Prošlo je preko dvadeset godina od kad je Christina Aguilera izdala „Mi Reflejo”, svoj prvi album na španjolskom. Izdanje je odnijelo pobjedu na nagradama Latin Grammy Awards u kategoriji „Best Female Pop Vocal Album”. Vijest da će Christina objaviti album na španjolskom odavno mi nije novost, ali mi je, za razliku od nekoliko prošlih izdanja, uspjela podići očekivanja. Hoće li povratak španjolskom upaliti ili ne saznat ćemo upoznavanjem prvog od tri EP-a koji će u konačnici tvoriti njen drugi španjolski album. Prvi EP nosi naslov „La Fuerza”, a zvuči upravo tako, snažno.

Kratki pogled unatrag: „Bionic”

Sve je krenulo nizbrdo izdavanjem albuma „Bionic” 2010. godine, gdje su povlačene neutemeljene usporedbe s Lady Gagom koja je tada bila u usponu, što je nepotrebno stvorilo negativnu atmosferu oko izdanja. Kao što danas već znamo, mediji i baze fanova vole suprotstavljati snažne žene u glazbi. Naravno, bez razloga. Album je ostvario solidan prijem kod publike, ali osrednje ocjene kritike. Bio je kao stvoren za puštanje u prodavaonicama skuplje brze mode (i s time ne mislim da je to loša stvar), a moglo ga se čuti i u svakoj emisiji o modi ili životnom stilu.

Spomenuti „Bionic” je pun detalja, kreativan pop album na kojem je Christina Aguilera već klasično polarizirala između zabavnih, seksi pop hitova i emotivnih balada koje srce paraju. Zanimljiva je i činjenica da je naslovnica albuma „Bionic” u fizičkom izdanju bila izrađena u lentikularnom tisku, tako da ste pomicanjem albuma u jednom trenutku vidjeli Aguileru s pola mehaničkog lica, u drugom cijelog lica.

Kratki pogled unatrag: „Lotus” i „Liberation”

Uslijedio je apsolutno zbunjujuć i razočaravajuć „Lotus” (ili kako se internet šalio “Lettuce”) koji je trebao ukazati na još jedno ponovno rađanje Aguilere kao umjetnice. Ajde, dobili smo barem Your Body, energični EDM hit visokog faktora slušljivosti (i vrištanja uz njene visoke note). Konačno, prije nego krenemo na novi joj EP, Christina Aguilera je sredinom 2018.-e svijet počastila svojim osmim albumom „Liberation”. Nagađate, još jedno ponovno rađanje, ali koncentriranije i elegantnije, kroz pop, R&B i hip hop.

Vjerujem da Christinu većina publike (uz prvijenac) pamti po izvanrednim albumima „Stripped” i „Back To Basics”, koji su pomicali granice prihvatljivog (čitajte: nužnog) u popu i općenito na svjetskoj glazbenoj sceni.

Christina Aguilera jedna je od rijetkih pjevačica tog vremena i kalibra koja nije glasnice uništila zanemarivanjem tehnika pjevanja. Međutim, za moj je ukus previše zastranila u, za njeno zbilja veliko i važno glazbeno nasljeđe, suviše lake glazbene trendove. Sjećate se možda užasne suradnje s Pitbullom? Radije bih da je se ne mogu sjetiti.

Koliko je snažna „La Fuerza”?

Naslov albuma na španjolskom znači snaga, čime EP i odiše. I to bez zadrške, kako smo i navikli kod Aguilere. Njezino pjevanje je još jednom beskompromisno sjajno, bez greške, ali nije lišeno ni ukrasa, polukrikova i dobrog starog (pažljivog) “drapanja” glasnica. Sve u cilju postizanja određenog efekta lirskih poruka. Novi album i njegov prvi dio, „La Fuerza”, bave se temama snage i osnaživanja žena. Ovih jedva 20-ak minuta pjesama smješta se u latino žanr, koji je ugodno kombiniran s guarachom, reggaetonom, rancherom i cumbijom. Kratka je to latino avantura, ni u jednom trenutku zamorna, samo osvježavajuća.

Počinjemo s Ya Llegué (I’m Here), ponešto predvidljivim otvaranjem i naglašavanjem povratka – glazbi, španjolskom, čemu god. Nježan, pulsirajući sintesajzer i latino bubnjevi postavljaju temelj, zajednički nazivnik svim pjesmama. Ništa nije suvišno i sve dobije “svojih 5 minuta”. Produkcija je s Aguilerom još jednom precizna, ne “jede” nju kao vokalisticu. Na mostu visokim notama preneseni stihovi „Tengo la cura entre estas curvas, Pa’ tu locura, que ya no aguantas más” daju nam do znanja da se pripremimo za još jedan kreativan i duhovit Aguilerin projekt. Rimovanje cintura s calentura (u prijevodu struk i temperatura) toliko je blesavo da funkcionira.

Prvi singl Pa Mis Muchachas (For My Girls), zvijezda listopadske Mjesečne doze popa, na kojem gostuju američka pjevačica Becky G, argentinska reperica i pjevačica Nicki Nicole i argentinska pjevačica Nathy Peluso, dao je pošten uvid u izdanje. Gitara i ritam napravljeni u guaracha stilu dižu iz sjedala, a djevojke isprepliću poruke podrške s pozivima na zabavu. Singl je svakako zaslužio bolji plasman na ljestvicama, gdje je prošao donekle neprimijećeno. Možda je do pandemije i godišnjeg doba, ali ovo je trebao biti ljetni broj jedan u rangu Con Altura i Taki Taki.

Povratak španjolskom: prečac prema uspjehu (na temelju prošlosti)?

Kao što sam spomenuo i kako to Christina Aguilera voli raditi, prvi singl će uvijek biti potencijalni hit, pucati na plesne podije i radio stanice te provocirati, a drugi/treći će smiriti i naravno, biti balada ili slično (Beautiful, Hurt, You Lost Me, Just a Fool). Tako je klavirska balada Somos Nada (We Are Nothing) proširila atmosferu albuma, stojeći ravnopravno uz sve joj nalik u Christininoj diskografiji. Visoko emotivno, zericu formulaično, ali živo i uvjerljivo. Spotovi za dosadašnje singlove Pa Mis Muchachas, Somos Nada i Santo čine trilogiju koja se koncentrira na jednu fatalnu romansu. Spotovi su bogati i osjeti se da im se posvetilo vremena.

Što je danas reggaeton hit bez pomoći nekog od zvučnih imena kao što su Maluma, J Balvin, Daddy Yankee ili Ozuna? Čast je pripala potonjem na odličnoj Santo (Holy),  senzualnom spoju latino beata s popom i cumbijom u zarazni hit jednostavnih španjolskih riječi poznatih širim masama. Ozuna se svojim slatkim, meketavim i hrskavim glasom uspješno uklapa u cijelu priču.

Refrenski stih „Santo ¡sálvame!” u Christininom uzviku brzo će zaraziti vaše uši i probuditi želju za zabavom. To je u krajnjoj liniji i najvažnije kod ovakvih pjesama. Nadam se da ću čuti Santo na sljedećem bachata partiju na koji odem. Dodatno punimo ego na Como Yo (Like Me), Aguilera se služi svojim glasom kao oružjem, testirajući nove, gotovo neprepoznatljive boje glasa. Konzistentno, ali ne zadovoljava kao ostatak izdanja.

Prvi okus novog albuma završava nečim sasvim posebnim, Mariachi glazbom. Upravo odabirom tog meksičkog žanra za već sad veliku La Reina (The Queen) postiže se ozbiljnost, toplina, snaga i emocija potrebna ovakvom tekstu i albumu. Pamtljiv kraj, na prvu ponešto usiljenog vokalnog performansa (kasnije shvaćenim i žanru prikladnim), ostavlja nas u želji za izvedbama uživo, plesom i zagrljajima, sparnim ljetnim večerima i provodima s prijateljima.

Xtina forever

Christinina „La Fuerza” koncentrirano je izdanje, ujednačeno silinom osjećaja i težnjom za očuvanjem samopouzdanja, plesom i opuštanjem. Kao EP djeluje zrelo, dovršeno i promišljeno, očekivano za umjetnicu kao što je Aguilera. Spremni smo za nastavak! Sudeći po trenutnim trendovima na svjetskoj glazbenoj sceni, ciljanje povratka pjevanju na španjolskom činilo bi se proračunatim da Aguilera to nije radila toliko prije nego su latino i urbano žanrovi preuzeli mainstream. Slušajte otvorenog uma i proveselite se uz ovaj dostojanstven comeback.

Post „La Fuerza” (Christina Aguilera): Povratak španjolskim korijenima je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Pub kvizovi su u brojnim gradovima prerasli u društvena događanja koja se ne propušta samo tako, a mnogima je upravo takva vrsta zabave prerasla u omiljenu. Bilo radnim danom ili vikendom, brojni kvizaši amateri ili oni već potkovani vole kratiti vrijeme uz dobro društvo, zabavu, ali i iskoristiti priliku da nauče nešto novo.

Pub kvizovi nude savršenu kombinaciju zabave i znanja i prava su razonoda za sve one koji vole ispuniti slobodno vrijeme na kvalitetan način. To mogu biti tematski kvizovi (glazbeni, sportski, filmski…), ali i kombinacija različitih područja kao što su, osim navedenih, povijest, geografija, književnost i znanost.  

Od Britanije do svijeta

Premda porijeklo vuku iz Ujedinjenog Kraljevstva, pub kvizovi u posljednjim su desetljećima postigli veliku popularnost na globalnoj razini. Na našim prostorima su se pojavili prvi put 2005. godine, i to u zagrebačkom klubu Booksa. Nakon toga, i druge su lokacije u Zagrebu postale rezidencija pub kvizova te je uskoro naša kvizaška scena postala vrlo razvijena.

Brojni danas profesionalni kvizaši i natjecatelji u televizijskim kvizovima kao što su „Potjera” i „Milijunaš” svoje su znanje brusili u lokalnim kafićima, natječući se u timu s prijateljima. Rad na poznatom terenu definitivno može biti odskočna daska za probijanje na kvizašku scenu, koja se može pohvaliti izrazitim rezultatima.

Kvizovi u Hrvatskoj

Vintage Industrial Bar i Močvara poznata su mjesta u Zagrebu za treniranje moždanih vijuga. Osim u glavnome gradu, i u brojnim drugim gradovima diljem Hrvatske redovito se održavaju pub kvizovi. U Varaždinu je poznato okupljalište kvizaša Medina škrinja i Gossip bar. U Čakovcu je to Stari Hrast, gdje se svaki četvrtak održavaju pub kvizovi koje vodi jedan od organizatora Forestlanda, Krešimir Biškup. U Samoboru se pub kvizovi održavaju u Old Nick’s Pubu, a i Zaprešić ima svoju pub kviz scenu. Kvizovi su također popularni i na moru, a poznate su lokacije Omiš, Pula (u Old City Baru, Rock Caffeu i u The Shipyard Pubu), Rovinj, Sinj, Šibenik i drugi.

Osobito su popularni tematski kvizovi u razdoblju božićnih blagdana, pa je tako u Pločniku, u Zagrebu u prosincu održan Božićni popkulturni kviz. U Međimurju je održana Novogodišnja turneja četiri kvizaonice na kojoj je sudjelovalo od 17 do 19 ekipa. Često se organiziraju i pub kvizovi humanitornog karaktera kojima se nastoji pomoći različitim socijalnim skupinama, od onih stradalih u potresu do osoba slabijeg imovinskog statusa. Jedan je od recentnijih primjera humanitarni kviz održan u Slavonskom Brodu u listopadu prošle godine.

Budući da publika sve više gaji interes prema pub kvizovima, odlučili smo razgovarati s već svima dobro poznatim kvizaškim licima, lovcima iz popularnog televizijskog kviza „Potjera”, Moranom Zibar i Krešimirom Sučevićom Međeralom. Možda se uskoro i vi ohrabrite te prijavite ekipu na pub kviz u vašoj okolici. Zapamtite da svako iskustvo u životu dobro dođe!

Kad ste prvi put sudjelovali na kvizu? Što vas je privuklo da se prijavite?

Morana: Kad sam čula da se u zagrebačkom klubu Booksa održava pub kviz, znala sam da je to stvoreno za mene. Dugo mi je trebalo da nagovorim još troje ljudi i oformim ekipu jer kvizovi i nisu baš zanimali meni bliske ljude. Napokon sam uspjela nagovoriti nekoga tko je nagovorio još nekoga i tako smo nas četiri prvi put igrale tamo negdje 2007. ili 2008. Bile smo predzadnje ili pretpredzadnje, ali bila sam oduševljena što nismo zadnje te samim konceptom. Prošla sam nekoliko ekipa i različitih sastava dok se nisam skrasila u svojoj, još uvijek matičnoj, ekipi zvanoj Nižerazredni vratnik. Kao mala obožavala sam Kviskoteku i druge televizijske kvizove, voljela sve igre znanja kao što su Trivial Pursuit ili Sraz, tako da je pub kviz zvučao kao san snova: igram se i natječem u znanju, dok s prijateljima pijuckam pivo.

Foto: Hrvatski kviz savez

Počeci u klubu Booksa

Krešimir: Prvi sam put na pub kvizu sudjelovao još davne 2005., kada se taj koncept tek pojavio kod nas, u sklopu knjižare i kluba Booksa. Bio je to dosta neobavezan kviz, a nagrada je bila relativno ozbiljna. Pobjednička ekipa osvojila je iznos kotizacije prikupljen od svih ekipa. Mislim da je bilo deset kuna po članu, tako da smo se od naše prve pobjede čak i solidno počastili u jednom restoranu.

Dotad sam redovito pratio kvizove na televiziji, a u nekima sam i sudjelovao. Međutim, to su bile relativno rijetke prilike, s obzirom na moju želju za nadmetanjem i učenjem novih činjenica, a ovo je bilo gotovo svaki tjedan. Kako nisam imao redovnu ekipu, a i druge su me obaveze sprječavale, redovnije sam se u cijelu priču uključio krajem 2008., početkom 2009., kada je pub kviz u Booksi narastao dovoljno da postane prevelik i za samu Booksu i krene u samostalni život.

Budući da se gledatelji Potjere često pitaju otkud vam toliko znanje, pripremate li se zapravo za kvizove na kojima sudjelujete?

Morana: Nemam neke sustavne, redovite treninge ili tako nešto. Većinu stvari naučila sam čitajući i upijajući ono što me zanima. Zatim preko filmova, novina, stripova, studija, putovanja, prevođenja i sl. Osim toga, igram razne kvizove, iako više ne tako često, a i sastavljam pitanja, što je sve dobra gimnastika za kvizaški mozak. Čak i da nekim čudom poželim sjediti uz enciklopediju i bubati podatke, stvarno nemam vremena za to.

Krešimir: To me često pitaju i moj je odgovor uvijek isti. Danas se pripremam igrajući druge kvizove, a nekada sam se pripremao jednostavno živeći i skupljajući razna životna iskustva. Uvijek su me više zanimale činjenice i informacije, nego ljudi i međuljudski odnosi, pa je valjda to i posljedica. Svjestan sam da među kvizašima ima i onih koji se doslovno pripremaju učeći informacije iz kojekakvih zbirki podataka, što je meni osobno besmisleno, jer se to onda pretvara u sposobnost pamćenja podataka, a ne u nekakav presjek osobnih iskustava i interesa.

Recimo, nisam nešto jak u filmu i likovnim umjetnostima, jer nemam pretjeranog interesa za tu tematiku. Naravno da određene stvari znam zbog opće kulture, ali nema mi nikakvog smisla napamet učiti toskanske renesansne majstore bez nekakvog konteksta. Ako se spletom okolnosti zateknem u turi Toskanom, pa onda posjetim nekoliko crkava ili muzeja, time bih eventualno stečeno znanje mogao povezati s nečim poznatim. To je moje razmišljanje, ovaj drugi pristup meni je pomalo kao dopingiranje.

Foto: Morana Zibar

Koja vam područja u kvizovima najbolje leže, a koja su za vas slaba točka?

Morana: Ja sam dijete Filozofskog fakulteta pa mi najbolje leže društveni predmeti. Odnosno, ono što me privatno zanima i što i sama konzumiram. To je kultura u širem smislu, književnost, glazba, film, gastronomija, u nekoj mjeri povijest i geografija. Slaba su mi točka sport, pogotovo bezbrojni detalji o nogometu, i prirodne znanosti.

Krešimir: Slabu točku sam već naveo, a najbolje mi leže geografija, jezici (ima i dosta pitanja iz drugih područja koja se mogu riješiti jezično, preko etimologije, npr.), pa i povijest. Općenito sam bolji u društvenim znanostima nego u STEM područjima, iako je činjenica da mi je supruga diplomirala biologiju utjecala na to da od nje doznam i velik broj podataka iz biomedicinskog područja.

Što radite kad se ne bavite kvizovima? Imate li neki hobi?

Morana: Kad se ne bavim kvizom, imam svoj običan, svakodnevni posao, koji također nije jednostavan jer sam freelancer i uvijek razbacana na više strana. Imam devetogodišnju kćer, što je također zahtjevan i odgovoran posao. Ako ostane slobodnog vremena, najviše se volim družiti uz dobru hranu i piće, a tu su i šetnje, putovanja, koncerti, piskaranje.

Krešimir: Moj su glavni hobi putovanja i svaki slobodan trenutak iskoristim da se maknem iz Zagreba. Nekako mi se čini da je ovaj svijet prevelik i prečudesan da bismo previše vremena provodili samo na jednom mjestu. Da mogu, živio bih u kamperu s kojim bih obilazio svijet. No, čovjek snuje, a Bog određuje. Trenutno kod kuće imam dvomjesečnu bebu, tako da će kamper pričekati dok dotični ne krene u školu. Ili na fakultet.

Što mislite, je li domaća kvizaška scena kvalitetna?

Morana: Nisam više aktivna kao nekad, a i scena je eksplodirala. Kad mogu, volim otići na dobar pub kviz, to mi je sad čista relaksacija. Stvarno ih je mnogo, po cijeloj Hrvatskoj, ima svega, iako kvaliteta nije uvijek razmjerna kvantiteti. Ipak, češće sam na individualnim kvizovima i turnirima, koji su ozbiljnija kvizaška disciplina, gotovo na razini sporta. Ne briljiram, ali nekako se još uvijek provlačim. Na sličnim natjecanjima na svjetskoj razini naši kvizaši svake su godine sve bolji i bolji, i redovito se pojavljuju odlični novi, mladi igrači. Kao veteranki, milo mi je što sam živ svjedok razvoja i procvata kvizaštva u nas. Daleko smo dogurali od opskurne sekte iz Bookse.

Krešimir: Domaća kvizaška scena sve je kvalitetnija, čemu doprinosi i velik broj lokalnih pub kvizova, te državnih natjecanja koja organizira Hrvatski kviz savez. On je u sedam godina postojanja napravio fenomenalan posao. Štoviše, čini mi se da je trenutno hrvatska kvizaška scena, nakon britanske i belgijske, najaktivnija u Europi. Ima nekoliko mladih lavova koji dolaze, tu su renomirana imena, imamo nekoliko godišnjih vikend okupljanja u različitim dijelovima Hrvatske.

Pitanja određuju kvalitetu kviza

Krešimir: Treba istaknuti i ekipu koja stoji iza kvizova, ne samo HKS, već i lokalne organizatore, jer kvalitetan i zabavan kviz čine prije svega pitanja. Nužno je napraviti dobru selekciju pitanja, a mi onda dođemo na gotovo i samo odgovaramo na njih.  Mnogo  mi je draže igrati kviz nego ga sastavljati, jer je meni vrlo teško ući u glavu drugih igrača, pa se trudim izbjegavati pitanja koja smatram banalnima, koja će „svatko znati”, iako kada netko postavi takvo pitanje vidim da im riješenost zna biti i manja od 50%. Što znači da očito imam previsoke kriterije i da mi posljedično kvizovi ispadaju preteški.

Foto: večernji.hr

Kako privući mlade ljude da se prijave na pub kviz? Što biste im vi poručili?

Morana: Dođite i probajte! Ne poznajem osobu kojoj se nije svidjelo, osim ako sam kviz nije bio jako loše organiziran. Ljudi se obično boje da će se osramotiti i neće ništa znati, ali to je besmislica. Pub kviz stvoren je za zabavu i razbibrigu. Gledajte na to kao na standardni izlazak s ekipom, malo razgovora, pivce ili dva, ali nadograđeno zanimljivom igrom koja će aktivirati vaše moždane vijuge i naučiti vas nečemu novome.

Krešimir: Uvijek napominjem kako je pub kviz idealna zabava za cijelu obitelj. Pogotovo u manjim sredinama, gdje je broj igrača i ekipa relativno malen. Nedavno mi se javila jedna cura s Plitvičkih jezera, oni su baš kao obiteljska ekipa pobijedili na prvom pub kvizu u tom kraju. Obiteljima je često teško pronaći neku zajedničku aktivnost, a ovo je idealan način da se spoji i izlazak, i da svatko nečim doprinese. Različite generacije imaju različite interese i znanja te svakome leži nešto drugo.

Naizgled nebitne školske činjenice mogu odrediti pobjednika

Krešimir: Nužno je svakako i da kviz bude izbalansiran. Napravite li kviz s pitanjima o Harryju Potteru, internetskim memeovima i popularnim YouTube zvijezdama u regiji, bilo tko s više od 40 godina strašno će se dosađivati i neće se htjeti vratiti. Poručio bih mladim ljudima, pogotovo onima koji su još u školi ili su netom iz nje izašli – sjajan je osjećaj kada svi oni podaci koje su vas učili u školi, i za koje ste se pitali hoće li vam ikada u životu zatrebati, odjednom dobro dođu na pub kvizu i kada pomoću njih donesete presudan bod svojoj ekipi.

Odjednom ste zahvalni svom profesoru matematike što vas je tlačio formulom za volumen stošca ili profesorici povijesti za hetitskog kralja Šuppiluliumu II., zbog kojeg ste zvijezda večeri. Već idući petak možda naleti detalj iz nekog spota koji ste gledali kao osmogodišnjak. Kvizovi su divna stvar ako se volite nadmetati, a relativno ste lijeni da biste se bavili nekim sportom i niste toliko koncentrirani da biste igrali šah ili karte. 

Post Pub kvizovi: Omiljena zabava za sve naraštaje je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Prvijenac Maggie Gyllenhaal adaptacija je kratkog romana Elene Ferrante, psihološke
drame koja osvjetljava negativne, teške i mučne strane roditeljstva. Olivia Colman
oduševila je publiku odličnom izvedbom sredovječne žene čiji su nekonvencionalni
majčinski postupci odredili ostatak njenog života.

Leda, koju izvrsno utjelovljuje Olivia Colman, prevoditeljica i profesorica komparativne
književnosti, željna toplih sunčevih zraka, unajmila je stan u grčkom gradiću na obali. Osim
kovčega punog knjiga, Leda je na godišnji odmor krenula bez suputnika. Njen znatiželjni
najmodavac Lyle nespretno ju pokušava bolje upoznati, ali se od početka da naslutiti da ona
pomalo zazire od ljudskih interakcija ili barem da se u njima ne snalazi najprirodnije. Na
obližnjoj plaži, gdje odlazi kako bi pronašla mir za čitanje i odmor, Leda upoznaje glasnu
grčko-američku obitelj, a jedna od njenih osebujnih članica jest i Nina, čiji odnos s kćeri
Elinom posebno zaintrigira glavnu junakinju. Igrajući se sa svojom lutkom, Elina jednog dana
nestane iz majčinog vidokruga te uskoro svi posjetitelji plaže postanu angažirani u potrazi za
njom. Upravo Leda bude ta koja pronađe Elinu, te ju odvede natrag zahvalnoj majci, čime
njihove sudbine postanu isprepletene.

S Elinom se izgubila i njezina lutka, ostavivši djevojčicu očajnom i uplakanom bez najdraže
igračke. Čitav gradić sada je uključen u novu potragu, onu za izgubljenom lutkom, ne sluteći
da je lutka pronašla novog vlasnika – Leda ju je ponijela sa sobom u apartman, promijenila joj
odjeću i načinila od nje vlastitu igračku, sličnu onoj kakvu je imala u djetinjstvu, ni sama ne
shvaćajući u potpusnoti vlastite motive. Lutka je, kao što je uostalom i opservacija Nine i
njezine kćeri, za Ledu poput vremeplova, koji ju odvodi u razdoblje kada je i sama bila majka
dviju djevojčica. Rastrgana između karijere i majčinstva, Leda se pokušavala posvetiti poslu,
okružena plačem kćeri gladnih njezine pažnje, uz supruga na trenutke gluhog za njene
potrebe. Uvid u Ledinu prošlost, otkriva nam da je u mladosti na konferenciji upoznala
slatkorječivog profesora književnosti s kojim je započela aferu, a koja joj je dala vjetar u leđa
za težak korak u svome životu – napuštanje obitelji. Brigu o djeci prepustila je suprugu na
sljedeće tri godine, tijekom kojih uopće nije bila u kontaktu sa svojom obitelji.
Upravo odnos Nine i njene kćeri, kao i Ninino vidljivo nezadovoljstvo u braku sa suprugom
koji vrlo često izbiva od kuće, zbog čega utjehu pronalazi u dobrohotnom irskom studentu
Willu, Ledu neopisivo podsjeća na vlastito bolno iskustvo majčinstva. „To neće samo tako
proći.“ , dobronamjerno govori Nini na kraju filma, nakon što joj otkrije da je svojedobno
napustila kćeri, priznajući joj da su joj tri godine bez obitelji bile izvrsne. Pritisnuta krivnjom
zbog ukradene lutke, istovremeno osjećajući se zaštitnički prema Nini, odluči joj priznati da je
kod nje Elinina lutka. Nina na to burno reagira, razumijevanje kojem se Leda potajno nadala
računajući na sličnosti njihovih iskustava, potpuno izostaje. Nina ostaje gluha za Ledine
isprike, kojima ona priznaje da je neprirodna majka, saževši u jednoj rečenici svoj cjeloživotni
konflikt.

Riječ je o konfliktu s kojim se žene diljem svijeta nose, a koje jednako kao i Leda, često
nailaze na nerazumijevanje. Uvriježeno mišljenje kako je svim ženama majčinstvo
inherentno, te kako je nesebičnost koja prati roditeljstvo prirodna svim ženama, Gyllenhaal u
Mračnoj kćeri razbija u komadiće. Upoznaje nas sa ženama koje nisu spremne odreći se
dijelova sebe kako bi bile savršene majke te nam pomaže da ih prihvatimo i ne osuđujemo. Na
kraju filma, Leda krvava od ozljede koju joj je Nina zadala ubodom iglom u pupak, zove
svoje sada odrasle kćeri, koje se čine oduševljenima što ju čuju. Čini se da su njezine kćeri
oprostile majci što ih je ostavila kada su je trebale, a preostaje nada da ju je i publika spremna
prihvatiti raširenih ruku, jednako kao i ostale žene koje ipak nisu prirodne majke.

Post MRAČNA KĆI – druga strana majčinstva je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Jedan od filmova koji je sasvim nenametljivo (i najava onoga što slijedi na dodjeli Oscara) ušao u utrku za velike filmske nagrade je novi film Kennetha Branagha „Belfast“. Film je nedavno bio nominiran za Zlatni globus za najbolji film – drama, dok je Branagh bio nominiran za Zlatni globus za najboljeg redatelja i odnio nagradu za najbolji scenarij. Nominirani su bili i dio od inače sjajne glumačke ekipe: Caitríona Balfe, Jamie Dornan i Ciarán Hinds. U filmu igraju i Jude Hill, Judi Dench te Lewis McAskie.

Idealizirani grad u mračnim vremenima

„Belfast“ je filmski memoar, coming-of-age drama, inspirirana Branaghninom djetinjstvom u predgrađu Belfasta kasnih 1960-ih, razdoblju kada započinje sjevernoirski sukob (The Troubles), jedan od najdugotrajnijih i najkrvavijih sukoba u suvremenoj Europi. Branagh smješta priču upravo u 1969. godinu kada su na brojne katoličke kuće, škole i poslovne zgrade bili bačeni Molotovljevi kokteli te prati devetogodišnjaka Buddyja (Jude Hill), čiji se idiličan mikrokozmos u trenu preokrene.

Prijateljsko susjedstvo u kojem su protestanti i katolici do tog dana živjeli jedni pored drugih odjednom postaje bojno polje gdje se dižu barikade, sukobi s policijom su svakodnevica, a lokalni nasilnici su u kampanji da se „očisti zajednica“ od katoličkih stanovnika. Unatoč rastućem nasilju, film je utemeljen na mladenačkim sjećanjima na grad: družba u susjedstvu, prve ljubavi, prvi filmovi u kinu…

Foto: facebook.com/BelfastMovie

Branagh ne ulazi u propagandu, ne zauzima strane te uspijeva snimiti, naizgled, apolitičan film o političkom. U pozadini priče su okidači za nadolazeće nasilje – nejednakosti i podjele kod irske radničke klase i maloj zajednici koje su uživale određeni stupanj integracije. Buddyjeva obitelj ima problem s novcima i dugova, stariji imaju zdravstvenih problema, vanjski WC te sanjaju neki novi život daleko od Belfasta, možda Sydney ili Vancouver koje gledaju u brošurama. Čak i vjerske šale uglavnom idu na račun obiteljskih protestantskih predrasuda.

Autoreferencijalnost i posveta popularnој kulturi

Vjerojatno najveća kvaliteta „Belfasta“ je kamera Harisa Zambarloukosa koji s Branaghom radi posljednje desetljeće. Crno-bijela fotografija daje mu gotovo dokumentarni izgled, kao i krupni planovi te dinamična montaža, posebno za dramatične scene. Ideja je bila gledateljima dati utisak kao da gledaju ekran crno-bijelog televizora u Buddyjevoj kući, za razliku od velikog platna i Technicolor filmova koje Buddy gleda u kinu. „Belfast“ obiluje referencama iz pop-kulture iz tog razdoblja: Buddy i Will svaki tjedan prate „Zvjezdane staze“, obitelj ide u kino na glazbenu fantaziju „Chitty Chitty Bang Bang“ i na znanstveno-fantastični „Prije milijun godina“ s novom „hollywoodskom božicom seksa“ Raquel Welch u kožnom bikiniju; zatim Buddy s bakom gleda predstavu „Božićna priča“, kazališnu adaptaciju najpopularnijeg djela Dickensa, Branaghino sjećanje vlastitim glumačkim počecima. Tu je i autoreferencijalnost – u jednoj sceni  Buddy čita strip o Thoru, liku kojeg je Branagh kasnije adaptirao za Marvel.

Foto: YouTube screenshot

„Belfast“ je idealizacija rodnog grada, ljubavna posveta njegovog redatelja. Svakako, soundtrack Vana Morrisona je dio priče; Morrison je rođen u Belfastu, već je imao karijeru sa svojim bendom Them u istočnom Belfastu, a zatim je započeo svoju solo karijeru i izdao „Brown Eyed Girl” 1967. Njegova glazba je neraskidiv dio redateljevog djetinjstva. Glazba je, koja kao i filmovi, u tim mračnim vremenima bila bijeg u nepoznati i čarobni svijet.

Post BELFAST: Filmski memoar Kennetha Branagha rodnom gradu je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Odmah da razjasnim – ovom ću recenzijom dati sve od sebe da budem objektivan, ali ne mogu garantirati da se malo subjektivnosti podsvjesno neće podvući pod redove. O svojima uvijek sve najbolje, osim ako si novinar.

„Opet ti Hercegovci”, izjava je Miroslava Krleže, nakon što je dobio informaciju da je književni kritičar Veselko Tenžera – Hercegovac. Evo, moj Miroslave, opet mi. Što ćeš! Ide nam od ruke sve što dirnemo pa tako i rap.

Nakon pet godina života u Zagrebu i objašnjavanja kvaliteta Hercegovine i Hercegovaca ljudima svakojakog porijekla, umori se čovjek. Taman kad me svladao umor pojavljuje se Tracki sa satiričnom pjesmom Bijele Čarape, u kojoj kao da kaže „dosta objašnjavanja, hajmo sad malo šale na vlastiti račun”, i osvoji me potpuno. Čekao sam da „Vaki Naki” ugleda svjetlo dana i moram priznati da nisam čekao uzalud.

Priče i njihovi heroji

Album otvara Intro s Trackijevim predstavljanjem u kojem vas za ruku uvodi u sve ono što ćete poslije čuti. Nakon nje slijedi već spomenuta Bijele čarape ft. Noti Limun, u kojoj su obojica lirički išamarala sve hercegovačke stereotipe, a ni videospot ne zaostaje za onim što pjesma govori.

Civu ga niva osvježava album Tonkinim vokalom, a Mayerov beat nosi pjesmu na leđima. Iza njih slijede Tri noći, Koja ovo nam je fuka i Binđam uz koju se svi možemo povezati kroz binge watching, koji nam je spasio psihičko zdravlje u lockdownu. Drago mi je da pjesma spominje i još jedne heroje ovih vremena: „Binge, binge, bingeam, Glovo, Wolt, Pauza kad uhvati me glad”. Da nam njih nije bilo, iz lockdowna bi izašli fit kao manekeni, a kome to treba?

Magla je pjesma u kojoj je Tracki napisao introspektivu i putopis do nastanka samog albuma, a dobro će doći i svima koji žele znati nešto više o samom izvođaču. Na nju se nadovezuje jedna od meni najdražih s albuma Sve će bit u redu. U Magli se Tracki preispituje i iznosi sve ono što ga je pratilo, da bi na ovoj pjesmi ipak zaključio: „Molim Boga, učim, repam mama, sve će bit u redu”. Ova pjesma nosi i snažan potpis Stećak crewa, koji uvijek puše u Trackijeva leđa kako bi se ovo sve i ostvarilo.

Svaki šminker, gaser, blećak znat’ će šta je Stećak

Album nastavlja Fifa Floomfa, a prema kraju izdanja nas vode Mali Iliri, Dođi da vidiš i Rep se vraća, koje su oda suncu, šipku, Neretvi, kamenu, vinu i svemu ostalom što južnu Hercegovinu čini takvom kakva jest – biser prirode i klime u kojoj je proljeće samo ljetu dalo mjesta da se pojavi. Na odjavi albuma Tracki se zahvaljuje svima koji su pomogli da album izađe na vidjelo i s time zaključuje cijelu priču.

Srce na terenu

Tralja, kako se Tracki još naziva, zamislio je album kao cjelinu koju treba odslušati od početka do kraja. Taj old school pristup mi se jako sviđa, ali nemam ništa protiv ni pojedinačnog objavljivanja singlova koji će se kasnije skupiti u album bez nekih jasnih poveznica. Sve ovisi o ideji kojom glazbenik raspolaže.

Da ne bi nabrajao samo dobre strane albuma, valjalo bi spomenuti i neke slabije momente s izdanja. Izvedba tu i tamo zna iskočiti iz tonaliteta, master albuma je mogao biti malo više ujednačen, a i volio bih kad bi se Tracki usmjerio zvuku kakav je imao na pjesmi Sve će bit u redu.

Ipak, valja uzeti u obzir kako je „Vaki Naki” debitantski album momka koji je došao studirati Pravo u Zagreb i usput snimio album, kao da je to lakše nego reći hip-hop. Radi se o albumu koji priča priču onako kako je to najbolje mogao u datom trenutku. Mjesta i potencijala za napredak itekako ima, a ono što ponovno s nestrpljenjem čekam su novi materijali. Prvi album je uvijek važan, no drugi je taj koji će pokazati na koji će se način predstavljena slika iskristalizirati.

U svakom slučaju, „Vaki Naki” je za Trackija otvorio bezbrojan niz novih puteva kojima može ići i za kraj bih mu samo poručio: „Run, Tralja, run!”

Post „Vaki Naki” (Tracki): Od početka do Stećka je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Da biste razumjeli zašto se novi „Vrisak” ponovno zove kao prvi film, a ne „Vrisak 5”, bitno je raščistiti pojam requel. Taj pojam, također detaljno objašnjen u filmu, mješanac je između pojmova remake i sequel. Sequel je jer se radnja nastavlja, ali ne u odnosu na prethodni film, a remake je jer osnovna pravila filma ostaju ista u odnosu na ranije izdanje. U slučaju „Vriska” cijela teorija postaje još zanimljivija jer se od drugog nastavka u serijalu pojavljuje i „Stab”, fiktivni filmski serijal inspiriran događajima prvog filma.

Stara pravila za generaciju Z

Tu zapravo leži jedna od najzanimljivijih strana „Vriska”, a to je da je to u svojoj osnovi meta-slasher koji se kontinuirano samoreferencira, definira pravila žanra da bi ih kršio, a onda ponovno postavljao. Tako je i u slučaju novog nastavka koji se dugo očekivao, ali je u nastajanju usporen prvenstveno smrću glavnog autora Wesa Cravena, ali i produkcijskim komplikacijama nastalima zbivanjima oko Harveyja Weinsteina.

Početna scena je slična onoj prije 25 godina, s tim da se umjesto Drew Barrymore kao Casey Becker na telefon javlja Jenna Ortega kao Tara Carpenter. S druge strane, scena je i bitno različita – Tara je generacija Z i nije joj jasno zašto joj uopće zvoni kućni telefon (a vjerojatno ni zašto ga uopće ima), a i njena sudbina je ipak nešto drugačija u odnosu na Casey kojoj su ubojice 1996. izvadile utrobu. 

Facebook.com/Scream Movies

Nešto staro, nešto novo

Na sličan način funkcionira cijeli film – jedna od junakinja (Mindy) objašnjava na koji način uzima originalni serijal kao osnovu i onda tu osnovu izvrće dovoljno da se i dalje dobiva potpuno novi film koji ipak jako podsjeća na raniji serijal. Na papiru to zvuči pretenciozno i komplicirano, ali je novi „Vrisak” jako zabavan film koji kvalitetom uopće ne zaostaje za prethodnicima.

„Vrisak” (da ne kažem „Vrisak 5”) dodatno produbljuje opsesiju internetskom slavom koja je bila glavna tema „Vriska 4” i bavi se njenim užim dijelom, online fanovima i ekstremima u koje može otići njihova prevelika posvećenost. U ovom slučaju, radi se o fanovima serijala „Stab” koji smatraju da je osmim nastavkom fiktivni serijal otišao kvragu i žele ga dovesti na prave staze. Tko je poludjeli fan koji svoje obožavanje pretvara u ubojstva ne otkriva se do zadnjeg trenutka, no film poprilično čvrsto postavlja pravila kako prepoznati ubojicu, a onda ubija sve potencijalne kandidate taman kad publika pomisli da je otkrila o kome se radi.

Povratak poznatih imena

U priču se vraćaju i stara imena. Sidney Prescott (Neve Campbell), David Arquette (Dewey Rilley) i Gale Weathers (Courteney Cox) imaju gostujuću, ali bitnu ulogu u filmu. Uključivanje originalne trojke kao spasitelja dok postoje drugi glavni likovi dobrodošao je potez kojim se stvara „Scream” multiverse, koncept dosad više-manje rezerviran za Marvelove filmove.

Foto: facebook.com/ScreamMovies

U konačnici, prepun zabavnih referenci na sebe i druge filmove, ali mrvicu predug i pomalo bedasto raspleten „Vrisak”  koji nije „Vrisak 5” je vrlo dobar nastavak koji to nije (ili možda ipak je). Svjestan svog manjka dubine u odnosu na modernija ostvarenja unutar horor žanra kao što su „A Quiet Place”, „Us” ili „It Follows”, ovaj film ju ni ne pokušava postići, nego stara pravila „Vriska”/„Staba” iz devedesetih jednostavno ponovno čita u dvijetisućedvadesetima. Sudeći po reakciji kritike i publike, u tome radi dobar posao i ne vidim razloga da nas kroz godinu dvije ne dočeka „Vrisak 2” (koji nije „Vrisak 6”).

Post VRISAK: Dobrodošla reinkarnacija kultnog meta-slashera je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Manuel Šumberac je na novoj vagi Grama umjetnosti. Ne treba previše procjenjivati njegov dar za vizualnim opčinjavanjem; dovoljno je samo baciti oko na njegov profil Instagrama, odakle smo mu se i javili.

Rođeni Puležan diplomirani je animator, ali većinu svog kreativnog rada polaže na ilustraciju. Njegovo ćete ime pronaći na naslovnicama svakojakih publikacija i književnih izdanja, a koliko je dobar u tome svjedoči i deset nagrada u samo dvije godine.

Možeš li nam se ukratko predstaviti?

Bok svima, moje ime je Manuel Šumberac, magistar sam animiranog filma i novih medija te aktivno djelujem u polju ilustracije i animiranog filma. Surađujem s izdavačima iz cijeloga svijeta; od SAD-a, Francuske, Velike Britanije, Nizozemske, Belgije preko Hrvatske, pa sve do Kine i Australije. Autor sam nekoliko knjiga i kratkometražnih animiranih filmova, a kao ilustrator potpisan na brojnim domaćim i stranim izdanjima.

Ilustracija: Manuel Šumberac

Što je to prepoznatljivo u tvojim ilustracijama bajkovito-sanjivih prikaza da čini tvoj osobni ilustratorski potpis?

Pa nisam siguran što bih to istaknuo kao vlastiti ilustratorski potpis, nisam ni siguran postoji li tako nešto u mom radu, neki prepoznatljivi otisak prsta… Uvijek si dozvoljavam prostor za istraživanje, za odstupanje od vlastitog manirizma, koji me odvede u za mene neke nove svjetove. Mada svjedočim upravo tome da krajnji konzument prepoznaje “to nešto” u mom radu i s lakoćom potvrđuje da se radi upravo o meni i mom djelu.

Možda bi precizniji odgovor na ovo pitanje ponudili upravo čitatelji i gledatelji mog rada. Ono što s ove strane, moje strane tijela, iznutra, mogu sa sigurnošću reći jest da mi je uvijek važna priča, odnosno način pričanja priče kroz medij ilustracije (ili filma) te pokušaj pronalaska zanimljivog estetskog pristupa pričanju te iste priče.

Što smatraš je to u njima da ljudi emotivno reagiraju na njih poput mene samog?

Pa vjerujem da je upravo doživljaj pričanja priče, taj trenutak priđite, sjednite bliže i poslušajte, “nešto vam moram ispričati”, generator emocija pri iščitavanju ilustracija. Čini mi se da svi volimo priče, premda ih ponekad i ne doživljavamo kao takve, ali ako bolje razmislimo sve oko nas je priča. Od prepričavanja dogodovština s prijateljima na kavi do lutajućih misli dok sjedimo u tramvaju i “gledamo u prazno”.

Jednostavno volimo priče, a ilustracija je izvrstan medij za prenošenje tih priča koja u trenu, u glavi promatrača, generira istu. Dodajući slojeve, stvarajući svojevrsnu zagonetku, kroz samu ilustraciju pričam priču, ugrađujem vremensku komponentu, vrijeme prije prikazanog, trenutno i vrijeme nakon prikazanog, postepeno nudim gledatelju informacije i detalje. Njih će pažljivim gledanjem otkrivati i tu zagonetku koju sam postavio na kraju uspješno i riješiti, kroz svoje viđenje, svoju interpretaciju.

Ilustracija: Manuel Šumberac

Odakle crpiš nadahnuće za ilustrirane motive? Postoji li univerzalni izvor poput neke knjige, autora, stila umjetnosti ili životne rutine?

Ne postoji stalni bazen u koji ugrabim i iz kojeg izvlačim nadahnuće. Najzad nisam ni fan tog termina nadahnuće/inspiracija, kao neki izvantjelesni element kojeg trebamo pronaći i prigrabiti. Mislim da je važno kontinuirano raditi, istraživati, na neki način griješiti te postepeno definirati samoga sebe. Često ideje dolaze same od sebe kao dio već uigranog unutarnjeg mehanizma pokrenutog samom temom koju ilustriram.

Međutim, ima i trenutaka kada mehanizam zapne, kada zahrđa, kada mu treba malo pripomoći, sagledati problem iz nekog drugog kuta, dozvoliti sebi gledanje kroz drukčije naočale. U tom procesu mi svakako pomaže rad drugih autorica i autora, ne nužno samo ilustratora, nego onih autora koji djeluju u različitim disciplinama; filmaši, dizajneri, slikari, fotografi, psiholozi, astronomi, itd. Dodirom prsta na ekranu ili klikom miša povezani smo s cijelim svijetom te je u tom smislu relativno lako pronaći pokretače naših misli.

Koji su ti omiljeni i najpraktičniji mediji ilustriranja?

Sve moje ilustracije napravljene su digitalno tako da je to moj omiljeni medij. Često nastojim kombinirati tradicionalne tehnike i metode u digitalnom pristupu, čini mi se da time rad postaje “organskiji”, topliji i nekako opipljiviji. Digitalne alate doživljavam upravo tako, kao alate, kao ispomoć u vlastitim kreacijama, a nikako kao nešto što će kontrolirati mene kao autora tih kreacija.

…a kojih se (uvjetno rečeno) pribojavaš i izbjegavaš ih?

A što se tiče pribojavanja, hmm, nisam nikada o tome razmišljao i ne pada mi napamet medij koji djeluje toliko zastrašujuće da bih ga izbjegavao. Više se pribojavam vremena i nedostatka istog u želji za isprobati sve što bih volio. Ali morat ću malo razmisliti o tom pribojavanju, sigurno bi se nešto našlo na tom popisu.

Kada razgovaraš sa starijim članovima obitelji i porodice, na koji im način objašnjavaš čime se baviš?

Hah, pa u početku je to bilo nešto teže, odnosno kompliciranije za objasniti, ali ovih dana je to sve lakše. Uspjeh je alat u diplomaciji kojim sve možete objasniti i obraniti. S obzirom na to da sam magistrirao animirani film taj dio je bio relativno lako objasniti jer se radi o filmu, a filmove svi volimo, i tome još dodamo da se radi o animiranom filmu, kojeg objasnim da se radi o “crtićima”, i onda je sve jasno.

Kod ilustracije je u početku bio nešto veći problem jer je, nažalost, još uvijek teško pojmiti da se od tako nečega “može živjeti”, da to nije neki hobi ili razonoda koji radim sa strane nakon “pravog” posla, već da je to pravi posao kojem posvećujem izrazito puno vremena na dnevnog, tjednoj, godišnjoj razini i da od toga imam prihode od kojih mogu živjeti.

Ali ponavljam, uspjeh je dobar alat u pojašnjavanju tih stvari, pa još ako je objavljen intervju s vama u nekom časopisu koji stariji članovi čitaju ili ako o vama pišu lokalne novine, pojavite se u nekoj televizijskoj emisiji, a ovih dana ako ste “guglabilni”, onda nema nikakvih problema.

Ilustracija: Manuel Šumberac

Gdje se može pronaći tvoj ilustratorski proizvod?

Najviše ilustriram knjige i najviše za strane izdavače, tako da se moje ilustracije mogu pronaći na naslovnicama velikog broja knjiga, u nekima i kroz unutrašnjost same knjige. Osobito kada se radi o knjigama za djecu i mlade. Pored toga mogu se pronaći i kroz razne platforme na internetu, nešto u časopisima, plakatima, bocama vina itd. Otvoren sam za gotovo sve medije u kojima se ilustracija može aplicirati tako da se pomalo posvuda može pronaći moje ilustracije.

Kao fizički zasebni proizvod, umjetnički otisak, ih se trenutno u trenutku pisanja ovog teksta ne može pronaći nigdje, ali vjerujem da bi se i to moglo uskoro promijeniti, samo da posložim svu logistiku.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Manuel Šumberac (@manuelsumberac)

Kako ti je Instagram pomogao u dolaženju do publike i angažmana?

Do publike svakako, a do angažmana ja bih rekao indirektno. Nisam siguran da je Instagram najbolji medij za dogovaranje poslova, nekako mi se više čini.  Ili mu barem ja tako pristupam, kao prostor za online izlaganje radova, kao galeriju u koju svi mogu ući i pogledati što se nudi. Eventualni kontakt neka bude na nekoj formalnijoj razini, najčešće putem e-mail adrese.

Teško mi je procijeniti s koje strane angažman točno dolazi, s obzirom na to da sam aktivan na nekoliko platformi, da imam svog agenta u Londonu, često sudjelujem u raznim natječajima, ali prvenstveno da se već dugo godina bavim ilustracijom pa često surađujem s istim klijentima ili na preporuku postojećih klijenata. Rekao bih da je sve od navedenog pomoć u dolaženju do publike i do angažmana.

Gori li ti inbox?

Najčešće sam “bukiran” podosta unaprijed ili zaokupljen vlastitim projektima i ne dozvoljavam inboxu da baš gori i izgori. No ne žalim se, potražnja je postojana i imam tu mogućnost odabira što odbiti a što prihvatiti tako da sam na slatkim brigama.

Koje su po tebi najveće prednosti i nedostatci ove mreže?

Hmm, prednost je vidljivost. Relativno je lako biti viđen, svi joj imaju pristup i jako je puno ljudi aktivno na toj platformi. Isto to je i nedostatak, ima gomila slika, sličica, hashtagova, svega i svačega. Zato se u toj šumi treba nekako probiti, ostati vjeran sebi i pronaći svoju publiku i načine komuniciranja. Mislim da svakako može biti dobra platforma za portfolio u kreativnoj industriji, pa čak i potencijalnim klijentima i suradnicima otkriti dio osobnosti. Zasigurno je odličan kanal i za komunikaciju s publikom. Čini mi se da i prednosti i nedostatci ovise o tome kako ju koristimo.

Post Manuel Šumberac: “Otvoren sam za sve medije u kojima se ilustracija može aplicirati” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Već smo debelo u siječnju, a Mjesečna doza popa za prosinac tek je ugledala svjetlo dana. Studeni je prosincu ostavio malo, a potrudio sam se i izbjeći božićne singlove, s obzirom na to da su i dalje jedini relevantni te tematike evergreeni. Prosinačka doza tako je kraća od ostalih, ali sadrži odlične 23 pjesme među kojima su neke od najboljih u 2021. godini. Vratimo se zato s dobrim razlogom još jednom u prošlu godinu.

Infektivni hitovi za kraj godine

Alternativnoj sceni omiljena Grimes servirala nam je novi singl Player of Games. Pjesma stiže nakon odličnog eksperimentalnog albuma etheral žanra „Miss Anthropocene” iz 2020., gdje je kombinirala i industrial i dark wave.

Poslije puštanja nekoliko isječaka u javnost i golicanja mašte obožavatelja sa šturim informacijama o singlici, Player of Games zaigrao je u sklopu igre „Rocket League”, a super moćni glazbeni spot izašao je početkom prosinca. Radi se o zaraznoj indie pop stvari s primjesama elektronike (čitajte – igra na sigurno) gdje se Grimes odmiče od fantazija, tehnologije i inovacija prema temama iz ljubavnog spektra.

Player of Games trebao bi se naći na novom, šestom albumu Grimes koji za sada nosi naziv „Book 1”. Inače, Grimes je najavila da u svojim produkcijskim odajama drži i “nightcore” album s oko 35 traka na kojem je postepeno radila od 2015.

Katy Perry & Alesso izbacili su neočekivanu suradnju, bezobrazno zaraznu osvetoljubivu pop himnu When I’m Gone koju sam sramotno puno puta poslušao i još se nije ohladila. Usput je stigao i popratni glazbeni spot koji je vjerojatno najmanje smislen u njenoj karijeri zbilja impresivnih spotova i gozbi za oči.

Angèle i „Nonante-Cinq”

Belgijska pop heroina progresivnih feminističkih tekstova i beskompromisnog stava, Angèle, u prosincu je izdala svoj drugi album „Nonante-Cinq” (hrv. devedeset pet, kao referenca na njenu godinu rođenja).

Novi album je odlična kombinacija dance-popa, disco-popa i synth-popa, ni ovaj puta lirski ne zaostaje, a potencijalnih hitova također ne nedostaje. Cijelo izdanje potpisuje samo dvoje ljudi, Angèle Van Laeken i producent Tristan Salvati. Za Dozu izdvajam drugi singl Démons na kojem viziju nadopunjuje belgijski reper Damso. Angèle je uvijek stavljala poruku ispred uzbuđenja i uspjeha. Stoga prvi singl Bruxelles je t’aime nije prošao tako dobro kao neki prethodni, ali dostojanstveno je najavio izdanje.

Njen prvi album „Brol” u Francuskoj se prodao u preko milijun kopija, što ne potegnu ni puno veće glazbene zvijezde. Za one koji vole i/ili uče francuski, njen naglasak ćete lako razumjeti i tako i nešto novo naučiti.

Sredinom prosinca stigao nam je novi hit iz radionice FKA Twigs. Tears in the Club nepobitan je klupski pobjednik prosinca. Radili klubovi ili ne, sve što vam treba da vam oni ne nedostaju je upaliti spot za spomenutu pjesmu. The Weeknd i FKA Twigs kombinacija su vrijedna cijelog albuma suradnji, a više o njenom novom mixtapeu „Caprisongs” u sljedećem izdanju rubrike Mjesečna doza popa.

Alternativne poslastice

Nakon prvih minuta hitova Doza će vas uljuljkati u malo ozbiljnije i opuštenije pjesme. Tako u prosincu Mjesečna doza popa ugostila je i imena kao što su mistična i nježna AURORA, Cat Power, koja je neki dan proslavila 50. rođendan, uvijek pažnje vrijedna Mitski, nezamjenjivi Kevin Parker odnosno Tame Impala i još nekoliko drugih. Tu je iznenadna posthumna suradnja Aaliyah i The Weeknda, Poison. 

Za kraj, tu je jedna eksplozivna stvar spremna za Ultru i suze uzbuđenja, Won’t Let You Go iza koje stoje Martin Garrix, Matisse & Sadko i John Martin).

Čitamo se i slušamo za koji tjedan s rekapitulacijom siječnja. Pripremite se za ples.

Post Mjesečna doza popa: Grimes, FKA Twigs, Katy Perry, Angèle i drugi je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Tužna iznenadna vijest uhvatila nas je u subotnje popodne. Pjevač Aki Rahimovski i frontmen Parnog Valjka, preminuo je iznenada danas u 67. godini.

„Pozlilo mu je danas ujutro, završio je u bolnici u Novom Mestu. Prije sat vremena su mi javili da je preminuo, ne znamo još uzrok smrti” – prenio je njegov menadžer Osredečki za portal 24 sata.

„Za malo nježnosti, na sve ću pristati, za malo nježnosti, da mogu zaspati. Dragi prijatelji, s neopisivom tugom u srcu vam javljamo da je danas, 22.1.2022. zauvijek zaspao Aki Rahimovski”, piše u službenoj Facebook objavi benda.

Post Preminuo je Aki Rahimovski je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Još jedna glazbena legenda napustila nas je u 2022. godini. Jučer, 20. siječnja, u 74. godini preminuo je američki pjevač i glumac Meat Loaf.

Znamo koliko je značio svima nama i uistinu smo zahvalni za svu ljubav i potporu kroz ova vremena žalosti zbog gubitka inspirirajućeg umjetnika i sjajnog čovjeka. Iz njegovog srca vašim dušama… Nemojte prestati rockati!

– prenosi njegova obitelj

Jedan od najprodavanijih albuma ikad

Marvin (kasnije Michael) Lee Aday rođen je 27. rujna 1947. u Teksasu, bio je sin jedinac u obitelji učiteljice i nekadašnjeg policajca. Još u srednjoj školi počeo je glumiti u školskim produkcijama, a nakon smrti majke preselio se u Los Angeles, gdje je osnovao prvu grupu Meat Loaf Soul, kojoj su diskografske kuće nudile ugovore koje je Aday odbijao. Umjesto toga, s grupom je nastupao na koncertima, nastupajući kao predgrupa Janis Joplin, The Who, Grateful Dead, Vanu Morrisonu i brojnim drugima.

U svojoj karijeri objavio je dvanaest studijskih albuma, od kojih je najveći komercijalni uspjeh ostvario „Bat Out of Hell” iz 1977. godine. S preko četrdeset i tri milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta te čak sedamdeset i jednom platinastom i dvije dijamantne naklade, „Bat Out of Hell” nalazi se na mnogim popisima najboljih albuma ikad objavljenih. Plod je to dugogodišnje suradnje s dugogodišnjim prijateljem i producentom Jimom Steinmanom, koji je preminuo 2021. godine.

Među pjesmama po kojima ćemo pamtiti Meat Loafa svakako je I’d Do Anything for Love (But I Won’t Do That), s kojom je 1994. osvojio nagradu Grammy za najbolju rock samostalnu interpretaciju. Ova power balada ostvarila je prvo mjesto na glazbenim ljestvicama u čak dvadeset i osam zemalja, a u Ujedinjenom Kraljevstvu bila je najprodavaniji singl 1993. godine.

Uz glazbu, bavio se i glumom. Njegova najslavnija uloga svakako je ona Eddieja u mjuziklu „The Rocky Horror Show”, kojeg je prvo utjelovio u brodvejskom mjuziklu, te potom u filmu 1975. godine. Također je glumio u mjuziklu „Kosa”, te filmovima „Klub boraca”, „Spiceworld: The Movie”, a zadnju ulogu zabilježio je 2017. u seriji „Ghost Wars”.

Post Meat Loaf se pridružio Jimu Steinmanu je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Tog jutra kada je preminula, na nekom od feedova i prije vijesti o njezinoj smrti sam vidjela kratku anegdotu o Betty White. U svojoj je emisiji 1954. godine ugostila plesača Arthura Duncana na zgražanje nekih od gledatelja poglavito na američkom jugu. Pogodili ste, zato što je Arthur Duncan je Afroamerikanac. Umjesto da poklekne kritičarima, Betty White im je navodno odbrusila: “Žao mi je, ali on ostaje.” A onda mu je dala još veću minutažu na „The Betty White Show” koji je ukinut te iste godine.

Betty White bila je popularno i prepoznatljivo televizijsko lice zbog čega je i nosila titulu prve dame televizije. Iako poznata po svojoj emisiji „The Betty White Show”, White je karijeru zapravo započela na radiju jer joj je bilo rečeno da nije dovoljno fotogenična za televiziju.

https://www.facebook.com/bettymwhite

Prva dama televizije

Ipak, njezinu zvjezdanu moć nije bilo moguće obuzdati. Počela se pojavljivati na televiziji kao suvoditeljica da bi potpuno preuzela emisiju „Hollywood on Television” 1952. godine. Ime Betty White nastavilo se pojavljivati na televizijskim rasporedima u emisijama, talk showovima, igrama i igranim serijama sljedećih sedam desetljeća.

Neki od najpoznatijih uradaka s “početka” karijere su joj sudjelovanje u raznim televizijskim kvizovima kao slavna gošća od kojih je najduže sudjelovala u kvizu „Password” za čijeg se voditelja i vjenčala 1963. godine.

Betty White kao glumica

Iako je i prije imala priliku glumiti u humorističnim serijama, dvije su ju napravile televizijskom legendom. Prva je bila „The Mary Tyler Moore Show”  koja se prikazivala od 1970. do 1977. godine. U njoj je White glumila lika potpuno suprotnog sebi. Sue Ann Nivens bila je cinična i agresivna dok je Betty bila poznata po svojem pozitivnom šarmu. Ta suprotnost je donosila dio humora u seriju.

Druga, i u Hrvatskoj najpoznatija serija s Betty White, bila je naravno „Zlatne djevojke”, koja se originalno prikazivala od 1985. do 1992. godine. Betty je ovdje najšarmantnija blesača koja iznenadi druge djevojke kada to od nje najmanje očekuju.

https://www.facebook.com/bettymwhite

Nasljeđe

Ipak, ono što je Betty White učinilo toliko prezentnom i popularnom nisu bile samo njezine uloge. Barem ne glumačke. White je jedna od prvih žena koja je radila i ispred i iza kamere. Osim što je bila glumica i voditeljica, radila je i kao scenaristica i producentica. Imala je progresivne stavove za svoje vrijeme ili barem progresivne što se tiče javnih istupa u svoje vrijeme. I najviše od svega, voljela se smijati i tražiti pozitivnu stranu života. Za nju je žaliti se bio gubitak vremena.

Rođena je 17. siječnja 1922. godine, a preminula 31. prosinca 2021. godine – par tjedana prije svog stotog rođendana.

Post In memoriam: Betty White – zlatna cura čiji sjaj nije prestao je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nova godina, nova glazba i puno najava punkrvnih albuma za 2022. godinu od poznatih i novih imena.

Nova glazba svakog tjedna donosi izbor najzanimljivijih novih singlova po izboru glazbene redakcije. Glasovanje za singl tjedna traje od srijede do srijede, a pobjednički singl mjeseca, koji bira naša glazbena redakcija, automatski ulazi u konkurenciju za singl godine. Vi odlučujete koji novitet je zaslužio biti na prvom mjestu. Glasujte za svog favorita i donesite mu vječnu slavu!

Domaće snage ovog tjedna odmjerit će Barbara Munjas, Deenoise, MrLee & IvaneSky feat. Prlja (Let 3), Ministranti i Helem Nejse.

Aktualnosti u svijetu strane glazbe možete pratiti u našoj rubrici Mjesečna Doza Popa.

Barbara Munjas – I Will Be Standing

Bivša pjevačica dugovječnih istarskih Gustafa godinama nas časti osebujnim singlovima, ali posljendja su tri nešto drukčija. Engleski je njezin novi jezični kod izražavanja, ali to ne znači da se prepušta glazbenim trendovima i aktualnim strujama. Na trećem najavnom singlu I Will Be Standing nadolazećeg albuma Barbara slavi istarsku glazbenu tradiciju i poigrava se vokalima na neobičan način suprostavljajući ih glazbenoj podlozi.

Deenoise – Not in the Mood

Novo ime na sceni koje uopće ne djeluje kao domaće. Deenoise  nakon singla Blood Vessel kojim se predstavio publici u samostalnom formatu, istoj pjeva o gorućem problemu duševnog zdravlja, čime nagovještava temu svog prvog samostalog albuma „All In My Head”. Iza ovog autorsko-producentskog projekta stoji Dino Seferović, koji se u proteklih deset godina glazbene aktivnosti istaknuo kao autor i frontmen zagrebačkog garage-rock benda Achromatic Attic. U želji za novim glazbenim izričajem, započeo je projekt Deenoise, u kojem se okreće istraživanju i novom zvuku.

MrLee & IvaneSky feat. Prlja (Let 3) – Tvoje su priče Eiffelov toranj

Mrle i Prlja ne moraju zajedno raditi samo u kultnom Letu 3. Ovaj je put Prlja, vokal Leta 3,  gost glazbenog projekta MrLee&IvaneSky. Dok je Mrle zaslužan za bas, kompoziciju i produkciju, Prlja svoj bariton komplementira titravom glasu Ivanke u pjesmi o trzanju iz stanja duhovne paralize. Navikli smo na izvrsnost rada ovih glazbenika koji su najbolji kad rade – međusobno.

Ministranti – Rock je mrtav

Dok mačke nema, miševi kolo vode. I dok Prlja i Mrle rade na rukavcima Leta 3, u slične se vode upustio gitarist benda Dražen Baljak. Čovjek je okupio je Ministrante s Robertom Šušom (vokal), Voljenom Korićem (bubnjevi) i Vedranom Vučkovićem (bas gitara) s kojima predstavlja old skul stvar Rock je mrtav. Očekuje nas uskoro i istoimeni album tijekom 2022. godine, a nadamo se da će sami svoje proročanstvu pobiti i održati rock na životu. 

Helem Nejse – Guramo tu priču

Koronavirus je mnoge glazbenike usporio i osakatio, ali ne i Sarajlije Helem Nejse. Trojac je u zastoju bio prilično dinamičan i radio je na svom četvrtom studijskom izdanju najavljenog singlom Guramo tu priču. Singl je dobio noirovsko-popartistički spot u maniri eksploatacijskog filma. Besprijekorno izbacivanje rima sinkronizirano zaraznim ritmom u ovoj pjesmi po nama je jedno od najsnažnijih ostvarenja repera iz susjedstva.

Post Nova glazba: Deenoise, Ministranti, Helem Nejse i drugi je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nedavno smo vas uveli u supkulture i upoznali s definicijom i osnovnim informacijama koje se uz nju vežu, a sve u svrhu boljeg razmijevanja serije intervjua o pripadnicima raznih supkultura kao što su gothic, emo, glam i hippie. Novu godinu valja započeti s izazovima pa smo tako odlučili izavati sebe (i vas) na udaljavanje od ustaljenih okvira razmišljanja. Poslušajmo zajedno što imaju za reći oni naizgled drugačiji od nas i upoznajmo bolje alternativnu stranu kulture koja pomalo izumire.

Osim što je vrsta rock glazbe, emo je i stil post-hardcorea koji se razvijao od 1980-ih. Podrazumijeva buntovan modni izričaj, depresivnost i sklonost samoozljeđivanju, a pripadnike se uglavnom opisuje kao stidljive i tjeskobne introverte.

Zbog specifičnog odijevanja u kojemu prevladava crna boja, lako ih je uočiti na ulici, a mnogi od njih i zaziru. Pripadnici te supkulture ne uklapaju se u dominantnu viziju svijeta, zbog čega ih mnogi ne razumiju, pa se povlače na mjesta i u društvo koje ih prihvaća.

Kako ne bi pričali napamet (što je svojstveno čovjeku), u nastavku slijedi intervju s pripadnikom emo supkulture, s trenutnom adresom u Zagrebu. Axl Sixxteen (Alex Wrist) uvest će nas u emo svijet (koji većina nas ne poznaje), koji je prepun zanimljivih stavova, mišljenja i vizija. Osim toga, Axl je pristao podijeliti s nama i detalje iz svoje svakodnevice te ispričati što ga motivira da nastavi njegovati takav stil života. Cijeli je razgovor obogatio iskrenošću, progovorivši i o temeljnim društvenim problemima, no najvažnije, omogućio nam je da ga upoznamo sa svime što u sebi nosi i što ga ispunjava.

Dugogodišnji si pripadnik emo supkulture. Kako je došlo do te konekcije?

Još sam 2007. po internetu kopao i gotivio emo slike, parove i frizure, nadajući se da ću i ja jednog dana izgledati i odijevati se poput njih . Dakle, za mene je sve krenulo s estetske strane te supkulture, jer sam bio dijete od jedanaest ili dvanaest godina pa nisam još (barem ne u tim godinama) mogao imati takav stil života jer sam se još pronalazio i učio o svemu. Tada nisam bio dovoljno zreo za ikakvu originalnost, a ni odrastanje i odgoj u konzervativnoj pedagoškoj obitelji i gradu Mostaru kakav jest, nisu pomogli.

Prvi put je emocija te vrste u meni eskalirala 2011. godine, kad sam svoju prvu djevojku (prvu s kojom sam se ikad poljubio) vidio kako na stubištu zgrade u kojoj sam živio, sjedi i smješka se s mojim poznanikom iz škole. Odmah sam znao što je posrijedi (što se kasnije i pokazalo istinitim), a znaš i sam kako su zaljubljena tinejdžerska srca fragilna. Od tog dana svijet više nikad nisam pogledao isto, sve mi se urušilo i od tog treptaja je sve krenulo. Ukratko rečeno, krenulo je sa slomljenim tinejdžerskim srcem (a tinejdžerske emocije su najjače) i neke prve stvari na kojim se moja promjena odrazila bile su promjena boje kose i frizure (iz prirodne plave u crnu s plavim pramenovima) i povučenije samotnjačko ponašanje uz forever alone pjesme kao što su I’m just a kid i Welcome to my life od benda Simple Plan. Te pjesme su precizno opisivale moje tadašnje stanje i situaciju jer mi ni u srednjoj školi nije bilo sjajno po društvenom pitanju.

Kakve su bile reakcije najbližih i tvoje okoline?

Nisam bio prihvaćen, najvjerojatnije zbog svojeg neuobičajenog imidža. I dan danas se sjećam prve reakcije svog pokojnog djeda (odrastao sam uz djeda i baku jer su moji rastavljeni otkad sam rođen) kad sam se doma vratio s kosom, kakvu sam gore opisao. Rekao mi je da će me izbaciti iz kuće zbog toga pa se dalo naslutiti da promjene, koje su me krenule obuzimati, neće proći dobro u mojoj familiji.

S obzirom na to da društvo uglavnom nije dovoljno informirano o emo supkulturi, možeš li pojasniti što točno zastupa, koje su osnovne unutarnje i vanjske karakteristike pripadnika i što podrazumijeva takav način života?

Mogu ti djelomično pomoći, ali ne baš najpreciznije pričati u ime emo subkulture jer ja nisam generični emo, već više emo na svoju ruku u fuziji s elementima scene i emo subkulture (fuzija scene i ema je sceamo). Emo je kompleksniji pojam od onog kako ga većina površno definira. Ta površna definicija većine je da si emo ako se tamno odijevaš, imaš duže šiške koje ti padaju preko očiju, užasno si pesimističan, nosiš starke ili vansice, samoozljeđuješ se i te gluposti. Ne, tvoja originalnost je više u tebi nego na tebi.

Ima ona i svoju estetsku stranu, ali ako ti to nemaš u sebi, a odijevaš se i nosiš kao emo, to ti je isto kao da si jedna od onih što nose Iron Maiden ili Guns ‘n’ Roses majice, a ne znaju im tri hita nabrojat’. Najvažnija unutarnja karakteristika ema je emocija (od koje i dolazi ime emo), ta posebna emocija koja izgrađuje ostatak i iz koje proizlaze tvoje ostale karakteristike. Emo ljudi pronalaze svoju emociju u tekstovima i zvuku pjesama koje suosjećaju s njima (najviše zahvaljujući bendovima koji su djelovali od 2004. do 2011. godine).

To je neopisivo, moraš osjetit’ kako te pjesma može ubosti i koji jedinstveni osjećaj te ponese. Dakle, to bi bila najvažnija karakteristika koja pokazuje tvoju originalnost i definira tvoju unikatnost – ta jedinstvena emocija. Ostale karakteristike su većinski drugačiji pogled na svijet, osjećaj ljepote i opuštenosti u tami, nebriga što će biti i što će se dogoditi, suočavanje s unutarnjom (duševnom) boli, a ne zaobilaženje/bježanje od nje (pozeri) i osjećaj samoće s koliko god frendova bio okružen. Vanjska karakteristika koju ćeš primijetit’ u emo ljudi je unikatan imidž, al’ ga nemam potrebe posebno opisivati jer je prepoznatljiv samo po sebi. Svatko će prepoznat emo osobu čim ju vidi.

Foto: Axl Sixxteen

Kakav je tvoj pogled na svijet i okolinu s kojom si svakodnevno u kontaktu? Što smatraš najvećim problemima u društvu?

Moj pogled na svijet i okolinu nije nimalo dobar. Pun sam mržnje i razočarenja s koliko fejka i patetike sam okružen. Priroda se uništava, životinje se ubijaju, lijenost prevladava, tehnologija omogućuje da radiš sve s jednog mjesta, bez da pomakneš mišić. Samo se rijetki ne boje biti svoji, svi ostali se prilagođavaju izgledom i životnim stilom onome što nazivaju ‘normalom’.

Tu je i proždrljivost, gledanje gdje da potrošiš novac samo da bi ga potrošio (dok ima onih što skupljaju boce kako bi si priuštili komad kruha), razmažen odgoj djece i mazanje njihovih očiju, donošenje “sigurnih” odluka jer se nema muda riskirati za svoje snove. Laži u svakom kutu, pohlepa, psovanje i nazadno razmišljanje.

Sve se svodi na seks i novac, nema više one čarolije… Još ove zadnje dvije godine sve ovo ispiranje mozga s koronom, cjepivom i mjerama, političari, poglavari i njihov plan zlatne milijarde. Mogao bih ti do sutra nabrajati najveće probleme društva jer više ništa ni ne valja u njemu (čast ono malo izuzetaka što je ostalo).

Ljudi bi se trebali i osvijestiti jer su kroz brojne prirodne katastrofe upozoreni na to da nisu sigurni. Ne postoji ta sigurnost u svom seflessnessu i can’t-doingnessu ispod tople dekice, kad viša sila zagrmi. Sve mi se to gadi, al’ dokle god sam tu nastojat’ ću učiniti najbolje što mogu, barem za prirodu i životinje. Želim zaštititi svaku životinjicu koju mogu i njegovati prirodu i okoliš, te svojom egzistencijom, nadam se, potaknuti druge na originalnost protiv mediokriteta, bilo svojim životnim stilom, imidžem, pjesmama ili nečim četvrtim.

Ljudi često negativno opisuju tvoju supkulturu te je prisutan očiti animozitet prema njenim pripadnicima. Jesi li imao neka negativna iskustva zbog svoga načina života te postoje li prepreke s kojima se susrećeš zbog svog izgleda i načina razmišljanja?

Htio sam ti reći da doslovno čitav život snosim konsekvence jer sam previše ponosan i odan svojoj originalnosti da bi se promijenio, al’ sam se onda sjetio da to baš nije točno. Dok sam bio klinjo, svi su me voljeli. Kako jedna pjesma kaže: „Dok si mali svak te voli, čim porasteš svakog k boli”. Otkad sam probušio svoj prvi piercing na usni (što je bilo sa sedamnaest godina), počeo sam se nositi s određenim tipovima mržnje i poprijekog gledanja, jer u Mostaru, gradu u kojem sam rođen i odrastao, nepisano je pravilo da ako si muškarac i imaš dužu kosu, odmah te se poprijeko gleda, a ako ti je ona još uz to ofarbana i imaš pirs, onda ti pripisuju etiketu drogeraša, pederčine, demona i slično.

Sad da konkretnije odgovorim na tvoje pitanje… Da, imao sam hrpu negativnih iskustava, više zbog svog izgleda, nego načina života. Diskriminacija prema alternativnom muškarcu je očita. Nedavno kad sam bio u Čapljini u nekom dućanu, direktor smjene je poslao jednu od radnica da me prati i drži me na oku ne bi li ukrao nešto. Većina muškaraca (naglašavam većina, ne svi, čast izuzecima koji priđu i izraze respekt da sam hrabar što sam svoj) koji bi me tek upoznali, ispočetka bi se pravili fini prema meni, da bi kasnije saznao od njihovih poznanika da su me olajali zbog mog izgleda. S djevojkama nisam imao takvih situacija, već samo s muškarcima. Zanimljivo, right?

Opet, bilo je i situacija s muškarcima, gdje je sve krenulo s negativnim komentarima kao „vidi onog emača, koji k je ovaj lik”, da bi kasnije, kad bi me upoznali, prerasli u odane prijatelje. Poanta ovog svega što ti pričam je da bi u životu bilo bolje kad se međusobno ne bi sudili po koricama.. Prije mi je to smetalo, no više me nije briga. Držim se svojih uvjerenja i svog uskog kruga dragih ljudi, ne treba mi ništa više.

Foto: Axl Sixxteen

Misliš li da je zatvorenost emo supkulture djelomično oblikovala neke od tih predrasuda?

Ova moja strana alternative i supkulture je u nekoj mjeri sama kriva što njenim pripadnicima ovako sude, jer alternativci jesu buntovnici, glazbenici drogeraši, travari ili obični pušači, svi oni su poslužili kao primjer. Tim činovima oni kreiraju općenitu sliku alternative, pa se zbog takvog pogleda na ovu supkulturu sudi ljudima poput mene i rijetkim zdravijim članovima, kojima nije do zatupljivanja i oštećivanja mozga drogama, već samo do lifestylea i imidža. Ja zbog takve osude svoje supkulture ne mogu proći gradom ili preko granice, a da me drotovi sumnjivo ne pogledaju ili ne pretresu. Kad me pretresu ne nađu ništa osim gumenih bombona, energetskog pića i neke čokoladice jer se ne pucam tim sranjima.

Emo osobama pripisuje se depresivnost i buntovnost. Što je uzrok takvom opisu?

Street life i prošlost koje te izgradila u ono što si danas su ti razlozi. Emo osoba nije netko koga ćeš vidjeti u nekom restorančiću kako se kesi i puca od sreće sa svojim takozvanim prijateljima ili kak’ sjedi na klupici u prirodi direktno ispod sunca obasjan svjetlošću s cvijećem oko sebe.

Nama je to sve lažna i nepostojeća (forsirana) sreća jer ti ustvari nisi sretan, već lažeš samog sebe da jesi dok si patetičan i proždrljiv. Nas ćeš, ako nas uopće i uočiš, vidjet’ u zabačenom dijelu parka gdje ne prolaze majčice i bakice s kolicima, djecom i unučadi, sa slušalicama na glavi, mobitelom ili cigarom u ruci, skejtom ili nekim instrumentom na leđima ili pored sebe, kako nešto radimo, vajbamo ili sanjarimo.

Kako bi opisao vlastiti stil odijevanja?

Moj stil odijevanja je zahtjevan i on je jedan od glavnih razloga zašto estetski nije lako biti scener. Trebaju mi minimalno 3 ure da se spremim i trebaju mi eyeliner, maskara, korektor, tuš, sjena, leće, lančić/i, lak i četka za kosu, neki accessorisi za glavu/kosu ili šnalice, šljokice (ponekad), fingerless rukavice do sredine ruke ili lakta s narukvicama, lak za nokte, gornji i donji dio, lanci/tregeri ili oboje, čarape i šuze. Ne bi me iznenadilo da sam  nešto izostavio. Spoj svega gore nabrojanog stvara moj jedinstven stil odijevanja kojeg bi opisao slatkim, kul i mračnim jer krvava crvena i tamnije boje prevladavaju na meni, a imam i šarenih detaljčića, pa se sve to skupa nekako stopi na scenerski način, umjesto na generični vampirizam ili demonski način kao u gotičara.

Gdje pronalaziš garderobu?

Garderobu djelomično pronalazim u skejt dućanima, tamo si uzimam neke dijelove za skejt, majicu, snapback ili ruksak od nekih skejt supported brendova, DC ili Vans šuze i čarape za skejt od jednog posebnog skejt supported brenda (samo mu se imena ne mogu sjetiti sad, al je prekul i kvalitetan bez obzira na to što je skup). U vintage ili second hand dućanima tražim buntovne rasparane traperice. S donjim dijelom nisam toliko strog, dok sam s remenima malo izbirljiviji, ali sigurno me nećeš vidjeti u onoj „just do nothing” majici koju svaka druga osoba nosi.

Ostale odjevne komade pronalazim online. Uzimam si stvari i accessorije iz Njemačke, Engleske, Amerike i još nekih random euroazijskih zemalja, preko stranica koje su band, skejt i alternative supported. Mnogo je kul brendova koji su podcijenjeni, a imaju stvari kakve nigdje nećeš nać’. Da bi pronašao takve brendove, trebaš ih “iskopati” na internetu. Postoje neki izumrli kul brendovi do čije garderobe samo možeš doći tako da ih kupiš od neke osobe koja ih je kupila dok su još postojali pa stavila na prodaju preko Depopa i slično.

Foto: Axl Sixxteen

Koje vrste umjetnosti najbolje odgovaraju tvojim afinitetima? Baviš li se nekim aspektom umjetnosti?

Umjetnost je nešto u čemu sam se pronašao i čemu sam posvetio svoj život, ona je, uz prirodu i životinje, ljepota mog svijeta. Ako me pitaš što sam, odgovorit ću ti scener, umjetnik ili pjevač, zavisno kako se u tom trenutku osjećam. Da nisam to, bio bi veterinar, borac za prava životinja ili član Levijatan pokreta. Ili svo troje.

Uživam u slikarstvu i fascinira me filmska umjetnost. Bavim se fotografijom, izbacivanjem svega iz sebe screamom/growlom (tehnikom pjevanja koju preferiram) i pisanjem tekstova pjesama na engleskom jeziku za koje smatram da su mi najveća ostvarenja. Moj proces pisanja traje u rasponu od 14 do 30 sati, raspoređeno u više dana jer se držim kvalitete naspram kvantiteti. To je za mene jedan cijeli projekt kojem se posvetim, a od brzopletosti ništa nema. Ne znam je li to sebičnost, ali mnogo mi je draže ulagati svoje vrijeme i novac u kreiranje videa i fotografiju, stvaranje glazbe i pjesama i stvaranje uspomena dok furam ono što jesam, umjesto na konvencionalne uloge koje nam je društvo namijenilo.

Koliko si izbirljiv prilikom izbora društva? Koje osobine moraju imati osobe s kojima se družiš, a s kojim tipom ljudi ne bi mogao pronaći zajednički jezik?

Prije nisam imao nekih pravila pa bi svi bili dobrodošli. Ako mi paše, ostane, ako ne, ne ostane. Mnogo je ljudi prošlo kroz moj život (došlo i otišlo iz njega), većinom jer sam se preselio u Zagreb, a vjerojatno je i mnogo ostalih nekamo otišlo.

U zadnjih nekoliko godina, gej ljudi su mi se dokazali kao najodaniji, najzabavniji, najmanje problematični i najsmješniji prijatelji. Oni bi me i na najgori dan oraspoložili i zašarenili.

Najvažnije mi je kod osobe s kojom sam prijatelj da je pametna i iskrena, da se zna postaviti na moje mjesto i shvatiti situaciju ako dođe do nje, neka je ozbiljna kad je to krucijalno i neka ima svoj stav. S takvima ću se najbolje sporazumjeti i najlakše dogovoriti. Doduše, samo jednu frendicu imam koja dijeli supkulturne sličnosti sa mnom.

Foto: Axl Sixxteen

Kako bi izgledao svijet da ga možeš kreirati prema onome što zastupaš i osjećaš?

Ovo mi je teško pitanje i ne mogu ti baš dati konkretan odgovor jer nisam netko tko ima sliku savršenog svijeta i tko bi ga stvarao (sve i da mogu) jer sam sebičan te većinski mrzim ljude. Ljudi su najveće zlo planeta Zemlje. Često zamrzim i sebe samo zato što sam pripadnik te vrste, iako nisam destruktivan za okolinu kao većina. Da se mene pita, da sam ja bog i da imam moć stvoriti svijet, stvorio bi samo prirodu i životinje, ostavio zemaljsku kuglu takvom kakva jest i uživao u pogledu na tu divotu. Čovjeka ni slučajno ne bi stvorio, a ako bi ga i nekim čudom stvorio, kontrolirao bi ga da ne učini neko zlo.

Što te inspirira i tjera da nastaviš njegovati emo izričaj?

To što sam to ja. To je život koji ja živim, zove se sceamo. Ime i prezime sam promijenio po vlastitom izboru. Stvorio sam dizajniran zapadno-osviješten sceamo identitet od imena i prezimena koje sam dobio kad sam se rodio (Sven Korać) da skroz izbrišem Balkan iz sebe i ne vučem ništa od svoje familije jer sam postao sâm svoj, umjesto nasljednik neke random hercegovačke loze.

Imam 26 godina i godinu za godinom sam sve više sceamo, s još boljom, zanimljivijom, zdravijom i kvalitetnijom kosom jer brinem o njoj k’o nitko, s još ubitačnijim imidžem rekreiram ikone sceama, i što je najvažnije, s još odanijim i originalnijim srcem za ono za što sam rođen i što je jače od mene. Znam da sam se malo uživio, ali što ću kad je tako.

Post Iz supkulture: EMO – Axl Sixxteen: “Tvoja originalnost više je u tebi, nego na tebi” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ono što razlikuje umjetnika od ljudi koji nemaju dara za umjetničko stvaranje upravo je sposobnost da u običnim, svakodnevnim situacijama umjetnik pronalazi vrelo inspiracije. Iako primarno profesor povijesti, Francois Dourlen svojim umijećem kombiniranja slika iz serija i filmova sa scenama vanjskog ili unutarnjeg prostora u kojemu se nalazi, neupitno se smješta među umjetnike, iako to sam nikada ne priznaje.

Dourlen kaže kako je uvijek, na poslu ili kod kuće, na svome mobitelu kreirao neobične scene, no nije uspijevao pronaći način kako ispričati priču koju bi vizualno stvorio u glavi. Zahvaljujući tehnologiji i Instagramu, Dourlen je pronašao svoj umjetnički način izražavanja. Isprva je nastale fotografije dijelio na društvenim mrežama samo kao internu šalu njega i njegovih prijatelja, no ubrzo im je počela rasti popularnost pa ih je odlučio nastaviti stvarati. Danas ga na Instagramu prati preko 200 tisuća ljudi.

Dourlen na inteligentan i duhovit način upotrebljava fotografije iz pop-kulture i smješta ih u svakodnevne scene ili ih povezuje s turističkim atrakcijama. Ponekad se, na objektivan i simpatičan način, bavi i scenama iz političkog života. Produkte njegove zaigranosti i “slučajne” umjetnosti pogledajte u galeriji.

Post Francois Dourlen: Kombinacija pop-kulture i svakodnevice u fotografiji je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Riječanka Kristina Kinkela Valčić jedno je od onih imena koje su naši radari zamijetili na Instagramu, da bismo kasnije shvatili krajobraz njezine apstraktne prisutnosti. Njezin je stil multimedijalan i multimodalan – kombinira mrežu materijala u prozračne i eterične vizije iz čijih ćete reljefa sami prepoznati značenje.

Akademska slikarica ne bavi se samo slikarstvom nego je i doktorandica na studiju Hrvatske kulture na polju kulturne antropologije i etnolgije. Kada ne istražuje hrvatsku kulturu, svoje radove izlaže diljem fizičkih galerija u svom kraju, kao i u onim virtualnim koje i sami redovito posjećujemo. Naravno, govorimo o njezinom Instagramu gdje smo je, kao i druge, ulovili na virtualnu ćakulu.

Kristina, možeš li nam osobno opisati što čini tvoj umjetnički potpis i istaknuti ono što sama vidiš kao prepoznatljivo u svojem radu?

Osim što su radovi apstraktne prirode, karakterizira ih i slojevitost boje (najčešće kombinacija plave i zelene sa zemljanim tonovima) i medija koje koristim. S vremenom sam od geometrijskih oblika i strogih linija (većinom krugova) došla do gotovo organskih oblika. Svaka slika ima i po nekoliko desetaka različitih slojeva koji u međusobnom prožimanju sami započnu graditi neki skladan i dinamičan prikaz. Ja ih nazivam krajolicima, no najdraže mi je što ih svatko može tumačiti na sebi svojstven način i u neku ruku izgubiti se u njima i učiniti ih svojim utočištem.

Kristina Kinkela Valčić

Motivi su ti apstraktni i pritom eterične atmosfere. Koja je glavna premisa koju komuniciraš svojim djelima?

Sviđa mi se ova “eterična atmosfera”. Ono što sam s vremenom naučila je da ne treba previše razmišljati o tome, nego samo krenuti i stvarati. U tom je slučaju dovršeni rad poput dnevnika emocija i misli pretočenih na platno. Jako intuitivno, spontano, intimno, a svima dostupno. 

Na koji način stvaraš i kojim principima?

Jako mi je bitno da je slika moja, odnosno da reflektira mene i moj senzibilitet za estetiku. Tuđa mišljenja uvažavam do neke mjere, no najvažnije mi je biti dosljedna sebi i gurati naprijed pa makar i u krivom smjeru. 

Koja su ti najdraža oruđa/alatke stvaranja umjetnosti?

Kažu da dobra priprema zlata vrijedi i to je istina. Kako ne bi propustila trenutak inspiracije nastojim da uvijek imam dovoljnu količinu drvenih letvica, impregniranog platna i nekoliko litara akrila, čemu su prethodile godine sakupljanja alata poput tračne pile, brusilica, klamerica itd. Obožavam raditi rukama i doslovno se izgubim u cijelom tom procesu. Sakupljam materijale raznih granulacija pomoću kojih miješam medije. Sliku gradim slojevito i pritom se koristim mnogim nekonvencionalnim alatima poput žlice (one za juhu), zdjele za salatu i špricaljke za veš. Upotrijebim naravno i kistove (većinom one za farbanje zidova) te nezaobilazno sve dovršim prstima. 

Što te najviše inspirira u vlastitom izričaju?

Osjećaj inspiracije dolazi sam od sebe. Usudila bih se reći da inspiracija čuči u nama i čeka da je pozovemo i materijaliziramo. Ona je poput nekog unutarnjeg nagona ili čak potrebe. Često je dobra glazba ili osjećaj mira i spoznaje da imam dovoljno slobodnog vremena okidač koji me potakne da uzmem “kist” u ruke i navalim na platno. Također,  lijepo je čuti i komentare osoba koje mi odluče dati povjerenje i naruče sliku (ako su pozitivni (smijeh). I sama spoznaja da netko želi svoj prostor oplemeniti s nečim što sam ja stvorila ogroman je vjetar u leđa koji me jednostavno tjera da radim i budem bolja.

Kristina Kinkela Valčić

Gdje se može pronaći tvoj slikarski proizvod?

Na web stranici www.kristinakinkelavalcic.com i  profilu Instagrama.

Gori li ti inbox?

(smijeh) Grupa Family je nedvojbeno najužarenija. 

Kako ti je Instagram pomogao u dolaženju do publike i angažmana?

Kod mene je (bar ja to tako percipiram) evidentno da nisam odrasla na društvenim mrežama i najdraži način komunikacije mi je telefonski razgovor ili razgovor uživo. Nisam introvert, ali jako mi je dugo trebalo da javno podijelim svoje radove i još uvijek mi to nije 100% komotno. Trudim se.  Instagram je sjajan za približiti radove široj publici i definitivno je naša romansa na uzlaznoj putanji.

Koje su po tebi najveće prednosti i nedostatci ove mreže?

Prednosti i ujedno nedostaci su u tome da Instagram daje onoliko koliko ti daješ njemu, što je u biti fair play. Super i sigurno je to da se trud isplati.

Post Kristina Kinkela Valčić (slikarica): “Podrška publike ogroman je vjetar u leđa” je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Letargičan izlet u neistražena prostranstva majke Zemlje opis je koji bi najbolje oslikao novo izdanje jednog od najcjenjenijih kantautora današnjice – Damon Albarn objavio je drugi solo album. Neumorni britanski radoholičar stoji iza projekata Gorillaz, Blur, The Good, the Bad & the Queen i Africa Express, a u navedenim projektima  kombinira elemente popularne, world, klasične i jazz glazbe.

Njegovo prepoznatljivo miješanje žanrova nije izostavljeno ni u novom samostalnom uratku, dapače rekla bih da je prisutnije nego u ostalim projektima. Upravo kao samostalan umjetnik Albarn ostvaruje sve svoje vizije bez imalo bojazni i zadrške.

Zov divljine

Prva asocijacija koja me vezala uz album bilo je bespuće sjevernjačke divljine. Navedena asocijacija je smislena i opravdana jer je album snimljen na Islandu, koji Albarnu služi kao vječna inspiracija stvaralaštva, a tamo je i volio pobjeći od medijske hajke koja ga je pratila tijekom Blur dana.

Nedavno je Damon Albarn dobio islandsko državljanstvo, tako da sada lagodnije može pristupiti svom studiju u Reykjaviku. Island je na njega zasigurno imao terapeutsko djelovanje, pogotovo tijekom pandemijskih dana. The Nearer The Fountain, More Pure The Stream Flows je istoimeni singl preko kojeg se upoznajemo s najsjevernijim europskim otokom.

Singl nas uvodi u nalet valova nad ledom okupanim žalom, koji je u kontrastu s pokojim gejzirom iz unutrašnjosti, baš kako naslov albuma i numere evocira. Žamor valova je prisutan u Esja i singlu Particles koji zatvara album. Također, kroz album uočavamo i neke druge destinacije poput Montevidea (The Tower of Montevideo) i Irana (Daft Wader) koje služe kao nostalgičan podsjetnik na lokacije koje je obišao kao dijete, budući da je odrastao u obitelji neprikosnovenih hipija. Sve je to poslužilo kao baza za memoare preko kojih je satkan album.

Kompleksnost iznad svega

Album sam poslušala odmah kada je izašao vozeći se u tramvaju, no moram priznati da ga tada nisam upila. Odmah sam znala da album nije za takvo usputno slušanje i da traži više posvećenosti. Kako se približavalo blagdansko vrijeme, nekako sam album pospremila u ladicu, koju nisam otvarala sve do nedavno. Ova nadolazeća hladnoća baš godi atmosferi albuma pa sam s guštom upalila Polaris, koja slovi kao najpristupačnija i najupečatljivija stvar na albumu zbog perkusija u afričkom stilu.

Ostatak albuma je suglasan u tromijem tonu s instrumentalnim stvarima koje ne zvuče kao fileri (Combustion i Esja). Riječ je o instrumentalno poprilično bogatim pjesmama i primjetno je kako ne odudaraju puno od suvremene jazz glazbe, no i dalje je riječ o popularnom albumu, koji u suštini je sve samo ne čista popularna glazba i zbog toga vam vjerojatno neće biti na repeatu. To ne znači da ga nećete cijeniti kao jednu lijepo okruženu cjelinu i da vas neće otpuhati u sonička prostranstva.

Sterilnost kao glavna zamjerka

U usporedbi s prethodnikom „The Nearer The Fountain, More Pure The Streams Flows” djeluje beskrvnije i distanciranije. Hladnoća je zasigurno bila nit vodilja pri stvaranju albuma, kao i cijela otužna situacija koja nas prati sve ovo vrijeme. S druge strane, znamo kako je Damon Albarn poznat kao karizmatičan izvođač i kada se njegova karizma susretne sa santom leda, kao što je slučaj s ovim album, ona se momentalno izgubi u oceanskim brazdama.

Moguće je da Albarna previše promatram iz perspektive optimističnog Gorillaza i nešto malo manje optimističnog Blura i stoga mi ga je nemoguće u potpunosti doživjeti u jednom ovakvom teškom i otužnom izdanju.

Sam pogled na tekst obilježen je osjećajem gubitka, strahopoštovanja, no i zabrinutosti, posebno za klimatske promjene. Prilično teške teme od kojih uglavnom bježimo u slobodnim trenucima. Siva boja bi najbolje oslikala album i nije uzaludno odabrana za naslovnicu albuma i videozapise. Njezina neutralnost kao takva ne može evocirati jake emocije bez kojih ne postoji istinski suputnik. Možda je taj isti suputnik ostavljen za neki drugi album.

Post „The Nearer The Fountain, More Pure The Streams Flows” (Damon Albarn): Kompliciran naziv albuma za ništa manje kompleksne ideje je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Jedna od mojih prijateljica, novopečena majka, nedavno je na sastanku našeg čitateljskog kluba naglas maštala o onome što želi za svoju novorođenu djevojčicu (čitala se Clarice Lispector pa su ženske teme bile na repertoaru). Imala je podvojene želje, što je razumljivo, jer teško se odlučiti hoće li ti jednomjesečna kći biti tenisačica ili gimnastičarka. Sve smo ju pažljivo slušale dok su nam misli u rojevima zujale u glavama – svaka od nas pokušavala je vlastitu filozofiju odgoja budućih žena strpati u jednu rečenicu. Voljela bih da moje dijete nauči nositi se sa svojim emocijama, pomislila sam (možda je moje majčinsko iskustvo skromno, ali pogledala sam Pixarov “Inside out” stotinjak puta). Dobro, nisam samo pomislila – morala sam to izreći i naglas, ali više samoj sebi, nego ostalima, ako me razumijete. Žene su sklone tome, tom kreiranju i dijeljenju svojih malih životnih filozofija. Neke su od toga napravile i biznis.

“Kad sam bila dijete, osjećala sam ono što sam trebala osjećati, slijedila sam svoj instinkt i planirala sve iz mašte. Bila sam divlja sve dok me nisu pripitomili stidom. Sve dok nisam počela skrivati i zatomljivati svoje osjećaje jer sam se bojala da sam u svemu pretjerana. Sve dok se nisam počela obraćati drugima za savjet, umjesto da vjerujem svojoj vlastitoj intuiciji. Sve dok nisam povjerovala da je moja mašta smiješna, a moje želje sebične. Sve dok se nisam prepustila kavezima tuđih očekivanja, kulturnim pravilima i počela se pokoravati društvenim normama. Izgubila sam se kad sam naučila kako udovoljavati drugima.”

Foto: Mateja Vukmir/Ziher.hr

Kraljica self-discoveryja

Kršenje pravila kao lajtmotiv

“Neukroćena” je zbirka kratkih eseja za one koji traže sebe, koji traže dobro, koji cijene slobodu. Glennon Doyle bez zadrške dijeli svoja iskustva, ne krijući da su bila bolna, ali oslobađajuća. Eseji o ovisnosti, o razvodu, o obitelji, o majčinstvu i o pronalaženju ljubavi na “hopeless placeu” nisu složeni ni kronološki ni prema uobičajenim pravilima memoara, ali kršenje pravila je svojevrsni je lajtmotiv, pa što ja, obična pripitomljena ženka, znam.

Prije nego nastupi plima

Stil Glennon Doyle čitatelje će možda podsjetiti na pismo Elizabeth Gilbert (obje do najvažnijih spoznaja dolaze na podu kupaonice, obje imaju personaliziranu ideju Boga i obje su izgubljene sve dok ne otkriju da su zaljubljene u ženu), ali neobično iskrena Glennon Doyle svojom potrebom da slikovito i šarmantno prikaže svoje aha-momente ipak uspijeva privući publiku i postaviti pitanja “na koja svaka žena mora odgovoriti prije nego nastupi plima”. Tko sam ja, i što volim? Živim li autentično, i je li autentičnost samo krinka za sebičnost? Vidim li uvažavanje drugih kao svoju supermoć ili kao svoje okove? Jesam li kao majka uzor svojoj djeci, ili sam mučenica? Znam li granicu između prkosa i samodopadljivosti? Koja su moja mala dugmad za resetiranje? Dopuštam li boli da me preobrazi ili se olako odajem patnji? Zbog čega propuštam svoj vlastiti život?

“Mislila sam da prikrivam svoju tjeskobu, sve dok mi supruga nije dotakla ruku i rekla: – Nedostaješ mi. Već te neko vrijeme nema.”

Foto: Mateja Vukmir/Ziher.hr

Utopijske ideje jedne gepardice

“Neukroćena” jest self-help upakiran u feminizmom i anksioznošću premazane intimne memoare, ali nitko nije imun na pojedince koji, unatoč svojim demonima i dijagnozama, svijet vide kao lijepo mjesto i uvijek iznova pokušavaju pronaći način da bude još ljepše. Ne živimo u savani, nego u donekle civiliziranom društvu pa se ne treba zanositi utopijskom idejom o apsolutnoj slobodi, o susretu dvoje ljudi kao dvije duše bez ikakvih slojeva između njih, ali Glennon Doyle vrijedi poslušati, onako kako bismo poslušali svaku drugu ženu – pažljivo, dopuštajući vlastitim željama, idejama i filozofijama da se izroje u našim glavama.

Post “Neukroćena” (G. Doyle): U potrazi za izgubljenim girl powerom je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nakon kratke borbe s rakom, pjevačica Ronnie Spector, koja je kao glavna pjevačica grupe The Ronettes ostvarila nekolicinu hitova u 1960-ima i bila jedna od prvih ženskih zvijezda pop glazbe, preminula je 12. siječnja u dobi od 78 godina. Vijest o smrti potvrdila je njezina obitelj u zajedničkoj izjavi za medije.

Ronne je živjela svoj život sa sjajem u očima, drskim stavom, opakim smislom za humor i osmijehom na licu. Bila je ispunjena zahvalnošću i ljubavlju. Njezin radosni zvuk, razigrana priroda i čarobna prisutnost živjet će u svima koji su je poznavali, čuli ili vidjeli.

Obitelj je ujedno zamolila da se novac namijenjen kupnji cvijetnih aranžmana donira za lokalne ženske kuće ili u fakultetski fond za američke domoroce (American Indian College Fund).

Uspon s Be My Baby

Ronnie je rođena kao Veronica Yvette Bennett u obitelji majke afroameričkog i domorodačkog porijekla (Cherokee) i oca irsko-američkog porijekla 10. kolovoza 1943. Svijet glazbe zadužila je osnovavši The Ronettes 1957. godine sa starijom sestrom Estelle i rođacima Nedrom, Diane, Elaine i Irom, ali vrlo brzo Diane, Elaine i Ira napuštaju grupu. Preostale tri članice su nakon uzimanja dodatnih satova pjevanja potpisale ugovor s Colpix Recordsom, no glazbeni uspon doživjele su tek 1963. kada ih je pod svoje okrilje uzeo producent (i njezin budući suprug) Phil Spector.

Godine 1964. objavile su pjesmu Be My Baby, koja je postala svjetski hit, te je više puta korištena kao dio soundtracka u filmovima. Međutim, već 1967. The Ronettes su prestale sa zajedničkim nastupima, nakon čega je grupa i formalno prestala postojati.

Nakon rastave od Spectora, Ronnie je pokušala oživjeti The Ronettes izmjenom postave, no ideja nije zaživjela. Godine 1974. Ronnie je započela samostalnu karijeru tijekom koje će objaviti četiri studijska albuma. Zbog svog iznimnog doprinosa glazbi s Estelle i Nedrom je 2007. primljena u Rock and Roll Hall of Fame.

Godine 1990. objavila je memoare „Be My Baby: How I Survived Mascara, Miniskirts, and Madness, Or, My Life as a Fabulous Ronette”, koji će uskoro biti ekranizirani s glumicom Zendayom, koju je Ronnie osobno odabrala za utjelovljenje njezinog lika i djela.

Post Preminula je Ronnie Spector je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Adam McKay filmskim je znalcima poznatiji kao redatelj sklon ismijavanju određene skupine ljudi poput investitora, bankara ili ekonomista, iako na vrlo suptilan način, kao u filmu „The Big Short“, kod nas prevedeno kao „Oklada stoljeća“. Nekoliko godina kasnije, McKay je svoju pasivnu ironiju transcendirao na političare, konciznije Dicka Cheneyja, bivšeg potpredsjednika Amerike za vrijeme mandata Georgea W. Busha u filmu „Vice“ (2018), odnosno „Čovjek iz sjene“ gdje je u interpretaciji Christiana Balea kao antagonista, a ujedno i glavnog lika filma prikazao zlouporabu institucionalne moći.

Ovoga puta sami redatelj okomio se na cijeli svijet u filmu „Don’t look up”s temom adekvatnom aktualnoj situaciji koja se zbiva na globalnoj razini, a dotiče se same pandemije. Okupivši možda najzahvalniju glumačku postavu ikad okupljenu na Netflixovom projektu, npr. Leonardo DiCaprio koji je simboličniji za velike hollywoodske studijske projekte, Jennifer Lawrence, Meryl Streep, Jonah Hill, pjevačica Ariana Grande i mnogi drugi glumci, stvorio je zasigurno najintrigantniji projekt trenutno u svojoj karijeri za kojeg nimalo ne iznenađuje da svakodnevno diže prašinu i izvor je mnogih polemika kako u društvima tako i na socijalnim mrežama.

Komet veličine Mount Everesta u ulozi pokretača radnje

Radnja ne okoliša mnogo i de facto počinje in medias res. Jennifer Lawrence kao studentica astronomije Kate Dibiasky na Sveučilištu Michigan State pronalazi naznake kometa u Jupiterovoj orbiti čiji dolazak na Zemlju je neminovan i može se očekivati u periodu od šest mjeseci, što validira njezin profesor dr. Randall Mindy (Leonardo DiCaprio). Od toga trenutka nadalje, dolazak meteora postaje motiv, a tema narativa stavlja naglasak na reakciju društva na događaj koji može prouzročiti kolateralnu štetu epskih proporcija.

Foto: facebook.com/NetflixUK

Nakon neuspješnog sastanka s američkom predsjednicom Orlean (Meryl Streep) i njezinim sinom Jasonom (Jonah Hill) u kojemu se dvoje političkih aktera ignorantski odnosi prema znanstvenicima, Kate i Randall odlaze na jutarnju emisiju koju vode Jack Bremmer (Tyler Perry) i porocima sklona Brie Eventee (Cate Blanchett) čiji stil vođenja emisije dodatno doprinosi patronizirajućem stavu prema enormnoj vijesti koju znanstvenici žele podijeliti s javnošću. Dvoje znanstvenika promptno potom shvaća da njihove ad nauseam intencije da svijet pripreme na najveću razornu nesreću koja će pogoditi svijet od, vjerojatno, posljednjeg pada meteora prije 65 milijuna godina na krater Chicxulub, su uzaludne.

Izvrsna preslika slike s koronakrizom

„Don’t Look Up“, hrvatskog prijevoda „Ne gledaj gore“, film je savršeno modificiran aktualnoj situaciji s kojom se svijet suočava. Naglasak narativa primordijalno jest na društvu i kako ono funkcionira na određenu situaciju koja nije atipična za svakodnevni život, odnosno, propituje ideologiju svijeta u kojoj je tehnološki aspekt postao prvenstveni izvor informacija kao i bitna uloga u donošenju mišljenja individualca. Time se postavlja pitanje je li ovakav film onda ljevičarska aktivistička kampanja koja želi osvijestiti društvo o progresivnijem načinu razmišljanja naspram planeta kao i vlastite okoline ili tek komedija koja služi kao sarkastična podloga s etiketom “Ljudi su takvi kakvi jesu i to je samo po sebi smiješno”?

S lakoćom bi se mogla potvrditi simbioza obaju smjerova u kompletnom dojmu nakon odgledanog filma. Iako se doista svojim pomalo ekscentričnim humorom postavlja hipoteza je li ljudska populacija podbacila kao vrsta, ipak se ostavlja gledatelju prostora da promisli o pregledanom štivu i, baš kao Nietzsche u svojim esejima, želi postići gledateljevo vlastito promišljanje. Dok glumački performansi poput glumački svestranog i respektabilnog Leonarda DiCaprija i nadasve talentirane Meryl Streep više padaju u drugi plan gdje same interpretacije njihovih likova pomalo graniče s karikaturom, radnja u prvi plan stavlja ljudsku pohlepu, a potom i problematiku neostvarivanja vlastitog mišljenja kao i ignorantskog stava prema svemu što ne spada u privatnu sferu svakog pojedinca.

Foto: facebook.com/NetflixUK

ZIP: Zabavan, intrigantan, poučan

Međutim, nikako ne treba izostaviti performans zasigurno najuvjerljivijeg lika u cijelome filmu, Marka Rylancea („Most špijuna”, „Dunkirk”) u ulozi znanstvenika Petera Isherwella koji je simbioza “tehnoloških bogova” Stevea Jobsa, Tima Cooka, Marka Zuckerberga, Elona Muska i Jeffa Bezosa. U svakom slučaju, izvrsna je to preslika trenutne situacije s pandemijom korona virusa gdje se nakon apstraktnih medijskih objava, dualističkih mišljenja znanstvenika, marketinških iskorištavanja novonastale situacije, indiferentnog ponašanja većine populacije kao i suludih objava s društvenih mreža, doista može citirati izjava iz Shakespeareove komedije „Kako vam drago” u kojoj kaže da je “Sav svijet pozornica”. Unatoč nepotrebnim scenama poput post-credits scena koje vode onaj odsutni dio gledatelja u krivom smjeru i stvaraju dojam blockbuster komedije umjesto poruke svijetu, sveukupno, sami film je na pohvalan, čak inovativan način realiziran.

Post scriptum, film koji s razlogom recentno diže prašinu kako među publikom, a tako i društvenim mrežama i medijima, „Don’t Look Up“ okupio je impresivnu glumačku postavu koja, iako nije imala priliku toliko pokazati svoj glumački raspon, već više aludirati na greške u društvu, na pomalo apsurdan način je pokušao prikazati kolektivno ponašanje ljudi u određenoj egzistencijalno ugrožavajućoj situaciji i time staviti naglasak posebno na moć informatičkih pomagala kao i društvenih aplikacija koje drže nepriznatu omnipotentnost među ljudskom populacijom.

Foto: facebook.com/NetflixUK

Doduše, sami humor jest na momente egzekutiran na n-potenciju, a i sami likovi djeluju pomalo karikaturalno, no to svejedno ne poništava činjenicu da sama fabula je vjerodostojna imitacija situacije s kojom se svijet već dvije godine teško nosi. U konačnici, radi se o vrlo zanimljivom filmu čiji Oskarovski potencijal ostaje upitan, ali svakako doprinosi, s nadom, prema promišljanju i progresivnoj kolektivnoj katarzi zbog čega bi svijet ipak mogao krenuti u malo boljem asketskom usmjerenju gdje će se naglasak ipak ponajprije stavljati na očuvanje svijeta i okoliša.

Post DON’T LOOK UP: Ljevičarksa aktivistička balada ili tragična satira s elementima farse? je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Novak, ni najmanji, ni najmlađi, ni najslabiji, ovog je puta baš Arthur. Šutljiv, možda malo glupav, kad ništa ne govori. Vidi se već na prvi pogled: nije opasan. Fizički inferioran. Mentalno relativno uračunljiv. Nepredvidivi ispadi agresije od njega se vjerojatno ne mogu očekivati.

Inače po naslovu i kratkom sadržaju znam izabrati knjigu koja će mi se sigurno svidjeti. Ovoga puta sadržaj mi je djelovao puno bliže nego razrada teme. Radi se o knjizi “Ja na svojoj strani”, austrijske autorice Birgit Birnbacher. Roman predstavlja zatvorenički život prožet nesrećama, nemilosrdnom sudbinom i pokušajima samoostvarenja. Iznosi i pozadinu te posljedice neprihvatljivog ponašanja. Kontekst radnje jest proces resocijalizacije, nužan kako bi se zatvorenici ponovno uključili u društvo. Glavni je lik romana Arthur Galleij, koji nakon 26 mjeseci zatvora izlazi na slobodu u dvadesetim godina života.

Inače volim socijalne romane, pogotovo ako progovaraju o ozbiljnim stvarima kao što su posljedice kriminala. No, zaletio sam se i uhvatio knjigu koja zahtijeva puno pojedenih žganaca prije čitanja. Moram priznati da je za razumijevanje ovakvog štiva potrebno imati sociološko znanje, a ne se osloniti na zdravorazumske spoznaje. Također, potrebno je biti upućen u rad probacijskog sustava i u pravne zavrzlame. A nadasve, neophodno je biti dobro potkovan psihološkim spoznajama o devijantnom pojedincu. Iako u sebi krije bar deset važnih poruka, ona meni najupečatljivija jest da postoje knjige koje se čitaju na određenom stupnju zrelosti. Za ovu svakako nemam dovoljno životnog znanja i iskustva.

Cijena nepoštivanja društva

Bio sam u zatvoru, a ne na Mjesecu. Znate da u mojem životopisu ne piše apsolutno ništa, barem ništa iole značajno, pa želite da stvorim nešto kao protutežu: vlastitu priču.

Razrada je dosta konfuzna. Još nekako mogu prihvatiti digresije, ali epizode kilometrima udaljene od teme nikako mi nisu po volji. Jasno da nitko neće knjigu pročitati u dahu, a kada joj se vrati, neće se sjećati biti, već neke usputne anegdote. Svako poglavlje govori o nečemu drugom i zahtjevno je teleportirati se u pravo vrijeme te hvatati događaje. Ali ajde, spomenute situacije služe radi boljeg razumijevanja uloge društva. Ono je u romanu prikazano kao neprijatelj pojedincu koji mu se pokušava vratiti nakon izopćenja. Društvo ne zaboravlja grijehe iz prošlosti i tu je da ostavi trajni pečat. Jednom pogriješiš, pa čak i nenamjerno, i automatski ti se zatvaraju sva vrata.

Foto: Pixabay

No, Arthur je zanimljiv lik. U početku mi je bio prilično dalek, no kako sam retrospektivno upoznavao njegovu prošlost i paralelno pratio sadašnjost, zaključio sam da je, u najmanju ruku, dobar čovjek. Izbjegavam korištenje pridjeva dobar jer smatram da ima neutralno značenje, ali dobrota proizlazi iz pozitivnog stava prema nekomu, pa neka ostane tako. Bilo je dijelova u kojima mi je išao na živce, ponegdje mu je nedostajalo odlučnosti, sažalijevao sam ga, ali nerijetko se i slagao s njim. Već od djetinjstva morao je prolaziti kroz moralne dileme i biti zreliji nego što je. Cijenim takve likove. Čak i kad pogriješe, ne može ih se stopostotno osuditi.

Kazna u svrhu obrata

Na primjer, činjenica je da čovjek možda može napisati svoju priču, no postoji i jedna velika, stvarna priča, koju svi zajedno pišu, nazovite je politikom, nazovite je društvom, a ta priča (nažalost) kaže: tvoja pričica je baš zgodna, tako kako si je osmišljavaš, no, nažalost, boli me dupe za nju i ne vrijedi ni pišljiva boba.

Simpatično je pratiti proces Arthurove resocijalizacije. Stalno je u kontaktu sa dvoje socijalnih radnika, terapeutom Bördom i poslijedoktorandicom Betty, koji vječito imaju nesuglasice. Premda se, na čudan način, trude pomoći Arthuru i osposobiti ga za samostalan život, on nikako ne uspijeva dobiti priliku. Najteže mu padaju odbijenice za posao, a svaki neuspjeh tjera ga na razmišljanje o prošlosti. Vadi sjećanja koja tek sada počinje razumijevati i u njima traži opravdanje za svoje postupke. Navodi mnoštvo obiteljskih, prijateljskih, ali i ljubavnih situacija koje su mu duboko urezane u misli. Svaki događaj komentira sa tadašnjeg stajališta, a vrednuje ga sadašnjim. Birnbacher tu vješto isprepliće životne odluke i mentalitet s ironijom i glupošću.

Arthur je oduvijek bio nespretan. Nije znao čvrsto se držati stava, bio je povodljiv i nepouzdan. Nije se previše inatio vanjskim utjecajima koji su ga najviše oštećivali. A zatim se, zbog ponašanja koje je smatrao prihvatljivim, našao u zatvoru. Taj ga je pakleni period učinio etički zrelim, stoga je užitak čitati njegova inteligentna misaona tumačenja svijeta i sebe unutar njega. Svejedno, i dalje se osjeća ogorčeno znajući da su mu šanse za stjecanje povjerenja veoma male. Čitatelju je ustvari grubo serviran čovjek vezanih ruku kako bi ga ili razumio ili dodatno marginalizirao. Ono što pak građa rečenica i tijek misli ne dozvoljavaju jest ravnodušnost.

Zašto je kriminal neoprostiv?

Fućkajte iskrenost. Kao da bih ja zaposlio nekoga tko je bio u ćuzi! Kao da biste vi zaposlili nekoga tko je bio u ćuzi!

Pohvalio bih autoričin stil pisanja. Rečenice su kratke, mudre, bez previše nepotrebnih ukrasa. Ova je tema zahtijevala puno istraživanja, a autorica je iskustva prikupljala iz prve ruke. Ljudi sve olako shvaćaju dok osobno ne prožive. Tako je i sa zatvorskom kaznom. Sustav je takav da melje svakoga tko nije perfektan. Ova knjiga navodi vrlo živopisne primjere nasilja u ćelijama, a nemaš ga gdje prijaviti jer si zatvorenik i nitko te ne sluša. Čak i ako se kaješ za svoj postupak, izopćen si iz društva i teško da ćeš ikada više steći socijalno povjerenje. Neki misle da kazna mora podrazumijevati zatomljenu ljudskost i da je od presudne važnosti izolirati osobu od bilo kakve ljubaznosti.

Foto: Pixabay

Osobno smatram da otresito ponašanje prema zatvorenicima nema najpozitivniji utjecaj jer ih još više revoltira i pokazuje da čovjek nije vrijedan uzajamne dobrote. Promjena je itekako moguća te će biti brža i lakša ako se prema osobi ophodi s dozom poštovanja i spremno se saslušaju motivi čina. Zločin se često dogodi kada osoba pomisli da ju nitko ne čuje i da je neprimjetna. Okolina kasno reagira, ali kada je potrebno osuditi u prvim je redovima. Naravno da prljava prošlost sugestivno nalaže da bivšeg kriminalca treba držati na razmaku, ali mi danas pričamo o održivom razvoju i toleranciji. Gdje je taj razvoj i kakvi ga to monstrumi provode kada napraviti veću grešku znači doživotni minus za sretnu budućnost? Uglavnom, pročitajte knjigu kada narastete.

Ono što ti možeš ponuditi ne treba nikome. Što pak treba, to ti nitko ne može reći, a čega bi se trebao držati, to još nije poznato. Dakle, ono što bi morao ponuditi kako bi se jednoga dana moglo upotrijebiti neizvjesno je. Nažalost, s tim moraš živjeti, to je jednostavno tako.

Post “Ja na svojoj strani” (B. Birnbacher): Jednom kriminalac, uvijek kriminalac? Zašto? je prvi puta viđen na Ziher.hr.