već kao dio naslova koristili sintagmu „Gospodar prstenova”. Jasno je meni da su ju koristili kao medijsku zamku, ali u tome leži i sama srž problema.

Tu nije kraj mukama po prstenovima i izbor glumaca najmanji je problem. Ono što je meni zasmetalo bila je karakterizacija. Kroz knjige i filmove upoznali smo vilenjake kao posebnu, uzvišenu rasu koja je obdarena sposobnošću predviđanja budućnosti, čitanja misli, a nešto oko njih stvara auru nedostupnosti i neobjašnjive veličine.

Razmažena Galadriel

Vilenjaci u „Prstenovima moći” to nemaju. Svaki od njih je, u najmanju ruku, poput kakvog Đure iz susjedne bašče, ali iz 1982. godine i taman se sprema uskočiti u svog novog stojadina (za one koji ne znaju kako stojadin izgleda, premladi ste, guglajte) sa svojom svježe isfeniranom frizurom. Galadriel ne samo da nema svoje sposobnosti da drugima upada u misli i mrsi im um, ona je razmaženo i iritantno derište koje ne vidi da joj je ono zbog čega radi cijeli cirkus sve vrijeme pred nosom.

Cijela prva sezona serije (obnovljena je za drugu sezonu, navodno je potvrđeno) zapravo je samo uvod u prave događaje i detektivsko nastojanje da pogodimo tko je Sauron i je li Stranac zapravo Gandalf. Insinuacije za posljednje su, naime, toliko suptilne, da i malo dijete već nakon prve epizode može zaključiti tko je čovjek koji je pao s neba u meteoru.

Unatoč svim nedostacima kojih doista ima mnogo, uz ovu sam se seriju zabavila. Ugasila sam sva očekivanja da bi priča trebala imati ikakve veze s Tolkienovim kanonom i jednostavno prihvatila „Prstenove moći” kao nešto sasvim drugo, alternativnu priču koja mi ne oduzima sve znanje stečeno do sada niti mogućnost da ga stječem dalje, da ponovno čitam knjige ili gledam Jacksonove filmove. Nisam bila ljuta niti sam se svađala s ljudima na internetu jer jednostavno mislim da je to nepotrebno. Serija nije dobra onoliko koliko je mogla biti, ali kako sam već rekla, razmaženi smo trudom uloženim i trilogiju „Gospodara prstenova” i očekivali smo, barem za spominjani budžet, ipak malo više.

Post „Gospodar prstenova – Prstenovi moći”: Nije zlato sve što sja je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Jesen je savršena kulisa za melankolična raspoloženja, razmišljam dok kotačima bicikla ostavljam trag po vlažnom lišću. Svakog dana putem do posla srećem iste ljude – ženu kraj Rokove crkve, muškarca s crnim terijerom na Solarskom trgu, radnice Unikoma koje uređuju nasade uz Dravu, pecaroše koji se jedva naziru u magli Zimske luke, ženu omotanu šalom kod Picassa.

Pogledamo se, nekad kimnemo glavom u znak pozdrava, iako smo stranci. Ne poznajemo se, ali dijelimo taj jedan trenutak u danu. Susrećemo se. Sličimo li jedni na druge i ostatak dana? Plačemo li slušajući iste pjesme? Osjećamo li isti stres na poslu? Žurimo li svi kući svojim ukućanima? Žalimo li za nečim, za nekim? Ovih dana sličniji smo si, razmišljam dok gledam na kalendar. U što god vjerovali, jesen nas podsjeća na ljepotu življenja, ali i na prolaznost na koju smo osuđeni rođenjem. Ovih dana posjećivali smo grobove u kojima počivaju tijela onih s kojima smo se voljeli, zurili smo netremice u plamen svijeće. Mislili smo o onome što je prošlo, o licima koja smo izgubili, ali i o ljudima koji smo bili nekoć, prije gubitka.

Negdje sam pročitala da se oni koji umiru ranije pomire sa smrću nego oni koje ostavljaju za sobom. Teško je, čini se nemogućim. Neki od nas bude se i liježu u suzama, bez volje i nade, neki glume hrabrost, a neki arhiviraju opuške u limene kutije u kojima su nekoć bili pepermint bomboni.

Puno je knjiga napisano o žalosti, o oplakivanju, o gubitku, o novim počecima, a ovdje navedene samo su neke od mojih asocijacija. Neke sam čitala davno, u neke sam zavirila ove godine, a neke tek planiram čitati. Žanrovski su različite, ali svaka na svoj način pomaže nam da se kroz pet stadija žalovanja – negiranje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i prihvaćanje – suočimo s gubitkom voljene osobe.

1. „Godina magičnog razmišljanja” – Joan Didion

Iako je Joan Didion u SAD-u ikona, na hrvatski jezik prevedena je tek njezina „Godina magičnog razmišljanja”, koja je, između ostalog, nagrađena i Pulitzerom. Iako naslov zavarava čitatelja, nije riječ o prosječnom self helpu, nego o intimnim memoarima, o životu koji se mijenja u trenu, običnom trenu. „Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov”, piše Joan, koja je u nekoliko mjeseci izgubila i muža i jedinu kćer.

Ovu zbirku o smrti, ali i o životu onih koji ostaju iza nje, o malim ritualima između partnera, kao i sjećanjima na njih, publika voli jer nije pisana ni iz perspektive liječnika ni psihologa niti vjernika.

Didion piše novinarski suzdržano – nema u njezinim memoarima srcedrapateljnih rečenica, iako govore o pokušaju suočavanja s gubitkom. Ona je prilično smirena ženska, to je jasno. Međutim, prikazom kronologije svojih uvrtnutih (a ipak, savršeno suvislih!) misli nakon iznenadne smrti voljenog muža pokazala je da je i smirena ženska krvava ispod kože.

„Stala sam na vratima sobe. Nisam mogla pokloniti ostatak njegovih cipela. Stajala sam tamo neko vrijeme, a onda shvatila zašto: trebat će mu cipele ako se kani vratiti.”

2. „Petica iz tugovanja” – Lolly Winston

Prije nego sam znala što znači biti supruga nekome, pročitala sam ovu knjigu, plakala nad njom, smijala se nad njom. Iako jest riječ o chick litu o novom početku, ovaj debitantski roman autentično je govorio o tuzi koja umije onesposobiti čovjeka, a autorica ga je utemeljila na vlastitom iskustvu – gubitku voljenog oca.

Kad Sophie izgubi supruga Ethana (bolovao je od raka), svekrvu, koja želi što prije pokloniti Ethanovu odjeću u humanitarne svrhe, poželi gađati posuđem, a na posao dođe u kućnom ogrtaču, no ubrzo shvaća da se mora uhvatiti u koštac s krajem života kakav je poznavala. Nakon gubitka posla, kuće i dobre linije, preselit će se kod prijateljice u Oregon i započeti novi, slatki život u kojem će mnoge čitateljice naći utjehu, shvaćajući da će žalovanju jednom doći kraj, ali ljubavi i zahvalnosti na uspomenama neće.

„Zar ja nalikujem na udovicu? Udovice nose naočale s debelim okvirima i veste na kopčanje što mirišu na naftalin, koža im je smežurana poput krep-papira, odazivaju se na imena Gladys ili Midge i jednom tjedno se sastaju s ostalim obudovjelim prijateljicama na partiji pinokla.”

3. „Hamnet” – Maggie O’Farrell /„Lincoln u bardu” – George Saunders

Ove godine pročitala sam dvije knjige čija je tema ostvarenje najvećeg straha svakog roditelja – smrt djeteta. I „Hamnet” i „Lincoln u bardu” jako su mi prirasli k srcu, iako se u izvedbi razlikuju.

„Hamnet” je nježno krhko štivo koje na poetičan način zaziva svakodnevicu obiteljskog ognjišta u Stratfordu na Avonu. Naime, otkad je u srednjoj školi čula da je Shakespeare imao sina koji se zvao Hamnet (u elizabetansko doba, Hamlet i Hamnet bile su inačice istog imena), Maggie O’Farrell postala je opsjednuta tim imenom i mogućnošću da je upravo taj dječak nadahnuo, po njezinom mišljenju, najbolju Shakespeareovu dramu, onu o tragičnom danskom kraljeviću – Hamletu. Ovo djelo prokazuje ljupku Anne Hathaway, Shakespeareovu voljenu suprugu, koju povijest opterećena predrasudama nije mazila, i Shakespearea, čije ime u romanu nije spomenuto, kao oca koji je prisiljen nastaviti sa životom u trenutku kad se čini da nastavak nije moguć. Ovo je knjiga koja grije srce, voljeli vi Velikog Barda ili ne.

Slično kao i Maggie O’Farrell, i Georgea Saundersa je mala crtica iz povijesti njegove nacije nadahnula na pisanje romana. Saunders je prije dvadeset godina čuo pripovijetku o sinu Abrahama Lincolna, Willieju, koji je u doba Lincolnova obnašanja predsjedničke dužnosti preminuo od tifusa u dobi od jedanaest godina. Willie je pokopan na groblju Oak Hill u Georgetownu, a Lincoln je u nekoliko navrata posjećivao mjesto njegova ukopa da bi njegovo tijelo držao u naručju. Te se slike pisac kratkih priča i sveučilišni profesor kreativnog pisanja nije mogao otarasiti pa je 2017. godine, kad ju je napokon ukoričio, za nju dobio Booker nagradu.

Tibetanski izraz bar-do doslovno znači „između dva”, a označava prijelazno, prolazno ili neizvjesno stanje kroz koje prolazi ljudska svijest tijekom života i poslije smrti, a u „Lincolnu u bardu” nećemo susresti Lincolna kao pripovjedača, nego one koji, uz malenog Willieja, počivaju na groblju. Brojni likovi bučno raspravljaju o životu, ne znajući da su mrtvi, razmišljajući o Williejevoj, ali i svojoj svrsi, a tekst nam pruža uvid i u život onih koji su tješili Lincolna nakon velike tragedije. Čitav roman ispripovijedan je u čudnoj rašomonskoj formi koja nalikuje dramskom tekstu, ali na iznimno tečan, promućuran i duhovit način. Nije ovo knjiga za svakoga, ali ako joj pružite priliku, čitanje će se pretvoriti u nezaboravan doživljaj.

4. „Divljina” – Cheryl Strayed

Ah, „Divljina”! Iako sam gledala filmsku verziju ove knjige, posegnula sam i za knjiškim predloškom, kao da sam znala da je napisan za mene (knjiga je uvijek bolja od filma kad je riječ o memoarima!). Nakon majčine smrti i razvoda, ovisna o muškarcima i drogi, Cheryl je na benzinskoj postaji vidjela vodič za planinarenje stazom dugom 2.000 kilometara, od pustinje Mojave preko Kalifornije i Oregona pa sve do države Washington.

Bez iskustva, očajna, dala je otkaz i uputila se na Stazu pacifičkih vrhova. Uvjerena da u njezinom životu više ništa ne može poći po zlu, jer njezine su se najgore more već ostvarile, Cheryl se na Stazi suočila sa strahom od čegrtuša, planinskih lavova i žuljeva, ali i s nepodnošljivo teškim teretom – životom bez majke. Nakon čitanja dirljive priče o mladoj ženi, koja je hodala dok nije smogla hrabrosti za samostalan život, presložila sam svoju listu omiljenih knjiga i „Divljini” na njoj dodijelila počasno mjesto.

„Ono što mi je toga ljeta, tijekom planinarenja po Stazi pacifičkih vrhova, bilo tako teško – a istodobno, kao većina stvari, ipak vrlo jednostavno – bilo je koliko sam malo izbora imala i koliko sam često morala učiniti baš ono što uopće nisam željela učiniti. Nije bilo bijega ili poricanja. Nikakva umrtvljivanja s pomoću martinija ili prekrivanja pomoću malo valjanja u sijenu.”

5. „Groblje kućnih ljubimaca” – Stephen King

Dok sam iščitavala popise jezivih knjiga, koje knjiški moljci diljem svijeta čitaju u listopadu, načitala sam se preporuka knjige „Groblje kućnih ljubimaca” velikog i neumornog Stephena Kinga. O njoj ne znam puno, znam tek da upoznajemo obitelj profesora Creeda, koja iz Chicaga doseljava u Maine (a gdje drugdje!), i u šumi iza svog idiličnog dvorišta pronalazi groblje kućnih ljubimaca.

Kingova publika redovito ovu knjigu navodi kao povod svojim najgorim noćnim morama (i sam autor tvrdi da je s ovom knjigom doista pretjerao), ali iznenadilo me koliko je često ova knjiga spomenuta kao knjiga koja čitateljima pomaže i pri suočavanju sa smrću člana obitelji. Hm, ako ta inovativnost i spisateljsko umijeće nisu poziv na čitanje, ne znam što jest!

Post TOP 6: Knjige o gubitku je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ženska ljutnja, najstrašnija svjetska sila koja se najlakše ignorira, baza je ovog književnog djela ili se to barem tvrdi na samoj naslovnici i u promotivnim člancima te intervjuima s autoricom Gertraud Klemm. Strašna riječ na f, feminizam, cijedi se stranicama romana „Hippocampus“ i problematizira položaj žena prvenstveno u svijetu književnosti, a onda usputno i u svim sferama umjetnosti i života.

Važna je to tema i njome se prvenstveno trebaju baviti žene, trljati je na nos svima koji žele i ne žele slušati. O tome je govorila već i Virginia Woolf, zahtijevajući vlastitu sobu i uvjete za žene umjetnice u kojima bi mogle nesmetano raditi. No, bojim se da ovaj roman ne odrađuje posao onako kako je autorica vjerojatno zamislila.

Feminizam 21. stoljeća

Austrijska autorica Gertraud Klemm za sebe tvrdi i prikazuje se kao tvrdokorna feministica, s dovoljno žara izgovara sve važne feminističke pojmove (patrijarhat, razlika u plaći, pobačaj, robijanje za obitelj…), pozivajući sav ženski rod na akciju, dok pokorno priznaje da joj je lakše djelovati iza pera, nego zapravo izaći na ulicu poput njene junakinje u romanu. Što je u potpunosti u redu i prihvatljivo.

Ipak, iza sveg tog rogoborenja nedostaje srži, što je vidljivo i u samom romanu. Podsjeća me to na Ženski marš na Washington iz 2017. godine – proizašlo iz opravdane frustracije načinom na koji se krenula krojiti američka politika pod novopečenim Trumpovim vodstvom, ali pretvoreno u samozadovoljno tapšanje sudionica po rozim kapicama i objave po društvenim mrežama. Sva se kulturna i politička krema sjatila na protest ne izostavivši upisati gomilu heštegova na svoje internetske objave, iskoristiti to za autopromociju, što je izazvalo eksploziju interesa, a onda je velika amerikanizacija inspirirala velike i male influensere diljem svijeta, pa tako i u maloj Hrvatskoj, da se objave kao feministkinje. Od 2017. do danas mnoge su se žene iz javnog života predstavile kao feministkinje, ali kao da i dalje ne znaju zašto se protestira i koji je cilj.

Mišljenja sam da čim se u nešto uključe velike korporacije i kada se iz nečega izvlači profit, do nekih većih sadržajnih promjena vjerojatno neće doći. U trgovinama brze mode mogu se kupiti majice s nekim feminističkim natpisom, u opisima se profila ljudi po društvenim mrežama može naći #feminist, poznate svjetske zvijezde o tome pjevaju i filozofiraju u videima… Iako je potreba za feminizmom i ženskom borbom i dalje prijeko potrebna, danas nije hrabro biti feministkinja. To je danas trend.

A što s „Hippocampusom“?

U svom romanu Gertraud Klemm opisuje ratnice za ženska prava starog kova – konkretni i mali prosvjedi u vidu umjetničkih instalacija čiji je cilj ubosti prolaznike u oko, uglavnom u priču uključujući ženske i/ili muške genitalije, te tako ukazati na sustavna ugnjetavanja žena tijekom povijesti i trenutno. Društvene mreže i internet stran su pojam te nešto što junakinja Elvira tek treba naučiti. Ona je zrelije dobi i autorica osim njenog „ženskog bijesa“ istražuje i njenu seksualnost te životna previranja i odluke.

Kao i mnogo toga s modernim feminizmom, i ova priča temelji se na dobroj ideji, no njena je razrađenost upitna. Elvira je na osvetničkom pohodu nakon smrti njene prijateljice, austrijske feminističke književnice Helene Schulze koju je nakon eksplozivnog uspjeha prvijenca pojeo zaborav, što Elvira povezuje s činjenicom da je otvoreno pisala o ugnjetavanju žena. Elvira sada (kulturnu) javnost želi podsjetiti na Heleninu ostavštinu, koju ujedno nastoji predstaviti kao univerzalnu ostavštinu žena – one su zaboravljene, izbrisane, izgurane u pozadinu i izostavljene.

Elvira angažira mladog snimatelja Adriana u pohodu po lokacijama u Austriji koje su na neki način povezane s Helene i njih dvoje iza sebe ostavljaju umjetničke instalacije koje graniče s vandalizmom (ili tu granicu prelaze), označujući ih morskim konjicima (hippocampus) kao simbolom previđenih bića koja su jača od onoga kako se čine. „Hippocampus“ je na taj način zapravo roman ceste, uz to što je (Elvirin) manifest o položaju žena u umjetnosti.

Nepovezan simbolizam i plah komentar o stanju književne scene

Upravo su likovi najslabija karika ovog romana. Elvira i Adrian živciraju na neproduktivan način i ne potiču čitatelja na preispitivanje nekih možda davno ukorijenjenih životnih postavki. Ponekad je veći problem kada se na neku nepravdu ukazuje eksplicitno i mašući njome pred svima kao zastavom, nego na neku pojavu ukazati na suptilan način. Vjerujem da bi „Hippocampus“ imao veće koristi od razrađenije radnje i likova. Ovako autorica često likovima u govor i razmišljanja ubacuje svoju ideologiju, nakon čega se sjeti da oni zapravo trenutno nešto rade, zbog čega je pripovijedanje na neskladno, ispresijecano i u krajnjem slučaju zbunjujuće.

Kao pokretač radnje navodi se Helenina smrt i ponovno oživljeni interes javnosti za njen lik i djelo, što Elviru strašno nervira. Tijekom romana ona (p)opisuje načine na koje je književna scena ignorirala Helene i njene ideje – od velikog uspjeha romana prvijenca i dodjele prve nagrade, preko kasnijeg odbacivanja Helene zbog njenih oštrih ideja i otvorene sabotaže određenih članova žirija tijekom nominacija za druge književne nagrade, nametnutih očekivanja stvaranja obitelji koje je iz Helene iscrpilo svu kreativnu energiju do Heleninog samouništenja i ponovnog interesa za nju kada je bila na sigurnom, odnosno na onom kraju svijeta s kojeg više nikoga ne može uvrijediti novim idejama. Elvira odlučuje protiv svega toga protestirati.

Jedno od glavnih mjesta protiv kojih Elvira, uz Adrianovu pomoć, vodi rat je upravo književna scena i ovaj roman nastoji ukazati na licemjerje književne scene prema ženama, a i umjetnosti općenito. Iako su autoričini komentari na postupke književne scene zanimljivi (primjerice, posebno je zanimljivo što uključuje virtualnu javnost koja na društvenim mrežama bezobzirno komentira kandidate nominirane za književne nagrade iako često ni sama ne pročita nominirana djela), i ovdje je prisutna određena razina nedorečenosti ili čak plahost u pokazivanju prstom.

Još je u 80-ima hrvatska književnica Dubravka Ugrešić u svom djelu „Forsiranje romana-reke“ dala odličan komentar na književnu scenu i napetost koja proizlazi iz vanjskog dojma o književnicima i onoga kakvi oni zapravo jesu, smjestivši ih na prijam u kojem je (pretenciozno) poslužena hrana inspirirana jednom scenom iz romana Gustava Flauberta „Gospođa Bovary“ – književnici su se ponašali raskalašeno i raspušteno, u potpunosti suprotno od očekivanja onih koji su ih promatrali izvana. Ugrešić pritom nimalo nije štedjela svoje kolege, s punim ih pravom prozivajući u svom tekstu.

Žensko tijelo – vječna tema

Kada smo već kod Dubravke Ugrešić, upravo ona često progovara o temama koje u „Hippocampusu“ poteže i Gertraud Klemm. Ugrešićka je i sama doživjela književnu sudbinu Helene Schulze iz romana (izuzev smrti) te iz prve ruke može govoriti o licemjerju prema autoricama. Međutim, Ugrešić svoje komentare i moguću ideologiju upakira u gotovo nadrealno djelo s fabulom i punokrvnim likovima, što je vidljivo i u već spomenutom romanu kao i u najpoznatijem njenom djelu „Štefica Cvek u raljama života“.

Ugrešić također često o ženskoj temi progovara i u svojim zbirkama eseja, formi koja bi Gertraud Klemm možda bolje legla u ovom djelu. U zbirci eseja „Doba kože“ Ugrešić progovara i o temi koju Klemm proteže svojim romanom – žensko tijelo i sve indicije koje s njegovim posjedovanjem dolaze. Obje autorice govore o muškom i ženskom viđenju svijeta, odnosno o (patrijarhalnoj) tendenciji da se djela autora gledaju kao prikaz univerzalnog iskustva, dok se djela autorica predstavljaju kao žensko pismo, najčešće s negativnim konotacijama i kao nešto nižeg ranga. I Elvira u romanu o tome govori te zbog toga „ukrašava“ kipove muških proslavljenih ratnika, pisaca i državnika te ukazuje na nepravdu u postavljanju umjetničkih izložba, nazivlju ulica i trgova i licemjerju povijesti.

Ipak, upravo čitanjem Ugrešićkinih eseja i „Hippocampusa“ dobro se može uočiti neprikladnost romaneskne forme za ideje Gertraud Klemm, odnosno nedovoljna razrada ovog fiktivnog djela. Teško je prihvatiti i razmotriti velike ideje autorice kada su samo bačene na stranice bez dubljeg uvezivanja u srž likova i radnje. Elviru se može okarakterizirati samo kao ljutu feministicu, a Adriana kao napaljenog mladog muškarca u potrazi za poslom. Izostaje njihov jasni razvoj, kao i neki jasniji zaplet, priča se čitavo vrijeme vrti u krug.

Slaba ostavština

„Hippocampus“, nažalost, modernom feminizmu ne donosi ništa pretjerano dobroga. Autorica kao da se drži zastarjele ideje feministkinja s dlakama pod pazusima i bez djece. Postavljanje Adriana kao pomoćnika u zločinu u potpunosti je promašena ideja, jer on ne donosi ništa vrijednoga, osim usiljene erotske dimenzije koja rezultira pomalo čudnim odnosom u kojem nedostaje uvjerljive kemije, ali koji je autoricu zapravo vodio tijekom pisanja – želja za prikazom odnosa starije žene i mlađeg muškarca kao pandan brojnim prikazima starijih muškaraca s mlađim ženama.

Prikaz odnosa feministkinje starog kova i njene mlađe verzije s nekim svježijim idejama bila bi puno efektnija te zanimljivija za obradu. Ovako Elvira (a time i sama autorica) često zapada u floskule prežvakane tisuću puta, ne utječući ni na koga u knjizi, a kamoli van nje.

Post “Hippocampus” (G. Klemm): Neki plahi ženski bijes je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Završila je prva sezona dugoočekivanog spin-offa „Igre prijestolja” i u nastavku ćemo se osvrnuti na prednosti i mane koje je serija „Zmajeva kuća” („House of the Dragon”) pokazala u deset, kvalitetom vrlo varirajućih, epizoda.

Recenziju nakon prve polovice sezone mogli ste već čitati na Ziheru, dok je veliki završetak zadobio visoke ocjene publike – počevši od osme epizode „The Lord of the Tides”, preko „The Green Council” pa do finalne „The Black Queen”. Misterij teško da se može održavati u današnjem tempu gdje postoji svojevrsni predložak za seriju u vidu knjige „Vatra i krv” koju je 2019. objavio George R.R. Martin, a na internetu imate dostupna sva objašnjenja tko je tko i tko je kome što pa i kako će sve završiti. Ako ste obožavatelj, vjerojatno ćete željeti odnose među likovima shvatiti što je detaljnije moguće, pogotovo jer „Zmajeva kuća” u prvoj sezoni to ne donosi dovoljno dobro.

Nekoliko odličnih glumačkih uloga

Ono što je ponudio drugi dio sezone je promjena glumaca za određene likove, a ta promjena je izvedena dosta nespretno. Ispada da neki stariji likovi, poput Otta Hightowera, ne mogu još malo ostarjeti pa se su glumca Rhysa Ifansa ostavili do samog kraja, bez neke prevelike razlike u izgledu (za razliku od početka do kraja odličnog i fizički mijenjanog Paddyja Considinea u ulozi kralja Viserysa).

„Zmajeva kuća” nudi nam karakterizaciju likova koja je u „Igri prijestolja” (usporedbe su neizbježne, nemojte nam zamjeriti) građena kroz nekoliko sezona. Ovdje imamo ubrzani proces upoznavanja u deset epizoda, a ponegdje s većim ili manjim vremenskim skokom u kojem često ostanemo začuđeni ponašanjem i motivacijom pojedinog lika. Naravno, scenaristi su, na čelu s Ryanom Condalom, napravili dobar plan da kraj prve sezone ima jasno označene smjernice zbog kojih ćemo ‘morati’ gledati drugu sezonu jer se, eto, sprema „Ples zmajeva”.

Upravo je taj koloplet likova koji dolaze i odlaze, pojavljuju se i ne pojavljuju u nekim epizodama, činio cijelu priču nesuvislom i navrat nanos sklepanom samo da se već jednom bacimo na glavnu stvar. Pojedini glumci su sjajno odigrali svoje role, od već spomenutog Paddyja, a u tu skupinu spadaju i Matt Smith (Daemon), Emma D’Arcy (starija Rhaenyra), Olivia Cooke (kraljica Alicent), Eve Best (Rhaenys) i Ewan Mitchell (odličan odabir za Aemonda).

Ovdje se radi o gotovo kompletnom glavnom castu, tako da su sporedne uloge one koje štekaju, a ponekad dobivaju i previše na značaju, samo da bi se zadovoljila forma dvorskih spletki i intriga, toliko poznata iz “Igre prijestolja”, a ovdje dovedena do banalnosti jer bi zbog neočekivane smrti nekog lika kojeg smo vidjeli dva puta i upoznali kroz dva dijaloga trebali ostati šokirani.

Raspad naracije i razvoja likova

Već se po dinamici epizode, a govorimo o posljednje tri-četiri, dalo naslutiti da će se ići na twist, obrat koji će gledatelje ostaviti u šoku pa će cijela epizoda zbog tog momenta izgledati atraktivnije i dramaturški nabijenije. Nažalost, baš je lekcija koju nas je „Igra prijestolja” naučila da trebamo ‘očekivati neočekivano’ ovdje podbacila. Rijetko koja epizoda ne završi cliffhangerom, rijetko koja epizoda nema twist i kada vam se to ponovi po nekoliko puta unutar jedne sezone – jednostavno je previše.

Ni CGI zmajevi, gradovi, utvrde, zamake i ostali krajolik ne mogu nadoknaditi labava rješenja i tempo koji nam „Zmajeva kuća” donosi. S druge strane, kostimografiji i scenografiji nema se što previše zamjeriti – sve je to već isprobana formula za ‘nizak fantasy’ poput ovoga. Uostalom, s gotovo 200 milijuna dolara budžeta za cijelu sezonu, barem se u tom aspektu nije smjelo pogriješiti. Šteta što je (naj)manji dio financijskog kolača očito otišao scenaristima.

Na kraju, „Zmajeva kuća” sudeći prema široj publici ispunila je svrhu. Palac je okrenuti više prema gore, nego što je prema dolje pa je HBO objavio da se Targovi, zmajevi i ostali vraćaju 2024. godine, a s obzirom na događaje koje bi trebali pratiti u drugoj sezoni, svjedočit ćemo vizualnom spektaklu. Nadamo se da će ga jednako dobro pratiti i narativni dio koji se raspao nekoliko puta u uvodnoj sezoni.

Post „ZMAJEVA KUĆA”: Dramaturška repriza i muke po Targaryenima je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Već godinu dana kao posljedicu pandemije rado skrolamo jednim domaćim, a stranim umjetničkim profilom. Old School Croats iliti Stara škola Hrvata je vizualno-nostalgična virtualna šetnja našim folklorom, umjetnošću i običajima kroz fotografije koje arhivira i potom živopisno opisuje Sestra Klokanica (ime smo obećali ne otkriti) – i to iz srca Sydneyja.

Australska Hrvatica posvećena skupljanju sličica iskrene povijesti kroz oko i objektive umjetnika, koje na svoja dva profila na Instagramu svakodnevno otkriva svijetu. Ističući njihov potpis, ne revitalizira samo suvenire nepoznate ili zaboravljene prošlosti, nego i imena autora koje smo zanemarili ili ostavili iza sebe. U razgovoru s našom Hrvaticom će vas posebno zaintrigirati njezin stav prema zemlji porijekla, kao i dijaspori unutar koje je rođena.

Klokanice, možeš li ono što moramo znati o tebi staviti za početak u najkraće riječi – jer iz razgovora slijedi uzbudljiv portret, pa da ne odajemo sve na prvi pogled?

Nema problema! Znaju me pod autorskim imenom Sestra Klokanica. Osnivačica sam, urednica i osoba za svaku vražju stvar iza Instagramova profila Old School Croats (aka OSC).

Objasni našoj svekolikoj publici svoje porijeklo kao australske Hrvatice.

Pošalica s kojom se služim kod ovog pitanja je uvijek kod ljudi: „Moje ime, moja krv i moje dupe su je sto posto hrvatsko voće. Ali moj jezik? To je klokanica, bebice!”. Prva sam generacija svoje obitelji rođena izvan Hrvatske. Rođena u Sydneyju. Rođena sam od oca ludog Dalmatinca koji je rođen i odrastao u Splitu, a njegovi su pak roditelji migrirali u Centinsku krajinu i Poljicu između svjetskih ratova. Majka je Bjelovarka odrasla u Moslavini, a i njen je otac iz blizine Metkovića. Nije ni čudo da sam s ovakvim korijenima u rodu s pola zemlje (smijeh).

Tvoja instagramska umjetnička priča o starim Hrvatima kroz arhivsku umjetničku i amatersku fotografiju nije banalna, nego vezana za obrazovanje i to posvećeno svom hrvatskom nasljeđu?

Otkako znam za sebe, opsjednuta sam – učenjem. Iskreno, škola me kao dijete nije privlačila (smijeh). Započela sam visoko obrazovanje u srednjim dvadesetima na polju Kritičkih i kulturalnih studija na kojima sam namjeravala magistrirati, a namjeravala sam i doktorirati u polju. Preselila sam se u tom periodu iz Los Angelesa i, unatoč bivanju među top studentima, osiguravanje krova nad glavom, povratak na australsko tržište rada, u društvo i kulturu, kao i odgajanje autističnog djeteta bilo je vrlo izazovno, pa sam studij morala staviti po strani.

Naposljetku sam diplomirala glumu od svih stvari. Kako me pogone pisanje i gluma, bio je to savršeni medij da istražim ljudska bića, društvo i kulturu iz višestrukih kuteva, a upravo je to svrha profila Old School Croats, gdje kombiniramo staru i suvremenu fotografiju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Old School Croats (@oldschoolcroats)

Kako si započela s istraživanjem baštine kroz fotografiju?

Samo da prije svega naglasim da se ne bavim baštinom  jer ona priziva pojam ‘dijasporskih grupa’, a ja radim izvan ograničenih okvira i konvencija onog što pojam dijaspore ‘prožvakava’.

Početkom 2020. nemaran me liječnički specijalist krivo dijagnosticirao i doveo do ozbiljnijih zdravstvenih problema, netom prije pandemije koja nas je globalno zatvorila. I poput mnogih, digitalna prisutnost mi se povećala u tom razdoblju, kada sam shvatila kako je bilo malo ili nikakvih prevedenih napisa o različitim aspektima hrvatske povijesti društva i umjetnosti.

Ono što je postojalo mahom su napisali anglo-britanski ili angloamerički autori iz polja akademije, a budimo iskreno, ne prodru duboko u našu kulturu prije negoli se sami proglase stručnjacima ua nju. Primijetila sam i kako stranice ove teme na engleskom uglavnom spadaju u četiri do pet polja: stranice dijaspore pogonjene sportom (uglavnom nogometom), zastavom, šahovnicom; sjećanjem na rat, a koje je fokusirano prije svega na Vukovar; prizori koji uglavnom površno pristupaju hrvatskom (uglavnom kontinentalnom) folkloru i to kroz prizmu religije.

Puno je ekstremno desničarskih stranica dijaspore s opsesivno-agresivnim političkim fokusom na 1945., a onda na period od 1991 do 1995., i tu je pak fokus na Bosnu i Hercegovinu. Ne čudi s obzirom na to da njihovi kreatori dolaze iz susjednih zemalja Hrvatske sa željom rekonfiguracije modernih granica unutar današnje Hrvatske. Slijede ih pak stranice jugonostalgičarskog karaktera koje i same imaju svoja ograničenja i pristranosti. Sa sveukupnošću tih živih pristupa i kuteva prema regiji, čovjek bi pomislio da se preklapaju, ali ne, barem ne konvencionalno. Zajednički im je nazivnik da malo koja od njih odražava nevjerojatnu kreativnost, kulturu, humor, povijest i nijanse tisuća Hrvata koje sam upoznala u četrdesetak godina života. To me potaknulo i rekla sam si: „jebote, pa dat ću svoje viđenje ‘hrvatskog’ i to na engleskom jeziku, pa da vidim hoće li se kome dopasti”. (smijeh)

Koji su ti kriteriji prikupljanja i filtriranja fotografija?

Moja kolekcija je kombinacija nekoliko izvora. Tisuće sam digitalnih fotografija skupila iz vjerodostojnih internetskih izvora, no pravi su ponos i sreća one skupljene iz fizičkih knjiga, razglednica i samih fotografija skupljenih od ljudi. Tada ih skeniram i koristim za Old School Croats.

Stranica mi se razlikuje od ostalih u fokusu na fotografiju i fotografe rođene u Hrvatskoj. Manji je broj onih fotografa koji nisu bili hrvatskog porijekla, a fotografirali su Hrvate i život u zemlji prošlog stoljeća (npr. Bresson, Riboud, Jiru etc).

Element koji ovaj profil izdvaja jest tematski pristup: dok većina profila ovog tipa objavljuje bez jasnog smjera, na našem se radi o programu tematskih mjeseci. Pristup mi je da ako radim nešto riskantnije, onda tome prilazim pažljivije, kako bi različiti segmenti, kao i različiti fotografi, bili istaknuti u danom mjesecu i – zasjali.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Old School Croats (@oldschoolcroats)

Svaki od svojih prizora vizualno tagiraš: obilježavaš fotografije imenom autora i godine.

Društvene su mreže krcate minama i plagijatima. Već sam zaboravila koliko su mi fotografija pokrali, a onda te stranice koje ih prenesu dobivaju veliku pažnju i sljedbu na Instagramu, dok sam se mukotrpno trudila pribaviti ih. Ne očekujem poštenje od neetičkih ljudi, jer oni su ovdje zbog svog interesa, a za druge ih nije briga. No iskreno me povrijedilo i frustriralo preuzimanje materijala bez kreditiranja fotografa i umjetnika. Neke stranice i dalje to odbijaju. Još gore, vidjela sam i korištenje istih na majicama, posterima i naljepnicama zbog zarade, a bez dopuštenja i privola umjetnika. Nepojmljivo mi je to. Mnoge profile vode mladi ljudi vješti s tehnologijom, a koji zanemaruju kreativno i intelektualno vlasništvo u svrhu dolaska do zarade, pa ni ne moraju razvijati neke vlastite vještine.

Moji standardi me tjeraju da poštujem i imenujem svoje izvore. Ne ispisujem cjelovite bibliografije svojih eseja jer je to jednostavnije preuzeti plagijatorima negoli napisati svoje. No ako je neki određeni akademik ili novinar istražio manje poznati prizor ili osobu, uvijek ih javno ističem i usmjeravam ljude na njihov rad o kojem ovisi i samo moje poznavanje materije. Rasprostranjenost nepoštivanja me motivirala da sve obilježavam. Stoga ako netko spazi zanimljiv prizor, može posjetiti našu digitalnu kuću i dobiti informacije o ljudima, umjetnicima i kulturi. Iznimke su slučajevi poznavanja samih fotografa ili njihovih obitelji, pa onda njima dajem označavanje na izbor.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Old School Croats (@oldschoolcroats)

Svaku fotografiju prati i razračeni opis, pa vjerujem da motive i autore onda pojedinačno istražuješ?

Svaku sam fotografiju osobno opisala i to vrlo opširno i inspirativno. Bez iznimke. Citirani dijelovi upućuju na literaturu i autora, kako bi se promicala osobna i kulturna pismenost prema mnoštvu nevjerojatno talentiranih umjetnika i akademika kojima se Hrvatska ponosi. Ponosna sam na nadarenost Hrvata, posebice na ključnu ulogu hrvatskih žena u očuvanju naše kulture: od mode, preko plesa, do povijesti performativnih umjetnosti.

Duboko bih se posramila kad to ne bih činila jer njihov je mukotrpan rad proširio moje znanje o ljudima i kulturi, oni zaslužuju lovorike i izloženost. Takav etos dolazi uz cijenu. Dvije sam godine živjela prema hrvatskoj vremenskoj zoni i postala noćni vampir u Sydneyju (smijeh). Sada imam trajnih problema s vidom od rada uz noćne lampe i s leđima od čitanja, istraživanja, pisanja i kuriranja. Šalim se da sam u dvije godine odradila diplomski, a na kraju nemam od toga kvalifikaciju.

U dvogodišnjem si radu zacijelo imala i neke zanimljive kontakte na svoja dva profila (javnom i zatvorenom)?

Prvi sam profil zaključala od javnosti u prosincu 2021. godine zbog neumoljivog plagiranja, ali sad je profil blagoslovljen stotinama umjetnika i kuratora s kojima sam u fantastičnim odnosima. Sve mi na svijetu znači dobiti poštovanje ljudi koje volim kao umjetnike. Pomalo sam i slomljena srca što nikad nisam uspjela komunicirati s Mladenom Tudorom i Aleksandrom Kukecom prije njihove smrti 2021.

Takvi fotografi su zadnje perjanice jedne generacije fotografa, čije je priče i iskustva danas pojelo vrijeme. Skromno njihove divne prizore danas i dalje činim živima na profilu Old School Croats. Srećom Slavka Pavić je i dalje među nama i dobiva tretman rock zvijezde koji i zaslužuje. Neću lagati, obožavam kako je mnogi Hrvati poštuju, kao i njezin kanon. Jebiga, na takve stvari zasuzi moje klokansko oko.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Old School Croats (@oldschoolcroats)

Ovo sve znači da se javljaju i sami umjetnici, kao što si istaknula?

Definitivno! Nedavno se javio rođak podijeljenog umjetnika u sklopu tematskog mjeseca, koji je slikao upravo njegovu majku, a ona je pak umrla nekoliko godina prije negoli se javio. Sućut je izražena, ali također znati tko je bila voljena žena s fotografije je nešto posebno. Sad ima svoje trajno mjesto na javnoj stranici i to me veseli jer je doista jedna od „starih Hrvata”, a dio nje živjet će i dalje, ne samo u uspomenama obitelji, nego i na ovakvoj stranici.

Dobra sam i s obitelji Jose Špralje čiji su mi sin Leo – također izvrstan umjetnik – i supruga Shirley stalno zahvaljivali na promicanju Josinog dara i nasljeđa. Mogu dovijeka navoditi primjere, ali kako je jedan od naših renomiranih fotografa rekao vječne riječi: „Ja sam samo seljak i ribar”. (smijeh)

Kakva je recepcija naših fotografija i nasljeđa u Australiji među iseljeništvom?

Ma apsolutno nikakva (smijeh). Naravno, uvijek ima pojedinaca koji će podržati stranicu jer su klokani poput mene ili u ranoj dobi doselili u Australiju. No najviše je zainteresiranih među baš hrvatskim Hrvatima (75%), a onda im slijede prve generacije ovdje, pa supružnici ljudi hrvatskog porijekla i među onima koji se naprosto zanimaju za Hrvatsku.

Najmanje potpore dolazi od „dijaspore”. Ja se ne fokusiram na nogomet i zastavu kao jedine dijelove hrvatskog identiteta, a oni se ne identificiraju s prizorima i pričama iz Hrvatske, kakve dijelim. Međutim, onima kojima se sviđa rad stranice, pokazuju i poštovanje prema različitim predodžbama Hrvatske.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Old School Croats (@oldschoolcroats)

Pa kako onda ti percipiraš Hrvate u dijaspori u odnosu na nas ovdje s kojima si u komunikaciji i s kojima se povremeno tek susrećeš?

Jao, koje kontroverzno pitanje me pitaš (smijeh)! Mogla bih disertaciju napisati samo kao odgovor na to pitanje, ali šalu na stranu, znam da bi moj odgovor mogao izazvati bijes pojedinaca iz takozvane „dijaspore”. Osobno su za mene to dva odvojena svijeta: posebice za nas koji nismo nimalo etno-religiozni.

Gledam na Hrvatsku kao naciju i ljude koji su se prilagodili ključnim promjenama unutar i izvan zemlje. To nisu ljudi zapeli u vremenu ili relikt nekog ranijeg naroda kao Hrvati odavde. Vidim Hrvate odande kao ljude koji su prilično živi i prisutni, sa svojom međunarodno priznatom zemljom nastalom tijekom krvavog i traumatskog rata iz kojeg su se odmakli na mnogo razina. Posebice u odnosu na bivše republike SFRJ, koje nisu najbolje prošle nakon raspada.

S druge pak strane, kad bi razmotrio motive Hrvatske kod prekomorke „dijaspore”, pomislio bi nešto posve drukčije: vidio bi zajednicu duboko ukorijenjenu u nostalgiju, bez prave veze s Hrvatskom kao modernom nacijom. Koliko filmskih festivala hrvatskog filma možeš naći izvan Hrvatske? Ili neke druge odjeke prisutnosti? Ne baš onoliko koliko bi očekivao od „dalekosežne” i patriotske „dijaspore”.

Što misliš zašto je to tako?

Imam hipotezu: najveći masovni egzodus hrvatskih migranata dogodio se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Tada je vizualna kultura, kakvu danas poznajemo kroz film, fotografiju i slično, bila u povojima, te nije bila sveprisutna i dostupna kao u naše digitalno doba. Kad su emigranti došli u nove zemlje, njihovi načini održavanja spona s hrvatskim korijenima i želje da puste nove u novoj zemlji pretpostavljali su crkvu, folklor, nogomet i, u manjoj mjeri, grupiranje u političke pokrete.

Primjerice, tu je bio Sokolski pokret (pogledaj u našoj arhivi sokole iz Čilea). To se moglo povezati s ilirsko-panslavenskim pokretima u težnjama Hrvata za  formiranjem manjih nacija pod čizmom Austro-ugarske monarhije. Dodaj tome i oštre političke promjene u Kraljevini Jugoslaviji, dolazak „dijasporske” NDH i potom Titove SFRJ do 1991., i vidjet ćeš puno nijansi političkih, društvenih i kulturnih promjena koje su pogodile ljude i njihovu naciju u manje od stoljeća. A sve to nije gotovo utjecalo na ljude izvan same zemlje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Old School Croats (@oldschoolcroats)

Znači možemo reći da dosta toga ovisi i o individualnoj percepciji “Hrvatstva”?

Tako je, objasnit ću zašto to mislim. Gore navedenom pridodajemo i činjenicu da Hrvati imaju prepoznati nacionalni identitet i snažnu vezu s vjerskim identitetima, kao i partikularne identitete vezane uz grad i selo, pa je bivanje „Hrvatom” bogata lepeza značenja, koje za pojedinca nikad ne može biti homogeno u stvarnosti jer je svaki identitet u Hrvatskoj doista iskustvo više identiteta.

Kako su Hrvati nastavili i adaptirali se, dijaspora nije. Ne mogu naprosto jer nisu aktivni sudionici u dinamici hrvatskog društva. Zato smatram mnoge stranice i profile na engleskom ukorijenjenima u nostalgiju. Dok naša stranica naglašava prošlost, mi ne živimo u njoj.

Važna promjena je i promjena same dijaspore koja će biti drukčija za pedeset godina. Znamo da su Hrvati emigrirali uglavnom iz ekonomskih, a ponekad iz političkih razloga. Danas ljudi emigriraju u zemlje bliže svojima. Ne samo da unutar EU mogu legalno živjeti i raditi, nego i zarađuju ozbiljnije novce u Europi, nego što bi mogli izvan kontinenta. Nastaje nova dijaspora s modernijim, fluidnijim odnosom prema Hrvatskoj. Njihova djeca mogu nastaviti ove veze jer im obitelji mogu priuštiti redovitiji posjet Hrvatskoj.

Lakše mogu prelaziti između ova dva svijeta negoli ranije generacije koje su se otisnule na brodovima i održavale spone s domom putem pisama. Da ne spominjemo da mnogi Hrvati ispod četrdeset godina tečno govore engleski ili njemački i premošćuju ranije jezične barijere.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Old School Croats (@oldschoolcroats)

MIsliš li da se migranti u današnje vrijeme češće odluče na povrata u domovinu, nego prije?

Prema razgovoru s poznanicima, mnogi emigranti odluče se vratiti. Većina mladih Hrvata s kojima sam studirala naposljetku se odlučila vratiti kući. Zašto? Jer unatoč problemima zemlje, Hrvati imaju doista snažne društvene veze koje nevjerojatno cijene. Postoje birokratski izazovi, ali s druge pak strane Hrvatska je zemlja koja je sigurnija i čišća od takozvanih zapadnih zemalja.

Ne treba nikad ni podcijeniti ljepotu govorenja materinjeg jezika, koji je meni melem za uho. Ono što polako odumire jest dijasporino grčevito držanje za neki zamišljeni ideal i polaganje prava na oblikovanje ‘domovine’ prema njihovom viđenju, dok istovremeno žive s povlasticama australskog, kanadskog ili američkog života. To će najbolje pokazati podaci popisa stanovništva. Australija više nije odredište  hrvatske masovne imigracije.

Svakih deset godina primijetim pad broja Hrvata rođenih u Australiji. Također, taj popis zavarava utoliko što se etnički opredjeljujemo prema uvjerenjima, bez pozivanja na porijeklo roditelja ili djedova i baka.

Preporučujem zainteresiranima za demografske statistike da budu kritični prema brojkama nekih dijaspora koje pokušavaju prenapuhati prisutnost i važnost iseljenika u svoje svrhe. Kažem nekih  jer mnogi emigranti iz Hrvatske žive kao sretni, zdravi i aklimatizirani u novoodabranim zemljama.  Nisu možda rođeni u zemlji, ali nose osjećaj ponosa kad Hrvatska briljira u nogometu ili tenisu, ljudi koji su potaknuti slijediti obiteljsko stablo, posebice u umirovljeničkoj fazi kada potomcima prenose osjećaje ponosa koji ih potiču da recimo i posjete Hrvatsku i njezinu jadransku obalu za praznike.

Dragi Ziherovci, Old School Croats dolazi u dvije varijante na našoj omiljenoj društvenoj mreži – otvorenog i zatvorenog profila (Old School Croatia Archives), a mi vas upućujemo u muzej prošlosti koji ćete besplatno nositi u svom džepu, ali nakon prvog posjeta i u svom srcu.

Post Gram umjetnosti (Old School Croats): „Dijasporu ne zanimaju kultura i tradicija” je prvi puta viđen na Ziher.hr.