Konačno smo dočekali glavnu senzaciju ovogodišnjeg Eurosonga – Konstrakta je izazvala euforiju i nestrpljivo iščekivanje brojnih Zagrepčana, a Tvornica kulture ove subote bila je najpoželjnije mjesto u gradu.

Uvertira u događanje tjedna bio je vrlo vruć, sparan dan. Taman kada sam se zaputila na koncert, nebo je odlučilo ispratiti svu gradsku žegu jednom od impozantnijih duga i uvesti me u jednako tako zagušljivu Tvornicu. Ne baš idealni vremenski uvjeti za koncert u zatvorenom prostoru, no sve je to nekako dalo začina Konstraktinom nastupu, čije se izvedbe vrte oko kaotičnosti naših života.

Školski odrađen uvod uronjen u svijet Matrixa

Konstrakta je na pozornicu izašla u bijeloj čipkastoj košulji, bijelim širokim hlačama i neizostavnim bijelim Borosanama koje su postale nikad traženije od nastupa na Eurosongu. U rukama je nosila buket cvijeća s kojim je sugerirala svoju želju da se iluzorno vjenča s publikom i proživi svaki scenski moment s njom.

Na početku koncerta je to sve bilo u nekoj zamisli, kao na školskoj priredbi, pomalo naučeno i u blagom grču. Vidjelo se da Konstrakta nije bila u potpunosti opuštena i kao jedno s publikom, u korist popravka atmosfere nije išlo izvođenje stvari Zemlje gruva, koje, iako nisu puka nepoznanica zagrebačkoj publici, nisu bile najprisnije numere mlađeg dijela auditorija.

Publika je živnula u pravom smislu te riječi kada je krenuo njezin samostalan hit Žvake. Prilikom izvođenja pjesme osvanuo je videozid s prikazom androida, koji služi kao kritika modernog robovlasničkog sustava u kojem se čovjek nalazi (Uzeću žvake da napravim balone kako pucaju, da gledam kako pucaju, kako pucaju, ko ljudi pucaju).

Dobar dio koncerta je bio preplavljen led ekranima po uzoru na Matrix jer su nam Konstrakta i Zemlja Gruva preko toga nastojali aludirali kako živimo u lažnoj realnosti lišenoj svih esencijalno ljudskih osobina i kako smo svedeni na objekte korporacija koji koče razvitak našeg istinskog potencijala.

Foto: Igor Jurilj/Ziher.hr

Hitovi Dine Dvornika za dizanje publike

Konstrakta nažalost još uvijek ima premalo svojih pjesama(Nobl, Mekano, In Corpore Sano, Neam šamana i Žvake) da bi mogla održati svoj samostalan koncert. Zemlji gruva na svu sreću hitova ne nedostaje, no primijetila je Konstrakta kako zagrebačka publika ne reagira najsrčanije na njihov repertoar, pa su morali uvesti neke preinake u svom nastupu.

A gdje ćeš bolje s preinakama krenuti, nego okrenuti na vječne hitove hrvatskog kralja funka Dine Dvornika. Izbor koji je pao je prilično razuman, budući da je Zemlja gruva također funky sastav i nije bilo problema s tranzicijom zvuka.

Obrade Afrike, Ti si mi u mislima i Zašto praviš slona od mene su se jako lijepo uklopile koncertni program i rasplesale publiku. Konstrakti je Dino Dvornik također godio jer se više kretala na pozornici, čak je i koketirala s publikom u prvim redovima. Publici su još poklonjene obrade pjesama Riblje čorbe i Massive Attacka.

Triptih, grudnjaci i knjižica kao vrhunac večeri

Neću lagati, no cijelu večer sam čekala trenutak izvedbe In Corpore Sano (koja, uz ranije izvedene Nobl i Mekano, čini dio Triptih trilogije). Zanimalo me hoće li Konstrakta ponoviti akt pranja ruku s Eurosonga, budući da je prije izvedbe izbivala dvije pjesme (u to vrijeme zabavljale su nas solo improvizacije gitare Milana Boškovića, kako kaže, njezine prve ruke).

Malo sam se razočarala kad sam vidjela da su ručnici tu, no ne i lavor, no brzo sam zaboravila na taj mizerni nedostatak i krenula sam strastveno pjevati s ostatkom Tvornice. Znala je Konstrakta da nas je većina došla upravo zbog Triptiha i odlučila nas je dodatno počastiti za kraj, otpjevavši cijeli Triptih za vrijeme bisa, za koji je čuvala svaki atom svoje energije – Konstrakta je skakala kao da je na trampolinu i u potpunosti se prepustila trenutku.

Možda su ju i pokloni fanova, čija se primopredaja odvila netom prije, dodatno digli (pritom ne mislim na sve silne grudnjake koje je revno skupljala kroz cijeli koncert, kao da je Alex Turner). Iz publike su uletjele i pokoje bokserice, kao i prigodna knjižica.

Nedostatak ventilacije i wannabe VIP zona

Nisam sigurna jesu li me previše razmazili festivali i koncerti na otvorenom pa možda bez razloga gunđam, no smatram kako Tvornica kulture nije najbolji izbor za koncerte na 30+ stupnjeva. Čak ni sama VIP zona nije bila ugodnija za boravak iako nije bilo gužve. Budući da je Konstrakta lijepo kliknula s hrvatskom publikom, nadam se da ćemo ju u sklopu promocije albuma prvijenca gledati na nekoj ljetnoj pozornici ili još jednom u Tvornici uz nešto niže temperature.

Post Konstrakta (Tvornica): Obasuta poklonima kao najveća pop senzacija je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Placebo nam dolazi po šesti put u Hrvatsku 27. lipnja, nakon dvije odgode usred pandemije. Ponudili smo vam 10 fikseva nakon prvog otkazivanja za lakše prebolijevanje i odmah možemo reći da je ono žešća lista, negoli ova s najboljim ostvarenjima karijere. Gledali smo ih mnogo puta, a zadnji od njih bio je 2016., pa znamo koliko znojan spektakl možemo očekivati.

Nakon četvrt stoljeća autentičnog rada neusporedivog s bilo čim na sceni, Placebo su kao trojka postali miljenici hrvatske publike unazad dvadeset godina. Među prvima su govorili o duševnom zdravlju, pomračenosti ljudskog uma, nošenja s problemima i drugim ljudima uz pomoć opijata i svakojakih droga, a sve to kroz oštar, distorziran, moduliran alt-rock koji svejedno na kraju gotovo svake pjesme tjera suze na oči.

Ipak, Placebo nikad nisu bili depresivni, premda ih najbolje opisuje melankolija. Ususret jednom od najvećih stranih koncerata sezone, prisjetili smo se karijere nekadašnje trojke, današnjeg dvojca, počevši s 1996., kad su debitirali i uzdrmali scenu više nego je to Seve učinila kod nas 2004. svojim videouratkom.

1. Without You I’m Nothing

Placebo su snimili Without You I’m Nothing za istoimeni drugi studijski album. S prvim su rasturili scenu svojim androginim izgledom, ali nimalo nevinim, mlakim i slatkim zvukom. Teške distorzije gitara, oštar zvuk i izvanzemaljski vokal obilježili su ih na sceni gdje ih je primijetio najveći – David Bowie. Najprije ih je pozvao da mu otvaraju određene nastupe 1997. godine, da bi se, nakon što su snimili nasljednika prvijenca, obratio da nanovo snime ovu pjesmu o patološkoj ovisnosti u partnerskom odnosu i manjku osjećaja vlastite vrijednosti usred poistovjećivanja s vezom.

Molka je Bowie nazvao dok je bio na Kanarima na godišnjem odmoru i probudio ga u gluho doba noći zbog vremenske razlike. Uskoro su snimili novu verziju singlice u studiju, gdje je Molko, preplavljen i zabezeknut radom s Bowiejem, tražio drugi pokušaj unatoč prvom koji ga je raspametio jer je naprosto htio još snimati s Bowiejem. Progresivnu pjesmu bez ijednog ponovljenog dijela izveli su i zajedno uživo i slovi kao jedan od najboljih dueta britanskog rocka.

2. My Sweet Prince

S istog studijskog albuma skinuta je i My Sweet Prince dvojakog značenja naslova koji se olako može poistovjetiti s klišejem idealiziranja partnera, na tragu Without You I’m Nothing, ali My Sweet Prince je pjesma iz najmračnijih labirinta ljudske svijesti. Govori o posrnuću s narkoticima i romantiziranjem ovisnosti, kao monstruozne zvijeri koja svoju žrtvu nagrađuje trenutačnim zadovoljstvom, a onda ga baca niz liticu.

Briljantno tekstopisanje, kao na ovoj numeri, dogodit će se svega nekoliko puta u magnum opusu Placeba, ali kriptičnost, metaforičnost, crnu simboliku i zazor kao na ovoj pjesmi možda će postići još svega na singlu Protege Moi.

3. Nancy Boy

Kad su debitirali 1996. godine s Nancy Boy ni u multikulturalnoj Engleskom nikome nije bilo svejedno vidjeti androgine momke s izraženim, prigrljenim i naprasitim queer momentom, kojeg nikad nisu ni dovodili u diskusiju. Pjesma je odmah zakucala i zacementirala njihov poslovični zvuk, Molka je učinila glasom podzemlja u javnosti i uskoro u mainstreamu, a najavila je trio koji će vrlo otvoreno i neapologetički pjevati o hedonizmu, drogi, seksu i disfunkcionalnim vezama u disfunkcionalno-licemjernom društvu.

Provokativan, kontroverzan i vraški zarazan, Nancy Boy neizostavna je stvar svakog koncerta Placeba kakva kod nas ni 26 godina od debija ne bi mogla proći na tradicionalnoj i konzervativnoj, dušobrižničkoj sceni.

4. Meds

Droge i narkotici vječan su leitmotif opusa Placeba, medikamentima posvećuju svoj peti album istog naslova. Pjesma Meds govori o psihotičnoj ličnosti koja se natječe sa stvarnošću bez narkotika i gubi bitku.

Oštri bubnjevi Stevea Hewitta, kao jednog od izvornih članova, ovdje će se čuti posljednji put jer na idućem albumu „Battle for the Sun” mijenja ga američki imenjak Steve Forrest, kojeg smo najviše puta mogli gledati iza Briana i Stefana na nastupima u Hrvatskoj.

Meds je kao singl bio dio albuma koji je podijelio fanove i kritiku jer nije tematski donio ništa svježe, ali zanemariti klasike poput Infra Red ili sljedeće na listi Song To Say Goodbye bilo bi besramno podcjenjivanje odličnog izdanja.

5. Song To Say Goodbye

Kao i prethodna numera s istoimenog albuma, posljednja stvar Song To Say Goodbye jedna je od brojnih downtempo pjesama s vjerojatno jednim od najljepših i najživopisnijih tekstova benda.

Godinama su fanovi na forumima i u komentarima ispod video spota na YouTubeu raspravljali o značenju, pa su se mnogi složili da se, kao i na My Sweet Prince, radi o dijalogu s demonom droge, točnije heroinom. U pratećem videospotu bez benda dobila je sasvim drukčiji vizualni tretman u zamjeni uloga odrasle osobe i djeteta, gdje ovaj mlađi usmjerava i vodi propalog oca. Pjesma je to koja će iznenaditi strukturom na pola puta i natjerati suze na oči.

6. Every You Every Me

Perverzna i izvrnuta pjesma o nezadovoljstvu spavanja sa subjektom pjesme, svoj je komercijalni odraz dobila u filmu „Okrutne namjere” kao glavni dio soundtracka.

Naravno, Molko nikad ne bi prepustio pjesmu konvencionalnim prikazima međuljudskih, erotskih i romantičnih odnosa, pa je film s nimalo dobrim likovima dobio prikladnu glazbenu priču. Ona je pak Placebo apsolutno lansirala 1998. godine u stratosferu, kada su vladali radijskim postajama i od ove pjesme dobili vjerojatno najveći komercijalni hit karijere.

7. Pure Morning

Ah, taj Molko… Nekima su čarobna jutra ispijanje kave i papanje kroasana, nekima maženje s voljenom osobom, nekima samo izležavanje u krevetu, a njemu su ona u kojima pronalazi lijek za ‘skidanje’ sa svega od večeri prije, traženje utjehe u prijateljskom zagrljaju i rastrganosti između ekstremnog hedonizma i cijene koja se za to plaća.

Sve to prati maestralan spot u kojem pjevač zamućena uma prepada i vara mase oko životnih poteza. Zbog nje danas svi znamo nastaviti stih „A friend in need is a friend indeed, a friend with weed is better”…

8. Special K

Jedan od najkontroverznijih singlova već problematičnog Placeba bio je Special K s trećeg studijskog albuma „Black Market Music”, kao jedna od onih dvojakih metafora za ljubav kao drogu i drogu kao ljubav.

Special K bilo je kodno ime ketamina kao nekoć jedne od omiljenih engleskih droga, iako se radilo o životinjskom anestetiku. Za ljude ima psihoaktivne učinke kao droga koja zna izazvati kognitivnu disocijaciju, a to je valjda ono što je potrebno kronično usamljenim osobama kakve su i nadahnule zločestog Molka na pisanje ove distorzirane pjesme.

9. Special Needs

Slijedi još jedna pjesma s “posebnim” statusom. Ovaj put se ne radi o drogama, vjerovali ili ne. Ne radi se ni o osobama s posebnim potrebama u klasičnom kognitivno-razvojnom smislu, nego o nemogućnosti ostvariti samostalnost, neovisnost i samodostatnost, nakon veze s kojom smo se poistovjećivali.

Naravno, sve velike prve ljubavi završavaju najvećim emotivnim raspadom iz kojeg nam se čini da nema nade i povratka. Red grižnje savjesti, red kažnjavanja, red idealiziranja i glorificiranja partnera… Nađite nam nekoga tko to nije prošao.

10. Running Up That Hill

Serija „Stranger Things” ponovo je lansirala singl Running Up That Hill na ljestvice slušanosti i dovela autoricu Kate Bush na broj 1 nakon 37 godina. Jedan od glavnih glumaca serije, Jamie Campbell, otkrio je da je slušao verziju Placeba dok se pripremao za ulogu. Bower kaže da je kao veliki fan Placeba slušao njihovu verziju dok se pripremao za ulogu Vecne. Kako kaže, dok je pokušao ući u um demonskog stvorenja, pomagalo mu je slušati Running Up That Hill u melankoličnijoj izvedbi Briana Molka.

Placebo su od početka karijere poznati po brojnim obradama pjesama cijelog žanrovskog spektra, pa su redovito obrade i objavljivali kao B-strane singlova, bonus pjesme na kompilacijama ili pak imali i službeno dugosvirajuće izdanje „Covers” paralelno sa „Sleeping With Ghosts”, među kojima su se našle i Where Is My Mind The Pixiesa, I Feel You Depeche Modea ili 20th century Boy T.Rexa. Ovaj bonus disk objavljen je 2003., a uvodna stvar je uskrsli hit Running Up That Hill art pop ikone Kate Bush, za koju je spot čekao pune četiri godine.

Kad je spot objavljen 2007. godine između albuma „Meds” i „Battle For The Sun”, Placebo je angažirao fanove da se snimaju kako sinkroniziraju tekst pojedinih dijelova pjesme i složio je jedan od prvih fanovskih kolaža za neki od singlova.

Pjesma je u samom startu bila ultimativni hit Placeba, pa su je izveli i 2007. na zagrebačkom Sigetu u sklopu Radar festivala, kada su nam po drugi put došli u sklopu turneje „Meds” i javno demonstrirali kako obrada može zazvučati bolje od originala. To je (po mom mišljenju) jedna od onih rijetkih koje ne želim priznati zbog vlastite mitomanije, ali, žao mi je – Placebo je apsolutno briljirao na ovoj pjesmi.

***

Očekujemo da će Placebo izvesti većinu ovih klasika na zagrebačkoj Šalati, posebice posljednje rangiranu, kao nanovo uskrsli hit.

Ulaznice kupljenje za ranije termine, koji su odgođeni, vrijede za ovaj koncert. U prodaji su i dalje po cijeni od 240 kuna, a na dan koncerta cijena će biti 260 kuna. Službena prodajna mjesta su Dirty Old Shop (Tratinska 18), Rockmark (Ul. Hrvatske bratske zajednice 4), Aquarius CD Shop (Varšavska 13), Dallas Music Shop Rijeka (Splitska 2a), sva prodajna mjesta Eventima i online.

Post Placebo u 10 pjesama za razumijevanje pomračenog uma je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Mislav Gleich, student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u zadnjih je godinu dana postao novo relevantno ime na domaćoj književnoj sceni. Prošlu je godinu obilježio polivalentnim romanom „Beskrajno ljeto”, koji je postao jedan od tada najtraženijih domaćih naslova. Kvalitetu njegova rada potvrđuje i članstvo u Društvu hrvatskih književnika u kojemu je trenutno najmlađi član, ali i jedan od najmlađih u povijesti društva.

Nakon tri objavljena djela „Nikolay Vasilevsky”, „Samostan Craven Hill” i „Beskrajno ljeto”, došlo je vrijeme i za četvrti roman naslovljen „Velika nevolja oca Dickersona: priča iz Colorada”. Riječ je o crnohumornoj priči inspiriranoj radovima braće Coen, Guya Ritchieja, ali i pisaca kao što su Charles Dickens, Winston Groom i Stephen King. Priča je to o eponimskom junaku, ocu Dickersonu, koji je, ni više ni manje, ateistički svećenik iz Colorada.

Jedne noći, na inače pustoj prometnici, on u alkoholiziranom stanju slučajno pregazi tajanstvenog mafijaša te uz njega pronađe pištolj i pola milijuna dolara. Nakon što pobjegne s mjesta nesreće, u njegov gradić sjatit će se i druge ekscentrične figure. Između ostalog, bit će ondje i drugi mafijaši koji će od svećenika htjeti povratiti novac. Tu će se naći i budalasti šerif, koji će nastojati razotkriti što se zbiva u tom mjestašcu. Uslijedit će, jednom riječju, crnohumorni kaos.

Vjerujem da je kratki opis zagolicao maštu svim ljubiteljima crnog humora te da već hitaju ka obližnjim knjižarama po svoj primjerak. Za one koji se još dvoume, u nastavku slijedi intervju s Mislavom u kojemu je govorio o dosadašnjem radu, stilu pisanja, motivaciji i budućim projektima.

Mislave čestitam ti na izdavanju već četvrtog romana. Kako se kao autor osjećaš kada novi roman zauzme mjesto na policama knjižara i kako si zadovoljan održanom promocijom?

Puno hvala! Objava romana uvijek je velik događaj, koji zauzima posebno mjesto u autorovom srcu. Nema ljepše stvari od trenutka kad ti poštar dostavi kutiju ispunjenu primjercima romana, koji je taman izašao iz tiska. Također je poseban osjećaj vidjeti svoj roman u knjižari – ja se uvijek, htio – ne htio, nasmiješim i pomislim „Zar se ovo stvarno dogodilo?”, jer mi je to još uvijek nevjerojatno. Što se tiče promocije u Hoću knjigu, jako sam zadovoljan, mislim da je dobro prošla. Čak je i naša velika književnica Sanja Pilić bila nazočna.

Foto: Marija Tomas

Po kojim se elementima „Velika nevolja oca Dickersona: priča iz Colorada” razlikuje od prethodnih romana i što te motiviralo da ga napišeš?

Taj roman napisan je u zasad najsretnijem periodu mog života, nakon objave prvih dviju knjiga. Htio sam nešto pisati u tom trenutku, ali nisam imao nikakvih pametnih ideja, sve dok nekako na silu nisam smislio priču o pijanom svećeniku ateistu. Kako je priča bila otkačena, a zbog tog drukčija od romana na kojima sam prethodno radio, morao sam je staviti na papir. Najviše se ističe po humorističnom tonu, pripovjedaču, pozitivnoj poruci i velikom naglasku na američku kulturu.

Lik svećenika već si upotrijebio u hororu „Samostan Craven Hill”. Postoji li razlog zbog kojeg si ponovno izabrao istog lika? Ima li to veze s tvojim pogledom na religijske vođe i njihove karaktere?

Ni Craven Hill ni Dickerson ustvari nemaju neke veze s vjerom per se. Craven Hill je, ako već i jest neka kritika, kritika pojedinih svećenika koji odstupaju od načela ljubavi i suosjećanja koje tobože zastupaju. Dickerson nije nikakva kritika religije, niti bih, zapravo, putem fikcije promovirao svoje društveno-političke stavove. Moje priče namijenjene su za zabavu. A što se tiče likova svećenika, jednostavno volim taj arhetip, pogotovo kad mu pridodam neki paradoks: svećenik ne bi trebao biti pijan, a još bi manje trebao biti ateist, zar ne? Ali svoje vjerske stavove volio bih zadržati za sebe.

Velik utjecaj na tvoj stil pisanja ostavio je opus Charlesa Dickensa. U kojoj je mjeri „Velika nevolja oca Dickersona: priča iz Colorada” vezana uz poznatu „Božićnu priču”?

Sviđa mi se ovo pitanje jer je Dickens zaista bio jedan od većih utjecaja na Dickersona. Kao lik, Dickerson je baziran na Ebenezeru Scroogeu – on je u početku mizantrop, oštar na jeziku i zajedljiv, ali kroz knjigu prolazi kroz dickenzijanski razvoj kao i Scrooge. Imena svećenika u Shandsvilleu također nose dickenzijanski prizvuk – Bendenburp, Fickwacker, Crampstiff, i tako dalje. A pripovjedač s vremena na vrijeme, zbog humora i rečeničnih konstrukcija, podsjeća na Dickensove pripovjedače. Nadam se, uz sve to, da knjiga i temom iskupljenja i optimizmom podsjeća na Božićnu priču.

Foto: Giulia Tonero

Ovom knjigom vratio si se pisanju u trećem licu. Rangiraš li svoje romane po nekim kriterijima koje smatraš važnima i bi li u tom slučaju „Beskrajno ljeto” odnijelo prvo mjesto s obzirom na to da je u njoj dio tvoje intime?

Dugo sam vjerovao da mi je najdraži roman koji sam napisao Teror u Malwarku, trenutno još uvijek neobjavljen. Međutim, s vremenom mi se perspektiva promijenila, pa više ne znam koliko to stoji. Definitivno je roman kakav sam oduvijek htio napisati. Dickerson je roman na koji sam najponosniji jer je pružao najviše otpora u stvaranju. Beskrajno ljeto najosobniji je i najintimniji. No nemam neku rang listu. Neka čitatelji prosude koji je najbolji.

Za svoja djela dobio si puno pohvala istaknutih književnih kritičara među kojima je i Tin Lemac, no kakve su reakcije čitatelja? Kakva djela danas najviše zanimaju ljude i jesi li se uklopio u očekivanja publike?

Ovisi o romanu. Beskrajno ljeto neki su čitatelji jako nahvalili, dok su neki bili vrlo kritični. Mislim da je mnoge zasmetalo to što taj roman ne spada u određeni žanr. Bio je opisan kao psihološki triler zbog introspekcije i elementa trilera kojim započinje, no on zapravo miješa razne žanrove – Young Adult, dramu, ljubavni… Neki su ljudi očekivali konvencionalniji triler pa ih je zasmetalo što to nisu dobili. Zato mislim da će se Dickerson više svidjeti generalnoj publici – pristupačniji je. Ljudi čitaju žanrovsku književnost, a ova knjiga spada u žanr.

Sada si već duboko uplivao u spisateljske vode i znaš kako funkcionira svijet umjetnika. Koji su po tebi glavni problemi u hrvatskoj književnosti i može li se svako djelo nazvati “pravom” književnošću?

Ja nisam jedan od onih koji dijele književnost na „zabavnu” i „umjetničku”. Ne volim ni voditi razgovore o tome jer im ljudi pristupaju s različitim značenjem temeljnih pojmova. Što se mene tiče, ako je neka fiktivna priča objavljena u obliku knjige, pa bila to Nives Celzijus ili Dostojevski, ja to klasificiram pod „književnost”. Ne volim elitistički pristup da se „prava” književnost mora baviti nekim dubokim pitanjima poput egzistencijalizma, smisla života ili slobodne volje.

A glavni problemi u hrvatskoj književnosti su mnogobrojni – malo tržište, zasićenost autorima, naglasak kritičara na literary fiction žanru, financijska ovisnost naklada o državi, marketing… Što se tiče marketinga, moram pohvaliti Tomislava Goleša Babića iz Red Foxa koji se silno potrudio promovirati moje romane – mislim da bi i drugi pisci trebali težiti ka što boljem marketingu.

Foto: Giulia Tonero

Premda si prvenstveno pisac, okušao si se i kao kantautor. U kojoj si fazi sa stvaranjem glazbe u okviru projekta Paladin Mode? Hoćeš li uskoro snimiti sve pjesme koje su se nakupile uslijed razdoblja neaktivnosti?

Koliko god volim glazbu, pala mi je u drugi plan tijekom pandemije (kao i samo pisanje, zapravo). Imam dosta neobjavljenih pjesama, ali ne znam što će biti s njima. Trenutno mi glazba nije prioritet, jedva stignem obaviti sve ostalo.

Kako teče dorada romana „Teror u Malwarku”? Možeš li otkriti pokoji detalj o sadržaju i stilu kojem pripada, ali i kada ćemo ga moći čitati?

Dobar je dio romana dorađen, ali imam još posla jer je knjiga vrlo opsežna. Nadam se da će izaći u narednih godinu i pol. Pripada žanru trilera, ali naglasak je na socijalnoj komponenti i odnosu između raznih likova. Ima tri protagonista: Mylesa, Georgea i Alfieja, dječake iz Malwarka. Radnja prati njihove živote i razvoj tijekom jedne školske godine za vrijeme koje u njihovom gradu nestaju druga djeca. Dječaci rano otkrivaju da iza otmica stoji samotna starica Barra, pa priča prikazuje kako se oni nose s tom spoznajom i što čine po tom pitanju.

Negdje sam pročitao da se inspiriraš najbanalnijim stvarima i da ne tražiš ideje, već one pronađu tebe. Pa kojim si banalnostima i idejama zaokupljen posljednjih dana?

Taj citat ima pomalo netočnu implikaciju. Da, može me inspirirati neka banalna stvar, kao što me inspirirao pogled na časnu sestru koja je hodala sa suprotne strane ulice, ali generalno crpim inspiraciju iz filmova i drugih knjiga. A posljednjih dana zaokupljen sam učenjem za diplomski ispit iz komparativne književnosti, promoviranjem Dickersona, te odlascima na cugu. Držite mi fige da mi neka zanimljiva ideja padne na pamet dok se zezam s prijateljima!

Post Mislav Gleich: “Dickerson nije kritika religije, moje priče namijenjene su za zabavu” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Vjerujući da kultura i umjetnost mogu pomoći širenju tolerancije, Stefan Mihajlovski, novinar i književnik koji živi i radi u Srbiji, napisao je već četiri romana. Inspiraciju crpi iz životnog iskustva i situacija u kojima se zna zateći, a slobodoumnost i otvorenost omogućuju mu da ih lako obradi i prenese na papir. Osim prepoznatljivog, šarmantnog i britkog stila, njegova djela krasi i doza realnosti te poučnost.

Stefan Mihajlovski dugogodišnji je aktivist za ljudska prava te je vodio brojne tribine kako bi osvijestio ljude o životu djece, žena i marginaliziranih grupa, kao i o mržnji i nasilju s ciljem poboljšanja međuljudskih odnosa. Sudjelovao je u kampanji „Biće bolje”, podržanoj od Ureda za ljudska i manjinska prava. Vršnjački je edukator projekta „Mladi protiv mržnje” Instituta za medije i različitosti, kao i „GendeRize Me”, nacionalnog treninga o rodnom i seksualnom identitetu. Već drugu godinu član je žirija za najbolju queer priču godine koju organiziraju Bookvar i Optimist magazin. Također, gostujući je član žirija za najbolji kratki film „Merlinka festivala”.

Motivacije i kreativnosti iz godine u godinu ima sve više, stoga je prema motivima svoje druge knjige, „Ispod grla”, razvio koncept TV serije. Koncept je nagrađen drugim mjestom na Weekend media festivalu u Rovinju u kategoriji najbolje ideje za buduća televizijska ostvarenja u regiji., a uskoro možemo očekivati i kazališno uprizorenje priče iz treće knjige, „14 dana karantina”, u produkciji Teatra Vuk.

O Stefanovom angažmanu i ostvarenjima moglo bi se pisati u nedogled, no informacije je najbolje saznati od njega samog. Stoga, u nastavku slijedi, koliko je to moguće, iscrpan razgovor u kojemu možete saznati kako razmišlja, koje su ga životne borbe i iskustva navela na stvaranje književnosti i zbog čega reagira na događaje i nepravdu kojom je okružen. Ako se odlučite prožvakati neko od Stefanovih djela, naslove možete potražiti u Sveučilišnoj knjižari i antikvarijatu Dominović. Za one sklonije digitalnom sadržaju, romani su dostupni i putem Bookmate platforme.

Nije nepoznanica da ti izražavanje ide od ruke, već s četiri godine naučio si čitati. Diplomirao si komunikologiju i počeo raditi kao TV voditelj, a iza sebe imaš četiri objavljene knjige. Što te privuklo radu u medijima, a što književnosti?

Radu u medijima, reklo bi se, mazohizam, dok je u književnosti reč o katarzi. Ali i kod jednog i kod drugog sam imao istu misao u glavi – altruizam. Taj osećaj da možeš pomoći drugima samim tim jer se tvoja reč čuje, intrigirala me je još kada sam s 16 godina došao na televiziju, i drži me do danas. Ali osnovna razlika između medija i književnosti je ta što književnost, makar u mom slučaju, ne trpi cenzuru. Volim otvorenost.

Medijske poruke su uvek konstrukt, što ne mora biti nužno loše, ali meni je ubrzo predstavilo teret. Proguram svoju ideju, ali onda „hej, dao sam ti priliku za ‘ono tvoje’, a sad se vrati u realnost i daj napravi nešto kao svaki ‘običan’ zaposleni”. I ja odlučim da jednom godišnje guram ‘ono moje’ kroz romane. Kakvi su da su – moji su. Stojim iza njih kao što nisam mogao iza mnogih tekstova koje sam potpisao. Ipak, voleo bih da ponovim televizijsko iskustvo. Emisija nedeljno. Bez dodatnih angažmana na terenu i dnevnih zadataka. Mediji su magija koju, kad jednom osetiš, poželiš da sat nikad ne otkuca ponoć.

Kao aktivist za ljudska prava, često govoriš o pravima LGBTIQ+ pripadnika. Za razliku od djela u kojima autori većinom naglašavaju ljepotu istospolnog odnosa, u svojim knjigama obrađuješ žestoke probleme do kojih dolazi među partnerima. Primjerice, u knjizi „Ispod grla” pisao si o vezi sa psihopatom te strahovima koje takav odnos donosi. S kojom svrhom biraš neugodne teme i misliš li da tako educiraš čitatelje o zdravim odnosima?

Teme biram po osećaju trenutnih stanja u kojima se nalazim. Nisam profesor da edukujem, moje je da ispričam priču. Ako se neko s njom identifikuje, sreća je neizmerna. I kada mi se čitalac ili čitateljka javi s jakim utiskom, volim da razgovaramo onoliko koliko je u mojoj moći. Dakle, delim mišljenje na osnovu iskustva. Savet, ipak, ne mogu dati. To je ono što stručno lice, recimo psihijatra ili sličnog odvaja od pisca. Ja rastavljam dušu, oni neka je sastavljaju. Svako svojim poslom.

Napisao si knjigu „Lice današnjice: (Auto)biografija kolektivne (ne)svesti”, koja u prvom dijelu, u formi kolumni, govori o roditeljima i djeci, nasilju, religiji, mržnji, ali i o ljubavi i toleranciji. Vodio si i istoimenu TV emisiju. Na temelju svih zaključaka do kojih si došao od tada pa do danas, kakvo je lice današnjice i mijenja li se nabolje?

Menja se iz dana u dan. Nekad za pet koraka napred, dva nazad, ali zna da bude i obrnuto. Kako bilo, vodim se onom Kantovom „postupaj samo po onoj maksimi za koju želiš da postane opšte pravilo”. Blisko je i sa hrišćanskom „čini dobro, da ti se dobro vrati”. Ali poenta te knjige je da nam fokus ne bude na licima, već na ličnosti. Iz tog razloga nemam problem da komuniciram i s osobom koja ne deli iste stavove. Bitno je da argumentujemo i poštujemo sagovornika. Svaka generalizacija je pogrešna.

Što se sve može otkriti i naučiti o osobi tijekom „14 dana karantina”? Što misliš, je li nam karantena pomogla da realnije analiziramo osobe s kojima smo bili zatvoreni?

Zavisi da li koristite telefon i skrolujete unedogled ili se zaista upoznajete tih 14 dana. Ja sam uspeo da se zaljubim tokom vanrednog stanja. Ubrzo nakon toga uspeo sam i da zavolim. I to u periodu, podsetiću, kad su se ljudi masovno razvodili, a meni ta ljubav traje i danas. Koji sam srećnik! Tako da, sve zavisi od toga koliko smo spremni da čujemo, investiramo se, budemo otvoreni… Moji junaci, Jakša i Vuk, svašta su, makar prividno, postigli za taj period. A s ove distance, dovoljno su sazreli da stanu na daske. Radujem se da ih vidim i jedva čekam premijeru predstave! 

Posljednji objavljen roman pod nazivom „Devojka za udaju” naizgled donosi simpatičnu priču. Po zakazivanju datuma vjenčanja s Nemanjom, u zemlju se vraća Danilo, Sarina ljubav iz srednjoškolskih dana. Svako tvoje djelo skriva mnogo društveno odgovornih poruka. Koje se spoznaje i pitanja kriju u najnovijem romanu?

Ovaj roman je potpuna suprotnost prethodnim, mada vidim da već osvaja srca publike. Imamo anksioznost, imamo gej likove, imamo sve životne probleme, ali obrađene tonom čiklit žanra. „Devojku za udaju” slobodno ponesite na plažu, a legenda kaže da će, ukoliko je čitate na javnom mestu, ubrzo stići bogata, lepa i pametna bračna ponuda. Valjda sponzate dobar seks i sreću. Ili bih makar voleo da tako bude. Ono što je sigurno, nećete ostati imuni na duhovitost svih likova. Kad prođe nalet smeha, pitanja će se već sama otvoriti, pa ćete bolje osvestiti kakve sam poruke tu “podvalio”. 

Na dosta mjesta naišao sam na komentare koji se slažu da si u iznošenju mišljenja i argumenata izrazito zreo i realan. To potvrđuju i tvoji precizni romani s promišljenom pričom i razradom. Da bi mogao tako govoriti i pisati, trebalo ti je iskustvo. Koja su te životna iskustva najviše odredila?  

Za te komplimente “zreo i realan” trebalo je dosta vežbati smirenost, pogotovo kad krećeš iz najnižeg starta – histerije. Mnogo me je odredio razvod roditelja i svi događaji koji su se desili od najranijeg detinjstva. Dosta pišem i o tome i posebno naglašavam da pročitate kolumnu „Koga više voliš – mamu ili tatu”. Druga životna iskustva sam samom sebi smestio. I dobra i loša, s manjim ili većim udelom sudbinskih okolnosti. Kriju se u svim romanima, makar ne izgledalo tako na prvu loptu.

Foto: Ines Novković

Koliki udio u knjigama zauzima Stefan i njegov život, a koliki imaginarne situacije?

Sve je to na neki način autofikcija. Volim da uzimam realne, meni poznate baze, pa ću ih posle nadograditi. Fluidnost je ukras mog života na svim poljima. Ne volim kategorije, pogotovo ako će biti “zakucane”. Kad me pitaju „Stefane, voliš li žene ili muškarce?”, ja kažem da sam kvir. To je jedino gde mogu da se pronađem i ta širina mi odgovara. Eto, stvaranje „Ispod grla” bilo je prilično fem, „14 dana karantina” je fak boj naracija. Boga pitaj šta me sve čeka. Bitno je da znam dobro da se zabavim i prilagodim promeni.

Otvoreno si govorio o svojoj borbi s anksioznošću. Očekuje se da ljudi koji se bore s nelagodom nikada ne mogu biti uspješni pisci, voditelji, performeri ili aktivisti. Ti si sve to uspio. Kako si se borio protiv anksioznosti i je li ti teško davati dio sebe javnosti?

Ne bih se složio da ne mogu biti dobri pisci, jer književnost dolazi iz neke nelagode. Kome treba srećna književnost? Postoji li ona uopšte? Uvek mora biti nekog problema, pa makar to bila komedija s hepi endom. Kada je reč o anksioznosti, dobro je što sam brzo osvestio da imam problem, te sam javio psihijatrici. Razgovor i terapija intenzivno su trajali devet meseci, što je prilično neočekivano jer se takvi problemi rešavaju duže, ali bila je prisutna snaga volje. Omiljena rečenica iz intervjua koje sam davao u tom periodu je: „Ne zavirujte mi u krevet, novčanik i kutiju s lekovima”. Čak i ako je nekada bilo teško ili na momente neugodno davati sebe, mnoge sam svojom pričom spasio. I tu onda podelimo neugodnost, pa ona, tako mala, brzo pređe u veliku zahvalnost, zar ne?

Posljednjih dana raspravljaš o reality showovima. Koliki je njihov utjecaj na društvo i mogu li se uopće poistovjetiti s razonodom?

Mogu, ali svaka razonoda nosi svoju priliku i svoju opasnost. Rijaliti, kada je došao u Srbiju, zaista nije predstavljao veliki problem. Sada, kako rejting opada, gađa se na najniže imenitelje – seks, nasilje, jeftine provokacije… Potreba za kvalitetnim domaćim serijama koje se, srećom, u regionu proizvode više nego ikada, smanjila je želju za takvom vrstom programa. Treba reagovati. Ograničiti roditeljskom zaštitom, uvrstiti na specijalne kanale koji neće svima biti dostupni.

Ima mnogo načina. I tu treba biti oprezan. Rijaliti, koliko god da ima onu “realnost” u svom nazivu, stvar je nečijeg produkta. Izrežiran je, smišljen po scenariju. Nešto se tu i omakne pa sklizne u realnost, jer učesnici ipak nisu glumci. Imate i razne vrste rijalitija. Nisu ni svi loši. Međutim, pođite od toga da svakim učestvovanjem, makar i pasivnim, u bilo kom medijskom sadržaju, dajete vreme i novac onima koji to stvaraju. Zato birajte, jer daljinski, ali i klik na Internetu, u Vašim su rukama.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Stefan Mihajlovski (@mihajlovski_s)

Aktivan si i na društvenim mrežama, posebice na Twitteru gdje u svega nekoliko riječi pogađaš poantu (čitao sam komentare na Eurosong izvedbe). Odazivaš se na raznorazne intervjue i uvijek govoriš bez cenzure koliko god tema bila “opasna”. U kojim te situacijama iskrenost skupo koštala i što te tjera da komentiraš društvo, politiku, medije i međuljudske odnose?

Retko imam toliko slobodnog vremena da naširoko komentarišem neke događaje, pogotovo kada se odigravaju uživo, međutim, Evrovizija je izuzetak i simpatično je što si to primetio. Za mene je opasno praviti se mutav, pogotovo pored onih što pričaju čisto jer umeju da govore, a ne zato što imaju šta da kažu. Skupo plaćam mnoge situacije, ali onda neke druge skupo naplatim. Nisam radio popis tih odliva i priliva, sve je to deo života. Drugačije ne želim, to je za mene jedino važno. Sloboda, na kraju dana, nema cenu.

U tijeku je pride month. Dosta toga si učinio za osvještavanje populacije o LGBTIQ+ pravima, od vođenja tribina do filma „Lice današnjice”. Kakva je danas situacija po pitanju prava i jesi li počeo posjećivati Pride?

Nek je srećan svima koji slave! Počeo sam da ga posećujem, iako i dalje smatram da kultura i umetnost mnogo više mogu doprineti zajednici. Često sam i u sukobu s odlukama oko organizacije, pa se onda uplaše da neću doći, ali – tu sam. Prajd je kod nas važan, pre svega zbog političkih zahteva na jednom mestu. Važan je ovogodišnji EuroPride u Beogradu. Nadam se da će mnogi svariti pedere makar na finansijski način, jer će biti dosta novca za ugostitelje tih dana. Valjda neko promeni mišljenje, pa umesto „hvala Bogu, odoše”, iskreno kaže „dođite nam opet”. U Hrvatskoj vidim da je politički bolje nego kod nas i čestitam vam na tome. Kod nas nije baš bilo tako sjajno što se tiče odluka. Ali, biće bolje. I jeste – iz godine u godinu. Edukacija kroz razgovor, čitanje, upoznavanje, gledanje, slušanje… Uz otvoreno srce shvatimo jedno – svi smo mi ljudi.

Post Stefan Mihajlovski: “Medijima me privukao mazohizam, a književnosti katarza” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Otvorenje izložbe „U prolazu”, Antonele Šurbek, održat će se u ponedjeljak, 20. lipnja 2022., u 19.30 sati u Botaničaru.

Izložba ilustracija „U prolazu“ nastala je kao završni ispitni projekt na kolegiju Produkcija kazališnih projekata studenta 3. godine preddiplomskog studija produkcije Marka Čavlovića na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Mentorica projekta je doc. dr. sc. Iva Hraste Sočo. Autorica ilustracija je Antonela Šurbek, studentica 2. godine diplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Likovna kultura – grafika.

Razgovori iz kafića pretočeni u ilustracije

Bilješke i skice nastale nakon autoričinih nenamjernih osluškivanja tuđih razgovora za vrijeme ispijanja kave postale su temelj ilustracija u kojima su te priče i dijelovi razgovora poslužili kao inspiracija za maštanje njihova nastavka. Uz to, posjetitelji Botaničara, ali i svi zainteresirani proteklih su mjeseci imali priliku zabilježiti svoja najzanimljivija iskustva ispijanja kave online ili fizičkim putem u Botaničaru.

Zatim su njihovi odgovori, kao anonimni zapisi, predani umjetnici koja ih je pretočila u svijet ilustracija. Sadržaji odabranih odgovora, jer bilo ih je previše za samo jednu izložbu, direktno su ili djelomično preneseni u ilustracije kada ih je umjetnica koristila kao polazišnu točku za razvoj svoje verzije i zamišljaja nastavka priče nastale prema kratkoj bilješci s anketnog papirića.

Ilustracija: Press

Navika višesatnog ispijanja kava te (slučajna) osluškivanja razgovora drugih ljudi tijekom ovog smirujućeg rituala inspirirali su umjetnicu i producenta za ovaj projekt.

Ne volim zabadati nos u tuđe probleme, ali volim osluškivati razgovore u prolazu. Nekada uhvatim samo dio konteksta onoga o čemu se priča pa dalje sama izmislim nastavak. Posebno su zanimljivi oni razgovori iz kafića. Ljudi za vrijeme ispijanja kave vole ulaziti u različite teme. Nekada su one planirane, a nekada odu u sasvim drugom smjeru koji rezultira dvosatnim razgovorom. Ova izložba vizualizira najzanimljivije događaje, priče i mjesta sakrivena iza rečenice koju smo svi čuli ili rekli barem jednom: Moramo na kavu, imam ti toliko toga za reći.
 – Antonela Šurbek

Plakat: Press

Post Otvorenje izložbe „U prolazu” umjetnice Antonele Šurbek je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Body art umjetnička je struja koja se 60-ih godina proširila SAD-om, a zatim i Europom. Razvoj je pratio događaje poput pobune studenata protiv rata u Vijetnamu, nereda izazvanih u Berlinu, okupacije Sorbone, ubojstva Che Guevare i Praškog proljeća. Prilikom reagiranja na sve te događaja, formiran je novi oblik konceptualne umjetnosti koji se razvio iz happeninga i fluxusa. Temelji se na izlaganju ljudskog tijela, koje je ujedno umjetnički medij i objekt kojim se prenosi poruka.

Koža je brzo postala socijalizirani subjekt koji predstavlja mračne, aktualne teme i traumatična iskustva, nerijetko proizvedena nasilnim ili neuglednim činovima. Neke od tema jesu nasilje, autoagresija, egzibicionizam, seksualnost i sl. U početku su se, uz tetoviranje i uporabu boja, primjenjivali elementi performansa. No, danas body art podrazumijeva i neopipljive izraze poput fotografije te videozapisa.

Mladi body art umjetnik iz Podgorice, Petar Raičević, sasvim je slučajno otkrio svoj talent za oslikavanje lica i tijela. Premda je samouk, brzo je napredovao, a talent su prepoznali i pratitelji na društvenim mrežama te javne osobe s kojima surađuje. Posljednjih godina potpuno se posvetio umjetničkom izričaju i to ne samo kroz oslikavanje kože, već i kroz ples i pjevanje. U skoroj budućnosti očekuju ga brojni projekti, a kako postiže brz i zapažen uspjeh doznajte u nastavku.

Petre, gotovo 7 godina baviš se body artom. Kako si otkrio taj talent i koliko ti je trebalo da formiraš svoj potpis u oslikavanju lica i tijela?

Sve je počelo kada smo sestra i ja radili dekupaž na uskršnjim jajima bjelancem i ukrasnim salvetama. Tijekom izrade dekupaža na ruci mi se zalijepilo bjelance sa salvetom, nisam obraćao pažnju i stvrdnulo se. Kasnije sam to primijetio i premazao puderom, izrezao po sredini i dodao malo ruža. Sve to izgledalo je kao lažna rana pa sam shvatio da bjelance predstavlja vezivno sredstvo, a salveta simulaciju lažne kože. I tako je sve počelo. Prije ovoga nisam imao dodira s bilo kakvim oblikom body arta. Nije mi bilo potrebno mnogo da ostvarim osobni potpis. U prosjeku možda 2 godine.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petar Raičević (@petar_raicevic_)

Svoje radove fotografiraš i objavljuješ na društvenim mrežama, a poznat si po slikanju mračnih i mističnih motiva premda si vedra osoba. Zbog čega su mračne teme atraktivnije i zanimljivije tvojim pratiteljima od veselih motiva?

Ovo što radim nije odraz mene i mog unutrašnjeg mira. Morbidni motivi izuzetno su efektni. Svi reagiraju isključivo na morbidne motive, oduševljavaju se na apsolutno svaki trenutak jezivosti. I na vrijeme sam procijenio osobnost ljudi koji me prate.

Znam da potpuno sam oslikavaš tijelo u svim kutovima i to samo uz pomoć ogledala, te da neke radove slikaš i preko 15 sati. Koliko je naporan taj proces?

Lakše mi je oslikavati samog sebe nego modele. Zbog samog osjećaja, elastičnosti tijela i pritiska pri oslikavanju.

Tvoj talent prepoznale su brojne javne osobe pa je tako tvoj rad dio glazbenih spotova. Također si angažiran oko scenskog i filmskog šminkanja, a ljudi često žele da ih središ za Noć vještica te raznorazne druge prigode. Kako se osjećaš kada vidiš da netko poštuje tvoj rad i dobivaš li nekada čudne ili neostvarive zahtjeve?

Iskreno, od samog starta vidim uspjeh jer sam uporan i znam što želim. I uvijek sam potencirao to da ne želim popularnost, već poštovanje! Srce mi je puno kada vidim da ljudi vrednuju i poštuju moj rad! Jedna neobična situacija je kada mi se javila žena iz susjedne države i tražila da joj filmskom šminkom napravim slomljen nos. Moj rad trebao joj je poslužiti da nagovori muža da joj da novac za estetsku kirurgiju kako bi sredila nos koji joj se ne sviđa.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petar Raičević (@petar_raicevic_)

Iako se mnogi dive tvome umijeću, drugi pak smatraju da je riječ o “đavoljem poslu”. Zbog čega vlada takvo mišljenje i koliko je body art uopće cijenjen i shvaćen na pravi način na Balkanu?

Balkanci, i generalno Balkan, sve novo i neobično dočekuju “na nož”. Je li u pitanju strah od nepoznatog ili nešto drugo ne znam, niti se puno opterećujem time. Radim svoj rad i uživam u životu!

Imaš podršku najbližih, no kako se nosiš s negativnim komentarima koji kažu da body art nije za muškarce?

Imam podršku apsolutno svih ljudi oko sebe i zbog toga mi je zaista drago. Nema mnogo negativnih komentara, niti se osvrćem na njih. Zaista uživam u svom talentu i prija mi što razbijam stereotipe!

Body art nije tvoj jedini talent. Također te zanimaju gluma i ples, a nedavno si se okušao i u pjevanju. Naime, sudjelovao si u IDJShow-u gdje si sve vrste umjetnosti kojima se baviš spojio u atraktivan vizualni i slušni performans. Kako si otkrio sklonost ka svim tim načinima umjetničkog izričaja, a posebice ka glazbi?

Od malena svi ljudi govore onu čuvenu rečenicu: „Bit će nešto od njega!” I zaista, evo, biva. Posjedujem puno talenata i trudim se da ih ne rasipam, već da pronađem način da sve kanaliziram tako da započnem multimedijalnu karijeru. Ples je umjetnost u kojoj uživam i koja mi pruža mogućnost da se rasteretim i osjetim posebnim. Glazba i sve vezano za nju u meni budi ogromnu želju za uspjehom. IDJShow natjecanje nešto je potpuno novo na našim prostorima. Pruža sasvim nove prilike mladim izvođačima. Uživao sam u natjecanju i zaista mi je ogromna odskočna daska.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petar Raičević (@petar_raicevic_)

Što si o sebi naučio sudjelujući u showu i jesi li zadovoljan kako si se prezentirao?

Definitivno treba pratiti sebe i svoj osjećaj. Trudio sam se i dao dio sebe na IDJShow oktagon sceni. Uživao sam i ostvario jedan od snova – da nastupam na pozornici. Smatram da sam ostavio žestok trag i nešto mogu obećati, a to je da ću u sljedećoj sezoni dati svoj maksimum!

Jednom si prilikom rekao da je u showbizu važno biti kompletan, odnosno imati glas, dobar kostim i scenski pokret. Hoćeš li nastaviti graditi karijeru na tom načelu i u kojem se glazbenom pravcu najviše vidiš?

Apsolutno ostajem pri izrečenom stavu, to je jednostavno tako. Svi smo svjesni da se show business postavio na neki veći nivo. Nema više “samo dobar glas”, sada se mora pružiti puno više. Od koreografije, scenografije, scenskih kostima, led ekrana pa sve do kontakta s publikom i pružanja nečeg nesvakidašnjeg.

Premda si mlad, zacrtao si mnogo ciljeva koje polako, ali sigurno ostvaruješ. Kako je uspjeh utjecao na tebe i što bi savjetovao mladim ljudima koji imaju talent, a boje se podijeliti ga sa svijetom?

Osoba koja posjeduje ogroman talent treba ga njegovati ako se osjeća sposobnim za to. Netko želi biti “javna ličnost”, a netko ne. I to je sasvim okej, ali treba ići k tome da se talent unovči.

Post Petar Raičević: “Uživam u svom talentu i prija mi što razbijam stereotipe” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Usprkos maminim zapovijedima „Ne bulji!” i „Ne pokazuj prstom!”, mi odmalena buljimo i pokazujemo prstom na druge ljude. Rađamo se znatiželjni, ali valja zurenjem razumno raspolagati – znate, biti pristojan. Neka istraživanja pokazala su da je pristojno zuriti tri sekunde, a da smo, ako zurimo duže, psihopati. Meh, šljiviš pristojnost.

Upravo je zurenje lajtmotiv romana Elif Shafak iz 1999., romana „Pogled”(engl. The Gaze). Iako se na prvi pogled ovaj roman razlikuje od ostalih autoričinih djela, on je u mnogočemu tipičan za Shafak.

Čitajući ga, svjedočimo rađanju književnice koja je Shafak danas – književnice koja se služi umjetnošću da bi pokazala otpor, koja je zagovornica manjina, feministkinja, sanjar po definiciji Johna Lennona. Nisam joj slična, meni se stvaranje idealnog svijeta čini kao posao za koji nisam kvalificirana pa me njezina neustrašivost uvijek zatekne. Roman „Pogled” nije bio iznimka.

Foto: Mateja Vukmir/Ziher.hr

Njegove zjenice bile su jastučići za igle. Bile su prekrivene rupama od zlih pogleda i zlih riječi. Iz nekih od tih rupa curila je voda. Tako je plakao.

Prvo poglavlje ove knjige, doduše, čitala sam kao da imam mrenu na oku – grčevito pokušavajući shvatiti čiji glas se promalja kroz galamu na ulici i u minibusu. Godina je 1999. u Istanbulu, a debela pripovjedačica se budi kraj stanovitog B-C-a, i kroz prozor promatra prezrenu ženu koja stvara metež na ulici, dok čitatelj pokušava razabrati o kome je ovo roman, subjektu ili objektu priče.

Glavni lik drugog poglavlja, smještenog u Peru 1885. godine dječak je od voska, Keramet Mumi Keške Mumiš-efendija, čije oči ne odaju njegove osjećaje. Osluškujući potrebe ljudi u svojoj domovini, jer njegove oči vide ono što tuđe ni ne slute, on podiže šator boje trešnje i obećava spektakl – predstavit će ženama ružnoću samu – Samur-djevojku.

U trećem poglavlju skrivena je priča o Samur-dječaku, od kojeg je potekla Samur-djevojka, a koji je živio u Sibiru u 17. stoljeću, kad su se spaljivale vještice i kad se umiralo od kuge. Dječak, produkt nedovršene magične preobrazbe, pokazivan je kao nakazno čudo prirode, a njegovu su zlosretnost iskorištavali i naraštaji koji su uslijedili.

Potom, u nastavku romana, fraktalno su ispremiješani vrijeme i prostor, ali i sudbine svih spomenutih likova – priča u priči, priča do priče, do beskonačnosti. Dokle god pogled seže, autorica ispituje našu potrebu da budemo viđeni, ali i da od drugih sakrijemo svoje rane, svoje kraste.

Nepripitomljeni svjetovi skriveni su u likovima Elif Shafak – jedni bestidno uživaju u tuđim pogledima, druge ti pogledi uznemiruju, treći ih pokvareno iskorištavaju, ali jedno im je zajedničko – i ljepota i ružnoća jednako su primamljive očima, a pogled na njih nepovratno nas mijenja (hm, kad bolje razmislim, ova knjiga bila bi savršen izbor za kojekakvi čitateljski klub).

Foto: Mateja Vukmir/Ziher.hr

“…Sve je ostalo napola dovršeno samo zato što je ruka izvana podignula košaru, a dva nepozvana oka vidjela su nešto što nisu smjela vidjeti, a svjetlo iz tih očiju uništilo je taj intimni trenutak.”

Svaka stranica ovog romana vrvi životom, i svaka priča mogla bi biti roman za sebe pa čitanje „Pogleda” pomalo iscrpljuje – sličnije je probijanju kroz gustiš korova, nego opuštanju uz lijepu riječ (iako se pregršt lijepih riječi nalazi među ovim koricama). Oni rijetki, koji se umiju probiti kroz osebujnost autoričinih rečenica, uvidjet će ljepotu njezinih misli. U tome i jest bit – knjige Elif Shafak se ne čitaju, nego osluškuju. Znam, znam, svi bismo bili sretniji da ne zurimo, nego da – naćulimo srce, ali oči su lakome.

Kad smo kod lakomosti, često u knjizi Elif Shafak spominje baklavu pa sam ovaj roman nehotice i poistovjetila s tim, odveć teškim, orijentalnim desertom. Volim i šećer i orahe, vrhunski su to sastojci, ali u količini potrebnoj za baklavu ne prijaju mi – lijepe se za zube, za sobom ostavljaju žeđ, njihova slatkoća momentalno dodaje pedesetak kila mojoj, i inače diskutabilnoj, liniji. Tako je to s baklavom, i tako je s „Pogledom”, ili ih voliš ili ne voliš. Ali, čak i kad si uvjeren da ti neće prijati, ponuđenoj slastici oči teško odolijevaju.

Post “Pogled” (E. Shafak): Štivo za lakome oči i ljubitelje baklava je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Zagreb će od 1. do 12. lipnja po 39. put ugostiti mnoga domaća i inozemna plesna imena. U 12 festivalskih dana publika će imati priliku pogledati skoro 20 predstava, ali i sudjelovati u radionicama, mastercalssovima, konferencijama, razgovorima i videoinstalacijama koje su dio OFF-programa.

Tjedan suvremenog plesa jedan je od najvećih plesnih festivala u regiji. Tema je ovogodišnjeg, 39. izdanja, održivost na području plesnih karijera, resursa, kao i cjelokupnog društva.

Festival otvara predstava „Iʾm alive!” koreografa Žaka Valente u produkciji riječkoga plesnog kolektiva Trafik i izvedbi Tonija Flege. Predstava je to koja spojem klasičnog baleta, ekscentrične mode i post-punk zvuka progovara o održivosti plesačkih karijera te životnim, ali i umjetničkim izazovima s kojima se plesni umjetnici svakodnevno susreću.

Foto: Tjedan suvremenog plesa

Inozemna imena

Jedno od velikih imena s čijim će se radom publika imati priliku susresti jest Maguy Marin – francuska koreografkinja koja djeluje već više od 40 godina, a čiju ćemo predstavu „May B” iz 1981. godine, inspiriranu djelima Samuela Becketta, u osvježenoj verziji moći pratiti 2. lipnja.

O poetičnoj ljubavi kroz ples i koncertnu izvedbu klasične glazbe progovara slovenska „Voli me nježno”, dok nas „Hardly ever” spušta na zemlju i propituje koncept istine i laži u kazališnome, ali i svakodnevnom iskustvu.

Predstava „Translations”, kanadske koreografkinje Naomi Brand, tematizira percepciju i zahvaljujući deskripciji pokreta potpuno je prilagođena slijepim i slabovidnim osobama.

Na potpuno poseban način imat ćete priliku prošetati gradom te postati sudionicima predstave „Mechanics of Distance”, koju potpisuje Máté Mészáros, a srpski plesni umjetnici Katarina Bučić i Rade Obradović odvest će nas na „The Road to the Moon”.

Gostuju i Skopje Dance Theater („Donʾt touch my eyes”), bugarski Brain Store Project („Shamebox”), francuski konceptualni projekt Sine Qua Non Art te talijanski plesač i glumac Marco DʾAgostin („Best Regards”).

Foto: hnk.hr

I Hrvati plesače za trku imaju

Nipošto ne smijemo izostaviti hrvatske predstave: „Stidljivost drveća” (Zrinka Šimčić Mihanović), plesni duet za plesačicu i glumca „Walk on the Wild Side” (Saša Božić) te „Zagrljaje” Ksenije Zec – koji tematiziraju tjelesni kontakt, koji nam je tijekom pandemije virusa COVID-19 itekako bio uskraćen.

Festival ugošćuje vjernoj publici poznata plesna imena, ali i otvara prostor mladima – pa će se tako na repertoaru 3. lipnja naći „Horda”, koju izvode učenici zagrebačke Škole suvremenog plesa Ane Maletić, kao i predstava „Nestani ovdje” u izvedbi studenata treće godine izvedbenog smjera s Plesnog odsjeka Akademije dramske umjetnosti.

Foto: Škola suvremenog plesa Ane Maletić

Izdvoji koji sat za ples

Festival je partner europskog projekta Perform Europe 2022, a producira ga Hrvatski institut za pokret i ples. Predstave se izvode na nekoliko lokacija: u Zagrebačkome plesnom centru, Histrionskome domu, Tehničkome muzeju, na sceni F22 Akademije dramske umjetnosti… Ulaznice možete rezervirati na https://www.tjedansuvremenogplesa.com/, gdje su dostupne i detaljne informacije o predstavama, kao i o OFF-programu.

Ako ste ljubitelj plesne umjetnosti, sigurno odavno u svojim kalendarima imate označen Tjedan Suvremenog Plesa, ali ako nikad niste otišli na predstavu suvremenog plesa, savjetujemo da odaberite neku koja se izvodi prvih festivalskih dana – moglo bi vas oduševiti i tražit ćete još!

Post 39. Tjedan Suvremenog Plesa: Događaj godine za ljubitelje pokreta je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Tuga je temeljna nit u tkanju sreće. Jedno ne ide bez drugoga. Naravno, pojavljuju se u različitim stupnjevima i količinama. Ali nema života u kojem ćete osjećati samo čistu sreću. Ako zamišljate da to postoji, samo ćete biti još nezadovoljniji životom koji živite.”

Ova knjiga mi je trebala. Vjerujem, također, da treba svakome barem u jednom trenutku u životu. Iako s pomalo klišeiziranom porukom i poukom, „Ponoćna knjižnica” Matta Haiga ugodno je i lijepo štivo koje će vas podsjetiti zašto je upravo ovaj život koji sada živite onaj pravi i najbolji od svih mogućih života koje ste mogli imati i proživjeti.

Matt Haig

Matt Haig rođen je 1975. godine u Sheffieldu u Engleskoj kao rak u horoskopu što je, naravno, uglavnom odrednica svih hipersenzibilnih osoba i jako važan podatak za razumijevanje teksta (šalim se, naravno). Pisac je i novinar, a „Ponoćnu knjižnicu” napisao je 2020. godine. Mnoge njegove knjige, posebno one koje nisu romani, oslanjaju se na autorovo iskustvo neke vrste živčanog sloma koji je pretrpio sa svoje 24 godine. Bit ću slobodna i pretpostaviti da se to iskustvo između redaka provlači i u njegovim romanima. A vidjet ćemo i zašto.

Što je Nora mogla

„Ponoćna knjižnica” priča priču o djevojci, odnosno, mladoj ženi, Nori koja također doživljava neku vrstu sloma i pokuša izvršiti samoubojstvo. Ima 35 godina, radi u trgovini glazbene opreme u kojoj dobije otkaz dan nakon što pronalazi voljenog mačka Voltairea mrtvog na ulici. U životu je napravila mnogo toga zbog čega žali jer mora živjeti sa spoznajom da je mogla biti uspješna plivačica, da je mogla imati uspješan bend, baviti se znanošću ili biti u sretnome braku. A ona živi sama s mačkom, radi bezvezan posao i kad ostane i bez toga, za Noru život više nema smisla.

Ponoćna knjižnica

No ona ne uspijeva umrijeti i završava u nekoj vrsti limba koji se naziva – Ponoćna knjižnica. Tamo susreće knjižničarku, gospođu Elm, s kojom je provodila mnogo vremena u djetinjstvu u školskoj knjižnici. Gospođa Elm objašnjava joj da su sve knjige koje se oko njih nalaze zapravo Norini neproživljeni životi: onaj u kojem nije ostavila dečka pred vjenčanje, onaj u kojem se nastavila baviti plivanjem, onaj u kojem nije otišla iz benda… itd. Ona sada mora birati i proživljavati sve te živote dok ne naiđe na onaj u kojem se osjeća dovoljno dobro. Tek tad će zaboraviti sve što se dogodilo, zaboravit će Ponoćnu knjižnicu, gospođu Elm i svoj stari život.

Foto: Matt Haig/twitter

Self help roman

Scenarij biranja života zvuči jednostavno, ali ispada da je sve samo ne jednostavan. Svaki život nosi i dobre i loše strane i to je onaj klišeizirani dio pouke koju iz ovog romana dobivamo, jer činjenica je, ovo je roman s poukom, ja bih ga čak nazvala i self help romanom i spada zapravo u posebnu kategoriju štiva te se na poseban način treba i vrednovati. Nije isto čitati „Ponoćnu knjižnicu” i npr. „Kome zvono zvoni” E. Hemingwaya. Nećemo, jasno, jednako o njima niti pisati. Upravo zato neću se osvrtati na stilske značajke i osobitosti jer ih, kao što sam u mnogim romanima novijeg datuma primijetila, zapravo uopće nema. Autor se fokusira na priču i poruku te mu jezik ostaje samo građevni materijal najjednostavnijeg tipa. Obični beton umjesto ručno izrađene cigle. No dobro, da ne filozofiramo previše, idemo dalje…

Kao što sam već spomenula, ovaj roman je zapravo self help štivo, ali ipak priča, fikcija u koju lako uranjamo. Fikcija koja nam ispod stola nudi pomoć za koju nekad nismo ni svjesni da nam je potrebna.

„Moj problem je strah od života. I znate što? Ta osoba bila je jebeno u pravu. Jer, život je strašan i strašan je s razlogom, a razlog je to što nije važno koju granu života odaberemo, i dalje smo isto trulo drvo. Ja sam u životu htjela biti svašta. Svašta. Ali ako vam je život truo, bit će truo što god radili.”

Baš kao i Nora…

O ovoj zadnjoj rečenici mnogo sam razmišljala jer sam i ja, baš kao i Nora, htjela biti svašta. Svašta pomalo i na kraju jedno veliko ništa. Ni uspješne umjetničke karijere, nigdje ni benda, gitara broji dane pod slojem prašine debljim od zimske deke, faks upisuje generacije rođene kad sam ja išla na prijemni ispit… zvuči kao da bih mogla, baš poput Nore, poželjeti zaviriti u živote koje nisam odabrala. Život u kojem nisam otišla iz prve ozbiljne veze, život u kojem nisam ispisivala fakultet, onaj u kojem sam otišla na Likovnu akademiju umjesto na Filozofski, život u kojem sam se odrekla svega što ja jesam ili onaj u kojem nikad nisam otišla na jednu rođendansku zabavu. Ono u što me ova priča opetovano uvjeravala je da bi svaki od njih, ali baš svaki, sadržavao i sreću i bol i dobitke i gubitke. Isto kao i ovaj život koji živim izgrađen od mojih vlastitih odabira. I ne želim prihvatiti ideju da je truo jer ni Norin život nije bio truo, samo ga nije znala cijeniti trošeći previše vremena na žaljenje za stvarima koje su mogle ispasti drugačije. Žaleći za životima koje je mogla živjeti ne znajući da bi kao uspješna plivačica ostala bez majke, a kao popularna pjevačica bila bi bez brata. Jer takav je život. Win some, lose some. Griješimo i griješit ćemo, ali bitno je znati da trava nigdje nije zelenija i da trebamo živjeti ovdje i sada kako najbolje znamo. Trebamo cijeniti dobre ljude u svom životu i mahnuti na odlasku onima koji više ne žele biti dio njega.

Neću vam reći što je Nora na kraju odabrala, ali možete pretpostaviti.

„Nije više osjećala da joj je jedina svrha biti nekakva izmišljena, savršena kći, ili sestra, ili partnerica, ili supruga, ili majka, ili zaposlenica, ili bilo što drugo, osim ljudskog bića koje se vodi vlastitom svrhom i odgovara samo sebi.”

Post „Ponoćna knjižnica” (M. Haig): Koji život je vrijedan življenja? je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Pole dance izvedbena je umjetnost koja kombinira ples, sport i rekreaciju, ali i neizostavne emocije. Izvodi se na vertikalnoj šipci koja je sredstvo za plesne i akrobatske elemente kao što su, primjerice, penjanje i spinovi. Ples oko vertikalne šipke pojavio se prije nego kršćanstvo, a izvire u indijskoj kulturi. Već negdje u 2. stoljeću prije Krista, šipka je služila za izvođenje akrobacija, a oko nje se plesalo i za kineske careve te u putujućim cirkusima iz 19. stoljeća.

Danas pole dance podrazumijeva elemente raznih plesnih stilova, od baleta do hip hipa i break dancea. Uključene su i discipline poput joge, gimnastike i akrobatike čime se razvija mišićna snaga, izdržljivost i fleksibilnost. Performans nastao spajanjem svih tih vještina iznjedrio je gracioznost i fluidnost pokreta. Da se radi o zanimljivom umjetničkom pravcu svjedoči i nastanak brojnih frakcija – exotica, akrobatika, senzualnog plesa oko šipke, i sličnih.

Sve ove informacije otkrio mi je Splićanin Ivo Štrkljević, jedan od najboljih muških pole dancera u Europi te instruktor pole dancea. U nastavku slijedi njegovo iskustvo o suživotu s plesom, ali i ponešto o školi plesa te izgradnji osobnosti uz vid umjetnosti koji još uvijek nije sasvim ispravno shvaćen i dovoljno cijenjen u Hrvatskoj.

Kada i kako si došao u kontakt s pole danceom i čime te osvojio?

Uh, davno je to bilo, ima desetak godina. Cijelo svoje djetinjstvo bavio sam se atletikom i sportom općenito. Nekako sam bio vezan za sportske aktivnosti, a onda se dogodio Zagreb, fakultet i neke ozljede pa sam se počeo udaljavati od atletike. Uglavnom, jedna moja prijateljica bavila se pole danceom u to vrijeme. Otišao sam gledati neki njen nastup i ostao sam iznenađen elegancijom pokreta i lakoćom kojom su ti performeri to izvodili. Kako me akrobacija privlačila čitav život, odlučio sam probati, i eto, volim reći da je sve ostalo povijest. Moj život otada se promijenio. Otišao sam na probni trening kod svoje prve trenerice Ingrid Jerak i zaljubio se u ovu disciplinu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivo Štrkljević (@ivos.poleart)

Doima se teškim biti tako fizički izdržljiv, fleksibilan i koordiniran, a istovremeno oslobađati emocije i strast. Koliko je zahtjevno sve to uskladiti i koliko ti je trebalo vježbe, vremena i volje da postigneš gracioznost u pokretu?

Moram priznati da je u početku, kada sam počeo trenirati, sve to bilo na nekoj sportskoj razini. Nisam to gledao kao ples. S obzirom na to da sam cijeli život bio sportaš, ples me nije toliko ni zanimao, a onda su došla natjecanja, želja za pomakom i tu je krenula moja plesna priča. Moje kolege i ja volimo reći da je šipka kombinacija akrobatike, sporta, plesa i još mnogočega.

Najdraže mi je upravo ovo što si ti spomenuo, a to su emocije. Uvijek se nekako vežem emocijama, sve što radim proizlazi iz emotivnog pokreta kroz glazbu koju ne slušam, već osjećam. Moj pogled na pole dance promijenila je moja životna trenerica, danas plesna partnerica i partnerica u projektima, Mia Kuleš. Uvela me u tu plesnu priču i istrenirala da budem onakav kakav sam danas. Iz svega proizlazi da je zahtjevno, ali poanta je da jednom kada počneš plesati počinješ živjeti drugačiji život. E, pa onda sve postaje lako.

S obzirom na to da se ples na šipci često izjednačuje sa striptizom i opisuje kao “prljava” vještina, jesi li se susretao s neodobravanjem najbližih i kakav je njihov stav danas?

Ovo mi je pitanje vrlo bitno! Svojim polaznicama u šali volim reći da su striptizete, no to ne kažem da ih povrijedim, već da ih naučim jednu bitnu stvar – striptiz je dio pole dancea, uvijek je bio i uvijek će ostati. Pole dance možda ovako ne izgleda kao širok pojam, ali moram reći da itekako jest. Naime, moderni ples na šipci razvio se u toliko podvrsta, a sve je krenulo upravo u striptiz barovima i od tog ‘na lošem glasu’ striptiza. Ne izjednačujem pole dance sa striptizom, no smatram da je on dio pole dance kulture. Moja okolina i bližnji su to odmah prihvatili jer sam osoba koja ne želi biti okružena negativom pa tako djelujem i na ljude. A ako nekome nije drago, njegova stvar.

K tome, kao muškarac koji je zakoračio u „ženski sport”, kako si izašao na kraj s osudama i je li te nerazumijevanje okoline kočilo u nastojanju da se posvetiš pole danceu?

Meni je jako drago da me pitaš ova stereotipna pitanja. Da, muškarac koji je zakoračio u ‘ženski sport’ nekoć je bilo teško biti, danas je zapravo prekrasno. Ne zato što sam muškarac u ženskom sportu, već zato što sam pole dancer. Osuda je bilo sa svih strana, ima ih i danas, ali više ti nisu bitne, pogotovo kada jedna disciplina postaje dio tebe. Smatram da je pole dance postao dio mog karaktera i do kraja života će to ostati.

Kada govorimo o ženskom ili muškom sportu, ljudi moraju shvatiti da su takve norme izmišljene, konzervativno postavljene i da općenito nešto nije žensko jer ima senzualniji touch. Ja uživam u svojoj ženstvenoj, senzualnoj strani kada osjećam da to plesno mogu pružiti, kada me emocije pokreta povedu u tom smjeru i smatram da je to dio mene. Ali pole dance isto tako može biti muževan. Umjetnost i izražavanje nemaju svoje granice, a opet, tu smo da pomičemo one neke druge, društvene granice.

Foto: Greta Vuković

Općenito, kako Hrvati doživljavaju pole dance, a kakva je situacija u svijetu? Misliš li da će se pogledi tih dvaju svjetova ikada uravnotežiti?

U Hrvatskoj se pogled prema pole danceu polako mijenja. Naravno, konzervativnih pogleda i komentara je puno, ali mislim da je cijela pole dance ekipa u Hrvatskoj napravila puno toga da barem malo to promijenimo. Dosta se naših pole dancera probilo što u televizijskim showovima pa do video spotova za razne izvođače. Imali smo i pobjednika hrvatskog Supertalenta. Mia i ja smo prošle godine nastupili na Dori, nastupamo na raznim eventima i sve to radi neke pomake, educira ljude. U svijetu je to malo drugačije. Pole dance službeno je priznat kao sport, kandidat je za postajanje olimpijskim sportom. Natjecanja su jako popularna, pole danceri nastupaju u najvećim svjetskim cirkuskim i televizijskim produkcijama. Nažalost, u Hrvatskoj pole dance nije još službeno priznat kao sport i to je nešto na čemu moramo raditi, no siguran sam da će se to uskoro dogoditi.

Već niz godina plešeš, napreduješ i istražuješ granice koje ti pole dance nameće pa si tako, osim osvojene medalje na art natjecanju ESPAC, nastupao i na raznim eventima, ali i na društvenim mrežama nerijetko objavljuješ videozapise putem kojih pokazuješ plesačko umijeće. Vjerojatno možeš reći da si u simbiozi s pole dance-om, pa kako te on mijenjao i oblikovao?

Kao što sam ranije rekao, pole dance je postao dio mog karaktera, postao je dio mene. Natjecanja su bila neka rana faza mog razvoja. Shvatio sam da to nije za mene i da želim djelovati na drugačiji način, upravo ovaj performerski i učiteljski. Jako volim stvarati i u tome uživam. Mogu reći da me pole dance oblikovao u osobu koja sam danas. Moji polaznici su ti koji me svakodnevno uče puno toga o životu indirektno. Predivan je osjećaj kada možeš stvoriti nešto na sceni što je gledatelju moćno. Nastupi me ožive, a u zadnje vrijeme nastupam sa svojom plesnom partnericom Miom i to je jedna nova stanica u oblikovanju mene.

Osim što si otvoren za daljnji osobni napredak, svoje znanje i vještine prenosiš svima koji su zainteresirani za takav vid umjetnosti. Naime, voditelj si i plesni instruktor u pole dance studiju „Dolce Vita”. Što te motiviralo na taj angažman i jesu li se očekivanja ostvarila?

Biti učitelj moj je životni poziv i moram priznati da se najbolje osjećam u koži učitelja. Moji polaznici su moja familija. Stvorili smo jednu zajednicu od koje se može puno naučiti. Sve je došlo nekako spontano, bilo je zainteresiranih ljudi koji su htjeli učiti i ja sam krenuo. Danas je to puno veća priča. Naraslo je u jednu lijepu zajednicu u Splitu i mogu reći da sam jako ponosan na to što sam stvorio sa svojim polaznicima. Moram se zahvaliti i njima jer mi daju snagu i stvarno me uče puno o životu i ljubavi općenito.

Foto: privatna galerija

Koji profil ljudi najčešće pohađa plesnu školu i zaobilaze li ju muškarci u širokom luku ili su također zainteresirani?

Interesantno je to da nema određenog paterna tko dolazi na satove. To su sve ljudi različitih karaktera, različitih godina, karijera, stilova, ma svega. Ali nevjerojatna je ta povezanost i prijateljstva koja se stvaraju. A to mi samo pokazuje da smo mi ljudi iznad različitosti i da smo u suštini svi jednaki. Što se tiče muškaraca, imamo dva dečka, ali generalno, kako si me i pitao ranije, muškarci misle da je to ženski sport, a to je tužno jer je ples za sve! Nadam se da ćemo uspjeti potaknuti više muškaraca da krenu s plesom na šipci.

Vjerujem da većina ljudi osjeća nelagodu pri samoj pomisli na fizičku spremu, ali i slobodu pokreta te ispoljavanje senzualnosti. Jesu li za pole dance nužne fizičke predispozicije i što bi poručio osobama koje su zainteresirana za ples, ali ih koči nesigurnost?

Svi smo mi krenuli od nule! Važno je da su treninzi koncipirani tako da se kreće od nule i da se postepeno napreduje. Za svaku vještinu treba trenirati. Trening je tu upravo da bi jednoga dana postali bolji, zato treniramo. Tako da bih svima odmah poručio da ih nema čega biti strah. Ovo je sport i ples u kojemu radi cijelo tijelo. Prvenstveno ćete biti oduševljeni kako će se vaše tijelo transformirati, a tek kad postanete svjesni što je sve ljudsko tijelo, i to vaše, sposobno napraviti, nećete vjerovati. I atmosfera je na treninzima .

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivo Štrkljević (@ivos.poleart)

Spomenuo si mi da pripremaš razne projekte, a jedan je od njih i ConPole dance project, odnosno radionice suvremenog plesa i contemporary šipke. O čemu se točno radi i kako si zadovoljan ishodom radionica?

Projekata u pripremi ima dosta, ali o tome u svoje vrijeme. I da, ConPole je nešto u čemu sam se našao na drugačijoj razini uživanja i stvaranja. Projekt je nastao u suradnji s prvim solistom splitskog nacionalnog baleta Aaronom Kokom, koji je svoje znanje o contemporary plesu spojio s mojim znanjem o šipci te je nastao projekt koji je spoj contemporary plesa i šipke. To je jedan od projekata, ima ih na kojima radim, ali njih ću zasad držati u tajnosti.

Između ostalog, pole dance ti služi i kao sredstvo pomoću kojeg izražavaš elemente svoje osobnosti. Pa kada gledaš neki od svojih nastupa ili videozapisa, kako bi se opisao?

Nekako je uvijek najteže opisati sebe kao osobu, ali mogu se probati opisati onakvim kakav sam kad plešem. Tada jednostavno nestanem, izbrišem sve oko sebe i živim emocije. Tako da mislim da sam dosta emotivan. Kad plešem, ne postoji ništa drugo oko mene osim tog momenta. Volim gledati sebe na videima jer svaki put uočim nešto novo, a to novo je izvor mojih emocija.

Post Ivo Štrkljević: „Striptiz je dio pole dancea, uvijek je bio i uvijek će ostati” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Pogledao sam puno predstava, što komedija, što tragedija, što onih između. Već duže pišem kazališne kritike i volim si uzeti vremena, prožvakati pogledano i ukratko prokomentirati. U posljednje vrijeme imam osjećaj da svaki put pišem slične ili identične stvari. Slova koja tvore riječ „društvo” izlizala su se na tipkovnici, koliko ih često pritišćem. Sve predstave reagiraju na to famozno hrvatsko društvo. Tragedije suosjećaju sa žrtvama i prenose bol na gledatelja, dok komedije ismijavaju mane i propuste sistema ili društvenih skupina.

Izvedba je uvijek predvidljiva. Autori izvlače virtuoznost iz najsitnijih stanica, kako bi gledatelj pao sa sjedala od količine neočekivane fascinacije. Kompleksno prikazuju vrijeme, prostor i događaje. Načelo valjda glasi: „Što bogatije, to efektnije”. Tako gledatelj pomisli da je radi inteligencije ili obrazovanja shvatio poantu. Naravno da je shvatio jer živi u situaciji koja je na sceni, koliko god ona bila iracionalno upakirana. Nema tu pretjerane originalnosti. U većini slučajeva su u pitanju iste teme i ista glumačko-scenska rješenja.

Publika je proračunata. Gledamo ono za što smo sigurni da ćemo razumjeti i ne želimo baciti novac. Isključivi smo. Naravno, volim te „velike” predstave. Istina je da kada sam pogledao jednu, pogledao sam ih sve, no kazalište je moj istomišljenik. Znam slušati, a ono priča pametne stvari, bez obzira na to što se često ponavlja.

„Dvostruki aksl” – predstava koja ne obećava

Nedavno sam pristao izići iz zone komfora, što je pohvalno. Prošlo je dosta otkako sam čuo za premijeru predstave „Dvostruki aksl” u Teatru &TD. Nisam znao što će me dočekati u polukružnoj dvorani Teatra pa sam marginalizirao predstavu. S druge strane, zanimalo me o kakvoj je to „neuspjeloj” predstavi riječ.

Radi li se o novom alternativnom pravcu (u pokušaju) ili je takav tip predstave oduvijek prisutan, samo što nikako da zaživi u Hrvatskoj? Na kraju sam prihvatio poziv redatelja i glumca Dražena Šivaka i dopustio si, ako ništa drugo, proširiti spektar odgledanih izvedbi.

Foto: Luka Dubroja

„Dvostruki aksl” nije „napuhana” predstava. Današnje su predstave ukrašene raskošnim epitetima, a plakati puno obećavaju. Često im slijepo vjerujem. S druge strane, Šivakov komad djeluje osiromašeno i „starinski”. Ne obećava puno i njegov je uspjeh slučajan, ovisan o xy faktorima, na što sugerira i naziv komada.

Ako je netko pratio umjetničko klizanje i slušao komentare Milke Babović, znat će što je dvostruki aksl. Ja nisam, ali saznadoh da se radi o elementu koji postigneš nakon mnogo padova. Odraziš se unaprijed, a doskočiš unatrag ili tako nešto. Kad bolje razmislim, dao sam dobar opis kretnje naprijed-natrag koju Dražen Šivak i Mladen Vasary čine na sceni. Oduševljavaju i razočaravaju, a ustvari zabavljaju.

Razgrađivanje ustaljenih koncepata

Pogodio sam da će biti humora. Znajući da je humor u hrvatskim predstavama očajan i izlizan, a često i degutantan, te ispreplićući taj animozitet s nagovještajem „starinskog”, očekivao sam loše lovačke priče. Dobio sam sasvim deseto – iskreni, neuglancani humor proizašao iz viceva, gegova, pokoje pjesmice i klaunerija, generalno.

Sam po sebi me nije nasmijao, ali cjelokupni koncept jest. Neuspjeh može biti smiješan. Ovdje je postignut nizanjem kikseva koji sami nemaju značenje, ali su podloga djela i osnova klaunove igre.

Foto: Luka Dubroja

Klaun je u Hrvatskoj poistovjećen s glupošću i apsurdom. Ljudi su prepametni da bi razumjeli glupost, a biti glup uopće nije lako. Još je teže biti glup radi poštivanja forme i postizanja željenog efekta. Institucionalno, a kasnije i iskustveno oblikovanje glumačkog umijeća koče naivnost i igru, koja je neophodna za klauna. Tako glumci ponovno moraju tražiti dječju lakoću i otvorenost. Šivak i Vasary u potpunosti su zadovoljili kriterije i bili su ekstremno entuzijastični, luckasti i spontani. Iliti skraćeno – srasli su s ulogom i u potpunosti sam im vjerovao.

Da ne odugovlačim, moram priznati da nisam pronašao tešku temu predstave. Nisam uočio društveno-politički problem koji izvedba obrađuje. Nisam osjetio ni trunku ironije ili sarkazma. Jednostavno sam pratio predstavu i osjetio čisto kazalište, bez reakcije na išta. Bez aktualne pozadine.

Foto: Luka Dubroja

Izvedba je bila beskrajno slatka i simpatična, opuštajuća. Scenom je vladala vitalnost, zrelost i samouvjerenost. Vasary i Šivak skladno su griješili. Propadali su pričajući neuspješne viceve, izvodeći akrobacije i fizički se iscrpljujući bez puno priče. Samo se klaun usudi javno griješiti i biti praznoglav, a da ne osjeća sram. Nije to ništa novo, svi imamo klauna, samo što on u svakodnevnom životu nije reprezentativan. No, možemo mu se vratiti. Možda je to bio cilj predstave – vratiti se elementarnom, nevinosti.

Nenaviknuti na originalnost

Prvi put u životu pratio sam autentični raspad na sceni. Izvedbe uvijek nešto grade, penju se ka otkriću ili buđenju svijesti pa je to postao očekivani koncept, sve po PS-u.

„Dvostruki aksl” porušio je sva očekivanja i dokazao da izvedbu nije potrebno natrpati raznoraznim elementima da bi bila zapažena. Šivak i Vasary oduševili su onime što autori uglavnom žele izbjeći – nepovezanost i šlampavost. Ovdje se radilo isključivo o istraživanju sadašnjosti, bez poveznica s prijašnjim znanjima i drugim svjetovima. Klaun misli poput djeteta čiji um nije ispisan iskustvom.

Najbolji dokaz da predstava nije čisti gubitak vremena jesu komentari publike. Nije da imam apsolutni sluh, ali čuo sam šaputanja na izlasku iz Teatra. Nekolicina posjetitelja pitala se što su to upravo gledali. Njihovo nerazumijevanje dokaz je da predstava nije za svakoga, a samim time potvrđena je originalnost koju svi navode kao glavni kriterij dobre predstave.

Post „Dvostruki aksl” (Teatar &TD): Naivno se igrajući, klaun je propao je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Tko čeka taj i dočeka? Šalim se, prije trebam reći, oprostite na čekanju. Stigla je i Mjesečna doza popa za ožujak! Travanj i svibanj su punom parom u izradi, a ako ste propustili prošlu playlistu, stavljamo link da se prisjetite veljače.

Spremni za još jedan pregled samo najbolje strane glazbe?

Pjesme s albuma koji nam tek dolaze

5SOS pripremaju svoje peto studijsko izdanje „5SOS5”, koje će biti svojevrsno (umjetničko) uskrsnuće benda. Slične starom im stilu, nove su pjesme svježije, čvršće i ozbiljnije, sve redom odlične, a Doza za ožujak donosi Complete Mess. Novi album ugledat će svjetlo dana tek 23. rujna ove godine.

Oliver Sim (nekima poznat i kao Hideous Bastard), 1/3 cijenjenih The xx, priprema prvi samostalni album, a najavio ga je singlom Romance With a Memory. Producirao ga je, očekivano, Jamie xx. Prvijenac Olivera Sima također čekamo do rujna, a nosit će naslov upravo „Hideous Bastard”. Nedavno je Oliver priznao da je pozitivan na HIV od svoje sedamnaeste godine života, što je vrlo brzo u pripremi albuma postala njegova okosnica, uz teme oslobađanja od straha, sramote i neprihvaćanja.

Pjesme s albuma koje već slušamo

Dugo se čekao novi album Florence and The Machine, ali isplatilo se biti strpljiv. „Dance Fever” je šarmantno, čarobno slobodno, plesno i kreativno izdanje inspirirano društvenim fenomenom koreomanije, nekontroliranog plesa na ulici u prošlom stoljeću. Doza čuva hit My Love i singl Heaven Is Here.

Švedska maherica skladanja lijepih i tužnih ljubavnih pjesama, Lykke Li, objavila je u svibnju svoj peti album „Eyeye”, a najavljen je singlom No Hotel. Sabrina Claudio, R&B heroina iz Miamija, trenutno promovira aktualni novi album „Based on a Feeling”, a Doza je ugostila singl Better Version.

Charli XCX, česta gošća mjesečne doze, objavila je u ožujku svoj peti album „Crash”, bombastičnu kolekciju zaraznih pop pjesama, a na novoj playlisti možete zaplesati uz Baby i Constant Repeat. Norveška pop nada Sigrid pripremila je teren za novi album „How To Let Go” jednim od svojih najjačih singlova do sada, It Gets Dark.

Nagrađivani australski producent i DJ Flume našao se na Dozi u društvu Caroline Polachek sa singlom Sirens. Poznat i kao pionir žanra future bass, na novom albumu „Palaces” surađivao je s pregršt interesantnih imena, a neka od njih su Kučka, Laurel i Damon Albarn.

Uz naglašena imena, Mjesečna doza popa našla je mjesta i za još izvođača, kao što su Alesso, Everything Everything, Father John Misty, flor, HAIM, Jenny Hval, Milky Chance, ODESZA, Omar Apollo, Rex Orange County, Rosalia, Sharon Van Etten, Sheryl Crow, The Black Keys, Tom Odell, Tourist, Tyler, The Creator, Vancouver Sleep Clinic i brojni drugi.

Do sljedeće Doze, čuvajte se vrućina, nanosite kremu za sunčanje i uživajte u životu.

Post Mjesečna doza popa: 5SOS, Sigrid, Disclosure, Lykke Li i drugi je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Britanski kultni sastav Depeche Mode iznenada je ostao bez jednog od svojih osnivača. Kako su objavili na svojim profilima na društvenim mrežama, klavijaturist i basist Andy ‘Fletch’ Fletcher iznenada je preminuo u 60. godini života, te izrazili šok i tugu. Uzrok smrti nije poznat.

– Fletch je imao istinsko zlatno srce i uvijek je bio prisutan kada je bila potrebna potpora, razgovor, smijeh ili hladna krigla – stoji među ostalima u službenoj izjavi za medije.

pic.twitter.com/RlB7QM6ckW

— Depeche Mode (@depechemode) May 26, 2022

Gostovali u Hrvatskoj četiri puta

Rođen 1961. u Nottinghamu, Fletcher se s obitelji seli u Basildon gdje je krajem 1970-ih zajedno s Martinom Goreom i Vinceom Clarkeom osnovao grupu Composition Of Sound. Dolaskom pjevača Davea Gahana promijenili su ime u Depeche Mode, te ostvarili niz uspješnica na domaćem terenu. Odlaskom Clarkea, Fletcher je postao glavni skladatelj grupe, a dolaskom Alana Wildera, njihova glazba je poprimila puno mračniji ton, te su osvojili vrhove glazbenih ljestvica diljem svijeta.

Zajedno s ostatkom Depeche Modea Fletcher je 2020. primljen u Rock’n’Roll Hall of Fame. Jedna od čestih destinacija tijekom turneje bila je i Hrvatska, u kojoj su gostovali četiri puta (posljednji put 2013.).

Kada nije nastupao s bendom, održavao je turneje kao DJ.

Post Umro Andy Fletcher iz Depeche Modea je prvi puta viđen na Ziher.hr.

U ponedjeljak je na Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu održana premijera dugometražnog igranog filma „Dani suše”, redatelja Emina Alpera, čiji je koproducent hrvatska produkcijska kuća 4Film. U prepunoj dvorani Claude Debussy publika je imala prilike pogledati četvrto ostvarenje ovog renomiranog turskog redatelja, čiji su dosadašnji filmovi premijerno prikazani na najvažnijim filmskim festivalima u Berlinu i Veneciji. Premijera filma u službenoj sekciji „Izvjestan pogled” ispraćena je desetominutnim ovacijama.

Na premijeri filma prisustvovala je koproducentica filma Anita Juka ispred 4Filma, pridružili su joj se i snimatelj Goran Mećava te pridružena producentica Laura Sinovčić, a na filmu su radili i snimatelj tona Krešimir Rodić te mikroman Daniel Žuvela. Crveni tepih tako je ugostio ekipu filma koju čine filmski djelatnici iz Turske, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Grčke i Hrvatske, a ekipu su predvodili redatelj Emin Alper, producent Nadir Öperli te glumci Selahattin Paşalı, Ekin Koçi i Selin Yeninci.

„Premijera filma je prošla fenomenalno. Publika nas je ispratila s velikim pljeskom, što pokazuje koliko im se film svidio. Izuzetno nam je drago što s nama bili i članovi hrvatske ekipe, jer upravo ova suradnja predstavlja prvu tursko-hrvatsku koprodukciju na jednom filmu. Hrvatska je ušla posljednja u financijsku strukturu našeg filma, a sa 4Filmom smo odmah „kliknuli“. Dijelimo iste poglede na audiovizualno stvaralaštvo, što bi film trebao biti i priču koju bi trebao pričati. Također, hrvatski filmski djelatnici ostali su prijatelji s ostatkom ekipe, stalno se čuju, tako da smatram da smo okupili jedan izvrstan tim”, izjavio je turski producent Nadir Öperli.

Anita Juka dijeli zadovoljstvo suradnjom, ali i samim filmom te nadodaje: „Ova ambiciozna koprodukcija okupila je vrhunske filmske djelatnike iz cijele Europe. Rezultat se i vidi, a oduševljenje publike koje smo doživjeli jučer to i potvrđuje. Emin Alper pravi je vizionar, njegov dosadašnji rad je impresivan, no vjerujem da su „Dani suše” njegovo najbolje ostvarenje do sada. Surađivati na ovom filmu bilo je jedinstveno iskustvo, ali i čast”.

Produkciji 4Film ovo nije jedini film u Cannesu. U srijedu ih očekuje premijera filma „Vizija leptira”, redatelja Maksyma Nakonechnyeg, koji prati ukrajinsku vojnikinju Lilyju u borbi s PTSP-om. I ovaj film natječe se u sekciji „Izvjestan pogled”, a činjenica da hrvatska produkcija sudjeluje na najvećem filmskom festivalu u svijetu s čak dva filma, bez presedana je u našim krajevima.

Post Hrvatska koprodukcija filma „Dani suše“ zabilježila uspijeh na Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Ptice mi pokazuju da vrijeme nije ravna linija, kako ga ljudi poimaju. Stvari ne završavaju, samo mijenjaju oblik.”

Još dok je knjiga Eve Meijer „Kuća za ptice” bila u najavi privukla me svojom naslovnicom mekih boja staroga papira i pomalo retro crteža ptičice na grani. Odmah ispod nje stajao je kratki opis koji glasi ovako: „Ova je knjiga slavljenje života uronjenog u prirodu.”

Zavidim Gwendolen Howard

Kažu da vas neke knjige nađu baš u onom trenutku u kojem ih trebate i mislim da je mene „Kuća za ptice” pronašla upravo u jednom takvom. U želji za bijegom od civilizacije, besmislene užurbanosti ljudskih masa, raznih moranja i stvari koje iscrpljuju, emocija koje vas izmore, neprestanog pritiska i potrebe za mirom, tišinom, zvukom vjetra u krošnji i pogledom na zelenilo dokle pogled seže, pohitala sam za ovim romanom tražeći u njemu i svoj vlastiti život. Tražeći u njemu odgovore na pitanja između kojih se nalazi i ono ključno: bih li ja to mogla? Ostaviti sve i otići živjeti u kućicu na selu? Mogla bih i znam sada da pomalo zavidim Gwendolen Howard.

Foto: Pinterest

Uspješna violinistica odlazi na selo

Gwendolen Len Howard bila je violinistica koja je uspješnu karijeru u Londonu napustila sa svojih 40 godina da bi otišla živjeti na englesko ladanje i tamo je ostatak života posvetila proučavanju ptica.

Kako saznajemo iz romana, koji je zapravo romansirana biografija, Len Howard od djetinjstva je imala poseban odnos s pticama. Još kao djevojčica stvarala je prijateljstva s njima, nadijevala im imena i proučavala njihovo ponašanje. Kad je odselila u London da bi se školovala za violinisticu ljubav prema pticama na neko je vrijeme pala u drugi plan, no nikada nije potpuno iščezla. Kasnije je, kako smo vidjeli, u potpunosti prevladala.

O Len Howard se malo zna

Ne zna se mnogo o pravoj Len Howard. Znamo da je živjela u kućici u Sussexu proučavajući ptice, a kroz roman se provlače njezini zapisi o Zvjezdici, sjenici s kojom je uspostavila poseban odnos. Spisateljica se navodno koristila autentičnim zapisima same Howard pa tako saznajemo da je Zvjezdicu naučila brojati.

Len Howard napisala je i dvije knjige koje su bile bestselleri, ali danas se do njih teško dolazi.

Foto: Pinterest

Konačno je udovoljila sebi

Uvijek sam voljela romansirane biografije kao formu i nije me pretjerano bilo briga je li sve unutra doista bilo tako ili se pisac poigrao maštom. Pisac se jednostavno mora poigravati maštom, pa čak i kad se trudi što vjernije prikazati nečiji život. Eva Meijer o privatnom životu Len Howard uglavnom je mogla nagađati, ali više od toga nije ni bilo potrebno. Možda na trenutke, unatoč sveprisutnoj ljubavi za ptice, i ne možemo razumjeti poriv protagonistice da se osami u kući na selu, taj dio kao da je nešto slabije motiviran, ali jasno je da se u prošlosti razočarala u ljubavi, a na neki se način i umorila od gradskoga života, a to itekako mogu razumjeti i uzeti kao valjanu motivaciju.

Možda je zapravo tek tim odlaskom na englesko ladanje konačno udovoljila sebi, unutarnjem i pravom „ja” koje nam je često skriveno, ne od očiju javnosti, nego od svojih vlastitih.

Foto: Pinterest

Život Eve Meijer

Nakon što me kroz roman zaintrigirao i zainteresirao život Gwendolen Howard, tako me je nakon čitanja zainteresirao i život same autorice. Zašto baš biografija žene koja je odlučila živjeti na selu s pticama?

Naime, saznala sam da je Eva Meijer, osim što je spisateljica, također i filozofkinja s doktoratom te vizualna i glazbena umjetnica. Polje njezinog interesa su – životinje. S njima je provela život, kao jedanaestogodišnja djevojčica odlučila se za vegetarijanstvo, a kad je počela proučavati filozofiju shvatila je da zapadna misao nije puno važnosti pridavala životinjama. Većina filozofija, uključujući i dominantnu kršćansku, čovjeka stavlja na prvo mjesto, a životinju svodi na puku stvar. Eva Meijer odlučila je i njima dati glas. Ali kako ne bi sve ostalo na tome, ona proučava i jezik i komunikaciju životinja. Odavno se već zna da nisu samo ljudi sposobni za većinu stvari koje su se u povijesti pripisivale samo njima. Životinje su također sposobne i za učenje, empatiju, komunikaciju i mnoge druge stvari. Pogledajte samo što je dosad otkriveno o plesu pčela ili inteligenciji hobotnica. S tim u vezu možemo dovesti upravo i eksperiment Len Howard sa svojom miljenicom Zvjezdicom koju je naučila brojati. I ne samo to, Zvjezdica je nakon nekog vremena sama zahtijevala brojanje.

Foto: evameijer.nl

„Slavljenje života uronjenog u prirodu”

U svjetlu autoričinih interesa i životnog poziva ovaj se roman može čitati doista kao „slavljenje života uronjenog u prirodu”, skretanje pozornosti na glasove koje ne želimo ili smo zaboravili razumjeti. I sama Eva Meijer šaptačica je životinjama baš kao što je to bila i Gwendolen Howard, a ja se skromno nadam da ću se jednom moći kvalificirati kao – šaptačica mačkama.

Povratak na put prirode

Sve u svemu, ovaj roman je lijepo, ugodno štivo koje ima tendenciju poravnati neke naše izmještene vrijednosti, vratiti nas na put prirode, podsjetiti nas da nismo sami na svijetu i da ga dijelimo s drugim živim bićima koja itekako imaju dušu, inteligenciju, sposobnost komunikacije, emocije i na kraju krajeva, imaju život koji nije i ne smije biti isključivo u rukama čovjeka.

Post „Kuća za ptice” (E. Meijer): Povratak na put prirode je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ferragosto JAM, najveći ljetni glazbeni festival čiji se line up sastoji isključivo od domaćih i regionalnih izvođača, godinama je udisao život ljetnoj sezoni Orahovice. Brojna pitanja što nam Ferragosto ekipa priprema ovog ljeta su se nizala, a organizatori su upravo obznanili kako se festival ove godine nažalost ipak neće održati. Razlog tome su radovi oko Orahovačkog jezera.

Unatoč ponudama, organizatori nisu željeli uzeti druge lokacije u obzir, već su odlučili odgoditi festival za sljedeću godinu. U nastavku prenosimo objavu organizatora u cijelosti:

Dragi prijatelji Ferragosta …

Ispričavamo se što ste toliko dugo čekali novosti o održavanju Ferragosto JAM festivala i zahvaljujemo na vašem strpljenju i upitima. Teško nam pada vijest koju ćemo podijeliti s vama, čekali smo nešto dulje nadajući se nekom rješenju, dali smo sve od sebe da se Ferragosto JAM održi ove godine, no to nam nije pošlo za rukom, unatoč mukotrpnom trudu našeg FJ crewa.

Naime, zbog radova u punom jeku na Orahovačkom jezeru ove godine neće biti ljetne sezone, pa tako ni Ferragosto JAM-a. Jezero, i cijeli prostor oko njega pretvorio se u veliko gradilište, jezero je isušeno i neće se puniti, te se, uz sve ideje koje smo pokušali realizirati, festival jednostavno ne može održati na svima poznatoj i voljenoj lokaciji. Grad je krenuo u realizaciju izgradnje odmarališta u sklopu kojeg će se na raspolaganje staviti sportski tereni, tribine, bungalovi, novi tuševi i sanitarni čvorovi, a radovi će potrajati do svibnja 2023. godine. Ferragosto JAM festival ne želi seliti na drugu lokaciju unatoč drugim ponudama i zbog toga se održavanje festivala odgađa za sljedeću godinu.

U svjetlu novih informacija najavljujemo posljednji ples i odlazak s velikim, šarenim praskom punim šljokica i konfeta – Ferragosto JAM održat će se po posljednji put od 3. do 5. kolovoza 2023. godine.

Više informacija o lineupu posljednjeg Ferragosto JAM festivala objavit ćemo u narednim mjesecima.

Sve kupljene i neiskorištene ulaznice vrijedit će i za novi datum održavanja festivala. Svi koji žele ostvariti povrat novca na kupljene ulaznice, mogu to učiniti do ponedjeljka, 1. kolovoza 2022. isključivo putem linka https://www.entrio.hr/refund

Pri kraju ove objave želimo se još jednom zahvaliti svima na zanimanju, podršci i predivnim uspomenama koje smo kroz godine Ferragosta stvarali zajedno. Ovaj festival ne bi bio to što jest da nije bilo vas, no dok se jedna vrata zatvaraju, druga se širom otvaraju.

Naša etiketa Dostava Zvuka marljivo radi, a naši bendovi pripremaju brojna iznenađenja, računamo na vašu dosadašnju podršku i ljubav te uzvraćamo istom mjerom.

Voli vas vaš FJ crew♡

Ziher tim ovim putem organizacijskom timu Ferragosta želi izraziti dodatnu podršku i zahvalu za predivne uspomene koje smo stvarali na najboljem domaćem slavonskom festivalu. Srčano ćemo nastaviti pratiti što radi Dostava Zvuka i veselimo se svim budućim pustolovinama na koje će nas odvesti.

Post Ferragosto JAM festival odgađa se do 2023. godine i pleše posljednji ples je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Politizacija ženskih tijela, odijevanje i samoprezentacija desetljećima su problemi kojima se odlučila pozabaviti čak i modna industrija. Mnogima je nevjerojatno da diljem svijeta još uvijek postoje ljudi koji vjeruju da mogu kontrolirati žensko tijelo i izbor. Novom kolekcijom nazvanom „Stones”, mladi dizajner i fotograf Donovan Pavleković, potvrđuje da će uvijek stajati iza slobode izbora i prava žene da pokaže svoje tijelo u punom sjaju, odbacujući unaprijed stvorene predodžbe o tome što je atraktivan oblik ili veličina.

Donovanov cilj je da ovim hrabrim pothvatom pogura norme onoga što je prihvatljivo za modernu ženu 21. stoljeća. Njezin novi izgled uključuje odvažne printove, nekonvencionalne materijale i ekscentričan nakit. Udobnost zamjenjuje jedinstvenošću i slobodom koja se pokazala upravo onim što joj je bilo potrebno. U „Stones” komadima pretvara se u modnog kameleona, potpuno prihvaćajući svoje tijelo i divlju stranu, nesputana društvenim konvencijama i tuđom slikom o njoj. Bez obzira juri li s jedne zabave na drugu ili ponovno preuzima moć i autonomiju, ona se suprotstavlja sustavu koji i dalje arbitrarno odlučuje o tome što treba učiniti i odijevati.

U nastavku slijedi razgovor s Donovanom koji je otkrio više o stvaranju kolekcije „Stones” i motivaciji za taj pothvat. Osim toga, podijelio je stavove o modi i objasnio na koji način gradi svoj prepoznatljivi brend te koliko su mu u svijetu mode važne sloboda i samosvjesnost.

Čime si se vodio prilikom stvaranja kolekcije „Stones”?

Ova kolekcija jedan je veliki polar-opposite kod stvaranja. Sa strane konstrukcije samih odjevnih predmeta vodio sam se procesom jednostavnosti i onim što mi se u tom momentu činilo najboljim. S druge strane, konstantno sam razmišljao o tome gdje sam pronašao koju tkaninu, zašto sam ju izabrao i što mi ona govori. Posebnu ulogu imali su mikro ukrasi različitih medija koje sam skupljao poveći broj mjeseci. Isto tako, svaki kamenčić, perlica, gumb ili metal imaju neku sentimentalnu vrijednost.

Foto: Donovan Pavleković

Kako je tekao proces dizajniranja kolekcije i koliko je trajala realizacija?

Proces rada na ovoj kolekciji bio je ustvari dosta dug. Ne zbog samog vremena izrade, već zbog prikupljanja idealnih tkanina i materijala te stvaranja jednog po jednog odjevnog komada. Kada su svi elementi bili spremni, šivanje i ukrašavanje bili su mačji kašalj.

Na koji je način i u kojoj mjeri u novu kolekciju utkan motiv koji izrazito preferiraš – bijeg?

Nadam se da se to vidi i kroz ovu kolekciju, ali moja “idealna muza” i dalje bježi. Ovog puta bježi od svojih emocija, sjećanja koja ju stalno sustižu. Isto tako i ja bježim od ideje same kolekcije koju sam toliko dugo zamišljao kao realizirani proizvod.

Kakva je po tebi, iznutra i izvana, žena 21. stoljeća?

Kao netko tko se ne smatra ženom, čak ni na spektru ne volim govoriti o ovome. Na ovo pitanje mogu odgovoriti kako ja želim vidjeti ženu 21. stoljeća. Želim da su žene moćne, utjecajne, samostalne i da uspijevaju u svakom aspektu koji si zamisle. Smatram da je moja odjeća tu samo jedan alat da im u tome pomogne. Ovom kolekcijom govorim o odi ženskom tijelu i njegovoj moći te želim da osoba koja ju nosi bude potpuno slobodna i ponajprije jaka.

Foto: Donovan Pavleković

Misliš li da se žene slažu s tvojim viđenjem i hoće li ono ikada u potpunosti zaživjeti?

Po svemu sudeći do sada svi koji su nosili moje komade govore o tome kako su se osjećali moćno. I mislim da sam time uspio u svom naumu. Često moć pokazujemo velikim, predimenzioniranim odjevnim predmetima, ali za mene je to postao klišej. Zašto jedna “iluzija” haljine ne bi bila moćna i ustvari pokazala ljepotu tijela nosioca.

Tvoj dizajn i fotografije često se bave društveno odgovornim temama kao što su LGBTQ+ pitanja, bodybuilding, zlouporabe opijata, cyber bullying, tehnologija, privatnost. Teme ne obrađuješ na način koji svi očekuju, često su teške i apstraktno prikazane. Kako ljudi percipiraju tvoj rad i zašto biraš konceptualnost ako si svjestan da ju je teže razumjeti?

Moram priznati da se više ne zamaram time što drugi žele vidjeti. Stvaram što mi se u momentu stvara, bila to modna kolekcija ili modni editorijal. Trenutno samo želim razoriti sve što znamo o fotografiji i modi i samo biti 100% Donovan.

Jednom si rekao da odjevni predmeti i fotografije govore umjesto tebe. Znači li to da je Donovan tjeskoban, okupiran teškim temama i željan slobode, a s druge strane želi ostaviti dojam glamuroznog i kontroverznog muškarca?

Oduvijek se vodim time da rad prvenstveno treba biti kvalitetan i da može stajati sam bez obzira na umjetnika i njegovo ime. Tek se onda tu može pričati o umjetniku, kao samom izvršitelju neke “više sile”. Kako sav moj rad dolazi u nekim valovima, tako i sam „Donovan” osvane kada mislim da je to potrebno.

Foto: Donovan Pavleković

Neke od odjevnih predmeta koje si dizajnirao nosile su Severina i Milica Pavlović. Jesu li to i zbog čega tipovi žena kakve si zamišljao u svojim kreacijama?

Definitivno. Imam listu ljudi za koje želim da nose moje radove ili da ih pak fotografiram. Moram priznati da se lista lijepo križa, ime po ime. Kada sam izbacio svoj prvi rad na temu kože i tetovaža, označio sam Milicu na objavi s naslovom “Ako netko ovo mora nositi, onda je to Milica„. Mislim da sam time to samo gurnuo u svemir i ostvarilo se. Obje su toliko snažne i baš zato se i snalaze u mojim komadima.

Niti u jednoj od svojoj kolekciji ne vodiš se isključivo estetikom, što mnogi dizajneri ipak čine. Kako dizajner mora razmišljati i osjećati da bi se usudio govoriti o dosadnoj, politiziranoj svakodnevici te da njegov rad bude zapamćen?

Ja, osobno, modu ne radim i ne doživljavam iz materijalne dobiti. Ona je moja strast i razlog postojanja. Koliko god se ja trudio i slušao druge da to mora biti biznis, meni je to prvo ispušni ventil i moj dnevnik rada. Nakon prve kolekcije obećao sam si da se neću prepustiti industriji, već da će moda biti 100% ja i ono što ja želim. Pod svaku cijenu.

Foto: Donovan Pavleković

U kojem će se smjeru razvijati brend „Donovan” i hoćeš li se zadržati na ideji anti-modne anti-fotografije? Kako ćeš obogatiti komunikacijski kanal koji otvaraju moda i fotografija?

Fotografija i moda uvijek će ići ruku pod ruku, tako da se za opstanak ijedne strane ne bojim. Dok god proizvodim modne komade, imat ću što fotografirati i obrnuto. Za sada se spremam na jedan veliki fotografski pothvat koji će biti istinski početak te anti-modne anti-fotografije. No, o tome ćemo uskoro.

Kada bi svoje kolekcije morao opisati samo jednom riječju, koja bi to riječ bila?

MOĆ.

Post Donovan Pavleković: “Moja ‘idealna muza bježi od emocija i sjećanja” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Cherry Pop Film Festival, festival posvećen otvorenom istraživanju ljudske seksualnosti u svim njenim aspektima, održat će se prvi put od 2. do 4. lipnja u prostoru kreacije Urania u Zagrebu, kao i u online izdanju.

Fraza “cherry pop” engleski je izraz za prva iskustva i svojevrsni “gubitak nevinosti”, a u ovom kontekstu upućuje na glavne ciljeve festivala; istraživanje, promicanje te destigmatizaciju ljudske seksualnosti kao i na stupanje mladih autora/ica u svijet filma. 

Što nudi program?

Internacionalni program donosi nam 22 kratkometražna filma iz 16 zemalja svijeta, u kojima autori/ce istražuju seksualnost i rodne identitete, kao i njihovu isprepletenost s društvenim normama, digitalnim svijetom i nasiljem.

“U vremenima kada se pravo na izbor i vlastito samoodređenje i dalje negiraju ili su pod konstantnim pritiscima važno je poticati otvoreni dijalog o različitim tipovima iskustava i identiteta, a upravo je seksualnost polje u kojem se ta pluralnost najbolje zrcali. Film je idealan medij za istraživanje tog intimnog i partikularnog, a istovremeno toliko univerzalnog ljudskog iskustva. Izabranim programom festival nastoji dati prostora čitavoj plejadi potreba i izričaja unutar sfere seksualnosti.” izjavio je Matej Beluhan, direktor festivala.

Studentski program omogućava najmlađim generacijama filmaša iz država regije da predstave svoja najnovija i najbolja kratkometražna ostvarenja. Iako program tematski nije određen, tema koja se najčešće pojavljuje u 20 studentskih filmova također je upravo ljubav.

U fokusu popratnog programa Cherry Picking bit će japanska kinematografija, odnosno filmovi Kenjija Mizoguchija, kao i dokumentarni film o japanskoj praksi “kinbaku”, koja se smatra pretečom BDSM kulture. Također, u centru MaMa održat će se i dva predavanja, od kojih će jedno biti posvećeno Mizoguchijevom opusu (predavačica Tanja Vrvilo), a drugo preobrazbama rodnih uloga u Hollywoodu (predavač Krešimir Košutić). Naposljetku, u prostoru kreacije Uranija održat će se i masterclass o umrežavanju u filmskoj industriji koji služi za usavršavanje i neformalnu edukaciju kako filmskih profesionalaca tako i onih koji će to tek postati (predavačica Sanja Drakulić).

Cjelokupan program i detaljan raspored dostupan je na službenoj stranici festivala, a za više informacija popratite Facebook i Instagram profil festivala.

Program će imati podnaslove isključivo na engleskom jeziku.

Post U lipnju novi filmski festival: Istražite razne dimenzije seksualnosti na Cherry Pop Film Festivalu je prvi puta viđen na Ziher.hr.

„Boja tišine je crna i ljubičasta

U njoj si poput pjene…”

Poezija je za mene najsličnija slikarstvu. Ponekad priča priče, a ponekad samo trebamo stati i osjetiti. Kao što je slučaj i kod slikarstva, ne razumijem uvijek možda upravo ono što bih trebala razumjeti i to me često ispunjava nesigurnošću i stvara stanovitu odbojnost prema mediju. Jer mi je nepoznanica. Formalno obrazovanje naučilo me je tehnikama procjenjivanja i ocjenjivanja, ali znamo da one nisu uvijek relevantne kad je riječ o umjetnosti. Nešto nam jednostavno sjedne ili ne sjedne.

Zbirka pjesama mladog crnogorskog pjesnika Milisava Rosića „Drugi svijet” došla mi je u ruke prije nekoliko mjeseci i čitala sam je polako, napreskokce, pa onda iznova promišljajući i razmišljajući što pjesme sadržane u njoj u meni bude.

Klasični motivi

Zbirka se bavi motivima kao što su smrt, kozmos, majka roditeljica, ljubav, tišina i mnogi na koje inače nailazimo u poeziji poprilično često. To sam ponavljanje najčešćih tematskih mjesta u poeziji možda malo i zamjerila autoru, ali na kraju je opet bitno kako je njima baratao pa mu to opraštam. Da bi se pisalo i pjevalo o ljubavi, ona se ne mora eksplicitno spominjati pa tako imamo stihove koji, iako se, istina, sama pjesma zove „Ljubav”, govore mnogo u svojoj jednostavnosti:

„Sam se rađaš i sam umireš

Samo ako nisi nikada volio”

A sad pročitajte te stihove ponovno i sjedite s njima u tišini neko vrijeme i nakon toga ih pročitajte još jednom.

Foto: Milisav Rosić

Upečatljive pjesničke slike

Među ovim pjesmama ima doista upečatljivih pjesničkih slika i gotovo mitskih sekvenci u kojima nam se nameću scene iz kakvih legendi i starih oda, ali pored svega toga svojevrsna „grandioznost” izričaja pomalo mi je smetala kod sveukupnog doživljaja. Riječ je o tome da je jezik kojim se u ovim pjesmama progovara potenciran do usijanja, sve vrvi aoristima i arhaizmima toliko da na kraju otežava protok same pjesme, doživljavanje pročitanoga. U pjesniku se kovitlaju emocije, mnogo toga želi izaći na površinu, ali mnogo toga još treba ispolirati prije nego se propusti kroz pero na papir.

Tek početak…

Ova Milisavova „beba” ima izvrstan koncept, tematiku i mnogo snažnih mjesta, ali ne mogu ne naslutiti da je ona tek početak onoga što ima doći kad se bure malo smire i kad pjesnik posegne u mogućnosti nešto jednostavnijeg izraza s kojim se može postići jednako mnogo, ako ne i više od grandioznih i potenciranih pjesničkih slika. Bitno je da je ono što ga u cijeloj priči vodi iskrena želja i istinski poziv da stvara i da ono što mora isplivati na površinu iz dubina ispliva upravo kroz stihove. I za kraj, kako bih sumirala sve što je zapravo trebalo biti rečeno, nudim jedan citat koji će većina vas vjerojatno odmah prepoznati:

„We don’t read and write poetry because it’s cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion. And medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary to sustain life. But poetry, beauty, romance, love, these are what we stay alive for.”

Post „Drugi svijet” (M. Rosić): Mlada crnogorska poezija koja obećava je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nova godina – novi ja. Naravno da ne – koliko god želio da taj statement bude točan. Isto to je mislio i Celeste koji godinama štanca iste albume. Kod mene i dalje siječanj izlazi debelo u godini. Cijelom fitness Communityju koji je u cutu pred ljeto, ne preporučujem novi album Late Night Cardigana – „Life Is Bleak and It’s My Cheat Day”.

King Gizz na albumu s obradama stvari s „Butterfly 3000” ima nekoliko interesantnih, neki bi rekli dosadnih, techno traka. Soichi Terada dolazi na Velvet. Wiegedood je bio u Grazu 25. travnja. FKA Twigs, s obzirom na prethodni album, izbacuje nešto dosta, hm, čudno? Evo ne znam, aha… UKINUTE SU MJERE I GLAZBENA INDUSTRIJA ĆE KONAČNO MALO PRODISATI.

Anna von Hausswolff – „Live at Montreux Jazz Festival”

Fantastičan live album izvođačice koju ste imali priliku gledati prije Swansa u Tvornici. Nisam baš od recenziranja live albuma, no ovaj svijetli izuzetnim sjajem zlata.

Wiegedood – „There’s Always Blood at the End of the Road”

Od izbacivanja debi albuma, bend je zavidnim tempom skupio pozamašan broj sljedbenika. Ta brojka se jednim dijelom temelji na prošlom radu izvođača, ali i na pomno filtriranoj verziji klišejiziranog black metala u koju su upucani neki post elementi. Ovo je možda najbolje izdanje benda od debi albuma, čija dva nastavka ostavljaju feel da se radi o nekakvoj tematskoj cjelini. “There’s Always Blood at the End of the Road” donosi nešto malo unikatnije i agresivnije rifove bržeg tempa.

The Weeknd – „Dawn FM”

Konceptualni album nije toliko jak kao prethodnik, ali predstavlja uron dublje u 80’s synth-pop, što je zapravo logična žanrovska progresija. Možda vas ne dobije na prvu, dobre stvari nalaze se sloj ispod površnog slušanja.

VoidCeremony – „At the Periphery of Human Realms” EP

Odličan atmosferični death metal mini-album u stilu Blood Incantationa. Njihov full length album iz 2020. se već pojavio u Ziherungu.

Cloakroom – „Dissolution Wave”

Bend koji sebe žanrovski opisuje kao “stoner emo” zapravo je kombinacija post-hardcorea i shoegazea na stonerskim aranžmanima te ga se može staviti u prostor bendova Whirr, Hum ili Nothing. Doyle Martin, gitarist i vokal benda, svira i u Nothingu od 2019. Solidan album.

Wilderun – „Epigone”

Zvuči jako bolesno spojiti symphonic, progressive i folk metal te nakon toga obraditi Radiohead. Bend koji s već par albuma izlazi na godišnjim metal listama.

fawn – „Foxtails”

Jako dramatičan eksperimentalni screamo album čiji su zanimljivi aranžmani zapakirani u nekakav folky zvuk koji je dobiven na način da je prostor druge gitare oslobođen violini. Odličan album.

Shapeshifter – „Dark Ritual”

ratak album japanskog benda koji miješa powerviolence, noise i hardcore s osjetnom količinom metal utjecaja. Podsjeća na nešto što je Full of Hell želio biti davnih dana.

Ostalo na playlisti:

Night Hag – „Phantasmal Scourge”
Grivo – „Omit”
Late Night Cardigan – „Life Is Bleak and It’s My Cheat Day”
Bug Heaven – „We Love to Live in Hell”
Celeste – „Assassine(s)”
Earthless – „Night Parade of One Hundred Demons”
Earl Sweatshirt – „Sick!”
Burial – „ANTIDAWN” EP
King Gizzard and The Lizard Wizard – „Butterfly 3001”
FKA Twigs – „Caprisongs”
Bonobo – „Fragments”
Immanuel Wilkins – „The 7th Hand”
Festung – „Der Turm”
Fit For An Autopsy – „Oh What the Future Holds”
Tanya Tagaq – „Tongues”
Biosphere – „Shortwave Memories”
Yard Act – „The Overload”
AURORA – „The Gods We Can Touch”
Amber Mark – „Three Dimensions Deep”
Pan Daijing – „Tissues”
Silvana Estrada – „Marchita”
Boris – „W”
Deathcult – „Of Soil Unearthed”
Tension – „Decay”
Soichi Terada – „Asakusa Light”
Hikaru Utada – „Bad Mode”

Nema na Spotifyju:
Krallice – „Crystalline Exhaustion”
Kontact – „First Contact”
DEVIANTS – „Legion” EP

Post Ziherung S04E1: Ukinute su mjere i glazbena industrija konačno diše je prvi puta viđen na Ziher.hr.