Vinkovčanka s adresom u Melbourneu otišla je trbuhom za kruhom nakon više od desetljeća rada u punk-rock Punčkama, a mi je znamo nazvati, kao što smo i ovih dana, da čujemo zašto na australskoj zemlji pušta slavonske korijene. Glavna junakinja zove se Živa, pravog imena Lucija Ivšić, a povod današnjoj priči njezin je najnoviji singl kojim najavljuje prvijenac. Krajem studenog 2021. kao ŽIVA iznenadila je elektroničkim i dvojezičnim singlom Power kojeg prati i moderan projekt virtualne stvarnosti.

Naravno, riječ “živa” višeznačnica je za koju Lucija kaže da objedinjuje nekoliko značenja: njezine slavonske korijene, živu kao kemijski element i pridjev “živa”. ŽIVA je s debitantskim pjesmama Power i Dualism ostvarila tisuće streamova, uvrštena je na Top Australian Music liste i emitirana na međunarodnim radijskim stanicama, s recenzijama u nekima od najprestižnijih australskih glazbenih medija.

ŽIVA nastavlja probijati i brisati granice žanrova i etablirati svoj stil u glazbenoj industriji, a aktualni singl Bad Blood, samoizdan preko njezine izdavačke kuće Cereal Booking, bio je treći uvod u debitantski album objavljen u svibnju.

Prije nastupa u zagrebačkoj Tvornici koji će se održati u petak, 29. rujna, drugog u glavnom gradu otkako se transformirala iz punkerice u multimedijsku personu iz svijeta slavonske elektronike, prvi puta razgovaramo za Ziher o projektu ili umjetničkom aliasu ŽIVA.

Lucija, gošćo nam draga, daj nam svoj alter ego malo stavi u konture, opise, namjere i motive da ne pametujemo bez same tebe kao junakinje svoje australsko-slavonske priče.

ŽIVA je moj alter-ego nastao u ciku lockdowna u Melbourneu kasne 2021. godine. Nakon prestanka djelovanja Punčki po preseljenju u Australiju suočila sam se s možda najvećim izazovom dosad, a to je bila žešća kriza identiteta. Kroz par iteracija, eksperimenata i prije svega učenja novih instrumenata i digitalnih alata za stvaranje glazbe, ŽIVA je oživjela. Novi solo projekt – iako na momente čak mislim da je ovo duet jer ŽIVA zaista jest utjelovljenje samo za sebe s vlastitom autonomijom – istražuje kulturno nasljeđe i baštinu, nove identitete, stare i nove jezike i ne boji se pogriješiti.

ŽIVA je zanimljiva postmodernistička post-žanrovska priča koja sljubljuje tvoje šokačke korijene s elektroničkom glazbom, ali ni u jednom dosad viđenom smjeru ili stilu. Kako je došlo do križanja ta dva segmenta?

Igram se, istražujem, eksperimentiram, i jedino pravilo kojim se limitiram jest da uživam u kreativnom procesu i da me ispunjava dok traje. Ovo je vrlo osoban projekt kojim istražujem svoje korijene, ali istovremeno ih promatram iz perspektive mlade osobe koja živi i djeluje u Australiji i koju zanima tehnologija pa je sukladno tome bilo prirodno probati spojiti dvije.

Kako si se uopće započela baviti elektronikom kao ranija punk-rockerica dok si bila čelna žena Punčki?

Nisam imala puno izbora; po dolasku u Australiju smo vrlo brzo otišli u lockdown koji je trajao dvije godine. U početku sam mislila da ću upoznati ekipu pa oformiti novi bend, ali eto, izjalovilo se i jedini način da nastavim nastupati je bio da bude one-woman show. I elektronika je bila jedini žanr koji sam mogla raditi u svojoj sobi (smijeh). Sad mi nikako nije žao, ali bilo je teško na početku, pogotovo jer nikad nisam slušala takvu mjuzu!

Što je to šokačko u tvojoj glazbi jer bi mnogi prvoloptaški mogli pomisliti da se radi o kakvim uzorcima, preuzetim obrascima ili semplovima iz tradicijske ostavštine?

Prije svega je bitno naglasiti da ja prvenstveno crpim inspiraciju iz svoje slavonske baštine, više nego što zaista skladam šokačku glazbu. Ono što mislim da se može čuti su tambure u pojedinim pjesmama koje kombiniram s modernim, gotovo ‘rave’ synthevima i žensko dvoglasje.

Tvoja australska priča definirala je i jezično novi umjetnički performans, a to znači da plešeš između hrvatskog i engleskog jezika za što si mi jednom prilikom rekla kako odražava tvoja dva identiteta: onaj u Hrvatskoj i onaj u novom životu u Melbourneu.

Da, to mi je zanimljiv aspekt koji proučavam i službeno kroz svoj doktorat. Moj identitet je sad višestruk: dok živim, radim i stvaram u Melbourneu na engleskom jeziku, no i dalje razmišljam na hrvatskom jeziku i imam obitelj i prijatelje, pa i suradnike s kojima stvaram.

To je konstantna igra i prebacivanje s jedne strane na drugu koju primjećujem na sebi i kroz način na koji se vidim ovisno o jeziku na kojem pričam… S obzirom na to da mi je to dosta zanimljivo, odlučila sam to uključiti u svoje pjesme i vidjeti što će se dogoditi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ŽIVA // Lucija Ivsic (@_xziva)

Punčke su imale svoj ozbiljan scenski period od deset godina, čak i nešto više. No ŽIVA je sasvim novo poglavlje, pa čak i knjiga koju treba ispisati od novih prvih stranica. Koliko ti je bilo teško započeti samostalni rad nakon karijere s bendom?

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da krećem ispočetka. Nije to baš lako i takvo iskustvo (kao i ono poput preseljenja na drugi kraj svijeta gdje te apsolutno nitko ne poznaje i ne zna da si ikad išta postigao). Zahvalna sam da sam prošla kroz to jer sam naučila puno, prije svega da se fokusiram na to da proces mene ispunjava, a dalje je sve lakše.

Koliko si očekivala (i dobila pritom) podrške za samostalni projekt upravo zbog ovoga?

Pa očekivala sam dosta, i dok sam s jedne strane to i dobila, pogotovo u Hrvatskoj, ali u Australiji je to bome pravi početak. Mic po mic, idem glavom kroz zid, šaljem stotine mailova i od njih nekoliko i prođe. Uspjela sam dobiti pažnju od velikih igrača poput TripleJ-a tako da se upornost isplatila.

Sredinom smo ljeta na Ziheru uvrstili tvoj prvijenac, što nosi ujedno i naslov prema tvom imenu ŽIVA, među top 10 albuma prve polovice ove godine. Kako ti gledaš na njega kao osobni autoportret u ovom životnom trenutku?

Baš mi je drago da se našao na toj ljestvici. Da, taj album je moj autoportret koji prikazuje mene u mojim najranjivijim trenucima, ali i trenucima koje sam uspješno, barem donekle, prebrodila. ŽIVA je doslovno materijalizacija i mojih demona, ali i moje najbolje prijateljice, alter-ega koji me tješi, razumije, ali bome i kritizira…

Na korak smo do tvog samostalnog nastupa u zagrebačkoj Tvornici kulture 29. rujna koja je uvrštena u aktualnu europsku turneje. Bilo te posvuda, a sada dolaziš kući. Što si neočekivano spoznala ili naučila na ovom pohodu otkako si objavila album? Što te turneja naučila po pitanju nastupa i – naposljetku – tko je sada tvoja publika? Pogotovo uzmemo li u obzir stranu publiku, onu izvan Hrvatske?

Mislim da sam za početak naučila da moram znati stati na loptu (smijeh). Znam da možda ovaj odgovor nije očekivan, ali sada iskreno progovara osoba koja je izgorila od previše svega – putovanja, sviranja, promoviranja, guranja… I samim time mislim da mi je potrebno vrijeme da sve što se dogodilo i sve što sam proživjela i vidjela u posljednjih pola godine (dvaput letjela Melbourne – Zagreb, pa išla u Afriku, pa išla na kratku turneju po Europi i nazad u Hrvatsku kući).

Posvuda sam i koliko god je to super, zahtjeva puno energije i fokusa. Iako sam s Punčkama imala nekoliko stotina koncerata, smatram se i dalje mladom i neiskusnom kada je ŽIVA u pitanju. To je sasvim neki drugačiji svijet, skladam i produciram sama, penjem se na pozornicu sama, rješavam sve tehničke probleme sama – i u hodu. Sa svakim sam koncertom pametnija, i evo trenutno se nadam da će sve biti okej u Tvornici. Dosta me trta!!!

Post ŽIVA: Kako je lockdown od pankerice stvorio slavonsko-australski alter ego je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nadolazeću sezonu u Galeriji Događanja obilježit će bogat i inspirativan repertoar ideja obrađenih u raznovrsnim medijima i znakovitim kompozicijama. Od figurativnih izložaka usredotočenih na problematiziranje društvenih fenomena do apstraktnih ostvarenja koja bude maštu i ostavljaju prostora kritičkom promišljanju, ali i intimnih dilema uz koje gledatelj zaranja u vlastitu unutrašnjost, riječ je šarolikom programu koji senzibilizira za suvremenu umjetnost i (ne)tipične polazišne točke te vidove oblikovanja.

Izložbenu sezonu krajem rujna otvorit će mlada umjetnica Petra Šabić izložbom Too much/Double coded. Instalacijama u kombiniranoj tehnici cilj je propitati granice slike kao medija umjetničkog stvaralaštva i prenijeti ideju o potencijalu prostora, ali i njegovom međuodnosu s postavljenim izlošcima, pritom se poigravajući principima konstrukcije i dekonstrukcije, kontinuitetom te zanimljivim izborom materijalima poput pleksiglasa, stakla i gumice.

Listopad će obilježiti nastavak suradnje s umjetničkom organizacijom Studio Artless koja organizira 21. Festival prvih s temom (Ne)vidljive žene, stavljajući u prezentiranim radovima naglasak na aktualna pitanja vezana uz jednakost spolova u suvremenom društvu.

Početkom studenog Galerija će predstaviti autore Helenu Klakočar-Vukšić i Ivana Marušića te njihove crteže nastale iz recentnih stripova i grafičkih romana ujedinjenih pod transcendentnim nazivom METASTRIP U METAVERS-u, dok će krajem mjeseca i prvom polovicom prosinca gostovati izložba She woke up and wanted more, autorice Mariete Vulić u kojoj putem čak 60 crteža stavlja naglasak na često zanemarenu, ali kompleksnu svakodnevicu i nepredvidivost življenja.

Za prosinac je planirana i izložba francusko-engleske ilustratorice sa zagrebačkom adresom Jessice Gobert, koja će tom prilikom predstaviti recentne crteže na temu važnosti socijalnih i fizičkih kontakata koji su bili ograničeni tijekom pandemije COVID-19 s naglaskom na intimnu obiteljsku atmosferu.

Također, plodonosan program pratit će i izdavanje monografije Galerije Događanja u kojoj će biti predstavljen njezin rad kroz više od 40 godina djelovanja te istaknut značaj u kontekstu kulturno-umjetničkih institucija Grada Zagreba.

Već u drugoj polovici sezone koja počinje nakon Nove godine, Galerija nastavlja s izložbama istaknutih autora mlađe i srednje generacije, a uz izložbe su planirani i brojni popratni interaktivni sadržaji: razgovori s umjetnicima, radionice i tematska predavanja.

Post Raznovrstan izložbeni program u novoj sezoni Galerije Događanja je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Oduševljenje košnicom u kakvu je nemanja pretvorio Peti kupe posljednjeg četvrtka ljeta bogovetnog nakratko je splasnulo po ulasku u klub. Iako mi je Peti kupe trenutno najdraži prostor u glavnom gradu, još uvijek nema zvuk prilagođen koncertnim nastupima. Znamo ga svi kao noćni klub dobrog zvuka, ali jedan šesteročlani bend poput ovog oko projekta Luke Šipetića, njegova autora i oca, traži drukčiju infrastrukturu.

Osjećaj slušanja psihodeličnih disko brojeva kao s dna nekog bazena na tropskoj žurci potencirao je i sam tonac kojeg treba poslati na popravni ispit s manje talentiranim bendom jer sekstet na pozornici Petog kupea čini odreda finija muzička krema mlađe generacije naše nacije. No po iskustvo kakvo su oni željeli moralo se probiti u prve redove i onda prepustiti glazbenoj magiji ili, bolje rečeno, plesnoj kletvi.

Iako je nemanja kao lik, instrumentalist, autor i kreator alias Luke Šipetića, činjenica da još uvijek ne može transcendirati tijelo i mutirati u sviračku hobotnicu (a ni astralno se projicirati), njegove ideje preuzete s one strane mašte ostvaruju njegovi scenski vršnjaci

Petorku oko momka u bijelom, disko sakou i sada već prepoznatljivom grotesknom cilindru čini ono što bih nazvao svježim kajmakom alternativne glazbene scene.

Kajmakom kao podatno masnim i ukusnim slojem koji se u Turaka jede isključivo s medom, a takvog sam osjećaja kada čujem ovu skupinu. Poznatu formaciju još od prvog albuma čine Laura Matijašević (bas), Ana Kovačić (synth i saksofon), Matej Perić (bubnjevi) i Karlo Lugarić (perkusije), a šećer na kraju je Leo Beslać.

Oda Beslaću

Neka mi nakon dubokog naklona ostali ne zamjere, ali Beslać je trenutačna scenska zvjerka, tour-de-force potpuno saživljen sa svakim instrumentom kojeg mu se prsti prime, pa tako dominira od hipnotičkog folka Nine Romić, gdje je na okarini i klavijaturama, preko sumanute fuzije tradicije i noisea u Nemečeku, flaute i elektroničkih orgulja avangardne Mimika Orchestre, do disko-ritmova šarenoga svijeta nemanje.

Beslać ne samo da je nacionalno blago koje njeguju istinski zaljubljenici u glazbu i najveći eksperimentatori na sceni, nego i najzanimljivija pojava kao mladić bez kreativnih granica. Iako su stopala na koncertu debelo odradila dnevne norme koraka, pogled vam ne može ne fiksirati činjenica da ovaj glazbenik paralelno svira flautu i klavijature.

Dok na ovakvim kozmičkim plesnjacima često volimo tijelo podmazati alkoholom, na nemanji sam žrtvovao već sakati menisk i njegovo raštimano koljeno bez alkohola. Usviranost ovog benda kao kolektiva šestero raznovrsnih muzičara raspršenih alternativnom domaćom scenom garantira kaleidoskopsku zvučnu sliku čije fragmente i fraktale slušatelj pokušava zahvatiti savitljivim dijelovima tijela.

Drugim riječima, ako je Luka Šipetić u Peti kupe došao predstaviti i promovirati svoj Had iz završne epizode trilogije nazvan „Voodoo Beat”, onda je Had zbilja vraški dobar underground klub. Kad bi Had bio ovakav, ja bih odmah dao otkaz životu, ali znam da je jednako stvaran kao i trenutačno najpopularniji izvanzemaljac iz kalupa za kuglof.

Da je izvedba bila vanzemaljska potvrdit će ne samo zvučna slika trilogije „Tarot Funk”, „Cosmic Disco” i „Voodoo Beat”, nego i činjenica da se u svjetske ritmove taljene kroz um karizmatičnog nemanje upliću i istarske vokalne tradicije, a onda na to još prelije znakovitu kremu sa sastojcima Enia Morriconea.

Zbog osobnog iskustva do kojeg sam se doslovce probio doživio sam puni potencijal benda i dobio dozu svog kozmičkog diska i voodoo beata, dok je dezorijentirani tonac usmjerio dio ljudi na terasu kluba pored pruge. Nažalost, nisu se svi uspjeli ukrcati na ovaj sumanuti vlak koji treba svoju redovitu domaću liniju na trasi nazvanoj „Voodoo Beat”.

Post Nemanja (Peti kupe): Ako je Had ovakav, odmah me učlanite je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Od ovoga ponedjeljka, 18. rujna, vratite se ponovo u ljetne odiseje te proživite šarolikost morskih odaja!

Naime, u knjižnici Vrapče ovih dana otvorena je izložba pod nazivom Bentos- što na grčkom znači “dubina”– mlade umjetnice Nine Martić.

Posjetitelji će tako moći vidjeti različite biljne i životinjske organizme tvorene od isprepletenih žica u različitim bojama koji plijene pozornost.

Jednako tako, sama izložba prigodna je za sve uzraste. Dok će djeca moći uživati u rapsodiji boja, nešto odrasliji posjetitelji baviti će se vlastitom interpretacijom ovoga projekta.

U konačnici, posjetioci knjižnice Vrapče moći će nakon uživanja u izložbi posjetiti odjel stripoteke, ali i dječji te odrasli odjel i posuditi neku dobru knjigu za nadolazeće jesenske dane.

Više o samoj izložbi dostupno putem linka ili putem Facebooka!

Post Žičani morski svijet kroz oko mlade umjetnice je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Tko je nemanja? Ako ne znate za pulskog glazbenika Luku Šipetića i njegov glazbeni alter ego (čije ime nosi i njegov bend), nemanju nećete naći u puno pop-kulturnih referenci. U pulskom i glazbenom slučaju ime ne skriva – baš suprotno – nego razotkriva fikcijski lik koji oživljuje tek kada se dogodi kratki spoj između Šipetićeve mašte, muzike i elektroničke opreme.

Znatiželjni nemanja na mističnom je pohodu u središte sebe da bi pronašao što ga čini živim, a put u centar percepcije podijeljen je na tri dijela ili barem na tri etape: „Tarot Funk”, „Cosmic Disco” i „Voodoo Beat”. Naravno da se radi o autorskim naslovima koji su uglazbljeni dnevnički zapisi mjuzonauta. S početkom ljeta Luka je otkrio kraj nemanjina putovanja, a s krajem ga ljeta dovodi do velikog slavlja onostranoga u Zagrebu.

Usred najtoplijeg ljeta u povijesti, zemaljskoga pakla koji će se pojaviti na njegovom najnovijem albumu, nemanja nas je pozvao doma, u svoju Pulu, gdje smo slušajući „Voodoo Beat” pulskim ulicama, šetnicama i šumarcima shvatili da se radi o zvučnom kartografu osobnog prostora i prostora koji nas oblikuje.

Sedmi je mjesec i gušteri izmjenjuju dvije po dvije noge na skoro krčkavom sivom asfaltu, a nemanja nas dočekuje iznad pulskog Rojca i iz prošarane čipke hladovine rukom pokazuje prema loncu supkultura:

Baš u ovom kvartu su bili počeci elektroničke muzike u Puli – tu gdje sam odrastao. Mislio sam te malo provesti ovuda, pa na Verudu i Lungomare. Kad god završim s albumom, prošetam onuda da ga preslušam jer svaki traje dovoljno da napraviš jedan đir po Lungomareu, pol sata naprijed-nazad. Sva tri traju otprilike koliko treba da prođeš Lungomare.

To si onda namjerno tako tempirao?

Otprilike. Da mi bude ugodno kad šetam.

Nije nas bezveze doveo na Lungomare izvan centra sve zakrčenije Pule čije ulice i suvenire prošlosti vole stranci. Šetnica je simbol radničkih Puležana, postratne simbioze i zajednice, koliko i meditativna staza za pročišćavanje od šuma turizma i kapitalizma.

Zašto baš Lungomare?

Jer je glavna šetnica Pule. A nedavno oko nje digla se i cijela prašina oko želje izgradnje novih hotela. Kad sam radio prvi album slučajno je ispalo tako da doslovno traje koliko i šetnica: jednostavno dok lagano prošećem gore-dolje, od Valkana do Mornara, od Mornara natrag do Valkana.

Kad god da radiš glazbu, onda si razmišljaš „Ovo je komad mene u Puli, moj prostor, moj potpis.”

U nekom trenutku, to je više kao moj Easter egg, a svaki ih album skriva. O tome sam razmišljao kako i koliko prostor utječe na mene ili koliko prostor može utjecati na muziku. Primjerice, kad sam ovdje u Puli, muziku radim relativno jednostavno. U Zagrebu – gdje sam radio ovaj album – izrazito mi teško raditi muziku. Jednostavno, taj prostor tamo mi ne odgovara, a ne govorim o ljudima ili o atmosferi, nego jednostavno taj prostor… Ovdje je već nešto drugo. Naprimjer, stvar s prvog albuma – Death, kao smrt. Ta stvar mi zvuči doslovno kao ovaj dio (pokazuje mi na parkić i cestu uz kompleks Rojc) od kraja parka  do ovog zavoja… To je zvuk te ulice.

Puno te muzike koju radim izražava ove prostore, a zapravo se bavi prostorima izvan Pule. Nekako je u mojoj glavi sve jako lokalno: ne bih mogao raditi muziku koju radim da se ne nalazim ovdje.

Znaš li gdje si točno u pulskom prostoru kod određene dionice neke pjesme? 

Ponekad. Ima taj neki moment, a to sam doslovno za sebe radio. Nikad nisam komunicirao na van, jer ima previše tog sadržaja, vidim da kad ljudi pišu i recenziraju, vidim da je jako zeznuto uloviti bit jer ima previše toga.

Problem nastaje kada kritičari recenziraju albume i uhvate se sintagmi onoga tko prvi postavi novinarski narativ, svi zatim kopiraju određenu ideju ili izjavu.

Točno to. To se stalno događa. Zato sam mislio da prošetamo gdje su baš ti neki punktovi koji su mi dosta dragi. Evo, „Voodoo Beat” dok sam miksao, znam da sam jedan vikend kratko bio tu u Puli. I onda sam smiksao, slušao na Lungu i pasalo je.

Nakon što albumi izađu, pustiš li sebi neki od njih da bi ga slušao kao svaki drugi slušatelj?

Ponekad slušam, pogotovo kada ga trebam izbaciti, slušam čak i previše… I po tri četiri puta na ovim lokacijama, čisto da vidim kako vajba s njima. Ponekad i nakon objave, ali nije da slušam i govorim si: „Wow, kako je ovo jebeno”, nego slušam jer mi se stvarno to ponekad sluša. Često nakon objave dođe i do zasićenja pa tek nakon nekog vremena mogu poslušati kao tuđi album, a ne svoj. Prije negoli sam krenuo snimati ovaj album, dok sam radio na njemu, slušao bih prethodni „Tarot Funk” i pitao se „Kako sam ja to snimio?” Nekad mi je potpuno nepojmljivo da sam to ja napravio. Ako samo sviram, a ne slušam te pjesme, počinjem ih doživljavati drugačije. Jako mi se neugodno slušati među društvom. Naprimjer, da nas je sada ovdje petero, rekao bih „Molim te, ugasi to”.

Je li ti neugodno reći da je dobro ili se bojiš reakcije?

Ma ne, samo onda svi gledaju u mene i svi imaju pitanja, a to je užasno… Fokus je previše na meni. I onda uvijek nešto čujem što bih nakon objave htio popraviti.

Koliko god da se projektu vraćaš, uvijek će biti ideja „E ovo se može popraviti, doraditi”…

Ako ponekad uspijem isključiti taj dio, sjetim se trenutaka u kojima sam bio kad sam to radio. To je doslovno kao da gledam zvukovni fotoalbum. Samo me odbaci u jednu situaciju, odbaci me u situaciju kakvu sam imao na „Tarotu”, ubaci me u situaciju u kakvoj  sam bio dok sam radio „Cosmic”, ovo će me baciti na situacije dok sam radio „Voodoo Beat”.

Meni je bilo fascinantno kada sam gledao zasluge da si skoro pa one-man-show, odnosno da si skoro sve sam odradio, od teksta, instrumenata, miksanja do produkcije.

Leo Beslać je odsvirao flautu na jednoj pjesmi, Ana Kovačić saksofon i to je to. Dva instrumenta, a ovo ostalo rješavam ja. Na ovom sam ciljao da bude HI-FI i da aranžerski poredam te pjesme da pašu u playliste. Tako da sam gledao zvukovno, uzeo sam par playlista na Spotifyu i gledam kakav je miks tamo, kako koja frekvencija, da znam na koju frekvenciju da se usredotočim, da kick bude malo više tu…

Zbilja si po tome strukturirao?

Znao sam kakav zvuk želim, kakav osjećaj želim za ljude koji slušaju world/global groove, kakve se pjesme otprilike nalaze u tom dijelu playliste, kako zvuče, što ih povezuje. Taj kick, gdje su naglašeni low-middleovi i onda sam s Dominikom gledao da pjesme zvukovno budu malo jače, negoli prošli albumi. Prošli albumi su dosta LO-FI.

Na „Voodoo Beatu” se teško uhvatiti na žanr. Kao i tematski, on je i glazbeno isprepleten utjecajima i stilovima, a bez konkretnog uhvatljivog žanra. 

Otprilike znam kako želim da koja stvar zvuči i sada se lovim na različite izvore za koje znam gdje mogu nešto čuti. Ima dosta housea na ovom albumu, afro-kolumbijskih dionica ritmova trajanja 30-45 sekundi, a na koje sam potrošio i do dva mjeseca učeći ih. Ulazio sam potpuno u te ritmove kod različitih pjesama, učio od ljudi, različitih tutorijala… I potpuno sam zaronio da prenesem ritam kao da ga stvarno svira izvorno.

Znači da si jako strpljiv kao glazbenik i glazbeni istraživač?

Strpljiv i nestrpljiv istovremeno. Nestrpljiv sam po prirodi, ali ako hoću da to ispadne dobro, moram dati vremena da to… Uzimam si više vremena da radim taj album, da ga ne moram izbaciti odmah.

Koliko neobjavljenog nemanje postoji negdje na laptopima?

Postoji koliko hoćeš: neobjavljeni materijal, neobjavljeni izbrisani materijal, sve.

Neobjavljeni neobrisani materijal ima sigurno neku vrijednost za daljnje razrade u eksperimente.

Gledao sam napraviti Nemanja DJ set pa da taj neobjavljeni materijal iskombiniram s nekim pjesmama koje bih miksao, a još preko toga svirao syntheve i onda da to bude live DJ set u kojem bih to napravio: miksao neke dionice i dijelove pjesama s nekim pripremljenim tuđim pjesmama.

Radiš li na tome?

Polako krećemo. Tako je dio čak teže napraviti, nego album jer doslovno moram birati koje dijelove i koje tuđe pjesme miksati. To je kao da miksam album, isti vrag.

Kako to da Nikol Ćaćić aka Ether nije bila na ovom albumu? Moram priznati da me to iznenadilo znajući da je suradnica prethodnih izdanja, a kolegica bivšeg benda NLV.

Na oba je albuma dosad bila i htio sam da bude na ovome, i poslao sam joj pjesme, ali nije ih stigla snimiti.

Mitološka priča o Orfeju i Euridici sonični je kostur albuma, a u nemanjinom se svijetu odražava kroz bogatu simboliku glazbe i umjetnosti. Album je završna faza nemanjine trilogije, a započeo ju je „Tarot Funkom” (2019.) i nastavio „Cosmic Discom” (2020.). Kaže opis albuma na Bandcampu da su ova antička priča i njezina moderna filmska adaptacija bile ključne inspiracije za stvaranje njihovog psihodeličnog albuma. Slično Jean Cocteau postigao u svojoj nagrađivanoj filmskoj adaptaciji „Orfeja” (1950.), gdje mu nadnaravni elementi postaju vizualno izraženi kroz simboličke i magične scene. Cocteau koristi posebne efekte i poetične vizualne tehnike kako bi stvorio atmosferu tajanstvenosti i čarobnosti, a nemanja preuzima sličnu redateljsku ulogu, ali u muzici: kao autor tekstova, glazbe, aranžmana, producent i tvorac melodija.

Trilogije su prilično snažan trop u umjetnosti već tisućama godina. U njima ima nešto mistično i moćno. Jesi li otpočetka zamišljao nemanjino putovanje kroz tri faze?

Tako sam zamislio kad sam krenuo snimati prvi album. Muzika mi je bila super i htio sam ubaciti tekst, ali kakve god tekstove bih pisao, sve bi mi zvučalo kao da ne valja. Gledao sam što napraviti i, jednostavno, svaki put kada bih maknuo vokale, onda bi prodisalo.

Tako sam shvatio da očigledno treba biti instrumentalni album. Trebao sam pak neku nit vodilju, da album ima priču. I kako sam imao tarot pored sebe, rekao sam si: „Bilo bi super da svaka pjesma predstavlja jednu tarot kartu.”

Kako si ovaj album odlučio strukturirati?

Pitao sam se koji su to likovi koji vode ovaj album kojeg ja gledam kao film, kao romansu? Imamo lika kojem se događa smrt ega, put u svijet smrti, pa bi bilo super i da umre. Putuje dok čeka smrt, susreće se s tibetanskom Knjigom smrti, a onda je u trećem – mrtav.

To si znao otpočetka. 

Da, otpočetka. Kako sam snimao dalje, samo sam mijenjao priču. Na kraju sam odlučio: „On je sada mrtav u paklu. Što raditi u paklu? Je li to uopće pakao? Što je to? Gdje je to? Gdje sam ja u životu? Gdje je taj lik u životu?” Da u tom paklu mora biti nečega dobroga, moram to nekako zaključiti… Kako to zaključiti? Možda mitom o Orfeju i Euridici.

Onda sam iskoristio ta dva filma „Orfej” (Jean Cocteau, 1950.) i „Crni Orfej” (Marcel Camus, 1959. op.a.)  jer primjerice kod ovoga u žanra noira je obrnuta uloga – imaš ulogu koja tjera lika da siđe u pakao. Onda sam sebi rekao: „Zamisli da je nemanja umro, ali pomoću čarolije, transa, voodoo rituala, pokušava prizvati svoju bivšu ljubav da siđe u pakao po njega. Kada ona siđe, zaljubi se u vraga i sve ostane negdje napola. I tada se uključi publika dok nemanja ostaje u paklu, a svi plešu. To mi zvuči kao neka pozitivna priča, sa zrnom nade gdje ti zapravo kao slušatelj dok god vrtiš album ulijevaš svima nadu. Kao što Neil Gaiman kaže: „Dok god se ti moliš Bogu, bogovi postoje”, Zato ako vjeruješ u čaroliju, ona postoji. Drugim riječima, dok god ljudi vjeruju i slušaju, to postoji. I to je prava moć. To je poanta sva tri albuma.

Ova glazbena priča prenosi nas u svijet gdje nemanja posjeduje snove svoje bivše ljubavnice, vudu svećenice, kako bi je uvjerio da siđe u svijet mrtvih i vrati ga natrag u svijet živih. Međutim, kada ona konačno stigne, zaljubi se u sotonu, a nemanja ostaje lutati između granica svijeta živih i mrtvih – Luka Šipetić

S obzirom na jaku vizualnu komponentu tvojih glazbenih tekstura, a i jasno usmjerenu priču, pa naposljetku i tvoje kriptične i mistične spotove, razmišljaš li da to sve oblikuješ kao nekakav igrani, konceptualni ili eksperimentalni film? Triptih? Omnibus?

Razmišljao sam na trenutke i ta ideja mi je definitivno u glavi, ali onda bih se morao i posvetiti tome, a suludo mi je kad je toliko toga unutra. Želim da ljudi budu svjesni svih elemenata, ali to je nerealno danas… Suludo mi je da je netko spreman sjesti i pročitati tisuće stranica knjiga, ali ne i poslušati album u cjelini. Zadnjih desetak godina je među zagrebačkom kulturnom ekipom bilo ful pomodno čitati Karla Ovea Knausgårda, Norvežanina koji je napisao „Moju borbu”. Znači, tomove od par tisuća stranica ekipa je sjedila i čitala. Trebaju sati da to prođeš. Tebi je okej sjesti svaki dan i pogledati film koji traje dva i pol sata, ali nemaš vremena poslušati album od pola sata.

Problem je u disconnectu s iskustvom i medijem. Pasivno slušamo. Imamo slušalice u ušima, stavimo si „Voodoo Beat” s mobitela, a mobitel onda u džep. Nemaš onaj kontakt kao prije s CD-om ili pločom. 

Od svih vrsti umjetnosti – kiparstvu, slikarstvu, književnosti – muzika je najapstraktnija. Ono na što se muzika referira nema svoju točnu prisutnost u prirodi. Slika ima, tekst ima, ali muzika nema. I onda mi je čudno, baš zato što je toliko apstraktna, kako još više ne budi znatiželju? Jer da postojiš godinama bez spoznaje o muzici, ja ti priđem i pustim ju, raspametilo bi te. Da ti tako pristupim sa slikom drveta, ne bi bio zadivljen. Rekao bi: „Aha, pa to je drvo.”

Referencijalno.

Da, referencijalno. Možda sam svom tom pričom htio reći: „Ljudi, samo stanite. Pola sata vremena imate; znam da imate. Samo stani i malo bolje poslušaj, to je sve što tražim.”

Koji je tvoj recept za bolje slušanje, bolje razumijevanje?

Biti uronjen u neko djelo. Imersivan s nekim djelom. Kao što dopustiš knjizi da ti uđe u um, dopustiš filmu, ideš s njim… Tako u muzici trebaš sve dijelove, bili to tekstovi, zasluge, dodatne informacije koje pokušavaš shvatiti, sagledati to kao neko umjetničko djelo ili umjetničku izjavu. Da uzmeš „Voodoo beat”, „Tarot Funk”, „Cosmic Beat”, staviš u slušalice, zatvoriš oči i nemaš nijednog drugog podražaja osim tog audio inputa, mogao bi stvoriti u mislima svoju priču iza očiju.

Rade li to ljudi? Izdvajaju li vrijeme da bi tako slušali?

Mislim da ljudi tako ne slušaju muziku, ali baš sam zato to htio napraviti, da probam nekoga natjerati da tako sluša. Da nešto poslušaju fokusirano. Ne moraju ni moju glazbu tako slušati. Ne govorim to jer mislim da je moja mjuza bolja. Nego bih volio da se tako pristupa muzici.

Sama statistička nakarada na streaming dovela je do toga da se pjesme broje isključivo za algoritam, a ne za slušatelje. To je žanr Spotifycorea pjesama od 2 minute i 20 sekundi maksimalnog trajanja: odmah na početku beat, kick, drop, nešto što će ti privući pažnju.

Kažu ljudi da je prije bilo bolje muzike, nego danas, a ja makar ne mislim tako. No imao si situaciju da bi kao klinac prvi put čuo recimo Dead Kennedys, pomislio bi: „Wow, kakav sound! Što je ovo kul!” Odem u Pulu, tražim izdanje u shopu, pa ga nema, pa pitam nekoga i pokušavam tri mjeseca doći do tog albuma. Slušam ga milijun puta… Danas čujem jednu stvar, slušam dvije, tri, četiri, pet minuta i idemo dalje. Nema više tog fokusa. Nema uzbuđenja otkrivanja.

Da moram birati bih li radio ili slušao muziku, ja bih je radije slušao, nego radio. I onda nađeš nešto da je bomba, pa želiš opet naći nešto što je bomba, i tako ispočetka. A sve je manje i manje toga što je – bomba.

Problem je što smo prezasićeni sadržajem, glazba bez posrednika može doći do publike, publika se fragmentira…

U tome je i neka ljepota i potpuna sloboda. Znaš, kad mogu doći doma, otvoriti laptop, spojiti se na zvučnik i napraviti pjesmu. Nebitno je li to dobra pjesma, loša pjesma, hit ili ne. Ali ja mogu napraviti pjesmu. I ne samo to, mogu je uploadati i podijeliti s određenim brojem ljudi za koji mislim da će to zanimati, i netko će poslušati, netko ne… To je ljepota vremena, da ti doslovno nitko ne treba. Sjećam se kad smo bili klinci, pa smo kretali s mjuzom u podzemlju Rojca, žicao bih staru 200 kuna da mogu nešto snimiti. Studio je bio gori, nego ovo što danas imam doma.

S 14 godina se snimaš da se izraziš i pozicioniraš kao mladi čovjek u svojoj okolini (nekad supkulturi) i izraziš kao mladi kreativac.

Tada je bilo teško. Pronaći infrastrukturu i para za to snimanje. To su užasno ogromne količine novca. Danas se to srezalo na kupi laptop, kupi zvučnu i kreni. Potpuno suludo.

Je li nemanja DIY (radi sam) zbog para?

Ne, nisam toliko DIY zbog para… Tek u jednu ruku jesam. Da sam bogat i da mogu snimati u Abbey Roadu svaki vikend, vjerojatno bih išao snimati u Abbey Road svaki vikend. Meni ti je više bio taj moment da to što imam u glavi probam nekako zabilježiti i da ne zapadnem u neke brutalne dugove.

Stari mi je svirao gitaru u Gipsy Kingsima neko vrijeme. I onda bi, kako bi isto znao svirati posvuda, davao odgovore na pitanja o opremi. Što da ja radim s time? Tek kasnije kad se internet proširio, onda su ljudi počeli pričati o DIY-u, pokazivati kako se stvara. Onda sam skužio, „Aha, ja se doma mogu sam snimati: ovaj efekt radi ovo, onaj ovo”. To ako nisi imao nekoga tko je tada imao neki studio, radio sound pa da ti objasni, a većina klinaca to nije imala, nisi mogao lako i brzo naučiti.

Nikad te nisam gledao live, kako onda izgleda nemanja live act? Kad si ti čovjek iza 54 trake, koje imaš u jednoj stvari i ono, možeš li bez tog DJ seta funkcionirati live?

Live je bila moja prva paradigma: „’Ajmo mi zvučati kao bend koji svira DJ set„. I onda se s vremenom razvijalo: „’Ajmo ovdje sada ubaciti neku pjesmu”, onda bih napravio pjesmu za idući album, da bude raznovrsnije. Ne pokušavamo reproducirati sve točno kako je, nego uzmemo glavne momente i razvijamo na licu mjesta nešto novo što je najbliže onome snimljenome u studiju.

Slijedi nam koncert u Petom kupeu 21. rujna gdje ćeš predstaviti „Voodoo Beat” – mozaik tropske elektronike u kojoj upadamo u transcendentno putovanje percepcije, na kojem otvaramo vrata tjelesnog istraživanja kroz ples i onog duhovnog kroz elemente melankolije, hedonizma i senzualnosti. Kako ćeš oblikovati pozornicu i glazbeno iskustvo?

Za razliku od albuma – bez puno razmišljanja. Ako je album opterećen raznim temama, naracijama, zvukovima, ravnotežu možemo napraviti samo ako pustimo da nastup prirodno teče i da ljudi upiju muziku i plešu. Pa neka se opterećuju idejama dok slušaju album, ne moraju dok slušaju bend. Znači lupamo ravno u bokove i noge, vodimo vas kroz tri albuma u nadi da ćete se zabaviti jednako kao i ja.

Post nemanja: „Samo stani i bolje poslušaj, to je sve što tražim” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Kad sam bio mali i kada bi mi dolazili prijatelji u goste, ulazio bih u ormar i izlazio kao netko drugi”, riječi su kojima mladi riječki glumac Deni Sanković opisuje svoj prvi susret s glumom. Za kratkog boravka u ormaru, njegovim je (tada dječačkim) umom kolalo milijun pitanja: kada izaći, tiho ili uz zvuk vješalica, polako ili naglo, u kojem kostimu, kao jedna ili više osoba, kako poletjeti… Sva ta pitanja javljala su se u svrhu što vjerodostojnijeg prikaza lika.

U međuvremenu, Deni je glumu pretvorio u profesionalni poziv, no dječačku znatiželju u istraživanju i promišljanju scenskih izražajnih sredstava zadržao je do danas. Tako svakom angažmanu pristupa odgovorno, s osmijehom i žarom, a te su osobine uz radni optimizam i volju za konstantnim napredovanjem lajtmotivi njegove ličnosti.

Nekad slobodni umjetnik, a danas stalni član ansambla drame riječkog HNK, ovaj perspektivni glumac kroz razgovor nam je približio svoje karijerne početke i prokomentirao trenutne angažmane, a usput otkrio kako ga gluma, scensko okruženje te raznovrsni projekti i suradnje s kolegama iznova čine vedrim, motiviranim i entuzijastičnim.

Za početak jedno opuštenije pitanje… Ljeto se bliži kraju, a vjerujem da si uz posao pronašao nešto vremena za turizam i rekreaciju. Kako si proveo godišnji odmor?

Ljeto sam dočekao snimajući jedan strani projekt na Braču. Riječ je o TV seriji i to je mi je prvo takvo iskustvo. Imao sam priliku raditi sa sjajnom filmskom ekipom i divnim ljudima, a uz to upoznati nevjerojatne ljepote Brača. Zahvalan sam na toj prilici i nadam se da će ih biti više, jako me raduje provoditi vrijeme na setu i upoznavati sebe i druge kroz takav način rada.

Najbolje se osjećam dok sam u pokretu, a ljeto me tjera da se još više krećem, koliko mogu. Imao sam priliku otići na par koncerata nevjerojatnih glazbenika poput Florence u Puli i Måneskin u Rimu. Prekrasno je ponovno imati mogućnost biti na koncertu bez ikakvih mjera.

Već treću godinu zaredom igrao sam jednu od meni najdražih uloga – Jeana u predstavi „Nosorog” koja se izvodi u teatru Ulysses na Brijunima, a onda su uslijedili uzbudljivi planovi godišnjeg odmora. Ljeto je vrijeme kada je lakše vidjeti se s prijateljima koji znaju doći u Rijeku, pa se radujem dugo iščekivanim druženjima.

U slobodno vrijeme volim plesati, otići na izlete… Rijeka je na sjajnoj poziciji, vrlo je lako doći do otoka, planina. Volim šetati šumom. Provoditi vrijeme u prirodi. Fotografirati, snimati. Bitno mi je da sam u pokretu i da vježbam, stoga često slobodno vrijeme koristim za yogu, rekreaciju, ali i za druženja, filmove, knjige, putovanja i maštanja.

Premda si mlad glumac, iza sebe imaš podosta projekata i uloga u raznovrsnim formatima. Po čemu pamtiš početke profesionalnog razvoja?

Profesionalno sam se počeo razvijati kroz mnoge predstave koje smo realizirali tijekom studija Gluma i mediji, a potom kroz rad kao freelancer koji je trajao tri godine. Rade i Lenka su nas vrlo rano bacili u vatru što se pokazalo vrlo korisnim za nas, tako da smo do kraja studija iza sebe imali već nekoliko profesionalnih predstava koje smo igrali posvuda.

Između ostalih posebno pamtim „BertCabaret”, predstavu kabaretske forme koja je balansirala između zabavljačkog i satirički kritičnog, u pojedinačnim i grupnim točkama. Kroz suigru govora, pjevanja i plesa iznosili smo društveno angažiranu poeziju Bertolta Brechta. Atmosfera zadimljenih whiskey barova iz 1920-ih godina sa šeširima, perjem i zavodničkim blještavilom, u dekadentnom kontrapunktu s temama klasne borbe, društvene nepravde te moralnog djelovanja i odgovornosti.

Predstavljali smo čitavu galeriju likova, tzv. malih ljudi te se poigravali s realizmom, pučkim humorizmom i groteskom, u ime svih (nas) obespravljenih. Od tada mi je u glavi ostao Brechtov citat: „Umjetnost nije ogledalo stvarnosti, već čekić kojim se oblikuje”. Oduvijek su nas učili da ne budemo samo glumci, već umjetnici. Kod publike smo htjeli probuditi klicu vjerovanja u mogućnost promjene i sretnije budućnosti koju samo mi možemo i moramo stvoriti. Isto vrijedi i za predstavu B. Brechta „Dobri čovjek iz Sečuana” koja je bila jedna od najzahtjevnijih predstava do sada, a koja nam je podarila prostor za istraživanje raznih scenskih vještina i glumačkih sredstava.

Osim toga napravili smo i festival „Mladi glumci gradu Rijeci” gdje su igrale naše predstave i filmovi, a uz suradnju s Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci priključili su nam se i studenti ostalih odsjeka koji su na tom festivalu izložili svoje radove. Prisjećam se dana kad smo industrijski prostor Exportdrva u Rijeci išli sami urediti, očistiti i pretvoriti u teatar koji je živio za vrijeme festivala. Uzeli smo metle u ruke i krenuli. Svako je imao svoj zadatak: od organizacije, promocije, odnosa s javnošću, čišćenja, komunikacije s drugim umjetnicima, mentorima, suradnicima…

Osim naših predstava imali smo i gostujuće umjetnike, performere, pjevače. Prostor Exportdrva je nevjerojatan. Ima nešto posebno u tome kada takav prostor u luci pretvoriš u kazalište. Kreneš od čišćenja sve te silne prašine, bacanja smeća, nošenja stvari, pa sve do igranja na sceni. Odaziv je bio sjajan! Žao mi je da Rijeka nema jedan studentski teatar ili jednu takvu nezavisnu scenu, ali drago mi je da je bar na trenutak osjetila kako bi to moglo izgledati.

Osim toga, danas tamo igraju predstave HNK „Ivan pl. Zajca”. Događaju se i mnoge druge manifestacije i eventi. Ipak, nismo svi mi otišli iz Rijeke, nekoliko mojih kolega s klase je danas također u ansamblu Zajca, a spomenuo bih vrlo važan „Koletiv Igralke” osnovan od strane mojih kolegica koje rade divne, angažirane predstave. Tek kasnije je tijekom studija uslijedila suradnja sa „Zajcem”. Plesali smo s baletnim ansamblom u predstavi „Labuđe Jezero” u koreografiji i režiji Staše Zurovca, a glumili smo i u predstavi „Naš odgoj” u režiji Renate Carole Gatice.

Kako je došlo do prvih angažmana te, općenito gledano, koliko je studentu ili mladom glumcu teško doći do uloga i postići zapaženost? Je li dovoljno posjedovati talent?

Do prvih angažmana je došlo putem audicija ili preporuka. Nažalost, audicija u Hrvatskoj nema puno, a često znaju biti i zatvorenog tipa, stoga mladom glumcu ili studentu može biti vrlo teško doći do uloga.

Ne postoji recept za to kako da te netko zapazi. Često se priča o dobivanju poslova kroz priče za šankom i druženja s ljudima, minglanje, socijaliziranje, no ne bavim se time. Raduje me upoznavati ljude, no nikad se nisam predstavljao nekome u svrhu promocije i dobivanja poslova. Možda bih trebao, ne znam. Prepuštam se spontanosti. Uvijek sam držao do toga da dobro radim, da sam znatiželjan, da opserviram, da njegujem svoju kreativnost i da sam uvijek u dobrim međuljudskim odnosima s kolegama i to je dovoljno. Ostalo je sreća, za koju nekad sami moramo stvoriti temelj da se ostvari.

Za neku dugoročnu održivost, rast i razvoj nije dovoljno posjedovati talent, bitno je znati usmjeriti ga, održavati, raditi na njemu. Talentu treba prilika, podrška, samopouzdanje, ambicija, ljubav. Treba biti radišan, otvoren, spreman na izazove. I treba biti odgovoran, prema sebi i drugima. Jedino tako ćemo talent njegovati i usput spoznati koliko ga još imamo, a da nismo ni svjesni.

Prije stalnog angažmana u „Zajcu” radio si kao slobodni umjetnik. Kako bi usporedio iskustvo freelance bavljenja glumom sa stalnim zaposlenjem u kazalištu?

U instituciji imaš sigurna primanja svaki mjesec, kao što imaš i siguran rad. U okruženju si gdje sve radi za tebe, a ti se imaš priliku baviti isključivo svojim zadatkom, glumom. Naravno, tu nemaš priliku birati na kojem ćeš projektu raditi, a na kojem nećeš, osim u nekim izvanrednim situacijama. Najčešće radiš s istim ljudima iz ansambla, a to nekome može biti monotono, što ja nisam osjetio. Naprotiv, uvijek se radujem raditi na nečemu novom s riječkim ansamblom.

No, u institucijama se umjetnici znaju i zapustiti. Osjećaju sigurnost, tu su gdje jesu, stoga neki ne rade toliko na sebi. Ne idu nužno dalje. Nezavisan glumac nema sigurna primanja svaki mjesec, što ga tjera da je cijelo vrijeme u nekom kretanju, u kreiranju sljedećih prilika. U brojanju koliko izvedbi ima taj mjesec i hoće li preživjeti od takvih primanja, hoće li uletjeti nešto drugo ili kad će doći novi proces. Težak je to način života, ali vrlo hrabar, a ponekad i vrlo nagrađujući. Imaš priliku slagati sam svoj raspored i slobodniji si jer nisi vezan za instituciju koja ti mora biti primarna u poslu i odlukama u vezi angažmana van kazališta.

Nezavisni umjetnici definitivno više putuju, rade gotovo uvijek s drugim ljudima, čime obogaćuju životno i umjetničko iskustvo. Oni ne moraju igrati sve što im se ponudi, no nekada ipak nemaju izbora. Meni je jako drago da sam iskusio takav način života. Život u koferu doveo me do mjesta koja nisam mogao ni zamisliti da ću vidjeti, a kamo li zbog igranja predstava. Upoznao sam puno sjajnih umjetnika iz drugih sredina u Hrvatskoj i inozemstvu te njihove načine rada. Zahvalan sam i na neizvjesnosti koju sam osjećao sve te godine i koja me tjerala da radim na sebi sve više i više.

Ipak, falio mi je dom i falilo mi je uspostaviti neke svakodnevne rutine, što mi je sada puno lakše u ansamblu. Falila mi je i sigurnost, naravno. Apsolutno sam osjećao bojazan prema neizvjesnoj budućnosti, ona je nekako sveprisutna, više ili manje. To me guralo da radim i istražujem više, da uvijek idem u nepoznato te da svu želju i ljubav koju imam prema ovom poslu usmjerim na prilike koje mogu zgrabiti.

Slobodni umjetnici u Hrvatskoj i dalje trebaju veću financijsku potporu, puno više razumijevanja i prihvaćanja od strane sustava. To nije nimalo lak način života, a ono što takvi umjetnici daju neprocjenjivo je za zajednicu u kojoj žive, stoga ih sustav treba puno više cijeniti i čuvati. Što se tiče institucija, ali i kazališta općenito, jako vjerujem u koprodukcije i mislim da bi bilo divno kada bi se različiti ansambli češće udruživali i zajedno stvarali.

Trenutno igraš u čak devet predstava HNK „Ivan pl. Zajc Rijeka”. Najsvježija je predstava „Rastanci” u kojoj tumačiš Njuška, a nastala je prema posljednjem romanu Mani Gotovac koja je ujedno i prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta. Radnja romana i predstave rastanak predstavlja kao neprestani, ali nikad konačni odlazak. Kako te se dojmilo djelo i tvoja uloga?

Bilo je baš lijepo raditi s cijelim autorskim timom na „Rastancima”, a posebno zbog toga što je to posljednja uloga Tanje Smoje kao članice riječkog ansambla. Još od malena sam gledao predstave u „Zajcu” i oduvijek sam bio očaran njom kao glumicom, a sada kada sam ju upoznao mogu reći i kao osobom. Danas, evo, dijelim s njom scenu i u predstavi kojom se ona „rastaje” od tog istog „Zajca”, stoga je tu i puno emocija.

Roman Mani Gotovac me posebno ganuo. Cijeli taj period života od 70-ih pa nadalje mi je zanimljiv. Čitajući roman kao da sam zaista provirio u to doba kroz jedan nostalgični zastor. Posebno me ganuo stil pisanja te njeni likovi i odnosi među njima. Čitajući, zamišljao sam film, a ne predstavu. Ipak, predstava u režiji Anastazije Jankovske na kraju je ispala poput nekog filma, što me je baš dojmilo.

Igrajući Njuška zaista se dobro zabavljam. Meni je najveći gušt plesati na sceni i prolaziti kroz jedan dulji vremenski period, od 70ih pa sve do 2018. godine. Marita Ćopo, koja nam je radila kostime, napravila je tako dobar posao.

Bilo je zabavno mijenjati toliko kostima u vrlo kratkom roku, makar ih nosio samo nekoliko sekundi. Njuško stvarno ima stila, a pri gradnji lika kostimi su tu odigrali veliku ulogu. Njuško je najprije novinar, a zatim urednik. Temperamentan je kolega, duhovit prijatelj, sjajan partijaner i vrlo ekscentričan u svom ponašanju.

Njegov stil i način života se kroz godine mijenjaju, a najzanimljiviji period je onaj gdje je u potpunosti otvoren u vezi svoje seksualnosti i spoznaje da bi zapravo htio biti žena. Ne oklijeva to reći naglas, niti obući haljinu i štikle za još bolji provod, makar to bilo samo među uskim krugovima prijatelja i kolega.

Druga „novija” predstava u kojoj te imamo priliku vidjeti jest „Yerma”. Koliko ti uloga Yerminog neostvarenog ljubavnika, pastira Victora ostavlja prostora za istraživanje glumačkih vještina, a posebno scenskog pokreta?

Kroz Victora mi je redateljica Rajna Racz, kao i cijeli autorski tim, dala puno prostora i podrške za istraživanje. Naime, riječ je o tzv. magičnom realizmu u kojem se elementi fantastike isprepliću sa stvarnošću, poistovjećuju se s njom i tako tvore skladnu cjelinu. Također, riječ je o nekoj vrsti koreodrame, a pri glumačkim rješenjima bilo je dopušteno izmaštati nešto apstraktnije, ali i dalje dosljedne, konkretne pokrete i glumačke radnje.

Što se tiče lika Victora, bavili smo se kretanjem u svijetu kojeg smo izmaštali dok je sam, dok je s Yermom, a onda sa svojim stadom. Nastojali smo tijelom prikazati više od riječi, više od situacije, više od slike. Kako prikazati penjanje po planini na ravnom tlu, kako prikazati pogled jedne duše u drugu, kako pokretom prikazati unutarnju bitku, emociju i naposljetku svijet koji smo izmaštali, a da on zaista funkcionira i biva prepoznatljiv, kao i svi likovi u njemu.

Na to kako se Victor, kao i ostali likovi, kreće i kako stoji u svijetu u kojem živi, uvelike je utjecala sjajna scenografija Paole Lugarić. Uz takvu scenografiju bilo je vrlo inspirativno raditi. Glazba Marina Živkovića je snažno, ali nježno vodila naše emocije kroz igru. Koreografija Kasje Vrbanac dala nam je pravila i pokrete našeg svijeta. Rajna ga je s nama stvarala, a Maja Ležaić, kao dramaturg, uvijek budnim okom pratila, podržavala i savjetovala.

Volim istraživati scenski pokret i glas, a ova predstava jedna je od onih koja me ohrabrila u tome i potaknula da maštam u smjeru u kojem još nisam išao, a sve to uz divan ansambl „Zajca” i Juditu Franković Brdar s kojima je bilo sjajno raditi.

Možeš li izdvojiti predstavu koja te je najviše izbacila iz zone komfora?

Predstava „Maškarate ispod kuplja” I. Vojnovića u režiji Paola Tišljarića u Gradskom kazalištu Marina Držića izbacila me iz zone komfora jer sam glumio na dubrovačkom dijalektu lik Jere, što nikad prije nisam imao priliku raditi. Osjećao sam veliku odgovornost, ali rad na govoru s kolegicom Srđanom Šimunović uvelike mi je pomogao. Taj proces, dio života i igranja posebno pamtim.

U kojoj je pak predstavi tvoj lik, ako ikada o tome razmišljaš, bio najsličniji Deniju u stvarnom životu?

Proces rada na predstavi „Dobro je ništa” Olje Lozice u Teatru &TD u Zagrebu bio je jedinstven, snažan, bolan i vrlo katarzičan. Glumio sam Marka, mladića koji pati od depresije. Predstava je nastala kroz improvizacije i kopanja po vlastitim i tuđim bolnim životnim iskustvima. Napraviti, a onda i igrati takvu predstavu i proživljavati emocije ispočetka bilo je vrlo zahtjevno jer sam fizički i mentalno prolazio kroz lik Marka koji je imao teške misli i kompleksne emotivne pute, no kad sam svjedočio reakcijama publike i tome koliko su sve te emocije komunicirale s ljudima koji su i sami patili ili pate od depresije, to mi je samo dalo još više snage da dublje zaronim u igru predstave.

U Ionescovu „Nosorogu” u režiji Lenke Udovički igrao sam Jeana gdje sam trebao proći kroz veliku fizičku i mentalnu transformaciju čovjeka u nosoroga, što nosi svojevrsnu metaforu. Iako sam se jako radovao prilici da igram Jeana, pri gradnji tog lika zaprepastilo me koliko snage i izdržljivosti je bilo potrebno za istraživanje na probama i isprobavanje scena.

Također, veliki je izazov bio iznova igrati takvu transformaciju. Rekao bih da nisam nimalo sličan Jeanu, Marku, Victoru ili Jeri, ali su oni, putem pisca prošli kroz mene, dotakli me, preoblikovali, kao što sam i ja njih. Na tom putu, ako sam ih svojom vještinom oživio, i razumio srcem i mislima, onda sam i shvatio da mi sve imamo u sebi. Sve slojeve karaktera i emocija.

Često glumiš u tematski ozbiljnim predstavama. Kako se pripremaš za takve uloge i gdje tražiš inspiraciju?

Svaka uloga traži drugačiju pripremu i rad, no za sve se uloge nastojim pripremati jednako. Istražujem sve što mogu poput nekog forenzičara, do najsitnijeg detalja. Moja profesorica Lenka Udovički uvijek nam je govorila „idi dalje, idi dalje”. I to nastojim raditi. Jako me veseli naučiti nešto novo kroz ulogu koju igram: novu vještinu, jezik, pokret, glas… Svaka je poveznica, informacija i referenca korisna.

Osim toga, inspiraciju pronalazim u fotografijama, slikama i glazbi. I u ljudima. Na ulici ili na sceni. Volim gledati svoje kolege, jako me inspiriraju. Ili jednostavno proći ulicama. Bitno je biti znatiželjan i opservirati. Naravno, tu pomaže i vodstvo autorskog tima. Jako me raduje timski rad. I mislim da je vrlo važno razumijevanje povijesnog, psihološkog i društvenog konteksta, jer poznavajući te segmente imamo znanje i sigurnost za otići na put ka ostvarivanju vrijedne kreacije u kojoj ćemo se osjećati sigurno braniti ulogu koji igramo i dati joj njen jedinstveni udah, život.

Jesi li skloniji tragediji ili komediji?

Bila to tragedija ili komedija, zanima me svaki žanr. U tragedijama volim to što se treba više koncentrirati na emocije, proživljavanje nekog unutarnjeg svijeta koji je često u sukobu s vanjskim svijetom. Tragedija od glumca traži zadiranje u tamnije strane duše, one ranjene dijelove koje nastojimo iscijeliti. U tragedijama uvijek čitamo o smrti, borbama, spletkama, nepravdama, posljedicama ljudskih ambicija koje nas vode do ruba litice, o potrazi za rješenjima, za pravdom, ljubavlju.

U komediji volim karaktere, ritam koji se uspostavlja da bi humor izašao. Volim tu brzinu, preciznost, dosjetljivost i žar koji nosiš dok igraš komediju. Budnost i strast. Sve ovisi o senzibilitetu publike i umjetnika. Humor iscjeljuje i divno ga je proživljavati na sceni zajedno s publikom, kao što je divno proživljavati katarzu kroz najtragičnije priče.

Negdje sam pročitao da voliš Shakespearea, a trenutno igraš Antonia u predstavi „Na Tri kralja ili kako hoćete”. Čime te osvojio Shakespeareov opus i kada si se s njime pobliže upoznao?

Sa Shakespeareom i njegovim djelima pobliže sam se upoznao na Akademiji dok sam radio Petruccija iz „Ukroćene goropadnice”, „Macbetha”, a onda Ariela iz „Oluje”, Hamleta i Clotena iz „Cymbeline”. Čitajući Shakespeareova djela privukla me njegova umjetnička imaginacija, magičnost, snaga i slojevitost koju donosi kroz likove i djela, a sve kroz fantastične stihove koji su mi se oduvijek činili kao odgovori na mnoge tajne koje svemir od nas čuva. Učinilo mi se da pobliže shvaćam svijet, njegovu okrutnost i dobrotu.

Onda je uslijedila predstava „Shakespeare ljetne noći – varijacije” u Teatru Ulysses u režiji Lenke Udovički na Brijunima i tu sam se u potpunosti predao njegovoj umjetnosti. Bila je to predstava od tri sata koju smo igrali na nekoliko lokacija na Malom Brijunu, sastavljena od mnogih Shakespeareovih djela u jedno, koja je progovarala o izbjeglicama, ratu, politici, vrlo aktualnim temama svijeta u kojem živimo, kroz Shakespeareove moćne stihove.

Dakle, to nam je bila prva profesionalna predstava koju smo radili 2016. godine, nakon završene prve godine Akademije, i koju smo imali sreću igrati sljedećih nekoliko godina. Teško je opisati iskustvo rada na toj predstavi, ali zasigurno je jedna od onih koje ću posebno pamtiti i koje publika dan danas pamti te koja me bitno izgradila kao glumca prvi svom početku. Nedugo nakon završetka Akademije otišao sam u Grčku četiri mjeseca gdje sam igrao Benvoglia u predstavi „Lefterisa Giovanidisa: Romeo i Giulietta”. Proputovali smo cijelu Grčku igrajući predstavu više od 50 puta i cijeli taj period ostaje mi u posebnom sjećanju.

Sada kada sam u „Zajcu” i tu me dočekao Shakespeare sa „Na Tri kralja ili kako hoćete” u režiji Franke Perković gdje igram Antonia. Želim reći, sretan sam da me Shakespeare pratio u kazalištu od samog početka i da sam imao priliku raditi na njegovim djelima s različitim umjetnicima i na različitim mjestima, a velika mi je želja igrati Puka iz „Sna Ivanjske noći”, Macbetha, Ariela iz „Oluje” te Hamleta.

Baviš se i plesom, a scenski pokret ti je posebno drag aspekt glume. Što sve tijelo na pozornici može dočarati i kako se mogu istražiti granice pokreta?

Čini mi se da je moje tijelo od malena imalo neki svoj ritam koji me tjerao da se krećem i kroz pokret maštam i izražavam se. Nikada se zapravo nisam bavio plesom. Možda se jednostavno ples bavio mnome. Od malena sam prošao jako puno sportova, najviše sam trenirao gimnastiku i plivanje s monoperajom, tako da su ta dva sporta bitno utjecala na moje tijelo i njegove mogućnosti, a ljubav prema plesu, pokretu i ritmu je pri razvijanju nekih novih vještina iskoristila sve što sam do tada naučio o svom tijelu kroz navedene sportove.

Mislim da se tijelom može dočarati sve. Sve ovisi koliko smo njegovih mogućnosti i koliko smo iznutra s njim pospojeni. Granice pokreta se mogu istražiti kao što se istražuje život, trebamo otići u nepoznato i vidjeti kako ćemo reagirati na to, što će se promijeniti u nama, što nećemo htjeti pratiti, a što hoćemo i što zapravo možemo. Treba imati strpljenja, biti konzistentan i rezultati će se pokazati.

Kako se kroz godine mijenjao tvoj pogled na glumu, a kako je gluma mijenjala tebe?

Nisam siguran kako mi se s vremenom mijenjao pogled na glumu, jednostavno s godinama zrelije o njoj razmišljam, a s druge strane uz nju održavam dijete u sebi. I dalje osjećam dječačku znatiželju koja me dovela do glume i koja je jednaka kao od samog početka igre. Akademija me odgojila kao čovjeka i kao umjetnika. Ta škola u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički jedno je od najvažnijih i najljepših perioda u mom životu.

Gluma je jedno veliko učenje o svijetu, o ljudima. Glumac daje nekome glas, stoga ima veliku odgovornost prema liku, a imati odgovornost znači biti spreman, hrabar, snažan, ranjiv, vješt i otvoren. I to te tjera da učiš o tom nekom, a učenje znači učenje o društvu, o ljudima, emocijama, ponašanju, gestikulacijama, pokretima, o kulturi.

To je veliko učenje o svim sitnim kretnjama tijela, duše, društva i svijeta. Napredovao sam kao osoba jako puno, ali mi je isto tako otvorilo svijet o puno stvari na kojima još moram raditi. Umjetnost mi je donijela ispunjenje, ljubav, najdivnije ljude ikad oko mene i dala mi je mjesto na ovom svijetu.

Post Deni Sanković: „Život u koferu i neizvjesnost tjerali su me da dajem sve više i više” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Skladatelji filmske glazbe nevidljivi su mađioničari emocija kojima upravljaju u pozadini naših uranjanja u tuđe istine u 24 sličice u sekundi. Oni postavljaju ton i temelje mostova između filma, kulture i glazbenog svijeta. Njihove note nisu samo doprinosi filmu, već i zvučno tkivo naše kulture koje prečesto pada u tišinu pozadine. Skladatelji koji dolaze nakon zadnjeg udarca filmske klape arhitekti su naših gledateljskih iskustava.

Zamislite Zagreb pedesetih godina prošlog stoljeća – grad protkan šlagerima i jazzom, a usred takve postratne tapiserije nalazi se mladi Tomislav Simović, čovjek rođen u jeku Velike ekonomske krize, između dva Rata, koji će skladati soundtrack generacija naših djedova i baka, roditelja i – nas samih.

Tomislav, poznatiji pod nadimkom Tomica, krenuo je svojom glazbenim toboganom uz kontrabas koji je svirao za vrijeme odrastanja, a završio je srednju glazbenu školu „Vatroslav Lisinski”, kao i njegov suvremenik i parnjak u filmskom skladanju i nešto mlađi Alfi Kabiljo.

Simovića je praktičnost navela da ode na studij povijesti umjetnosti koji je diplomirao, ali  jazz glazba bila je njegova prva ljubav pa, eto i u njegovo vrijeme, odabrani studij nije značio i životni poziv. Tomica je već u mladim danima postao jazzer koji je osnivao je vlastite ansamble i održavao koncerte koji su pobuđivali drugima nove maštovite priče u glazbi.

Zalaganje za ozbiljnu kompoziciju

Ono što je izdvajalo Simovića bilo je njegovo zalaganje za ozbiljnu kompoziciju, posebno komornu i orkestralnu glazbu, nasuprot lakšoj zabavnoj glazbi iliti svemu onome što se u središtu grada smatralo zabavom za purgere. Njegov je opus obuhvaćao široki spektar glazbenih djela, od baletne kompozicije preko solističkih koncerata, pa do skladbi za različite pojedine instrumente.

Simovićeva je glazba brzo našla put do tada popularnih radio drama 1949. godine. Poslijeratno vrijeme donosilo je polagano blagostanje, ali televizija još uvijek, srećom po njega, nije bila kućni standard, dok radio prijamnici, veliki, masivni i drveni jesu. Izvan ugode doma, standard za građane bila su kazališta i kina bogata ne samo cjelovečernjim igranim, nego i animiranim filmovima. Posebice od sredine pedesetih kada nastaje Zagrebačka škola animiranog filma.

Zagrebačka škola animiranog filma

Njegova je veza s njom posebna – stvorila je dugu ljubav u zbilji, a magičan spoj na platnu. Simović je postao glazbeni partner filmskih autora, stvarajući zvuke za likove poput profesora Baltazara i druge. Nije se Tomislav ograničavao samo na skladanje glazbe. Bio je znatiželjan teoretičar glazbe, posebno u kontekstu filma i primijenjene glazbe. Pisao je o tome i održavao tribine o jazz glazbi. Također je podučavao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i bio urednik glazbenog programa na tadašnjem Radio Zagrebu.

Zagrebačka škola animiranog filma, kao ključan kontekst Simovićeve aktualizacije, bila je više od umjetničke škole ili pokreta kao kolektiv umjetnika i kreativaca okupljenih u producentskoj tvrtki Zagreb Film od 1956. godine. Njegovala je poseban pristup animaciji karakterističan po svojim stiliziranim tehnikama (dvodimenzionalni likovi u geometrijskim oblicima, a na posve pojednostavljenim i reduciranim pozadinama; brze izmjena scena, humora temeljenog na dosjetkama) te eksperimentalnoj glazbi i zvuku. I upravo tu glavnu ulogu igra Tomica Simović.

Negdje oko našeg najstarijeg i najdugovječnijeg filmskog festivala javlja se ideja za animirani film „Profesor Baltazar” koji će se zauvijek upisati u povijesti hrvatske kinematografije.

Naime, iako je slavna Zagrebačka škola animiranog filma u sklopu kompanije Zagreb film bila izuzetno produktivna i avangardna u svojim animacijskim pristupima, nije bila jedini globalni igrač u području ograničene animacije, ali vrlo specifična situacija Nesvrstane Jugoslavije oblikovala joj je i poseban umjetnički identitet ili barem estetski smjer.

Filmovi Zagrebačke škole bili su otvoreno kritični konzumerizmu, militarizmu i izoliranosti od globalizacijskih procesa sa Zapada. Kroz svoje metaforičke animacije prikazivali su svakodnevne pojedince u kovitlacima povijesti i time odražavali Zeitgeist na jedan posve artistički način, a glazba je bila podjednako avangardna koliko i animacija.

Surogat

Najslavniji je primjerak Zagrebačke škole animiranog filma onaj koji nam je donio – zasad i još uvijek – jedinog Oscara: „Surogat” Dušana Vukotića (1961). Simovićeva je glazba podjednako poznata koliko i modernistički kadrovi crtića, a ona ima svoje korijene u jazzu. U ovom je crtiću ona zamjena za stvarne zvukove, pri čemu ritam ima veći značaj od melodije. Otkrivaju se elementi koji podsjećaju na jazz. Iako postoje sličnosti s glazbom iz filma „Klizi puzi”, glazba u „Surogatu” je kompleksnija.

Središnji cilj glazbe u ovom filmu je stvaranje određene atmosfere, posebno putem “safari-glazbe” s flautom i tam-tamom, koja stvara zvučnu pozadinu za neobične događaje na plaži na kojoj je naš napuhani junak.

Glazba se temelji na ponavljanju tematskog motiva s malim varijacijama, stvarajući bogatu glazbenu strukturu. Ove promjene održavaju interes publike i sprječavaju dosadu, ali esencijalno, to je jedna te ista glazba koja se ponavlja kroz film.

Prava kreacija nastaje tek onda kada kompozitor otkrije duh slike.

Profesor Baltazar

Animirani filmovi često se izdvajaju po svojoj glazbi, a serijal „Profesor Baltazar” nije iznimka. Svoje je šarene pacifističke avanture Baltazar započeo hipijevske 1967. godine s uvodnom epizodom. Tijekom sljedećih godina stvoreno je još 38 uzbudljivih kratkometražnih pričica o mnoštvu izmaštanih likova čije izazove na posve kreativan i miroljubiv način rješava hrvatski animirani Albert Hoffman. Dragi profesor je doživio i par make overa, pa je od riđe kose i brade dobio prepoznatljive sijede pramenove.

Likovi crtića su komunicirali na cijelom svijetu razumljiv način – uzdasima, mrmljanjem i veselim usklicima. Njihov je svijet poseban jer nema ni traga nasilju ili agresiji. Naš dragi profesor rješava probleme na miran način, koristeći svoje znanje i izume kako bi pomogao prijateljima. A kad je riječ o izgledu, tu se križaju žive boje, čudni oblici i ona posebna doza umjetničke naivnosti – tipično za Zagrebačku školu animiranog filma.

U svijetu filmskog zvuka, u većini crtanih filmova, glazba ima zvukovni primat – važnija je i od govora i od zvukova. Kao što je naglasio i sam Simović:

Glazba za crtani film obično se sklada prije snimanja filma, jer upravo glazba određuje ritam i tempo izmjene kadrova, način i brzinu kretanja likova, jer zamjenjuje realne zvukove i šumove itd.

Njegovu glazbu gledatelj prihvaća kao jedine moguće zvukovne kombinacije. Kao što je teoretičarka Irena Paulus napisala u Hrvatskom filmskom ljetopisu, „prihvativši ideju da glazba postaje zvuk i da se ponaša kao zvuk, Simović je izbjegavao svako »filozofiranje« u glazbenom smislu; koristio se najjednostavnijim i, vjerojatno, vrlo banalnim glazbenim sredstvima, ali je postigao željeno.”

U „Profesoru Baltazaru” glazba se koristila kako bi istaknula narativne elemente. Ksilofon je korišten za škare, a tromboni su izražavali reakcije likova. Činele bubnjeva zvučale su poput udaraca poklopaca kanti za smeće, pa ne treba naglašavati kakvoj su slici pridodani.

Ovo je primjer kreativne upotrebe glazbe kako bi se dodatno istaknula akcija na ekranu. Najzanimljivije je da je glazba tako postala integralni dio priče, neverbalni narrator, pa čak i jedan od “likova”. Irena Paulus najviše se kod nas bavila temom filmske glazbe, pa je u studiji Simovića primijetila da se, „sinkronizacijom glazbe i slike ne dobiva samo glazbeno povezivanje s prirodnim zvucima, nego ta glazba povremeno poprima funkciju opisa”.

Njezina glavna tema, koja se pojavila 1967. godine s prvim crtanim filmom o profesoru Baltazaru, nosi prepoznatljiv identitet cijele serije. Ona uključuje glazbene elemente poput pjesme u kojoj se igra jednom jedinom riječi, vokaliziranjem slogova imena Baltazar, a ona odmah asocira na crtić.

Također obuhvaća konstantne elemente u filmovima, poput uvodne i odjavne špice, prikaza Baltazar-grada na početku svakog filma i trenutaka kada Baltazar razmišlja i stvara inovacije. Ova glazba duguje svoje postojanje Aleksandru Bubanoviću i Tomislavu Simoviću, a njihova kontinuirana prisutnost pomaže očuvati prepoznatljivost serije.

Glazbenik i novinar Višeslav Laboš u svom je završnom radu na Akademiji dramskih umjetnosti istaknuo sljedeće:

Simović je vrlo uspješno miješao različite muzičke žanrove, ponajviše se oslanjajući na jazz kombinirajući ga s atonalnom glazbom i generalno rečeno, s glazbenim eksperimentima. Simović je računao na osobitu kritičnost djece i mlađe publike, stoga je najvećom potvrdom za uspjeh svoje glazbe smatrao uspjeh samog crtića, nikada sebe ni glazbu ne gurajući u prvi plan. ‘Jer kada mališani zadovoljno gledaju priču o profesoru Baltazaru i ne primjećujući da ih kroz šetnju po Baltazar-gradu ponajviše vodi glazba, tada je to skladatelju najveće priznanje. (68)

Profesor Baltazar i Simović zajedno su stvorili transgeneracijsko djelo i iskustvo gdje je glazba postala više od podloge ili kulise – postala je jedan od glavnih elemenata u priči, stvarajući nezaboravnu filmsku magiju ukodiranu u memorijske kartice generacija od šezdesetih naovamo. Njihova kreativna upotreba glazbe, kao zvuka i narativa, obogatila je svijet animiranog filma i ostavila nasljedstvo koje će trajati.

Gosti iz galaksije

Jedini Oskarovac u Hrvatskoj 1981. u jeku SF-a i horora, na valu estetike osamdesetih – Dušan Vukotić – odlučio se za cjelovečernju igranu formu s filmom „Gosti iz galaksije”.

Film je žanrovski neobična mješavina znanstvene fantastike, komedije i horora, s glavnim ulogama Ksenije Prohaske, Ljubiše Samardžića, Žarka Potočnjaka i tada dječaka Renea Bitorajca. Film je osvojio nagradu za najbolji scenarij na Fantasportu u Portugalu, gdje su iste godine nagrađena i velika imena poput Luca Bessona, Christophera Leeja i Vincenta Pricea.

Uspješna suradnja iz šezdesetih nastavila se između redatelja i skladatelja koji se, pored oskarovskog kratkometražnog animiranog naslova, istaknuo i na crtiću Joška Marušića „Riblje oko”.

Simović se pokazao kao izvrsna opcija za komponiranje glazbe za „Goste iz galaksije”, ne samo zbog dugogodišnje suradnje s Vukotićem, nego i zbog njegove sklonosti prema istraživanju glazbenih žanrova kao što su jazz i elektronika. Njegova je glazba za film bila je inovativna u to vrijeme i obilježena eksperimentima s elektroničkim zvukovima.

Godine 2022. povodom četrdesete obljetnice objavljen je i album remiksa Simovićevog filmskog soundtracka pod nazivom „Visitors from the Galaxy Revisited”. Na albumu je jedanaest glazbenika iz različitih zemalja iznijelo svoje interpretacije Simovićevih skladbi. Album je eklektična kolekcija različitih glazbenih pristupa, ali tvori koherentnu cjelinu koja se može uživati u različitim okruženjima, od klupskog do filmskog. Projekt je pokrenula izdavačka kuća Fox & His Friends, a svaki umjetnik je imao slobodu interpretirati Simovićevu glazbu prema vlastitom kreativnom viđenju.

Instrumenti i skladateljski potpis

U glazbenom opusu Tomice Simovića, ističu se klarinet i oboa kao vodeći instrumenti, dok se gudaći instrumenti smatraju manje izražajnima. Oboa i klarinet su oba izrađeni od drveta i dijele neke sličnosti, ali imaju značajne razlike.

Oboa koristi dvostruku trsku kako bi proizvela svjetliji i oštriji zvuk, dok klarinet koristi jednostavnu trsku te stvara topliji i puniji zvuk. Oboa često izvodi visoke melodije, dok klarinet ima širi raspon tonova i nalazi se u različitim glazbenim žanrovima, uključujući jazz i klasičnu glazbu – žanrove koji su povezani sa Simovićevim opusom.

Simovićeva glazba također uključuje gudače koji podržavaju puhače i naglašavaju karikaturalnost animiranih scena. Također koristi komorne instrumente poput ksilofona, činela i tube.

U svojoj glazbi, Simović često primjenjuje prošireni tonalitet kako bi prikazao prirodne zvukove prisutne u animacijama na kojima radi. Ova praksa mu omogućava isticanje karikaturalnosti situacija i usklađivanje glazbe s vizualnim elementima, a da tako izbjegne tradicionalne melodije.

Odluka o korištenju tonaliteta ili proširenog tonaliteta u njegovoj glazbi ovisi o potrebi za prenošenjem određenog sadržaja. Simović često koristi lajtmotive i ponavljanja u svojoj glazbi. Ponavljanjem istih glazbenih motiva pet puta, postiže jednostavnost i ističe ključne glazbene elemente koje želi naglasiti, a najbolje to znamo iz „Profesora Baltazara”.

Tomica Simović je za svoj izvanredan rad primio niz značajnih nagrada, uključujući Nagradu za životno djelo Hrvatskog ogranka Međunarodne asocijacije animiranog filma ASIFA (2011), Nagradu za glazbu u filmu „Surogat” na IX Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu (1962), Nagradu za glazbu u igranom filmu „Doći i ostati” na Pulskom filmskom festivalu (1965), Nagradu za skladateljski rad na festivalu u Beogradu (1966), Nagradu Radio-televizije za scensku glazbu (1968) te Medalju “Beograd” za izvanredan doprinos glazbi u filmovima poput „Ars gratia ars”, „Scabie”s i, naravno, serijal „Profesor Baltazar” (1970).

Oživljeni Simović

Ove je godine objavljen i vinilni soundtrack Profesora Baltazara u izdanju domaće izdavačke kuće Fox and His Friends koja se bavi objavljivanjem filmske glazbe.

Izdavač je uz ograničeno izdanje ploče objavio i dvostruku ploču originalnih filmskih skladbi Tomislava Simovića za Zagrebačku školu animiranog filma pod nazivom „The Zagreb School of Animated Film (Original Soundtracks 1961 – 1982)”.

Ploča sadrži glazbu iz filmova kao što su „Surogat”, „Dnevnik”, „Dan kada sam prestao pušiti”, „Homo augens”, „Kugina kuća” i brojne druge. Također, glazba za „Goste iz galaksije” dobila je svoju restauraciju i svoju premijeru na prošlom Pulskom filmskom festivalu.

U trudu obnove i objavljivanja glazbe Tomislava Simovića, hrvatskog skladatelja, postignut je velik uspjeh s objavom dva izvanredna albumska remek-djela filmske glazbe. Ovaj projekt, koji su vodili Leri Ahel i Željko Luketić iz izdavačke kuće Fox & His Friends, nije samo objava glazbe, već i spašavanje kulturnog nasljeđa i revitalizacija manje poznatih dijelova hrvatske filmske povijesti.

Nedostižni Simović

Zagrebački skladatelj Tomica Simović virtuoz je koji je sljubio jazz, animirane filmove, eksperiment i kinematografiju skladateljskim opusom kojeg nitko nije uspio nadjačati. Barem ne kvantitativno!

Simovićeva glazba obuhvaća scensku glazbu, balet, orkestralna i komorna djela, ali i, nama najvažnije, 175 animiranih, 70 dokumentarnih, 27 igranih i 23 namjenska filma. Time je najplodniji skladatelj u hrvatskoj kinematografiji, a posebno se istaknuo, kako piše Hrvatski filmski leksikon, kao majstor miki-mousinga i usklađivanja glazbe s animacijom.

Ljubav prema jazzu prenio je i na filmsku glazbu, najviše u animiranim filmovima, a njih je oblikovao leitmotivima koji su nam pomogli pamtiti naslove poput „Profesora Baltazara”, „Surrogata”, „Gosti iz galaksije” ili „Imam dvije mame i dva tate”. Njegov jedinstveni način komponiranja za animirane filmove primjetan je i u igranim filmovima, posebno onima namijenjenim djeci. Simović je ostavio dugovječan trag u svijetu filma, ali pamtit ćemo ga po zvuku.

Izvori:

Željko Luketić: Proklamirani hedonizam disca ruši norme
Irena Paulus: Većinom nacrtana glazba
Završni rad (Višeslav Laboš): Glazba i zvuk u Zagrebačkoj školi animiranog filma
Predstavljanje vinila filma Gosti iz galaksije
Profesor Balthazar: soundtrack Tomislava Simovića na vinilu
Filmski leksikon: Simović, Tomislav
Fox and His Friends

Ovaj je sadržaj financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u sklopu Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru poticanja novinarske izvrsnosti.

Post sKLAPAtelj: Hrvatski filmski skladatelji – Tomislav Simović je prvi puta viđen na Ziher.hr.

U petak 8. rujna, u sklopu 18. Trash Film Festivala u Varaždinu održat će se hrvatska kino-premijera dugometražne glazbeno-akcijske komedije „Rifovi revolucije” (Riffs of Revolution) redatelja Jurice Hižaka.

Film je sniman tri i pol godine u koprodukciji Rebl filma s udrugom Trash na 35 lokacija te uključuje stotinjak varaždinskih naturščika,  glazbenika, snimatelja i likovnih umjetnika, a osim Varaždinaca u filmu glume i zagrebački kazališni redatelj Mario Kovač, poznati filmaš Boris Prole, te talijanska umjetnica Angelica Scano.

Radnja filma zbiva se u bliskoj budućnosti gdje zli dr. Zemp (Tomislav Šipek) terorizira građane glazbenim porezom. Zempu se suprotstavlja Ray Coduymix (Marko Denac), genijalni gitarist rokenrol benda Razor Jet, čija glazba građanima daje natprirodnu fizičku snagu. Kako bi uništio pokret otpora, dr. Zemp uz pomoć svoje sestre Ninive (Aranka Oreški) odlučuje Razor Jet pretvoriti u boy band!

„Rifovi revolucije” su svakako fenomen, ne samo zbog žanrovskog odmaka od uobičajene domaće kinematografije, već i zato što su snimani potpuno volonterski, s nevjerojatno skromnim budžetom od  4000€.

S obzirom na to da se radi o glazbenom filmu, specijalno za film snimljena je originalna glazba koju su skladali glazbeni producent Arian Peharda i redatelj Jurica Hižak. Osim originalnih songova koje su otpjevali Tihomir Galevski, frontmen benda Fakin’ Lajsne i zvijezde TV showa The Voice Tea Lovreković i Neven Stipčić, nekoliko svojih glazbenih numera ustupili su i jazz kompozitor Vedran Peharda, grupa Seine (Ivan Ščapec i Mišo Petrović),  Youtube zvijezda Luke Shaffer, skladatelj Jura Ščapec te poznati švedski hard rock bend Therion.

Kino-premijera održat će se u kinu Gaj, u petak u 20 sati, a nakon premijere filma, gledatelje očekuje  specijalno pivo dr. Zempa pod pokroviteljstvom pivnice Medonja te after-party u kafiću Elephant gdje će „Fakin Lajsne feat. Razor Jet” uživo odsvirati filmski soundtrack.

Post Premijera filma ‘Rifovi revolucije’ na 18. izdanju varaždinskog Trash Film Festivala je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Primijetila sam da se po Instagram-storijima mojih prijatelja iz umjetničkog svijeta sve češće pojavljuju estetični crno-bijeli memovi koji donose jezgrovite ironične komentare na hrvatsku kulturnu stvarnost. U nešto manje od tri mjeseca, profil @kulturnemuke dosegnuo je više od dvije i pol tisuće pratitelja, što je prilična brojka s obzirom na tako specifičan segment života koji tematizira.

Srž problema koju dotiče svojim humorističnim objavama oduševila je našu redakciju, te smo s autoricom profila uspjeli dogovoriti anonimni intervju!

 

View this post on Instagram

 

A post shared by kulturne muke (@kulturnemuke)

Što te potaknulo na to da pokreneš profil, i to baš ovakvog tipa?

Već je dugo postojala ideja o profilu koji će na (auto)ironičan i parodijski način progovarati o svim većim i manjim problemima s kojima se suočavamo na kulturnoj i umjetničkoj sceni, ali i napornim problemima tijekom konzumacije kulturnih sadržaja, poput tragedije nepostojanja dokumenta u PDF-u, tipfelera, neprestanog sviranja pjesme Makeba…

Bile su mi potrebne tek prava platforma i vizualna forma i, eto, spontano se dogodio ovaj blesavi profil. Društvene mreže istovremeno su korisna i zatupljujuća pojava. Na nama je hoćemo li ih koristiti u kreativne i edukativne svrhe ili ćemo bezumno skrolati, hiperproducirati sadržaj koji nema nikakvu vrijednost osim boostanja ega i prikaza uljepšane stvarnosti. U tom smislu, draža mi je kreativna i smislena upotreba društvenih mreža. A ne treba zanemariti ni aktivistički, društveno angažirani potencijal koji se krije u društvenim mrežama.

Zašto Instagram? Ponajviše zbog vizualnog aspekta – preglednosti postova i efikasne komunikacije. Volim kada je nešto oku dopadljivo, a crno-bijela tema mog profila nekako mi ide uz sam naziv i koncept.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by kulturne muke (@kulturnemuke)

Postoji li neki cilj koji želiš postići svojim objavama? Koliko humor može biti važan u društvenim promjenama (osim ako izuzmemo satirički teatar)?

Humor je ljekovit, katarzičan, moglo bi se reći da je on obrambeni mehanizam kojim se štitimo od nepravda, iskrivljenih vrijednosti, svakodnevnih iritacija i osobnih kriza. Divno mi je promatrati pozitivne reakcije, osobito prepoznavanje pratitelja kod postova za koje nikad, ma ni u ludilu, ne bih rekla da su im toliko bliski i relevantni.

Nekad nam se čini da smo mi jedini čudaci s nekim osjećajima, radnjama i navikama, a memovi na internetu često potvrđuju da ipak nismo toliko usamljeni. Taj element prepoznavanja bitan je za komediju koliko i za tragediju, stoga Kulturne muke doživljavam kao spoj tragedije i komedije jer su granice između tih dvaju žanrova gotovo nevidljive. Humor kao ljekovito sredstvo itekako može postići društvenu promjenu. Ako ništa drugo, može ukazati na pukotine u našem društvu.

Problem je kada se komedija – što je čest slučaj kod nas – svede na priproste šale, toilet-humor, privatne doskočice, glumu u pijanom stanju, a jednako je porazno kada se ozbiljnije i relevantne teme cenzuriraju, zaobilaze i, u najboljem slučaju, ublažavaju. Često se, nažalost, strahuje od ikakve žešće društvene kritike, a umjetnici se povode za time što široke mase vole, podcjenjujući pritom i publiku, i sebe. Zato je naš humor nerijetko univerzalan, ne ubada ni u što konkretno, lišen je svoje društvene dimenzije, konkretnih referenca, opuštenosti, pa i prepoznavanja…

 

View this post on Instagram

 

A post shared by kulturne muke (@kulturnemuke)

Tko se sve može prepoznati u tvojim mukama i tko te pretežno prati? Do koga bi voljela doprijeti, čiji bi te follow razveselio?

Može se prepoznati svatko tko ima neki doticaj s kulturom, ne mora nužno biti umjetničke struke. Mnogo se postova bavi egzistencijalnom krizom, malim smetnjama u svakodnevnom životu, navikama i okolnostima koje nas sputavaju u uspješnom funkcioniranju privatno i poslovno. Sve to nastojim promatrati kroz prizmu kulture, odnosno kulturnih muka. Također, silno mi je zabavno baviti se kulturnom superiornošću i parodirati ju.

Često se kultura i umjetnost, pogotovo njezini alternativni izrazi, nastoje mistificirati i učiniti što hermetičnijima. Zanimljivo mi je promatrati granicu između mainstreama i elitizma u kulturi. Oba ekstrema mogu biti apsurdna. Još je jedna tema koja se neprestano ponavlja – nepravda u kulturi. Ona svakako reflektira nepravdu u svim društvenim sferama: pogodovanje, zapošljavanje preko veze, korupciju, interesne skupine…

Među pratiteljima ima studenata (Filozofski fakultet i umjetničke akademije dominiraju), kulturnjaka, ljubitelja kulture, nastavnika, novinara, influensera, celebrityja… Silno volim zajednicu koja se okupila i drago mi je preporučiti omiljene profile, umjetnike, kazališne trupe.

Voljela bih da me zaprate profili koje volim pratiti: Metanivo, Kriticki, Zombijana… A mogu i neka kazališta da ispitaju „javno mnijenje” svoje publike.

Je li ti važan broj lajkova? Zna li ti se dogoditi da ti postove lajkaju upravo neki koje zapravo ismijavaš, a da toga nisu svjesni? Kako tad reagiraš?

Nije mi važan broj lajkova, ali volim kada se pratitelji jave s nekom duhovitom reakcijom u inbox. Kada sam sredinom lipnja tek otvorila profil, imao je desetak pratitelja i nisam očekivala boom s obzirom na to da se radi o tako specifičnom području. Htjela sam svoje malo virtualno utočište gdje mogu postati neka kratka opažanja, crtice o kulturi, uz poigravanje s vizualima (najčešće baroknim, neoklasicističkim i romantističkim slikama obrađenima uz artsy hipsterski crno-bijeli filter).

Reklo bi se, kulturnjaci i ljubitelji kulture ugrožena su vrsta. No, ipak nije tako, bar ne na Instagramu, okupila se fina zajednica ljudi i zbog toga mi je drago. Mislim da je zdravo da se ljudi šale na vlastiti račun pa ako netko lajka post koji se može odnositi na njega, to je sigurno jedan korak naprijed prema njegovu kulturnom napredovanju i uzdizanju!

 

View this post on Instagram

 

A post shared by kulturne muke (@kulturnemuke)

Često na storijima tražiš mišljenja pratitelja o kulturnjačkim problemima. Što te pritom najviše oduševi? Objavljuješ li sve odgovore ili filtriraš, ima li na tvom profilu cenzure? 

Ako se dogodi da nešto ne objavim, to je zbog količine odgovora i pogreške, nikako zbog cenzure. Zaista zna biti puno reakcija. Ponekad se ne slažem s odgovorima, ali ih svejedno objavim. Zanimljivo mi je vidjeti kako ljudi razmišljaju o kulturi i, zapravo, većina ljudi dijeli iste kulturne muke, što je utješno, duhovito i tužno u isto vrijeme.

Svi se žale na korupciju, nepotizam, načine zapošljavanja u kulturi, manjak humora, hiperprodukciju, loše uvjete rada… A to su sve problemi o kojima se treba progovoriti češće izvan neobavezne platforme kao što je Instagram. Instagram je ovdje jedan zdravi oblik kulturnog ventiliranja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by kulturne muke (@kulturnemuke)

Nedavno si na storiju profila Kulturne muke imala rubriku anonimna pitanja. Koliko sam vidjela, većinom su se sastojala od iskamčivanja tvojih osobnih podataka. Namjeravaš li dugotrajno ostati anonimna? Znaju li ti bliski ljudi da je profil tvoj?

Nekoliko bliskih ljudi zna. Zasad planiram ostati anonimna jer bi se izgubila draž profila kad bih otkrila identitet. Oduvijek su me fascinirali pseudonimi u umjetnosti, medijima… Dopuštaju nam da nadogradimo vlastiti diskurs zauzimanjem druge perspektive te da se, na kraju krajeva, malo zabavljamo, igramo, sprdamo, uživimo u neku specifičnu ulogu… Često su satiričke kolumne iza pseudonima kod nas bile najuspješniji i najdragocjeniji oblici humora.

Ne libiš se komentiranja Ministarstva, kulturnih ustanova, intendanata… Bi li tako bilo i da nisi anonimna? Koji su benefiti, a koje zapreke anonimnosti? 

To su razmišljanja iza kojih stojim i koja bih izrazila i privatno. K tome, ne smatram ih kontroverznima. Dapače, poželjno je diskutirati o svim manama i prednostima naše scene, tako da se ne bih osjećala ugroženo kada bi netko, recimo neki haker ili vidovnjak, otkrio moj identitet. No, ne bi bilo zabavno da se to dogodi. Alter-ego je dio koncepta ovog profila. Aura mističnosti omogućuje svakome da se lakše poistovjeti s onim što piše u postovima. Ili, ukratko, svi smo mi kulturne muke!

 

View this post on Instagram

 

A post shared by kulturne muke (@kulturnemuke)

Izostaje li podrška države mladim umjetnicima, kako si to osjetila na svojoj koži, u kakvo stanje to može dovesti mladu osobu kojoj je neka vrsta potpore potrebna? Jesu li tu važne institucije (za obrazovanje i financiranje) ili misliš da će se u budućnosti biti moguće živjeti i od neke alternativne scene? Kakvu općenito budućnost umjetnosti u Hrvatskoj predviđaš, imamo li neke dobre mlade snage koje bi izdvojila?

Premalo se financijski izdvaja za kulturu i umjetnost u svakom smislu. To je područje prepuno paradoksa pa je teško detektirati sve probleme ukratko, u jednom odgovoru. S jedne strane, javnost stigmatizira umjetnike i kulturnjake kao neradnike, što je problem sam za sebe. Vlada opća apatija i teško je zainteresirati građane da kupe knjigu, kartu za predstavu, koncert ili izložbu… Naravno, u vremenu oskudice i inflacije važno je istaknuti da je konzumirati kulturu ili baviti se kulturom luksuz, a neki bi rekli i – skup hobi.

Također, postoji velik nesrazmjer između institucija i nezavisne scene. Mnogi kulturni radnici žive u neizvjesnim uvjetima, od projekta do projekta. U institucijama nije puno bolje osim što postoji stalna plaća. Često izostaje slobode, vizije, novih mladih snaga koje će pokrenuti instituciju, a ne mogu svi doći na red jer se radna mjesta rijetko otvaraju i ne prepoznaju se kao potrebna. Neke su struke ugrožene. Nekih je pak previše na našem ionako malom tržištu (teško ga je i nazivati tržištem).

Pitanje može li se od umjetnosti živjeti svakako spada u sferu unutar koje djeluju Kulturne muke. Može i ne može. Ovisi o pojedincima. Što se tiče preporuka, u highlightsima imam rubrike Preporuke i Osvježenja, gdje se mogu naći hvalevrijedna imena i ostvarenja na našoj kulturnoj sceni.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by kulturne muke (@kulturnemuke)

Koji su daljnji planovi s profilom? Misliš li da bi on mogao postati internacionalan, susreću li se s istim mukama i ostali? Možemo li očekivati neki merch?

Profil neće postati internacionalan jer su kulturne muke izvan Hrvatske i regije potpuno drugačije i specifične. Ove Kulturne muke obilježene su i neizbježnim balkanskim i ex-Yu momentom, kao i našim nezamjenjivim jezičnim bogatstvom. Postoje upiti za merch, razmišljam o tome. Trenutno prednjači ideja o tote bagovima koji su must have modni dodatak za svakog kulturnjaka, a postoji ozbiljna potražnja za hoodicom i kulturnim t-shirtovima. Moguće je očekivati svašta u vezi profila. Nadam se da neću kulturno posustati i, ne daj Bože, kulturno pasti.

Post Gram umjetnosti (@kulturnemuke): „Humor je obrambeni mehanizam” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Pozdrav Kotlovnici” završava u subotu plesnim programom koji još uvijek mnogi od vas uslijed velike životne nepravde nisu otkrili. Teško je opisati što je točno KSET Caffe ako ga niste nikada do sada doživjeli jer se, poput svakog događanja koje organiziraju ksetovci, na najbolji mogući način uvelike razlikuje od drugih unatoč naizgled istom konceptu.

Ono što želim reći je da kviz u KSET-u nije samo običan kviz, Game Night nije samo obična večer igranja društvenih igara pa tako ni plesnjak nije popu svih drugih u gradu. KSET-ova ekipa uvijek podigne svoje događaje na kreativniju i drugačiju razinu. Osjeti se trud i ljubav koju akteri ulažu prilikom realizacije.

To je tako uvijek i isključivo zbog jedinstvenog sijaseta ljudi koji, zahvaljujući drugačijem načinu razmišljanja i osobnim preferencijama, oko KSET-a kreiraju poseban oblak kreativne energije i izražavanja kroz brojna kulturna događanja u kojima već godinama uživamo. To ne možete osjetiti ni na jednom drugom mjestu u gradu.

Sve spomenuto čini jedan čarobni krug koji za posljedicu ima izrazito pozitivnu i bogatu kulturnu sliku grada. Uvijek vrijedi podsjetiti kako je KSET produkt napornog rada studenata-volontera. Programe u KSET-u realiziraju studenti-volonteri koji su članovi pojedinih sekcija unutar kluba. Sekcije raspodjeljuju zadatke po večerima kroz dežurstva i svatko bi s posebnom dragosti u srcu trebao voljeti KSET upravo zbog toga. Studenti besplatno organiziraju događanja, čiste klub, održavaju ga, renoviraju. Oni vas poslužuju na šanku i spremaju vaše kapute u garderobu, čiste toalete, džogaju podove kad se svi posjetitelji upute svojim kućama…

Razmislite o tome na trenutak.

Vrijeme je za KSET Caffe

Kao jedan od najprepoznatljivijih KSET-ovih programa, KSET Caffe je prije svega plesni program za vrijeme kojeg Disco sekcija KSET-a animira publiku posebnom selekcijom domaće i strane glazbe. Važno je i napomenuti kako se ideja KSET Caffea mijenjala kroz godine, a u jednom trenutku bilo ga je najlakše opisati kao proširenu verziju Knežinog Dance Harda.

Kako KSET Caffe s vremenom mijenja svoje glazbeno naličje, možda ne bismo trebali činiti nepravdu ovom ludom plesnjaku uspoređujući ga s drugim programima jer ne postoji ništa slično u Zagrebu čemu možete pokloniti svoju subotu.

Osnovan krajem 1995. godine, KSET Caffe se u svojim počecima održavao petkom i bio je to tulum zatvorenog tipa, rezerviran isključivo za članove KSET-a. Kako mu je posjećenost rasla, tako se za nekih godinu dana rodila ideja da ovaj plesnjak otvori svoja vrata javnosti. KSET Caffe bio je jedini redovni program sve do proljeća 1997. godine, dakle tradicija je stara skoro 30 godina!

Svaka buduća generacija ga je prilagodila trendovima, svojim ukusima što je dovelo do toga da postupno poprimi svoje sadašnje konture, a danas ga znamo po uvijek dobro raspoloženim posjetiteljima, đuskanju do iznemoglosti, predmetima iznenađenja koji povremeno krase pozornicu (velika plišana puma, divovska disko kugla, uramljena slika djevojke s gitarom i slično), probranim plesnim hitovima, Programu tvog kompjutera, glazbenim raritetima i pokojem opskurnjaku koji je svoju istinsku slavu doživio jedino na prostoru KSET-a.

KSET Caffe u subotu, 2. rujna zatvorit će niz događaja u sklopu „Pozdrava Kotlovnici”, ne znamo kad ćemo ponovno plesati na Caffeu u Unskoj, no to nam daje posebno dobar razlog (da ne mrzim cijeli svijet) da se pridružimo najboljem partiju u gradu. Junaci večeri bit će članovi Disco sekcije raznih generacija, a samo neki od njih su Aner, Gershy, Missoff, Dora i Lanac.

Obucite Levisice i stare bijele tenisice (ili štogod udobno) i vidimo se na plesnom podiju KSET-a u subotu!

Post Pozivamo vas na posljednji pozdrav Kotlovnici uz KSET Caffe je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„There is something seriously wrong with you” (Gary, „Cura za sve”)

Maddie Barker, 32-godišnja vozačica Ubera i konobarica, na rubu je financijske propasti i gubitka kuće koja joj je jedina ostavština pokojne majke. Stoga je primorana odazvati se na oglas na Craigslistu u kojem bogati roditelji nude auto u zamjenu za to da netko hoda s njihovim sramežljivim sinom Percyjem kako bi ga „oslobodio iz njegove ljušture” prije fakulteta. No, pokazuje se da Maddien šarm neće biti dovoljan da obori s nogu mladog Percyja.

Oživljavanje mrtvog magarca

Redatelj i scenarist Gene Stupnitsky, poznat po svojem radu na proslavljenom sitcomu „U uredu” kao i filmovima „Godina prva”, „Zločesta učiteljica” i „Dobri dečki”, ovog puta donosi film „Cura za sve”. Riječ je o takozvanoj seks-komediji, žanru koji je prestao biti zanimljiv prije petnaestak godina i koji jedino autori poput Stupnitskyja pokušavaju oživjeti, s vrlo ograničenim uspjesima.

Stoga bi nas moglo začuditi da je oskarovka Jennifer Lawrence (serijal „X-Men”, „Silver Linings Playbook”, serijal „Igre gladi”) pristala glumiti u jednom takvom filmu koji zbog svoje neobične, ali vrlo kontroverzne premise, u startu sam sebi puca u nogu. No to je i cilj filma – izazvati kontroverze i potaknuti zanimanje za film koji ni po čemu nije zanimljiv.

Pauza koja nije trajala dovoljno dugo

Dobri poznavatelji rada Jennifer Lawrence znaju da je glumica i u prošlosti imala diskutabilnih uloga i neuspjeha i kod kritike i publike što ju je natjeralo da uzme kratku pauzu od glume. Gledajući njen film „Ne gledaj gore”, ali i ovaj film, mišljenje je pisca ovih redaka da ta pauza nije bila dovoljno duga.

Svoje mišljenje opravdavam time da se radi o filmu koji se jako teško može klasificirati kao komedija, prvenstveno zbog nedostatka onog bazičnog osjećaja koji svaka komedija mora izazvati – smijeha, ali i zbog vrlo kontroverzne premise na kojoj počiva ovaj film, nezanimljive režije, neujednačenog tona filma, mediokritetskih nastupa i mnoštva drugih stvari koje ovom filmu ne idu na ruku.

Odabrao Woody Allen

Počnimo od premise filma i zapitajmo se na kakvu bi osudu film naišao da se 32-godišnji muškarac počne udvarati 19-godišnjoj (u SAD-u maloljetnoj) djevojci?! Lako je očekivati osude za poticanje groominga, seksualnog uznemiravanja, pedofilije i sličnog. No, dvostruki holivudski standardi govore da je ovo sasvim normalno i da može biti izvor komedije. Kao da je sam Woody Allen, redatelj i scenarist koji je oženio svoju posvojenu kćer, sudjelovao u izradi scenarija.

Čak i ako zanemarimo ridikuloznu premisu, film je to koji nije ni za koga, pogotovo što se tiče humora. „Cura za sve” je takozvani one-trick pony, film koji je jedino sposoban proizvesti politički nekorektne šale najgore vrste – vulgarne, pretjerano seksualizirane, zahodske i blago rečeno rasističke.

Posve je to razumljivo od nekog tko nakon „U uredu” nije uspio proizvesti nešto aktualno i duhovito jer, koliko god se trudio, ne možeš staru komediju naučiti novim trikovima i tako ju držati svježom i primamljivom za nove generacije.

Rijetke su komedije koje su bezvremenske i koje će se čak i nakon nekoliko desetljeća moći gledati kao da su napravljene taj dan, a na prste jedne ruke moguće je nabrojati one napravljene u ovom desetljeću koje će postati klasici. „Cura za sve” sigurno nije na toj listi.

Stockholm, imamo problem!

Ono što je počelo kao seks-komedija koju je neprirodno gledati zbog nedostatka šala i užasa koji personificira lik Jennifer Lawrence koja postaje sve više nasrtljivija i vulgarnija prema jednom maloljetniku ubrzo se pretvara u romantičnu melodramu u kojoj se žrtva i zlostavljač sve više zbližavaju (tzv. stockholmski sindrom) i u kojem saznajemo nepotrebne detalje iz Maddiene prošlosti koji bi ju trebali humanizirati.

Tako doznajemo da ju je otac napustio, da je majka bila bolesna, kuća joj je jedina uspomena na nju, loši ljubavni odnosi potječu iz problema s ocem uz slične srcedrapajuće detalje koji doprinose tonskoj neujednačenosti filma. Film tek u trećem činu ponovno postaje seks-komedija i tako sve više remeti temu radnje i pokazuje da ni on sam ne zna u kojem smjeru treba ići.

Jednooki u kraljevstvu slijepih

Glumački, film bi trebala nositi jedna oskarovka, no nju je posve zasjenio mladi Andrew Barth Feldman koji je filmu dao ljudsku crtu i čiji se lik javlja kao glas razuma naspram poremećenom i duboko uznemirujućem liku Jennifer Lawrence. Ni jedno ni drugo nije nadareno za komediju, pogotovo ne Lawrence, no dojma sam da je Feldman ipak čovjek s jednim okom u kraljevstvu slijepih te da je time izvojevao Pirovu pobjedu.

Ostatak glumačke postave nije ispunjen slavnim imenima, niti bilo čemu pridonosi radnji ovog filma nakon kojeg bi čovjek najradije uzeo izbjeljivač i prosuo ga u oči kako bi zaboravio što je gledao.

Režija je nezanimljivo odrađena, montažni postupci ne nude previše novog i interesantnog, fotografija je solidna, no specijalni efekti su vrlo loši, koliko god ih malo ima. Glazba je „razbacana” odnosno ne odgovara tonu scene osim skladbe Maneater koja je dobro pogođena s obzirom na karakter Maddie koja je žderačica muškaraca.

Vodeći se primjerom imenjakinje Jennifer Lopez, Jennifer Lawrence poseže za najjeftinijim sredstvom privlačenja publike – opscenošću i golotinjom, no čak ni to ne pomaže ionako užasnom filmu koji nije nimalo vrijedan vaše dragocjene pažnje.

Post „Cura za sve“ (2023): Cura za sve, film ni za koga je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Bilo kao izraz zen budističke mudrosti ili čistog životnog optimizma, izreka ‘što god se događa, uvijek se događa u pravo vrijeme’ univerzalija je koja čovjeka uči strpljivosti, zapažanju prilika te razboritom prosuđivanju. Sva tri spomenuta elementa zrelosti te zdrava easy-going energija osjetni su faktori koji oblikuju stavove te etičke nazore, ali i karijerni put mladog glumca Marka Kasala.

Sklon izazovima i nepoznatom, iako već na putu ka diplomi studija ekonomije, svoj drugi profesionalni poziv (a prvu ljubav) Kasalo je susreo, ni manje ni više nego na stablu – u obliku poziva na audiciju za glumce amatere! Sve ostalo je, saznat će sami, povijest.

Osim seciranja glumačkih početaka i uloga u aktualnim kazališnim angažmanima, u dijalogu koji slijedi Kasalo nam je približio važnost žive izvedbene umjetnosti spram istine i suvremenih trendova te otkrio kojeg je vrijednosnog sustava pobornik kada su u pitanju uspjeh i zadovoljstvo u igri zvanoj gluma.

Mnogi umjetnici od najranijih dana znaju da će svoj talent pretvoriti u profesiju, no u tvom slučaju gluma pri izboru zanimanja nije bila ni opcija, već si do nje došao spontano. Kako si se počeo baviti glumom?

Sasvim slučajno sam se počeo baviti studentskim predstavama. Upoznao sam Ivana Ožegovića – velikog kazališnog i filmskog entuzijasta koji je tad, na Savi gdje sam živio, tražio glumce za predstavu za božićnu priredbu, a oglas sam vidio doslovce na drvetu. Ustvari me ta jedna predstava zaintrigirala, ali nisam mislio da će to voditi u profesionalne vode, već da će biti zezancija uz posao.

Međutim, nakon te predstave radili smo i neke skečeve pa mi je Ožegović bacio bubicu u uho, a zatim me pripremao za prijemni na Akademiji. Prvi put nisam upao pa sam završio ekonomiju i krenuo raditi. Sljedeće dvije godine nisam ni izlazio na prijemni misleći „to je to, ode život u drugom smjeru”. A onda, iz nezadovoljstva tadašnjim poslovima, ponovno sam se počeo spremati za prijemni i upao na ADU s 26 godina.

Studirao si ekonomiju i glumu, studije sasvim različite metodike obrazovanja. Koliko se pristup na Akademiji razlikovao od onog na koji si već bio naviknut i kako si se snašao u toj atmosferi?

Studiranje na Akademiji ustvari je jako lijepo zamišljeno, sasvim drugačije od ostalih fakulteta. Ondje ima gotovo više profesora nego studenata ili je omjer tu negdje pa je omogućen individualni rad sa studentima, a svi prate tvoj rad i povremeno će s tobom nešto iskomunicirati vezano uz napredak. Međutim, kad gledam unatrag, nisam najzadovoljniji kako sam se nosio s Akademijom i koristio vrijeme provedeno ondje. Moglo je to i puno kvalitetnije, no valjda su se dogodile stvari koje su se morale dogoditi.

Zeznuto je jer si u Big Brotheru gdje te se stalno promatra i svakodnevno nešto izlažeš, a tome se sudi subjektivno i s fokusom na nedostatke, što je po meni malo problematično. Smatram da bi trebalo voditi računa i o drugim stvarima, a ne samo o onome što gluma nije i što ne treba raditi. A i konkurencija ste jedni drugima… U svakom slučaju, specifično iskustvo tijekom kojeg sam u jednom trenutku potpuno izgubio samopouzdanje. Trebale su mi dvije godine nakon Akademije da mi se stvari slegnu, da se maknem od tog tereta, glasova profesora i zacrtanih stvari koje želiš ispuniti, a ne znaš zbog čega.

Povremeni trenuci manjka samopouzdanja ipak te nisu omeli u završetku studija niti su ugasili interes prema glumi. Što te posebno motivira u glumačkoj profesiji?

Osjećam žar prema glumi, zadovoljstvo i ljubav, ali došao sam i do spoznaje da počiva na vrijednom narativu. Čitavo čovječanstvo počiva na priči i dogovoru, a mi se baš time bavimo – istražujemo slojeve priče i dolazimo do bazičnih istina, a po putu otkrivamo dosta o sebi samima, postajemo jači, a imamo i utjecaj na druge.

Taj utjecaj dolazi sporednim putem – prenosiš gledatelju jednu vrstu univerzalne istine koju on prosuđuje i odlučuje sviđa li mu se ili ne, zapita se i ponekad mijenja u skladu s njom. Sviđa mi se što sam tako dio društva, imam ga priliku poboljšati, usmjeriti, a nisam izložen tako da svojim stavom moraliziram, tj. govorim kako treba ili ne treba.

Uz kazališno, imaš i filmsko, odnosno televizijsko iskustvo. Ako je uopće moguće dati prednost, koji ti je medij draži?

Teško je odlučiti se kojem mediju dati prednost jer ne djeluju po istim principima. Meni je osobno bliže kazalište, moguće zato što na filmu, tj. televiziji nisam do sada imao priliku igrati neku veću rolu, pa nisam još do kraja upoznat s tim formatom. Uvijek mi se činilo da ekipu filmskog seta čine ljudi koji su iza kamere, oni su tamo svaki dan, a glumci nekako imaju sporednu ulogu. Također, montaža materijala je jako napredovala zadnjih godina. Gotovo se sve može smontirati da izgleda uvjerljivo, tako da mi se čini kako se prostor glumca u tom formatu sve više smanjuje. Rekao bih da film postaje više umjetnost montaže, nego umjetnost glume. Naravno, nemoguće je generalizirati i ovisi o žanru i pristupu autorskog tima.

Kazalište na neki način vidim kao umjetnost budućnosti. U svijetu gdje je digitalnog sadržaja sve više i više, gdje taj sadržaj postaje sve kraći i kraći (da ne kažem sve gluplji i gluplji), kraj tolike prezasićenosti informacijama, kazalište će se pokazati alternativom koja omogućuje svojevrsni bijeg od „fejka” i pruža bazične istine. Također, ono će uvijek ostati mjesto „žive” riječi i „živog” nedigitaliziranog čovjeka. Sad smo na tom TikToku koji ima svoje principe, dramaturgiju… Pojavila se i umjetna inteligencija, ljudi prodaju prava na svoje lice… Iako mnoge stvari izgledaju brutalno realno, ljudi svejedno osjete da su plastične. Kazalište je toga lišeno. Uostalom, kako je sve manje i manje živih druženja, čovjeku će postati fenomen vidjeti dvoje živih ljudi koji razgovaraju pred njim.

Kad smo već zašli u kazalište, nedavno sam imao priliku pogledati predstavu „Ljubav u afteru“ koja problematizira autodestruktivni stil života skupine glumaca koji već godinama nisu u stanju promijeniti svoje životne navike. Predstava je pomalo atipičnog karaktera, a u njoj igraš lik Brune. Kome je predstava namijenjena i kako si se snašao u svojoj ulozi?

Prije svega, namijenjena je tinejdžerima jer prikazuje stanje današnje mladeži kroz načine zabave i to one s after scene. Takvog teatra nema previše i predstava nije interno kazališna, već za ljude koji možda nikad nisu bili u kazalištu te za one kojima su izlasci i afteri razonoda. Tako pokazuje ljudima da kazalište nije samo ozbiljna priča koja se prezentira kroz osnovnu školu. Čest je slučaj da ljudi odu samo jednom na predstavu, bude im dosadno i nikad više ne odu u kazalište. Upravo zato, igra se po mjestima koja su bliska ljudima s alternativne scene.

Što se tiče predstave, mi glumimo ekipu mladih glumaca jer je to pitanje na našoj sceni jako aktualno – glumci i partijanje valjda idu jedni s drugim. Moj lik je mladi izgubljeni i neostvareni glumac koji se ostvaruje na partijima koji su dio realiteta. Na početku se u društvu osjeća kao doma i kakvim želi biti, no to predugo traje pa ekipa više ne uživa u tome, nego je nastupila monotonija bijega i divljaštva, konstantnog ludila. Stalno jedno te isto, a ipak ultra pomaknuto.

Moj lik je čak i najekstremniji po shvaćanju stvarnosti, po odgovornosti, po konzumaciji svakojakih supstanci, a opet je zabavan i publika ga prihvaća kao normalnu osobu, makar imam grimase tijekom pola predstave da se sam sebe uplašim kad ranije isprobavam. Mislim da se poprilično glumaca i mladih ljudi može prepoznati u predstavi. Ona je malo ekstremizirana doduše, ali opet prikazuje situacije koje potječu iz nezadovoljstva svojim životom pa bježe, a bijeg ih odvede na pogrešan put.

Također je aktualna i dramska predstava „Tko je ubio mog oca” nastala prema istoimenom djelu Édouarda Louisa, a u režiji Vinka Radovčića i produkciji Drame Plus. U ovoj monodrami glavni si nositelj radnje te utjelovljuješ više uloga, a predstava se ponajviše fokusira na oca, tvorničkog radnika kojega je ukidanje radničkih prava stajalo kako tijela, tako i duha. Kakav je osjećati izvoditi monodramu i kako je tekao proces rada na izvedbi?

Na Akademiji se malo već trenira samostalno izlaganje, ali nisam se prije te predstave susreo s takvim zadatkom. Stresno je, posebno prvi put kad samome sebi moraš dokazati da možeš cijelo vrijeme biti zanimljiv publici i da to što smo napravili ima smisla, da nije glupo i pretenciozno. Dakle, prođu ti kroz glavu sve one misli i nesigurnosti koje imaš prije validacije i feedbacka. Još se to sve dogodilo jako brzo – proces je trajao svega 18 dana jer je predstavu trebao igrati jedan drugi kolega, ali je dobio stalni kazališni angažman, pa nije mogao, a predstava je morala izaći zbog već dobivenih sredstava, tako da sam se nekako ja pojavio u priči. Ipak, koliko smo sati dnevno ulagali, djeluje kao da smo ju radili barem dva mjeseca.

Sam je roman napisan kroz kratke priče koje se osvrću na pojedine segmente piščevog djetinjstva. Svaka je priča različito sjećanje na djetinjstvo, tako da smo njima pristupali kao zasebnim etidama koje mogu stajati samostalno. Neke smo morali izbaciti zbog dinamike priče, ali ostao je unutra gotovo cijeli roman. Vinko nije imao unaprijed zacrtano ništa, ovisno o motivaciji i inspiraciji dogovarali smo se kako bi nešto trebalo izgledati. Pred kraj procesa neke smo probe i snimali, pa sam mogao vidjeti „rupe” između priča. Iako su scene za sebe bile dobre, neki su mi prijelazi bili cringe, pa smo shvatili da ih trebamo vezati nešto brže da bismo dobili dobru dinamiku. Ali onda više nije bilo mjesta za odmor u predstavi. Međutim, cijeli život sam sportaš, volim dati maksimum, pa guštam u takvim fizički teže izdržljivim ulogama.

Dosad si se ponajviše okušao u, reklo bi se, divljim ulogama koje zahtijevaju ili dozu fizičke izdržljivosti ili nužno odražavaju muževnost i čvrstinu. Kakve karaktere priželjkuješ igrati?

Meni su ti najdraže uloge očeva. Volim stereotipne uloge, primjerice strogog oca, ali opet, volim i nježne uloge koje zahtijevaju da se rasplačem pred ljudima i to na način na koji muškarcima nije dozvoljeno da budu nježni. Ali ne želim se ograničavati, htio bih igrati svakojake likove. Mislim da svakom karakteru mogu pristupiti na neki svoj način. Naravno, vjerojatno ima dosta uloga koje bi možda netko igrao bolje od mene, ali ne bježim od likova koji meni privatno nisu bliski – volim igrati ukočene, glupane, tupave, mutave, pametnjakoviće, odvjetnike… sve mi je to zabavno.

Nedavno je, to jest početkom srpnja, na gornjogradskom Strossmayerovu šetalištu, izvedena nova Eurokazove predstava u koprodukciji s Khaos Kolektivom „Pater familias”. Riječ je o analizi dvaju malograđanskih obitelji pred raspadom, a tvoj lik je otac Hrvoje. Upravo si spomenuo da voliš igrati očeve, pa kako ti je sjela ova uloga?

Lik Hrvoja je vrlo zanimljiv i u dosta stvari stereotipan lik. On ostaje nepromjenjiv cijelu predstavu, ima te svoje principe ponašanja kojima ostaje dosljedan do samoga kraja. Premda ga postupci vode do sve većeg kaosa, njegovo negiranje situacije i nepromjenjivost i dalje ostaju isti. Na samome kraju drame, kada mu se potpuno raspadne život on i dalje krivi druge za nastalu situaciju, nikada neće priznati svoju krivicu. On je u svojoj glavi Pater, a Pater je uvijek ispravan i ne griješi, tako da samome sebi nikada neće priznati da je pogriješio.

Meni je bilo jako zabavno igrati takvog lika, pogotovo što sam se takvih očeva nagledao u svojemu djetinjstvu. Premda sam ja sam odrastao u sretnoj i ‘ajmo reći „normalnoj” obitelji, u sredini u kojoj sam odrastao (poslijeratna Petrinja) takvih je likova bilo na svakom ćošku.

Koja te uloga najviše izbacila iz zone komfora?

Iz zone komfora me najviše izbacila uloga u predstavi „Tko je ubio mog oca”. Tu sam naučio što je posao i stekao najviše samopouzdanja jer biti sam na sceni i izložen ljudima koji su metar od tebe u nepoznatom gradu gdje ne znaš nikoga u publici nije uvijek jednostavno… A to mi je bio drugi profesionalni kazališni projekt pa je povremeno djelovao blago zastrašujuće. K tome, to čak i nije uloga koju bi mi na prvu dali. Na prvu mi daju manje emotivne uloge, tako da mi je drago što sam angažiran za tu predstavu jer balansira čvrstinu i nježnost.

Iako si mlad glumac, kojim principima težiš u profesiji i smatraš li da je neophodno postaviti si granice čak i kad je umjetnički izričaj u pitanju?

Prije svega je važno postaviti ciljeve, ali je naravno za umjetnika važno imati i granice, i to moralne granice. Ustvari mislim na pristup bavljenja nekim stvarima. Imam stavove koji mi nalažu da se nekim stvarima ne treba izrugivati s ciljem vrijeđanja i radi degutantnosti. Isto tako smatram da se sve može i smije kritizirati.

Kako upoznaješ sebe, svjesniji si svojih mogućnosti, ali i limita. Princip kojim se ja vodim na probama je da pokušavam doći do što više osjetilnih istina pa u skladu s njima mijenjati svoj izričaj. To ti je kao da voziš bicikl. Znaš kako ga voziti, ali ajde meni objasni kako da ga vozim. Ne možeš mi objasniti riječima jer to spoznajno znaš, a prebanalno je za staviti u riječi. Tako i na probama dolaziš do nekih istina za koje si onda cijelim bićem siguran da u tvom slučaju vrijede.

Što bi izdvojio kao vlastite ciljeve u glumi i čime mjeriš uspjeh?

Kad pričamo o uspjehu, postoje dva puta – želja da si što više u medijima ili da igraš što više različitih i kvalitetnih uloga koje možda i nisu toliko popularizirane. Ima odličnih glumaca koji igraju jako puno i uvijek su zapaženi od strane publike, ali ih nema po medijima. To što nekoga nema često u medijima, ne znači da je neuspješan. Okej, možda ne zarađuje kao što je slučaj na sapunicama, ali uredno živi od svog angažmana. Po meni je takav glumac uspješniji od onog koji je prostituiran po medijima i nekako težim toj, po meni, zdravijoj struji.

A i do vremena je: zašto istu vijest prenese pet medija, zašto jedan glumac igra u pet serija… Ako je nešto popularno, mi se oko toga trgamo kao ludi. Zato tu postoje valovi. Nekad se ukrcaš, a nekad moraš pričekati da se svi izredaju. To je tako i prihvaćam stanje takvim kakvo je. Ne vjerujem da ću ja nešto promijeniti ili da će ići nabolje. Ali eto, vidim da idem prema cilju koji sam si zadao i bitno mi je da vidim to kretanje. Nekad malo stojim u mjestu, ali i to je normalno. Ionako se glumcem postaje u 50-ima. E sad, da nađeš svoje mjesto moraš se angažirati, možda pokrenuti neki svoj projekt da se vidi žar i želja za radom. Uvijek se traže ljudi koji će savjesno odraditi posao, iako živimo u vremenu kada loš glumac uopće nije minus. Ljudi vole gledati loše stvari… Pa najpopularniji su reality i drugi showovi, a gledatelji se tim akterima rugaju iz dana u dana… U svakom slučaju, za svakoga uvijek ima mjesta ako se dovoljno potrudi.

Jednom si glumu poistovjetio s dječjom igrom. Je li uvijek tako jednostavno egzistirati u toj profesiji?

Gluma i je najobičnija dječja igra pretvaranja. Ja se pretvaram da sam ovo, a ti ono i gradimo jednu priču. Što ju više shvaćaš kao igru, to si opušteniji, a samim time i bolji glumac, igrač. Ne bi ju trebalo doživljavati kao skup strogih pravila jer nam je onda u fokusu samo ono što gluma nije. Ako se djeca znaju opušteno pretvarati, onda valjda može svatko. Štoviše, mislim da tu vještinu i posjeduje svatko. Mi smo stalno u ulogama u kojima se nesvjesno znamo ponašati. Netko ima veće, netko manje kapacitete.

Uzmimo u obzir da nisu svi ni Messi, pa se bave nogometom jer su dio tima i pomažu mu da bude bolji. U glumi možda do izražaja tu i tamo dolazi ego pa onda nećeš loptu dodati Messiju, jer u glumi svi žele biti Messi. Primjerice, imaš ulogu za koju je u tekstu napisano da ja vičem na tebe, a ti se bojiš. I ja radim kako piše, a ti se počneš inatiti jer ne želiš biti „podređen”… Trebali bismo se baviti uvjerljivim prikazivanjem priče koja ima svoje zahtjeve koje glumac treba poštovati.

Kako provodiš slobodno vrijeme i ljetne dane?

Nastojim čitati što više, igram šah, a nađem vremena i za košarku. U zadnje vrijeme ne gledam previše toga jer otkad su streaming servisi uzeli maha svugdje je sve isto, pogotovo serije koje su naporne – to izbjegavam. Možda će čudno zazvučati, ali u trenutnoj fazi nisam neki filmofil. Ljeto uvijek pokušavam provesti što više na našoj prekrasnoj obali. Ove sam godine bio na Lastovu i otok je zaista čaroban.

Post Marko Kasalo: „U svijetu digitalne plastičnosti, kazalište je umjetnost budućnosti” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Yeah” (John Wick, nebrojeno mnogo puta). 

Novi nastavak serijala o legendarnom plaćenom ubojici Johnu Wicku donosi nove izazove za omiljenog antiheroja – njegova ucijenjena glava postaje sve privlačnijom metom za plaćene ubojice i kriminalce širom svijeta kako se njena cijena povećava, a pojava novog neprijatelja osigurat će da čak i oni koji su mu nekad bili vjerni prijatelji postaju zakleti neprijatelji u ovoj epskoj borbi do posljednje kapi krvi.

No, vratimo se iz 2023. godine nekih desetak godina prije i uronimo u povijest filma koji će revitalizirati žanr akcijskih filmova i ući u legendu. U to vrijeme Keanu Reeves, zvijezda sjajnih akcijskih filmova kao što su „Brzina” i serijala „Matrix”, proživljava lagani pad u dugogodišnjoj karijeri.

Novi naboj uspavanoj karijeri donosi projekt koji se isprva pokazuje kao jako riskantan – film naslova „Prezren” čiji se scenarij svidio Reevesu te je u pomoć zvao prijatelje kaskadere, Davida Leitcha i Chada Stahelskog, da režiraju film.

Neiskusni redatelji, potonula zvijezda 90-ih, relativno nepoznati scenarist koji iza sebe ima dva slabo gledana filma činila su se kao recept za katastrofu, ali malo po malo pokazuje se da je upravo izbor Leitcha i Stahelskog bio presudan za uspjeh serijala koji od „Prezrenog” postaje „John Wick”, navodno zato što je Reeves konstantno zaboravljao kako se film zove.

Tko ne riskira, ne profitira!

Nekoliko dobrih odluka spojilo se u uspjeh. Prva je bila ta da film snime onako kako to kaskaderi najbolje znaju – u dugim, neprekinutim kadrovima koji prikazuju svu raskoš akcijskih scena koje se odvijaju na srebrnom platnu.

Nju je pratila sjajna scenaristička odluka da film ne bude samo o prezrenom plaćenom ubojici u potrazi za osvetom, već i o bogatoj mitologiji svijeta podzemlja. Tu je i izbor Reevesa koji je (budimo iskreni) dovoljno glumački ograničen da utjelovi lika koji je (budimo još jednom iskreni) emocionalno ograničen i stoik. Sve su to karte u rukama uspješne ekipe koje im donose brdo novca i priliku da prodube bogat svijet filma koji je zamalo otkazan.

Čovjek od fokusa, predanosti i čvrste volje

Da podsjetimo, prvi film franšize donosi priču o Johnu Wicku, udovcu čija je žena preminula od posljedica raka, no koja mu kao oproštajni dar ostavlja preslatkog psića. Kako to obično biva u akcijskim filmovima, nepomućena sreća ubrzo postaje pomućena nesreća jer na scenu stupa mladi ruski mafijaš iz obitelji Tarasov koji poželi Wickov auto.

On ga odbije na što mu se Tarasov brutalno osveti krađom auta i – slijedi upozorenje za ljubitelje životinja – usmrćivanjem psića. Odlučan u osveti, Wick izlazi iz samonametnute mirovine i ponovno postaje Baba Jaga, legendarni plaćeni ubojica, „čovjek od fokusa, predanosti i čvrste volje”, spreman ubiti svakog tko mu stoji na putu.

Osim teme osvete i ljubavi prema preminulim bližnjima, tematski se film oslanja i na bogatu mitologiju skrivenog svijeta plaćenih ubojica koji se običnoj javnosti skriva ravno pod nosom.

Tako ćemo tijekom četiri filma upoznati da u svijetu u kojem živi Wick postoji tajanstveni lanac hotela zvan Continental, jedino mjesto u kojem nikakav „posao”, odnosno ubojstvo, nije dopušten; shvatit ćemo da ubojica može biti svatko – od violinistice koja svira na ulici do beskućnika koji prosi.

Drugi dio filma uči nas da nitko, pa čak ni John Wick, ne može pobjeći markerima, obliku krvne zakletve; a jednom kad se oskvrne hotel Continental i prekrši pravilo markera, na scenu će nastupiti neumoljivi suci-predstavnici Visokog stola, organizacije koja vlada podzemljem.

Želio sam biti antiheroj ulice

I upravo je taj svijet onaj iz kojeg naš omiljeni antiheroj ulice očajnički pokušava pobjeći. On je obični udovac koji pokušava pronaći mir u svijetu ispunjenom nemirom, no koji to ne može jer ga vlastita prošlost, i demoni koji izviru iz nje, stalno iznova pronalaze.

Ipak, Wick će se pokazati kao pravi čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme te će, iako je izgubio ženu, psa, auto, kuću, uspomene na ženu i svaki oblik mira, učiniti sve kako bi se vratio u prividno normalni život i pobijedio protiv svakog ubojice koji se drzne naciljati ga.

Na tom putu punom prepreka Wicku će, uz poneke izmjene, društvo činiti Winston Scott, menadžer hotela Continental u Gradu koji nikad ne spava, njegov pomoćnik Charon i Bowery King, njujorški mafijaš koji je također doživio izdaju Visokog stola te *pregledavam bilješke*… nitko više?! Da, svijet je okrutan, okrutniji no jučer, i zato je najbolje osloniti se na malo dobrih ljudi koji su preostali u bezdušnom svijetu Babe Jage.

Njih trojicu tumače svi odreda sjajni glumci – imamo Iana McShanea kao Winstona, pragmatičnog menadžera, prerano preminulog Lancea Reddicka kao Charona koji je jedan od rijetkih koji uistinu cijeni Johna i želi mu dobro te Laurencea Fishburnea kojem ovo nije prvi susret s Keanuom Reevesom. Fishburne mu je već bio mentor u serijalu „Matrix” gdje je tumačio Morpheusa, a zašto popravljati ono što dobro funkcionira?

Kroz sagu o Prikazi svijeta podzemlja prodefilirat će i maestralni Willem Dafoe kao još jedan Johnov prijatelj, uvijek pouzdani John Leguizamo, mehaničar zadužen za popravak Johnova auta i oskarovka Halle Berry kao Sofia, menadžerica hotela Continental u Casablanci i bivša Johnova prijateljica.

O mrtvima sve najgore

Kad smo kod liste njegovih neprijatelja, njih nećemo navoditi, ponajprije jer je na listi preko četiri stotine imena i zato što se o mrtvima govori sve najbolje. No, to je teško jer se radi o pripadnicima Camorre mafije, N’dranghete, ruske mafije, trijade, jakuzama i drugom ološu koji čini 12 sjedala za Visokim stolom.

A sad je konačno došlo vrijeme za povratak u 2023. i pregled onoga što četvrto poglavlje sage „John Wick” čini ponajboljim filmom serijala.

Na samom početku gledamo kako se John oporavlja od nebrojenih ozljeda iz prethodnog nastavka, spreman udružiti snage s Bowery Kingom i osvetiti se Visokom stolu. Ubojstvo koje će John izvršiti aktivira seriju događaja koju čak ni on nije mogao zamisliti te na scenu nastupa Vincent Bisset, markiz od Gramonta i vođa neimenovane francuske kriminalne organizacije i jedan od onih koji sjedi za Visokim stolom.

Markiz smatra da je John dugo vremena izbjegavao dobiti ono što je zaslužio te da je ukaljao čast organizacije koju predstavlja. On stavlja u pogon sve plaćene ubojice širom svijeta, raspisuje tjeralicu za njime i podiže ulog.

Put odvodi Johna Wicka u Osaku, ali ubrzo se pokazuje da mu je na tragu bivši prijatelj zvan Caine, slijepi majstor borilačkih vještina i čovjek čije su vještine vrlo blizu Wickovih, ako ne i bolje.

Nemili susret rezultirat će Wickovim bijegom u Berlin gdje će morati dobiti pristanak svoje obitelji, članova bjeloruske romske mafije, kako bi u smrtonosnom dvoboju jedan na jedan pobijedio markiza i razriješio svaki dug koji ima prema Visokom stolu, no koliku će cijenu asasin iz našeg sokaka morati platiti za to?

As iz rukava asasina

Narativno, četvrti izdanak franšize može se podijeliti na Napad u New Yorku, Okršaj u Osaki, Bitku u Berlinu i Potjeru u Parizu. Svaki od tih događaja ima za cilj izložiti opakog lika, Johna Wicka, nepremostivim izazovima i natjerati ga na nemilosrdne dvoboje do posljednjeg daha, a sve sa svrhom njegovog konačnog bijega iz svijeta ubojica.

Pritom će ponovno izgubiti sve ono što mu je drago, a i puno više jer su scenaristi odlučili izvrgnuti ga svim mogućim Scilama i Haribdama u ovom posljednjem (?) dijelu serijala.

I upravo je to ono što ovu franšizu čini toliko posebnom – ulozi su neprestano sve veći i veći, sve više krvi je proliveno, sva četiri filma se odvijaju u tek nekoliko tjedana Johnova života, a njegovi neprijatelji postaju sve okrutniji i okrutniji.

Tako smo dobili priliku vidjeti rast i razvoj serijala od skromnih početaka (budžet od 20 do 30 milijuna dolara i utržak od 86 milijuna dolara) pa sve do grandioznog budžeta od 100 milijuna i utrška od 432 milijuna dolara u trenutku pisanja teksta.

Film nije samo financijski profitirao nauštrb priče, kako to često biva (vidi primjerice serijal „obiteljskih” filmova „Brzi i žestoki”). Upravo suprotno – svakim filmom lik Johna Wicka postaje sve epskiji i pravi antijunak našeg doba, njegova povijest sve mračnija, njegovi suparnici okrutniji i šarolikiji, a bogata i raskošna mitologija svijeta asasina sve zanimljivija.

John Wick, voljeni suprug

I u ovom remekdjelu modernog akcijskog filma dobivamo nove dodatke svijetu podzemlja – prvu pojavu Harbingera u sjajnoj izvedbi Clancyja Browna, dekonsekraciju hotela i posljedice koje to ostavlja na sve prisutne, uvođenje institucije dvoboja jedan-na-jedan, ponovno pojavljivanje Ruske Rome, nove odnose snaga u Visokom stolu i novog Starješinu, „onog koji sjedi iznad Visokog stola” te mnoge druge instance koje produbljuju velebnu mitologiju svijeta krvožednih ratnika podzemlja.

Ono što se posebno mora istaknuti jest lakoća kojom vrsni scenaristi uvode te nove pojmove i običaje uz tek poneki tračak ekspozicije tako da gledatelj nikad ne osjeti prezasićenost podacima kojima ga se „hrani”.

Pritom film nikad ne odskače od početne ideje – priče o mirnom čovjeku koji želi, a ne može biti s voljenom suprugom Helen i kojeg vlastita nasilna prošlost nikad ne može izbjeći, u tolikoj mjeri da mu se i smrt čini kao rješenje jer će bar tad biti s njom.

Ranjivost je ono što čini svakog junaka još većim i herojskijim, a to je Keanu Reeves savršeno pokazao, posebice u vrhunskom epilogu filma koji će još dugo vremena ostati u pamćenju filmofila širom svijeta („Voljeni suprug”).

Svi zlikovci obitelji Skarsgård

Uz savršeno odmjeren i stoički nastup Reevesa koji se i ovog puta pokazao kao majstor gun-fua, posebne vještine korištenja pištolja i kung-fua, vrijedi istaknuti i plejadu novih i starih likova koji čine ovaj serijal takvim kakav jest – apsolutno savršenim.

Ponajprije, tu je Donnie Yen, legenda hongkonških akcijskih filmova u ulozi Cainea, wickovske verzije Marvelova antiheroja Daredevila koji je također slijep, častan, zaštitnički nastrojen prema svojim bližnjima i vičan nasilju kad je to potrebno. Yen je savršeno odradio posao te u nekim scenama nenamjerno zasjenio čak i Reevesa (primjerice Potjera u Parizu).

Sušta suprotnost njegovom liku je manijakalni Killa (little bit too on the nose) Harkan, wickovska verzija Batmanova zlikovca Pingvina kojeg ispod tone prostetike i šminke glumi neprepoznatljivi Scott Adkins, zvijezda niskobudžetnih akcijskih filmova. Killa je manijakalan, suludi, potpuno poremećeni i karikirani zlikovac koji odudara od stoičke naravi drugih Johnovih neprijatelja te je kao takav dobrodošao nalet svježeg zraka.

Kao dostojan rival najvećem dobročinitelju pogrebne industrije pokazuje se markiz od Gramonta u izvedbi opako dobrog odnosno opako zlog Billa Skarsgårda (što je to s obitelji Skarsgård i zlikovcima?). Markiz je prepreden, lukav, arogantan, hladnokrvni ubojica koji ne vidi očigledno, a to je da nitko ne dira Johna Wicka ako mu je život mio.

Trojac McShane-Reddick-Fishburne je standardno odličan kao trio Johnovih prijatelja, a od ostalih likova izdvojimo potraćenog Kojija u izvedbi legendarnog Hiroyukija Sanadea koji, kao i u „Bullet Train”, dobiva premalu minutažu te Mr. Nobodyja, tragača s moralnim kompasom koji odudara od drugih krvožednih životinja jer posjeduje vlastiti set pravila. Zanimljiva je i njegova poveznica s Wickom u obliku psa koji im obojici čuva leđa te ga je moguće promatrati kao njegovog suradnika.

Oko za oko, metak za metak

S tehničke strane, koliko god da se trudio, teško je ovom filmu pronaći manu. Redatelj Chad Stahelski još jednom se pokazuje kao predvodnik nove generacije kaskadera-redatelja te svojim sjajnim izborom ima presudni utjecaj na u modernim filmovima toliko zanemarenu preglednost akcije koja je upravo ono što film, uz sjajnu fotografiju Dana Laustsena, čini vizualnim spektaklom i melemom za oči (vidi akciju oko Arc de Triomphe ili sekvencu snimanu iz ptičje perspektive u napuštenoj kući u Parizu).

Raskoš budžeta vidi se i u raskošnim lokacijama snimanja (SAD, Maroko, Japan, Njemačka, Francuska) koje daju na internacionalnosti radnje, no ne na način na koji to u posljednje vrijeme čine drugi akcijski filmovi u kojoj lokacija ne igra nikakvu ulogu, već se radi o setovima koji glume druga mjesta.

Glazba filma još je jedna bitna sastavnica te se sastoji od moderne elektroničke, tehno-glazbe, ali i sjajnih orkestralnih i zborskih skladbi, a šlag na tortu je pjesma Eye for an Eye Rine Sawayame, japansko-britanske pjevačice koja ima manju ulogu u filmu i koja možda neće dobiti nominaciju za Oscara za najbolju originalnu pjesmu, no svakako bi to trebala.

Ne brinite se previše jer će i ovo poglavlje sage o Babi Jagi zasigurno pokupiti hrpu nagrada te smo već dobili i najave o petom dijelu i spin-offu koji će se koncentrirati na lik mlade balerine koja postaje plaćeni ubojica, a koju će utjeloviti Ana de Armas te seriju „Continental” o mladom Winstonu Scottu.

Umjesto zaključka, jedna molba – pogledajte film i to na što većem ekranu jer John Wick to svakako zaslužuje.

Post „John Wick 4″ (2023): Oprosti za gun-fu je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ne sjećam se kada je posljednji put zrakom (realno, internetom) kolala tolika šiza uoči izlaska nekog filma kao što su to ovog ljeta prouzročila čak dva filma, međusobno tematski dijametralno suprotna, ali publici gladnoj nečega što nisu samo super-heroji očito dovoljna da ih oba prigrli. Mislim da sam takvo iščekivanje posljednji put iskusila nekad u srednjoj školi, stoga sam u potpunosti prigrlila elektricitet, ali ipak zadržala određenu distancu – opekla sam se previše puta. Ovaj naš duo, od milja nazvan „Barbieheimer”, u tom silnom iščekivanju dobio je nimalo lak zadatak – spasiti kina, odnosno pokrenuti lavinu gledatelja koji će zapravo izaći iz kuće, ostaviti streaming servise ugašene i pogledati filmove na velikom platnu.

Znamo da Christopher Nolan smatra da je to i jedini pravi način da se njegovi filmovi gledaju, znamo i da su oba filma doista privukla velik broj gledatelja – neki su čak bili toliko inspirirani da su oba filma pogledali u jednom danu – ali je li ovaj moment u pop kulturi doista spasio naše voljene kinodvorane? Dva-tri tjedna nakon izlaska ovih naslova je možda prerano o tome pričati, ali nisam baš sigurna.

Hollywood na aparatima

Trenutno ništa nije sjajno u Hollywoodu. Usred promocije filmova i njihovih premijera (naročito „Oppenheimera”) glumci i redatelji su odlučivali hoće li se pridružiti štrajku koji u Hollywoodu traje još od svibnja. Prvi koji su se pobunili protiv studija i distributera bili su scenaristi, u potražnji za revalorizacijom svojih primanja.

Distributeri i filmski studiji počeli su smanjivati plaće velikog udjela filmskih ekipa, uključujući scenariste i glumce, ponajviše kao rezultat streaminga – radnicima se smanjila naknada za repriziranje, što je u vremenu televizijskih prikazivanja bilo sastavni dio ugovora. Velika prijetnja radu u filmskoj industriji predstavlja i nepostojeća regulacija korištenja umjetne inteligencije – hoće li neki filmski studio scenaristu dostaviti scenarij napisan pomoću umjetne inteligencije i od njega samo tražiti da ga prepravi, plativši mu pritom zapravo samo tu „lekturu”? Što to znači za kreativnost i njenu vrijednost kao ljudske sposobnosti?

Umjetna inteligencija prijeti i glumcima; moguće je da će filmski studio odlučiti da želi iskoristiti materijal koji već ima i iz toga stvoriti novi, bez potrebe da angažira glumca i plati mu naknadu za rad. U trenutnim ugovorima o tome nema ništa, ergo štrajk.

Prestanak rada i scenarista i glumaca dovodi do prestanka snimanja i napuštanja filmskih setova, što onda znači i produljenje rokova za izlazak blockbustera te pauziranje ili potpuno gašenje nekih projekata. Distributeri i filmski studiji ne vide zbog čega bi trebali povisiti plaće ili regulirati korištenje umjetne inteligencije, već oplakuju profit koji gube ovim štrajkom. No, gube li ga uopće?

Misija: Spasiti kinematografiju?

Uspjeh filmova „Barbie” i „Oppenheimer” pokazuje da studiji itekako još uvijek imaju moć privući publiku, naročito stoga što se oba filma doimaju kao željno iščekivani originalni uradak koji nije samo dio neke franšize nastale prije 10 godina, a kojoj kraja nema na vidiku. Usprkos pokojem štucanju streaming servisa, oni i dalje dosta dobro napreduju, a da ne spominjemo profit koji filmskim studijima donosi roba u obliku igračaka, odjeće, tematskih parkova… Koji ono profit gube?

Upravo bih na ovom mjestu voljela skrenuti pažnju na prvi dio ovoljetne formule za spas kinodvorana, na „Barbie”. Bilo je gotovo nemoguće ne primijetiti da „Barbie” dolazi u kina – od najava za foršpan pa do samih foršpana, preko roza obojene odjeće u dućanima brze mode i rozih hamburgera do samih Barbie the Movie lutaka – Barbie jedino još nije iskakala iz naših pašteta. YouTube je bio pun intervjua s glumcima i s redateljicom koji su objašnjavali sve detalje scenografije i kostimografije filma.

Jednom kad je film izašao, publika je hrlila na projekcije obučena u svakojake roza kombinacije, slikala se u ogromnim Barbie kutijama – drugim riječima, zrakom oko kinodvorana vladala je klasična histerija konzumerizma. Ništa od ovoga ne čudi kada se prisjetimo da je film zapravo naručila upravo tvrtka Mattel, koja je dopustila da se njih same upiše u film kao bezglave morone koji samo trče za profitom, ali uz najmanji mogući rizik iskrenog komentiranja i subverzije.

Ono što više čudi jesu kritike filma – išlo se do tolikih visina da se „Barbie” naziva najsubverzivnijim filmom 21. stoljeća (??) ili pak inventivnim filmom o samom kapitalizmu iz srca kapitalizma. Smatram da su takva čitanja filma čiste bajke jer je od samog početka filma bilo jasno tko zapravo drži sve konce u rukama, a to nije bila Greta Gerwig.

Kada korporacije nanjuše profit, ne preže se ni pred čim

Istina, „Barbie” ima svojih sjajnih trenutaka i na momente je humor zapravo smiješan. Imala sam priliku film gledati u kinu s grupom djevojaka za koje sam mislila da su tek izašle iz osnovne škole, no kada su se upalila svjetla, ispostavilo se da su, nažalost, puno starije – one su našu dvoranu počastile zvijezdama usred projekcije, trčanjem od vrha do dna dvorane, puštanjem Aquaine „Barbie” i apsolutnim histeričnim vrištanjem na i najmanji pokušaj filma da bude humorističan.

Istovremeno, društvo nam je pravila i grupa sredovječnih žena koje su apsolutno umirale od smijeha na gotovo sve što je izašlo iz usta Ryana Goslinga i na pojedine (za mene) promašene gafove. Doduše, u ovom kinu poslužuju alkohol pa sam nekako sklona vjerovati da je to kumovalo ovakvom iskustvu.

Međutim, ono što želim reći jest da imam dojam kako se ovaj film kuje u zvijezde, iako nam zapravo gotovo susramno propovijeda svoju poruku umjesto da nam je prikaže, da se fokus daje izvanrednoj i apsolutno camp scenografiji nauštrb manjkavosti u radnji i da se govori o subverzivnosti od koje u filmu na istinski način nema gotovo niti grama, naročito kada se uzme u obzir tko su tvorci filma.

Bez obzira na to koliko je ovaj film oku ugodan i zabavan (što mu ne poričem), on je i dalje produkt industrije nostalgije koja nas sada već godinama truje jednim te istim naslovima na kojima smo odrasli, ali „s pomakom”.

Mattel je vidio što je Disney postigao u svojoj Operaciji Nostalgija i rekao, hej pa to možemo i mi! Mattel već kuje planove za 16 novih naslova za svoj Mattel Cinematic Universe. Možda su dopustili Greti Gerwig i Noahu Baumbachu da se dozirano našale s vodstvom Mattela, ali ovo nikako nije potez koji će spasiti kinematografiju ili promijeniti njen smjer.

„Barbieheimer” i algoritam naš svagdašnji

Kao posljedica toga što izlaze na isti dan i činjenice da izlaze u dobu interneta, „Oppenheimer” je praktički postao dio „Barbie”. Internetom se raspravljalo o redoslijedu gledanja filmova, raspredalo se o čitavom planu dana, o modnim kombinacijama za posjet kinu, glumci i redatelji oba filma dali su svoje mišljenje o tome što i kada gledati, a Greta Gerwig i Margot Robbie su se u dobrom starom camp postmodernom stilu fotografirale s ulaznicama za „suparnički” film.

Sve je to nastalo kao rezultat algoritamski dobro potkovanog memea. U vremenu kada je gotovo sramotno iskreno uživati u nečem što te interesira, izlazak ova dva filma pretvorio se u jedan veliki marketinški vic. No, taj je vic urodio plodom i svakodnevno izranjanje novih memeova ponukao je publiku da prigrli šašavost i ludost uz samo malu dozu ironije i tek će vrijeme pokazati kako ćemo gledati na ovaj trenutak u povijesti pop kulture.

Što se spašavanja kinodvorana tiče, ako trenutni holivudski štrajk ne urodi plodom i ne protrese mogule filmskih studija i distributera, teško da će „Barbie” ili Nolanovo plemenito zalaganje za uživanje u filmovima na velikom platnu ponukati publiku da nastavi posjećivati kinodvorane. Zašto platiti već sada skupe kino ulaznice, naročito kada se radi o multiplex dvoranama, za besadržajne filmove koji su zapravo (pre)dugačke reklame za velike korporacije i njihove proizvode?

Ne vjerujem da će i najzagriženiji ljubitelji superheroja htjeti i moći održati korak s neprekidnim izlaskom filmova koje je već sada teško razlikovati, a sigurno će presušiti i izvor nostalgije kada krenu u filmskom obliku oživljavati i najmanji proizvod iz djetinjstva milenijalaca.

Nolan je zapravo ovdje iznimka kao etablirani redatelj kojem se dopušta da eksperimentira i tjera vodu na svoj mlin ambicioznim projektima, jer može okupiti velika glumačka imena, već ima izgrađenu bazu obožavatelja i gotovo kultni status, odnosno u očima filmskih studija nije viđen kao neki rizik. Redatelji koji tek trebaju doći do takvog statusa teško da će u trenutnoj klimi moći doći bez da ruke zaprljaju nekom franšizom, a već je i sada to teško moguće.

Raznolikost umjetnosti

Osobno, najuzbudljiviji dio filmske industrije neočekivani su i zatomljeni uspjesi potpuno neovisnih projekata za koje je jasno da su rezultat autorove ljubavi prema filmskoj umjetnosti (khm, „Everything Everywhere All At Once” od lani, primjerice), a takvih je projekata u široj distribuciji kino dvoranama sve manje i manje; najčešće su prikazani na filmskim festivalima koji su nedostupni široj publici i u art kinima bez neke velike pompe, dok cineplex kina uglavnom svoj fokus daju onome za što vjeruju da će privući najveći dio publike, a često ispadne da je to razvodnjena juha jednog te istog.

Situacija je slična u čitavom spektru umjetnosti – podrškom manjim i neovisnim kinima, knjižarama i galerijama osiguravamo raznolikost izražavanja i veću prohodnost ideja te, nadam se, veću umjetničku slobodu. S time bi se onda odgajala i publika sposobna kritički sagledati ono što konzumira, s razvijenim senzibilitetima za tu raznolikost u izražavanju, a ne za „raznolikost” kakvu nam korporacije guraju sad već neko vrijeme.

Post Komentar: Je li „Barbieheimer” zaista spasio kina? je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Povijest njegovog tijela optužuje političku povijest.

Čitajući (auto)biografski roman „Tko je ubio mog oca” mladog francuskog književnika Édouarda Louisa neminovno je pojmiti fatalnu poveznicu između moći i socijalne nejednakosti. Naime, Louis slojevito pripovijeda o vlastitom ocu – izrabljenom tvorničkom radniku čija nasilna i poročna priroda, ali i stereotipiziranje te netrpeljivost prema različitostima, koče bliskost na relaciji otac-sin.

Međutim, čitateljsku osudu spram očevih odgojno neutemeljenih akcija i uskogrudnosti Louis amortizira bacajući fokus na uvjete života radničke klase. Tako za očevu izrabljenost i slomljenu kralježnicu krivi garnituru bivših i sadašnjih nositelja vlasti u Francuskoj. Demistificirajući uzroke i posljedice zakonskih reformi koje su dodatno deprivirale već marginaliziranu klasu, Louis osvještava o stratifikacijski uvjetovanoj nejednakosti – relativno trajnom i strukturiranom obrascu koji diktira klasnu polarizaciju.

Kao manipulativno sredstvo političke, ideološke i ekonomske moći u igri priskrbljivanja i pripisivanja društvenih položaja, pisac ponajviše proziva kapitalizam. Prema jednom od mnogih sudova antikapitalističke retorike, kapitalisti imaju snažan interes za povećanje ranjivosti i ovisnosti odveć osiromašenih radnika. Bešćutno eksploatiranje njihova napora podrazumijeva i potenciranje govora o razini nezaposlenosti te kompeticiju, stoga su zabrinuti radnici prisiljeni raditi brže i napornije za sve nižu nadnicu.

U žrvnju partikularizma obitelj se nameće kao emocionalno funkcionalan entitet. Ona pruža privremeni bijeg od frustrirajućeg i otuđujućeg rada, a to olakšanje često se ostvaruje na račun ukućana nad kojima će se ponižen radnik najprije iskaliti. U prilog tome, Louis komentira anegdote iz djetinjstva ističući da nema niti jedno lijepo sjećanje na period u kojem nije uspio zadovoljiti očeve standarde.

Prema Louisovu romanu, u režiji Vinka Radovčića i produkciji Drame Plus nastala je istoimena adaptacija, odnosno monodrama, u izvedbi Marka Kasala koja također ujedinjuje dvije razine jedne priče – socijalnu i emocionalnu.

Djetinjstvo u sjeni očevih muka

Monodrama „Tko je ubio mog oca” dosljedno slijedi književni predložak scenski vrlo dojmljivo oživljavajući Louisova sjećanja i argumentaciju očeve potlačene pozicije. Premda je samo djelo prilično pitko, osjetna je dramaturška preciznost Antonele Tošić pri sažimanju piščeve deskripcije, stoga ne nedostaje konteksta, kao ni ključnih momenata kojima glumac poentira.

Kontekstualizaciji svakako pridonosi i jednostavna, ali istovremeno maštovita scenografija Luke Langa. Pomoću plastičnih, prozirnih kutija koje okružuju glumca, a u kojima je skladišten predmet kao asocijativni motiv situacije iz djetinjstva, uspostavljena je sugestivna vizualizacija i koketiranje između teksta i glume, ali i meko prelaženje s jedne na drugu priču. Nevidljivi gost svake priče je otac čija se prisutnost očituje u pohabanim cipelama kojima se glumac nerijetko obraća.

Izvedbu je moguće podijeliti na dva dijela. Gledatelji najprije retrospektivno zaviruju u Louisovo djetinjstvo i adolescenciju. Unatoč naporima da zadobije pažnju oca koji strogo zastupa postulate prave muškosti, Louisova neiskvarenost i potencijali prolaze ispod radara uglavnom otresite očinske figure. K tome, manjak priznate muževnosti i homoseksualnost predočena ogrtanjem LGBT zastavom te vrckanjem uz Barbie Girl degradiraju iole postojeći tračak zajedničkog jezika.

O Louisu, međutim, ne saznajemo gotovo ništa više nego iz njegova prvijenca „Raskrstimo s Eddyjem”. Naime, u drugom dijelu cjelokupni fokus gradira prema imenovanju krivaca za očevu tragičnost te svojevrsnoj pomirbi uz interpersonalnom inteligencijom potkovanu empatiju. Slažući kutije sjećanja jednu na drugu te na njih lijepeći fotografije Sarkozyja, Hollandea i Macrona koji su u nekoliko navrata revidirali radnička prava na štetu samih radnika, stvara se vrtoglavi dojam tereta koji je skršio Louisova oca.

Ekspresivno žongliranje delikatnim karakterima

Sukladno zahtjevima naracije, Kasalo je u ovoj predstavi prvenstveno pripovjedač, a tek onda, s ciljem što uvjerljivijeg oživljavanja sjećanja, nježni sin i oštri otac. Važno je napomenuti da u predstavi gotovo nema pauza za predah. Puno je teksta koji zahtjeva izmjenu ganutljivog i autoritativnog govora, a tu su i precizni scenski pokreti te plesna koreografija. Redajući izvedbene elemente, Kasalo ne gubi na emociji niti je osjetan zamor, pri čemu mu je od velike koristi fizička kondicija.

Uz izvanrednu kontrolu glasa i pokreta, dinamičnom ugođaju pridonose i atraktivni rekviziti Ljiljane Surać. Također, minimalistička kostimografija Anite Gorete u funkciji je razotkrivanja intime pred gledateljima čija je znatiželja plodno tlo za nadolazeću deprimirajuću kulminaciju.

„Nicolas Sarkozy lomio ti je leđa”

Monodrama „Tko je ubio mog oca”, suprotno uprizorenjima koja ostavljaju mjesta gledateljevoj kritičnosti i valorizaciji istine, daje jednoznačan odgovor na naslovno pitanje. Louisova oca za krevet nije prikovao kontejner za skladištenje koji mu je pao na leđa niti je za njegovu neugodnu narav moguće u potpunosti kriviti oskudne životne šanse jer izgledi za stjecanje prihoda, obrazovanja ili stanovanja najčešće ovise o dozvoljenoj mobilnosti unutar stratifikacijskog sustava. Dakle, krivnju za ubojstvo nebrojenih pripadnika radničkog socijalnog stratuma Louis pripisuje nositeljima državne vlasti.

Dijeleći državljane na moćnike i sirotinju očigledna je dvojaka učinkovitost politike. Oni u čijim je rukama koncentrirana moć politiku tretiraju kao estetsko pitanje, dok je nemoćnima svaka politička odluka nova bitka za preživljavanje.

Oni koji imaju moć mogu se žaliti na desničarsku vladu, ali vlada im nikad ne izaziva probleme, nikad im ne lomi leđa. Politika im ne mijenja život, ili vrlo malo. Neobično je to što oni određuju politiku, a politika gotovo da nema nikakvog utjecaja na njihov život. Za one koji imaju moć politika je, najčešće, estetsko pitanje: način razmišljanja o sebi, način gledanja na svijet, konstruiranje svoje osobe. Za nas, značilo je to živjeti ili umrijeti.

Premda roman neosporno ima težinu, tim više što autor zaključke izvedene iz svojevrsne klasne analize potkrjepljuje autobiografskim slikama, Radovčićeva atraktivna predstava potpomaže uporabljivosti djela.

Kako radnja odmiče, suosjećanje za neshvaćenog sina pretače se u poistovjećivanje s nemoćnim, ali opravdano ogorčenim ocem. Suptilno izazivajući introspekciju, predstava potiče unutarnji dijalog vodeći gledatelja do neugodne spoznaje o metodama „visokociviliziranih”, kapitalističkih političkih sustava koji kroje čovjekove egzistencijalne prilike.

Promišljeno postavljena i efektno izvedena monodrama doista oživljava bolnom silinom ispisane stranice priče o žrtvenom jarcu čije je ubijeno tijelo i ugašeni duh te obiteljski nesklad posljedica neobuzdanog političkog sadizma.

Post „Tko je ubio mog oca” (Drama Plus): Nevina žrtva ćuti vapaj voodoo lutke je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Skladatelji filmske glazbe nevidljivi su mađioničari emocija kojima upravljaju u pozadini naših uranjanja u tuđe istine u 24 sličice u sekundi. Oni postavljaju ton i temelje mostova između filma, kulture i glazbenog svijeta. Njihove note nisu samo doprinosi filmu, već i zvučno tkivo naše kulture koje prečesto pada u tišinu pozadine. Skladatelji koji dolaze nakon zadnjeg udarca filmske klape arhitekti su naših gledateljskih iskustava.

Prvi u našem sedmodijelnom serijalu najmlađi je među njima – Ozren K. Glaser, multipraktičan živući skladatelj. Mladić koji datum rođenja (10. kolovoza 1984.) dijeli s glumcem Antonijom Banderasom, a u glazbenom svijetu s novozelandskim skladateljem Edwinom Carrom.

Možda ne dijeli glumačke ambicije sa španjolskim zavodnikom, ali dijeli one skladateljsko-umjetničke s Carrom kao višestrukom kreativnom silom poznatom po raznolikom repertoaru obilježenom dijatoničko-modalnim kompozicijama, a one se u obojice protežu u područje skladanja glazbe za film, istraživanja književnosti te umjetničkog usmjeravanja.

Glaser kreira od predškolskih dana kada je, umjesto čitanja dječjih knjiga poput slikovnica ili enciklopedija, pjevao u vlastitim pamtljivim melodijama. Svijest o glazbi ipak mu budi Disneyjev animirani klasik „Fantasia” koji pak, sjetit će se starije generacije, kroz osam segmenata prati klasičnu glazbu pod dirigentskom palicom Leopolda Stokowskog.

Mladi ga skladatelj ističe sljedećim riječima:

Maestralno je kombinirao vizualnu raskoš s klasičnom glazbom. Živo se prisjećam kako sam sa širom otvorenim očima sjedio u kinu sa svojom mamom, očaran onim što sam vidio i čuo, dok sam tada imao oko šest godina i još uvijek išao u vrtić.

Čovjek bi pomislio da će muzikalnost djeteta usmjeravati slične sklonosti ili talenti članova obitelji, ali dok se ljubav prema glazbi očituje u povremenoj zajedničkoj pjesmi, jedino je Ozren među Glaserima obdaren zvukom.

I tu dolazimo do peripetije. Situacijske ironije. Iako je ona u medijskim pisanjima o njemu nerijetko eksploatirana, nezaobilazna je u priči o suvremenom ‘sklapatelju’ – jedini Glaser sa sluhom čuje tek 31% zvukova oko sebe.

Bolest u dječačkim danima liječena antibiotikom odnijela mu je 69% sluha oštećenjem slušnih živaca i stanica zbog čega danas živi i stvara sa slušnim aparatićem. Zbog njega danas namjerno izbjegava kazalište koje voli a, ironije li, često sklada glazbu za kazališne predstave.

Glazbeno samoobrazovanje

Glazbeno-kreativni put danas proslavljenog skladatelja ne prati uobičajene stepenice razvoja: samoobrazovanje najbolje će sažeti fuziju njegove ambicije, ljubavi i poriva za eksperimentom. Glaser nema formalno obrazovanje u glazbenim školama ni na Akademiji.

Iako glazbene akademije i studiji muzikologije jesu važne za tehničko razumijevanje glazbe, ponekad ograničavaju kreativnost kao strukturirano priklanjanje normama, pravilima i konvencijama, dok suvremeno društvo sve manje podržava improvizaciju i originalnost u melodijama.

Učenje je ipak imperativ – u neprestanom učenju i otvaranju novim spoznajama, kao stvaratelj Ozren prepoznaje snagu kreacije i otkrivanja nepoznatog, a tu istinu često potvrđuje i istim mišljenjem 90-godišnjeg Johna Williamsa, živuće legende filmske glazbe.

Tako samouki glazbenik i skladatelj, ne samo zbog ljubavi prema izvorima zvukova koji mu pogone dušu i maštu, nego i boljeg razumijevanja skladanja glazbe kao podstanara tuđih vizualnih priča,  Glaser svira klavir, gitaru, razne udaraljke i bubnjeve i, često ističe u razgovorima, teži proširenju vještina kroz elektroniku i sintesajzere.

Dijete osamdesetih moralo je biti izloženo i zvuku osamdesetih, zvuku sintesajzera koji će mu biti i prvo praktično iskustvo s nekim instrumentom. Česta glazbena igračka koju su roditelji kupovali djeci bila je prva i prvašiću Glaseru koji je započeo svoje prebiranje po tipkama jednostavnom, a zbog svoje topline i pamtljivom božićnom temom Zvončića. Njezin jednostavan i repetitivan ritam i prepoznatljivi melodijski uzorci čine je lakom za sviranje i pjevanje, posebno za djecu.

Milenijalski utjecaji

Kao predinternetsko dijete, Glaser je, kao i većina svoje milenijalske generacije kasnih osamdesetih i ratnih devedesetih, odrastao uz televiziju. Televizija i popularna kultura osamdesetih i devedesetih godina imale su dubok utjecaj na milenijalsku generaciju, rođenu između 1981. i 1996. godine, osobito kroz filmsku umjetnost. Televizija je postala primarni izvor zabave i informacija, donoseći inovativne formate kao što su glazbeni spotovi i tinejdžerski sitcomovi.

Glazba serija i filmova iz osamdesetih i devedesetih, prisutna u serijama i blockbusterima, temeljito je oblikovala estetiku i glazbene afinitete generacije. Ovi medijski sadržaji donijeli su raznovrstan spektar glazbenih žanrova i stila, bitno usmjeravajući glazbenu pozadinu generacije.

Serijska glazba kao što su „Prijatelji” i „Beverly Hills”, ali još važnije filmski soundtrackovi poput „Titanica” i ponovno nastavljene franšize „Star Wars”, nije bila samo dio narativa, već i emotivni poticaj. Soundtrackovi čije kompozicije potiču na prisjećanje ključnih životnih trenutaka i stvaraju duboku povezanost između glazbe i osobnih doživljaja.

U filmovima devedesetih glazba – koju smo mahom kupovali paralelno s prikazivanjima filmova – bila je gotovo jednako važna kao i sama filmska priča, otvarajući milenijalcima svijet raznolikih glazbenih krajolika, od alternativnog rocka do klasičnih brojeva.

Glaserov susret s filmskom glazbom Jamesa Hornera iz „Titanica” Jamesa Camerona imao je trajne posljedice – prvi je to soundtrack koji je kupio. S „Titanicom” je cijelo njegovo postojanje krenulo prema novom smjeru i duboko ga zaintrigirao za glazbu, kinematografiju, šoubiznis, pa čak i brodogradnju. Često spominje „Titanic” i zbog snobova koje je susretao na studiju (diplomirani komparatist), a koji su s podsmijehom govorili o filmu.

U ovoj ranoj adolescentskoj razvojnoj fazi velike prijemčivosti, očekivalo bi se da je skladao i svoju prvu skladbu, ali na upit o njoj objašnjava:

Baš dobro pitanje, ne znam je li me itko to pitao dosad. Morao bih na neku hipnozu da se sjetim toga. Ali avaj, kad se sjetim koliko sam imao glazbenih ideja i skladbi u ranim godinama, a koje nisam nikada zapisao ili snimio. Tko zna postoji li neki zaseban svemir gdje obitavaju sve izgubljene ideje.

sKLAPAteljski potpis

Glaserov skladateljski potpis odjekuje jakim tonom melankolije. Nju kao subjektivni, romantičarski dojam podvlače i postupci imenovanja njegovih partitura: „Anima Sola”, „So Distant”, „Vesna Parun – Lišće odlazi na sjever”.

Duboko osobna, njegova autorska glazba istražuje emocionalne razine kroz kombiniranja bogatih orkestracija s jednostavnošću, a ljepotu traži u pojednostavljenim melodijama. Njegov glazbeni potpis često pronalazi inspiraciju u klaviru i gudačkim instrumentima kojima traži zajednički jezik, iako instrumentarij ne želi ograničavati ni reducirati ni na jedan (set).

Volim otkriti dobru melodiju i oko nje graditi priču. Ima baš puno primjera u filmu kad se istinskom jednostavnošću i melankolijom postiže najsnažniji efekt. Glazba Clinta Eastwooda u njegovu filmu „Mostovi okruga Madison”, recimo. Ili opus Thomasa Newmana. Čudo što je Newman stvorio za „Vrtlog života” ili „Road to Perdition”.

Kao suvremeni skladatelj, Glaser pokazuje postmodernističke tendencije u spoju elektronike s klasičnim instrumentima. Primjerice, kod komponiranja glazbe za glavnu predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama suočio se sa zadatkom stvaranja živahne, veselje i dinamične glazbe, inspirirane elementima poput linđa, Vivaldijevog Proljeća ili Ljeta.

Glazba za oskarovski film

Kada ga danas ‘guglamo’, jedna od onih udica bit će i njegova veza s Kate Winslet. Ne romantična, nego glazbeno-filmska. Glaser u svojoj ranoj biografiji (i skladateljskom portfelju) upisuje referencu skladatelja glazbe za film „Žena kojoj sam čitao” (The Reader) s, evo lijepe kozmičke (pa čak i ironijsko filmske) igre, Kate Winslet u glavnoj ulozi. Junakinja filma koji ga je udario u kreativne razine desetljeće prije, sada je junakinja filma za koji sklada:

Dugogodišnji sam prijatelj s redateljem Stephenom Daldryjem, kojeg sam upoznao prije dvadeset godina kada je na festivalu u Motovunu predstavljao svoj film „The Hours”.

Spletom okolnosti došlo je do plodonosne suradnje na filmu njegova prijatelja Marka Dornforda-Maya, a 2007. bio me pozvao na set filma „Žena kojoj sam čitao”. Produkcija filma tekla je u gotovo nadnaravnim problemima, izazovima i nevjerojatnim situacijama. Počevši od toga kako je od glavne uloge isprva odustala Kate Winslet, pa istu prihvatila Nicole Kidman, koja je zatim nevjerojatnim slijedom događaja bila spriječena doći na snimanje u Njemačku zbog problema na australskom setu filma „Australija” redatelja Baza Luhrmana, poslije čega je Kate Winslet ponovno upala u igru, potom su u razmaku od dva mjeseca umrla dva glavna producenta (Anthony Minghella i Sidney Pollack). Ja sam se tako našao u tom kovitlacu i objeručke prihvatio ponudu da skladam idejnu glazbu za film i budem savjetnik za glazbu na istom.

Proces otkrivanja slojeva koje je Winslet razvijala za svoj lik nadahnuo je Glasera da se koristi analognim pristupom u komponiranju, usmjeravajući se prema dubokim emocionalnim i karakternim nijansama koje su prožimale glumački izričaj i narativ filma.

Njegov doseg nije samo u filmskom skladanju, nego je renesansni tip koji je i svojevrsni filmski diplomat na domaćem terenu. Umjetnički je direktor Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka (International Sound and Film Music Festival) u Samoboru.

Festival ima cilj širenja svijesti o neizostavnim ulogama glazbe i zvuka u filmu te istovremeno podržava skladatelje i dizajnere zvuka diljem svijeta. Kroz jedanaest godina postojanja, ISFMF je postigao značajnu međunarodnu prepoznatljivost, privlačeći tisuće prijava filmova za nagradu Crystal Pine u različitim glazbeno-filmskim kategorijama. Također, dodjeljuje nagrade za životno djelo, a dosadašnji su dobitnici uključivali imena poput Ennija Morriconea, Clinta Eastwooda, Ryuichija Sakamota, Alfija Kabilja, Howarda Shorea ili dizajnere zvuka poput Eddyja Josepha, Scotta Millana i Michaela Minklera. Unatoč međunarodnom uspjehu, festival nije dobivao zasluženo prepoznavanje unutar Hrvatske, čak ni od strane institucija ili javnosti.

Ozren K. Glaser kreće se tako između različitih svjetova glazbe, filmske umjetnosti i literarne analize. Njegova skladateljska filozofija podsjeća na dječačku žudnju za istraživanjem, za otkrivanjem novih melodija koje čekaju da budu oživljene. Njegova traka nije linearna, koliko je fleksibilna ekspedicija filmofila i glazbenika u prilično nematerijalnom bespuću izvedbenih umjetnosti odakle izvlači inspiraciju iz raznih izvora što miluju uho, a zadirkuju oko. Lakomo uho za lakomo oko.

Ovaj je sadržaj financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u sklopu Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Post sKLAPAtelj: Hrvatski filmski skladatelji – Ozren K. Glaser je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Posljednjih smo godina imali priliku gledati brojne, više ili manje uspješne, biografske filmove proizašle iz holivudske tvornice snova – snovi su itekako bili prisutni u osobno vrlo dobrom „Blonde” Andrewa Dominika, a posve drugačiji stil koristio je Baz Luhrmann u svom „Elvisu”.

U oba filma ipak se radi o umjetnicima, glumcima ili glazbenicima, pa se utoliko u njihov kontekst uklapa domena zabave. Barem djelomično jer su im privatni životi bili daleko od stabilnih i veselih trenutaka. Ako se udaljimo od ‘zabavnjaka’ koji su sasvim dobro prošli kod kritike („Walk the Line”, „Ray”, „I, Tonya”), možemo pronaći i onu malu skupinu ljudi koja također povremeno nailazi na odobravanje holivudskih studija.

„The Theory of Everything” o Stephenu Hawkingu solidno je prošla  kod publike i kritike, a Eddie Redmayne širom si je otvorio vrata za američko tržište. Kasnije je nanizao i bolje uloge, ali ova glavna u „Teoriji svega” osim slave, donijela mu je i Oscara za najbolju mušku ulogu. Ako se vratimo 20 godina u prošlost, tu je još prihvaćeniji i danas glumački veteran Russell Crowe u ulozi matematičara Johna Nasha u „Genijalnom umu”. Sam je film sjajno prošao u trenucima kada ga je trebalo nagraditi pa je, uz sve ostale nagrade, pobrao četiri Oscara.

Redatelj Christopher Nolan od Batman trilogije (s naglaskom na „Viteza tame”) očito ima odriješite ruke i u prošlom desetljeću prikupio je mnogobrojne poklonike koji su „Inception” i „Interstellar” nazivali remek-djelima iako su od toga daleko bili. Ne može mu se poreći da je tijekom ljetnih mjeseci svojim blockbusterima izazvao pažnju ogromne količine publike, njegovi su filmovi bili predmetom rasprava kod kritike i kod publike te se o njima lamentiralo uz jutarnju kavu i večernje piće.

Nolanove zamisli vodile su da iz kina nitko ne treba izaći bez mišljenja o filmu, a to je možda i sam redatelj predoslovno shvatio snimivši „Teneta”, izbacivši ga kao prvi film s visokim budžetom tijekom pandemije te pomalo razočarao i one najzagriženije fanove.

Presjek karijere

I dok mu se na početku karijere s filmovima „Following”, „Insomnia” i posebice „Memento” sasvim zasluženo otvorio put u svijet snimanja skupljih filmova, s vremenom su se otkrile i mane koje je ponavljao iz naslova u naslov. Nije to bilo nešto za zamjeriti i da ste primorani napustiti projekciju od razočaranja, ali točno su se znale Nolanove slabe točke.

Možda su najmanje, od novijih uradaka, bile izražene u „Dunkirku”. Vrlo dobro se snašao u razdoblju Drugog svjetskog rata i masovnog spašavanja Britanaca i ostalih Saveznika s francuske obale. I zato se činilo da je sada pravo vrijeme da sazre te s pravom temom, glumcima, uigranom ekipom i uz sasvim solidan budžet od 100 milijuna dolara snimi film u kojem će sve njegove redateljske vrline nadvisiti mane.

Nolan u filmu „Oppenheimer” nije zabrazdio u pretencioznosti, ponovno je balansirao između vremenskih skokova, okupio je hrpu poznatih glumaca, a i primio se vrlo nezahvalne, ali aktualne teme. Prema medijskim napisima svijet je u protekle dvije godine bio vrlo blizu nuklearnog rata, a sada smo dobili priču o ‘ocu atomske bombe’, američkom teorijskom fizičaru J. Robertu Oppenheimeru.

„Oppenheimer” je biografski film koliko i ep, u tri sata trajanja, neprestanih dijaloga, prebacivanja radnje iz SAD-a u Europu i obrnuto, iz jednog američkog mjesta u drugo, iz obiteljskog okružja do fakulteta, vojnih baza, sastanaka, saslušanja, pustinjskih krajolika…

Nolanu je za ekranizaciju poslužila knjiga „Američki Prometej” Kaija Birda i Martina J. Sherwina, što je možda najviše pomoglo tome da i Cillian Murphy uvjerljivo uđe u lik protagonista oko kojeg se apsolutno sve vrti. Rijetke su scene u kojima Oppenheimera nema, a Murphy je junački iznio ulogu do najviših standarda.

Po svemu što je Nolan rekao, proveo je nebrojene sate u razgovoru s Murphyjem, a upućenost obojice u književni predložak doslovno je bila na razini doktorata. Teško je reći je li ikada prije Nolan imao tako uživljenog glumca u svog lika ili je biografski predznak filma u svemu tome ‘olakšao’ zadatak.

Sve u svemu, Murphy je predvodnik blistave glumačke postave – u „Oppenheimeru” gledamo i Emily Blunt, Matta Damona, Roberta Downeya Juniora, Jasona Clarkea, Toma Contija, Josha Hartnetta, Florence Pugh, Bennyja Safdieja, Kennetha Branagha – teško je uopće pobrojati tko se još tu sve pojavljuje u kakvoj sporednoj ulozi, a ponekad se tu radi o samo nekoliko minuta screentimea.

Oppenheimer – rušitelj svjetova

Većina glumaca bila je na razini zadatka glumeći supruge, ljubavnice, vojnike, znanstvenike, političare i ostale činovnike. Najveći problem pojavio se kod Damona, koji nema vojnički gard i izgleda plastično u svojim nastojanjima da bude ozbiljan (sličan problem ima i u „Airu”), a tu su i neki manji comic-relief momenti koji ne pašu u filmsku konstrukciju.

Ženski likovi, po dobrom starom Nolanovom običaju, dobivaju minimalnu pažnju, karakterizacija je gotovo nepostojeća, a ono malo vremena što dobe, Blunt i Pugh dobro iskorištavaju, iako, pogotovo potonja, iskorištena je na najperfidniji način. „Ja postao sam smrt, razarač svjetova”, kako da ne. Osim tog susramlja bez kojeg se očito nije moglo, Nolan se nije toliko koncentrirao na ljubavne trokute ili četverokute koje je Oppenheimer gajio pa se umjesto romantičnim dramama posvetio više onome što mu bolje leži, a to je stvaranje situacija u kojoj napetost dolazi do vrhunca, uz vrhunsku glazbu Ludwiga Göranssona.

Nekoliko odličnih partitura poput „Trinity”, „Quantum Mechanics” i „What We Have Done” vladaju situacijom u prvih sat i pol-dva, kada su gledatelji na rubu svojih stolica jer čekaju konačno isprobavanje bombe koju je Oppenheimer s timom, sa svim problemima po putu,  gradio u mitskom Los Alamosu, inače mjestom koje i sam fizičar poznaje jako dobro još iz djetinjstva.

Red alert!

Nakon dobro poznatih događaja u Hirošimi i Nagasakiju koji su završili Drugi svjetski rat, film se prebacuje na čistokrvnu političku dramu, triler koji ne prestaje i u kojem se izmjenjuju scene s dva saslušanja, jedno snimano u crno-bijeloj tehnici, dok je drugo u koloru. U crno-bijelom pogledu možemo uvidjeti zašto je Robert Downey Jr. ‘al pari’ s Murphyjem, ali i kako vješto manipulira što sa svojim suradnicima, što gledateljem.

J. Robert Oppenheimer s druge strane, iako je čovjek zaslužan za razvoj atomske bombe, nije dijaboličan, niti u jednom trenutku ne možemo prepoznati prijetvorne motive u njegovom ponašanju, a do izražaja etičkih i moralnih dilema dolazi sve više kako se film bliži kraju. Uz sve znanje, dvojbe, strahove, traume i zablude u kojima Oppenheimer živi, gledatelji se najviše bore s popunjavanjem slagalice koju Nolan vješto slaže do zaključka.

Puno je tu likova iz američke i svjetske povijesti za koje je bolje da postoji određeno predznanje, ponajviše zbog što fluidnijeg praćenja radnje jer broj likova povećava se iz scene u scenu, a iako se redatelj pobrinuo da budu propisno predstavljeni, teško će vam nakon pola sata predstavljati nešto više od Oppenheimerovog suradnika.

Zen Nolan

Iako smo u posljednjoj trećini filma u stanju Hladnog rata, projekt Manhattan, od kojeg je prošlo nekoliko godina, prouzročio je kolektivnu fobiju kod Amerikanaca pa su se na svaku crticu iz moguće ljevičarske prošlosti nekog od sunarodnjaka dizali na zadnje noge i dovodili ga pred gotov čin.

Drugi svjetski rat bio je davno gotov, bilo je vrijeme za novi, nešto tiši i s manje oružja u rukama, ali s puno više prstiju na raznim okidačima i crvenim gumbima. Upravo je zato „Oppenheimer” iznad prosjeka u Nolanovoj filmografiji – mogao je igrati na nešto sigurniju varijantu, masovnih prikaza uništenja, koncentracijom na europsko i pacifičko bojište, političkih konotacija i prikaza vođa Saveznika.

Osim što je gotovo neprepoznatljivi Gary Oldman pokazao kako stara garda shvaća svoj posao te smo dobili sjajnu scenu uz, prema književnim izvorima, vrlo realan dijalog Trumana i Oppenheimera u Bijeloj kući, redatelj nije pribjegao spektaklu ni u kojem pogledu.

Dostojno je završio epsku priču o teorijskom fizičaru koji je za praksu odabrao najbolje suradnike te u nekoliko godina računanja, rasprava i preko milijardu uloženih dolara, promijenio svijet. Čini se da je svaki Nolan film klackalica koja može otići u jednu krajnost. Ovaj put britanski ju je redatelj dobro balansirao.

Post „Oppenheimer”: Nolan ili kako smo naučili brinuti o potezima redatelja je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„O čemu je knjiga?” (ovo pitanje utjelovljuje Zlo u književnosti)”

Kao netko tko za život zarađuje često odgovarajući na ovo pitanje tražim načine kako za neke knjige naći riječi, kako iscijediti ono neizrecivo i predati to potencijalnom čitatelju na dlan kako bi mogao procijeniti želi li to za sebe ili ne. Prosječna je pretpostavka da knjige o nečemu moraju govoriti, da postoji radnja koja se odvija od točke A do točke B i da se to može prepričati u nekoliko minuta. Naravno, ponekad se i može, ali postoje knjige koje je gotovo nemoguće dočarati ili, ako se pokuša skratiti, iskasapiti ili približiti potencijalnom čitatelju, taj kratki opis djeluje poprilično kaotično ili još gore – dosadno. Zato to pitanje utjelovljuje Zlo u književnosti jer su priče koje se mogu svesti na zanimljivih par rečenica uglavnom ono što književnosti uopće ne bi trebalo pripadati.

„Svaki pisac trebao bi moći slobodno pisati što god poželi, bez obzira na to gdje se nalazio, odakle potjecao i ma kakva bila boja njegove kože. Jedina stvar koju od pisaca valja zahtijevati, bili oni afrički ili eskimski, jest da budu nadareni. Sve ostalo je ugnjetavanje. Budalaštine.”

Roman o književnosti

Mladi senegalski pisac Mohamed Mbougar Sarr napisao je tako roman o književnosti. Kad bismo ovaj tekst skratili u potpunosti i sveli ga na minimum, na praznoj bijeloj stranici mogla bi stajati samo jedna rečenica: „Najskrovitiji spomen na ljude” roman je o književnosti. Ali nije samo o tome, pobunit ćete se s pravom, sve dok ne zagrebete malo dublje i ne shvatite da su sve teme kojih se Sarr dotiče u ovome romanu izravno ili neizravno vezane upravo za književnost. Pa da se vratimo na pitanje s kojim sam započela ovaj tekst, kad bi to bilo dovoljno reći nekome tko bi želio kupiti knjigu, potencijalnom kupcu ponudila bih upravo ovaj opis.

Nagrada Goncourt

Za „Najskrovitiji spomen na ljude” Sarr je dobio prestižnu francusku nagradu Goncourt koja ga je lansirala među zvijezde književne scene. Kako sam pisac kaže, parafraziram, nije siguran znači li ta nagrada da je roman doista dobar ili ga njome jednostavno žele ušutkati. Njega ili javnost, tko zna. On se ipak nada da je razlog ovaj prvi, a iskreno, volim vjerovati da jest jer je roman doista izniman.

Inspiriran istinitim događajem

Na samom početku knjige stoji posveta „Za Yamba Ouologuema” koja sama već najavljuje jednu od tema. Naime, Yambo Ouologuem bio je pisac porijeklom iz Malija, koji je za svoj roman „Dužnost nasilja” 1968. godine dobio nagradu Renaudot, postavši tako prvi dobitnik afričkog porijekla. U početku je recepcija romana bila dobra, no nakon nekog vremena dio kritike optužio je Ouologuema za plagijat. Naime, optužili su ga da je plagirao Grahama Greenea i još neke druge autore. Nakon tog nemilog događaja nastavio je objavljivati, ali pod pseudonimom.

Na liku Yamba Ouologuema počiva lik T. C. Elimanea, fikcionalnog senegalskog pisca koji je objavio roman „Labirint nečovječnog” 1938. godine i nakon optužbi za plagiranje, potpuno se povukao, a roman je zabranjen. Godinama kasnije mladi pisac istog porijekla, Diégane, fasciniran pričom o Elimaneu, kreće u potragu za njim, odnosno za tajnom koja se krije iza tog neobičnog čovjeka koji je napisao remek-djelo i potom jednostavno nestao.

Paučina pripovijedanja

Ugrubo, ta Diéganeova potraga samo je okidač, pokretač radnje i opravdanje da se rasplete roman o pripovijedanju, oda književnosti. U mnogo slojeva progovara se o afričkim piscima u Francuskoj, o jeziku samome, jeziku koji koriste približavajući njime svoje naslijeđe i priče iako je zapravo stran. Progovara se o pripovijedanju kao o paukovoj mreži koja se plete i stvara iz tijela onoga tko ju proizvodi, a pauk je kao takav važan u afričkim predajama. Ali ne samo u afričkim – sjetimo se grčkoga mita o Arahni, tkalji koja se u tkanju natjecala sa samom Atenom i istkala priču o dogodovštinama bogova. U Afričkom mitu pauka vezujemo uz Anansija, poznatog spletkaroša zapadnoafričkih priča, koji nije samo to, nego je također svojom mrežom onaj koji svijet povezuje s nekim višim bićem, nečim onostranim. Sve to možemo povezati s nastankom pripovijedanja: od tkanja do spletkarenja i pretvaranja bez kojih nema dobre priče, pa sve do povezanosti s nečim većim od nas samih.

Majka paučica i pripovijedna mreža

Pauk se u ovom romanu izravno adresira kroz lik Majke Paučice, spisateljice Sige D. koja Diéganea na neki način i uvodi u priču o T. C. Elimaneu. Ona je majka priča, izvor pripovijesti koje mladića odvode na put i na njemu ga usmjeravaju. Njezina je mreža ona koja se plete oko glavne teme, kralježnice romana. Siga D. tako postaje glas unutar romana, posebna razina pripovijedanja, koja nas odvodi u ruralne dijelove i uz dozu magijskog realizma otkriva priču o porijeklu misterioznog Elimanea. Tako iz visokog društva francuske književne scene 21. stoljeća stižemo u afričko selo sa svim svojim praznovjerjima i pričama koje se prenose s koljena na koljeno. U tom prostoru pripovijesti osjećamo onu njenu iskonsku namjenu: da u čovjeku pobudi strahopoštovanje.

Preplitanje glasova

Iz prvog lica Sarrova pripovjedača Diéganea i života mladog afričkog intelektualca u Francuskoj, koji prijateljuje s piscima i influencerima, skačemo tako u pripovijedanje Sige D. koje više nalikuje pričama uz vatru koje su stoljećima donosile mudre žene predući vunu. Tako Mohamed Mbougar Sarr slaže kolaž različitih naracija, a tematizirajući pisca progonjenog zbog plagiranja i sam se koristi djelima drugih autora. Jer to je neizbježno i on to kroz ovaj roman pokazuje. Kao što je naše tijelo ono što jedemo, kao što smo mi svi ljudi s kojima smo bliski, sve knjige koje smo pročitali i sve stvari koje su nam se dogodile, tako je i književnost satkana od svih pripovijesti ikad ispripovijedanih. Sarr se čak i u naslovu koristi tuđim riječima koristeći se citatom iz romana „Divlji detektivi” Roberta Bolaña:

„Neko vrijeme Kritika prati Djelo, zatim Kritika iščezne i ostaju Čitatelji koji ga slijede. Putovanje može biti dugo ili kratko. Zatim Čitatelji umiru jedni za drugim i Djelo ostane samo, iako se druga Kritika i drugi Čitatelji malo-pomalo priključe plovidbi. Zatim Kritika ponovno umre i Čitatelji isto tako umru i na tom tragu nepogrešivi je znak izvjesne smrti, ali druga Kritika i drugi Čitatelji neumorno i neumoljivo joj pristupe i vrijeme i brzina ih dokrajče. Naposlijetku, Djelo neizbježno putuje samo prema Beskonačnosti. I jednoga dana Djelo umre, kao što umiru sve stvari, kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude.”

Roman je ovo koji me na mahove podsjetio na Zafonovu „Sjenu vjetra”, osjetila sam i zaplet dobrog trilera, lelujanje na rubu magijskog realizma, ljudsku priču o mučnim i kompliciranim obiteljskim odnosima, nazrela sam i priču o Africi izmučenoj ratovima, o mladima koji stradavaju za ideje, o beskrupuloznoj politici. Od svega navedenog, možda naoko nespojivog, Mohamed Mbougar Sarr stvorio je savršen kolaž prožet mudrošću stoljeća književnog stvaranja. „Najskrovitiji spomen na ljude” možete čitati kao priču o potrazi za prokletim piscem, ispunjenu napetošću i mistikom. Možete ga čitati kao obiteljsku sagu, kritiku kolonizacije, pogled na položaj afričkih pisaca koji se odriču svojih jezika kako bi svoje priče pričali na francuskom… U svemu tome ono što se isfiltrira na kraju i što se, čak eksplicitno, izdvaja je tvrdnja da je književnost jedina domovina.

Možete ovaj roman, kao što sam to učinila i ja, čitati kao posvetu književnosti. Još bi se mnogo toga moglo reći o ovoj knjizi i sve mi je nekako na vrh jezika, ali to su stvari koje bi prije spadale u naratološku analizu kojoj nije mjesto u jednom ovakvom formatu teksta. Ono što ostaje za reći je opet, gle čuda, citat:

„Velika djela osiromašuju i moraju to vazda činiti. Lišavaju nas suvišnoga. Iz čitanja takvih djela uvijek izlazimo lišeni: obogaćeni, ali obogaćeni oduzimanjem.”

Post „Najskrovitiji spomen na ljude” (M. M. Sarr): Književnost kao jedina domovina je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Post Ziherov spomenar: Ferragosto JAM ♡- Posljednji pozdrav najdražem festivalu! je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nastojim ne suditi knjigu po koricama, ali mi izdanje, točnije naslovnica, prilikom kupnje itekako igra ulogu te sam s vremenom izgradila sposobnost da nasumičnim pogledom na naslovnu stranu točno znam kad je koji izdavač u igri i procijenim kakav me sadržaj čeka, što bi dakle, u prijevodu značilo da određenim dijelom ipak sudim, ili blaže rečeno: na temelju nje gradim svoj prvi dojam (iako uvijek ima izuzetaka od pravila).

Divan je osjećaj kada te knjiga uspije ostaviti bez teksta, a tim bolje ako je istovremeno ukoričena u jedno ovakvo izdanje. Esteta sam, volim lijepe teksture, boje i knjige koje su na polici jednakih dimenzija, sličnih nijansi i dizajna. Izdavačka kuća OceanMore je u posljednje vrijeme gradila taj specifični vizualni identitet – minimalizam u svoj svojoj raskoši; spoj briljantnih autora i prekrasnih izdanja u koja je evidentno uloženo truda i ljubavi, kako u osmišljavanju vizualnog aspekta, tako i u odabiru kvalitetnih autora. To je vidljivo i u naslovu „Kad svijeće dogore”.

(Ni)je sve u detaljima

S jedne se strane borim između osjećaja zadovoljstva kojemu je prethodio moj odabir konkretno ovog naslova, dok me s druge strane knjiga „Kad svijeće dogore” stavila u pomalo nezavidan položaj.

Pisanje ovog osvrta, kojeg pišem iz namjere kako bih ovu knjigu osvijestila i približila drugim čitateljima, a postoji i onaj (pomalo sebičan?) razlog koji uključuje moj osobni doprinos broju tekstova i iskazivanju poštovanja ovom autoru. Bila bi zaista velika šteta da vam se ova knjiga ne nađe na listi želja.

Majstor uočavanja i zaustavljanja trenutka

Márai je umjetnik, majstor zapažanja, koji iz svakog proživljenog trenutka svojih likova uspije izvući maksimum emocija, i to kroz naizgled trivijalne svakodnevne radnje, poglede, kretnje i korake.

I iz tog razloga možete pretpostaviti koliko je nezahvalan ovaj moj trenutni položaj: pokušaj opisivanja i analize knjige, u kojoj je autor svojim opisivanjem dosegao najviši stupanj preciznosti i napisao tekst koji je gotovo pa nemoguće prepričati?

Dugo nisam pročitala djelo koje sadrži ovoliko opisa i detalja; kako u pogledu samih likova, vremena i prostora, osjećaja, pa sve do onih najsitnijih detalja poput pogleda, kretnje, ekspresije lica i gestikulacije. Kako opisati nečiji pogled?

Kako opisati nečiji hod i na temelju njega stvoriti atmosferu u kojoj čitatelj čuje korake glavnog lika? Možda si možete vizualizirati autorovu sposobnost uočavanja i prepričavanja, ako vam kažem da je Márai sposoban na temelju jednog pokreta napisati cijelu stranicu priče.

Toliko je dobar u opisivanju da pišući o naizgled trivijalnim stvarima, poput položaja namještaja u prostoriji, čitatelju uspješno prenosi atmosferu i emociju, mijenja mu raspoloženje.

Márai je vješt i precizan u odabiru riječi, vješt do te mjere da kroz sitnice i detalje na čitatelja prenosi onu najdublju emociju. Čitatelj ih jednostavno osjeća, i baš je to ona dodatna dimenzija ljepote koja ovu knjigu izdvaja od drugih, tematikom i žanrom srodnih književnih djela.

Márai svojim umijećem i književnim izričajem ovaj moj tekst neupitno dovodi do granica osrednjosti, u što ćete se, nakon čitanja knjige imati prilike uvjeriti i sami.

„Čekaj me i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo”

Naizgled jednostavna radnja koja bi u pokušaju prepričavanja potencijalno mogla djelovati kao već ispričana priča. Međutim, autor briljantno gradi svoje likove za koje sam iz stranice u stranicu bila sve jače vezana, do te mjere da me na nekim dijelovima znatiželja živu pojela jer iz stranice u stranicu postaje sve napetije i neočekivanije.

„Čekaj me i ja ću doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom..”

Ove riječi izrekao je 40-ih Konstantin Simonov, a glavnom je liku pristiglo pismo dočekao nakon čak 41 godinu i 43 dana.

Kroz priču pratimo generala koji na samom početku dobiva već spomenuto pismo, a priča se gradi retrospektivno i vi skupa s generalom jedva čekate: čekate kako biste otkriti što se i kako događalo u prošlosti, kao i na ono što će se tek događati.

„Sada kada je prošlo prvo iznenađenje odjednom se osjećao umorno. Čovjek se cijeli život priprema. Prvo je uvrijeđen. Onda želi osvetu. Onda čeka. Već je dugo čekao. Više se nije sjećao kad su se uvrijeđenost i želja za osvetom pretvorile u iščekivanje. Sve ostaje u vremenu, ali postaje tako bezbojno, baš kao one stare fotografije snimane na metalnim pločama.”

Čovjekova najviša svrha

Krenula sam čitati pod pretpostavkom da će tema knjige biti neka neprežaljena žena u generalovom životu – kako to nerijetko i biva, a ono što me se nekako najviše dojmilo je to da sam zapravo čitala knjigu o prijateljstvu.

Pravo, iskreno i bezuvjetno prijateljstvo za glavnog lika predstavlja ujedno najvažniju i najvišu čovjekovu svrhu. Ono najbolje od ljudske prirode što čovjek može dati drugom čovjeku, njegovu temeljnu ulogu spram drugoga, ako pak ima dovoljno sreće da se u njoj ostvari.

„Njih nije obuzela žudnja koja se javlja kod ljudi u onom nesvjesnom i iskrivljenom obliku kada prvi put čovjek želi oduzeti svijetu tijelo i dušu drugoga čovjeka, da bi to pripalo samo njemu, i jedino njemu…. Njihovo prijateljstvo bilo je tako ozbiljno i nijemo kao što su to svi veliki osjećaji koji ostaju za cijeli život. I kao u svim velikim osjećajima, i u ovom je bilo i sramežljivosti i osjećaja krivnje. Čovjek ne može nekažnjeno oduzeti nekoga ostalima.”

Ovo je priča o prijateljstvu, ljubavi, životnom pozivu, samoći, tuzi i izdaji. U knjizi „Kad svijeće dogore” autor postavlja pitanje postojanja moralnih načela, njihove interpretacije i posljedične ovisnosti od položaja onog tko ih tumači, uza sva ona pitanja koja se tiču najdublje čovjekove prirode.

Što je ono ljudsko i što nam je urođeno? Što smo od svega toga mi, a što smo stekli obiteljskom situacijom, odgojem i kulturom te koliku je ulogu odigrala sredina u kojoj smo odrastali?

Možemo li u neko svoje (ne)djelovanje biti sigurni stopostotno, ili pak više naginjemo onoj staroj „nikad ne reci nikad”? Može li se čovjek zaista promijeniti i kako?

Koja nam je obveza prema drugom ljudskom biću? Postoji li ono „ispravno” i je li ispravno i onda kada je za drugoga dijametralno suprotno? Koja je granica između „ja” i „drugi” i postoji li neki univerzalni minimum načela koji bi nas vodio prema onome što bi podrazumijevalo najbolju, ultimativnu odluku?

Kako u svemu tome odabrati stranu, opredijeliti se za „jedan put”, i ostati čovjek, prvenstveno sebi pa onda i prema drugima? Iako brojem stranica ne prelazi dvjesto, knjiga za sobom ostavlja ogromnu podlogu za promišljanje i vlastitu introspekciju.

„Ali činjenice su ponekad samo jadne posljedice. Čovjek ne griješi time što čini, nego namjerom kojom čini ovo ili ono. Sve je u namjeri. Čovjek može biti nevjeran, može učiniti podlost, da i najgore, može i ubiti nekoga, a iznutra ostati čist. Činjenice još nisu istina. One su uvijek samo posljedica.”

Što je povjerenje i kako ga definirati? Postoji li i onda kada ga druga strana iznevjeri i koja je uloga naših očekivanja u svemu tome? Što je sa situacijama u kojima svoje povjerenje dajemo isključivo jer ono po defaultu podrazumijeva nešto zauzvrat?

Kakvi smo to onda mi i jesmo li prijatelji osobi s druge strane? Bi li se prijateljstvo kao takvo trebalo svesti pod neki univerzalni pojam i načela ili ga ostaviti ovako krhkim i podložnim subjektivnom tumačenju?

„Osim toga, ljudi rado bježe i od samoće u svakovrsne intimnosti, zbog kojih se najčešće kaju, ali neko vrijeme misle da je ta povjerljivost već neka vrsta prijateljstva. Sve to, naravno, nije ono pravo. Čovjek zamišlja da je prijateljstvo služba. Ni zaljubljenik ni prijatelj ne očekuju nagradu za svoje osjećaje. Ne želi protuuslugu, ne vidi nestvarnim biće koje je odabrao za prijatelja, poznaje mu greške i prihvaća ga sa svim posljedicama. To bi bio ideal. I ako jedan prijatelj poklekne, jer nije pravi prijatelj, možemo li ga optužiti ili osuditi njegov karakter i njegovu slabost? Što vrijedi prijateljstvo u kojem u drugome volimo vrline, vjernost, izdržljivost? Što vrijedi bilo kakva ljubav koja hoće nagradu?”

A ljubav?

Za kraj, valja spomenuti i dimenziju ljubavi, jer kakva bi to knjiga bila kad se bar u nekim aspektima ne bi bavila tim najkompleksnijim ljudskim odnosom, pa je tako autor dao svoj doprinos i u tom polju.

„Zato što strast ne raspravlja riječima razuma. Strasti je posve svejedno što dobiva od drugoga, ona se želi izraziti, nastoji potpuno provesti svoju volju, pa ako zauzvrat i ne dobiva ništa drugo nego blage osjećaje, ljubaznost, prijateljstvo ili strpljivost. Sve su velike strasti beznadne, inače nisu strasti nego nagodbe, pametni kompromisi, razmjene mlakih osjećaja.”

Post „Kad svijeće dogore” (S. Márai): Majstor uočavanja i zaustavljanja trenutka je prvi puta viđen na Ziher.hr.