Crowdfunding kampanja za dokumentarac o klubu Funk nastavlja se proslavom rođendana tog legendarnog kluba koji se nalazi u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici. Osim klupske glazbe o kojoj će 1. travnja od 15 sati brinuti D-GREE, A.B.O.P. M.I.L.E. i FELVER, posjetitelji će imati priliku saznati više i donirati za snimanje dokumentarca o Funku koji će govoriti o generacijama ljudi koji su u posljednjih dvadeset godina prošli kroz klub.

Želja je pretočiti dvadeset godina uspomena, kojih se sjećaju generacije, a sredstvima od crowdfunding kampanje omogućiti produkciju filma koji će ostati kao trajna bilješka svih vremena koje smo proživjeli i onih koja ćemo tek doživjeti.

Funk nije samo klub!

Funk klub ili pokret onih koji postoje medu nama i hodaju između neba i zemlje osjećajući ritam, osnovan je 1. travnja 2003. godine s idejom alternativnog pristupa tadašnjoj klupskoj sceni.

U međuvremenu, Funk klub je postao mjesto glazbe, pokreta, susreta i razgovora, mjesto gdje su generacije stvorile uspomene koje ih čine ljudima kakvi su danas, ali gdje uspomene i dalje stvaraju novi naraštaji kroz više od 4000 raznih glazbenih, kazališnih i drugih događanja organiziranih u proteklih 20 godina.

Tijekom Crowdfunding kampanje, čija je svrha prikupljanje sredstava za snimanje dokumentarca o proteklih dvadeset godina djelatnosti Kluba, održat će se raznovrsna događanja, a sve s ciljem da svojoj publici na najbolji mogući način vrate povjerenje ukazano donacijom. Mogu se očekivati:

• nastupi DJ-a
• koncerti
• pjesničke večeri
• izložbe
• prezentacije

Nagrade za podršku podijeljene su u stupnjeve, gdje iznos osigurava nagradu koju možete preuzeti u klubu Funk po završetku kampanje. Nagrade uključuju majice, naljepnice, posebne pakete privatnog najma prostora i druge znakove pažnje.

Crowdfunding kampanja traje dok se ne uspiju prikupiti dostatna sredstva te se očekuju i donacije od sponzora, a ne samo privatnih osoba. Prema trenutnim planovima,  dokumentarac bi trebao biti emitiran tijekom zadnjeg tromjesečja 2023. godine.

Post Nova etapa Crowdfundinga za film o klubu Funk počinje velikom proslavom je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Travanj nam donosi mješavinu na kakvu nismo navikli – od izglednih kandidata za Oscare do filmova koji će ili brzo utonuti u zaborav ili postati miljenici publike. Sve je na vama, dragi gledatelji.

„AIR”, 6. travnja

Film koji nas vraća u 80-e godine u Americi gdje pratimo nastojanje prodavača Nikeovih tenisica da uvjeri tada mladog i nepoznatog košarkaša Michaela Jordana da potpiše ugovor s Nikeom i osigura mu prestižan status kakvog ima danas. Biografska je to sportska drama redatelja i glumca Bena Afflecka uz kojeg glume i Matt Damon, Jason Bateman, Viola Davis, Chris Tucker, Marlon Wayans i drugi.

„Super Mario Bros. Film”, 6. travnja

Animirani fantastični film koji prati dogodovštine omiljenog talijanskog vodoinstalatera i spasitelja princeze Peach. Film dvojice redatelja, Aarona Horvatha i Michaela Jelenića, u kojem su glasove posudili Tin Rožman, Iskra Jirsak, Daniel Dizdar, Duško Valentić, Fabijan Pavao Medvešek i drugi. Glazbu je skladao Brian Tyler.

„Papin egzorcist”, 6. travnja

Inspiriran spisima najpoznatijeg svjetskog egzorcista, film govori o životu oca Gabriela Amortha i njegovim nastojanjima da istjera demone i otkrije zavjeru koju je Vatikan htio skriti od očiju javnosti. Amortha glumi Russell Crowe dok mu društvo čine Franco Nero, Ralph Ineson i drugi.

„Divna propast”, 13. travnja

Temeljena na bestseleru Jamie McGuire, ova romantična drama namijenjena mladima govori o brucošici koja se mora othrvati svojoj mračnoj prošlosti i novoj prijetnji u obliku zločestog dečka u kojeg se polako zaljubljuje. Čekaj malo, ovo nije „After”? Nego, u ovom filmu koji definitivno nije „After” glume Dylan Sprouse, Virginia Gardner i drugi.

„Detektiv Marlowe”, 13. travnja

Adaptacija kriminalističkih romana Johna Banvillea priča priču o nevjerojatnom privatnom detektivu Johnu Marloweu i njegovoj potjeri za nestalim sitnim dilerom droge koja će ga odvesti u najmračnije podzemlje Los Angelesa. Marlowea tumači legendarni Liam Neeson, dok su u sporednim ulogama Diane Kruger, Jessica Lange, Danny Huston, Daniela Melchior i drugi. Glazbu je skladao David Holmes.

„Renfield”, 13. travnja

R. M. Renfield, potrčko grofa Drakule, pronalazi novi razlog za život kad se zaljubi u prometnu policajku, no da bi veza uspjela mora se osloboditi okova zlokobnog vampira.

Horor-komedija Chrisa McKayja („Lego Batman”) u kojoj glume Nicholas Hoult, Ben Schwartz, Awkwafina, Adrian Martinez i neponovljivi Nicolas Cage kao grof Drakula. Glazbu je skladao Marco Beltrami.

„Tri mušketira: D’Artagnan”, 20. travnja

Nova adaptacija slavnog romana Alexandra Dumasa o mušketirima bit će ispričana u dva dijela. Prvi dio, priča o D’Artagnanu, će se prikazivati u kinima od travnja, a drugi dio filma očekuje se krajem godine. U filmu glume Vincent Cassel, François Civil, Eva Green, Vicky Krieps i drugi.

„Zla smrt: Buđenje”, 20. travnja

Peto poglavlje sage o demonima koji zaposjedaju tijela ljudi i hrabrim ljudima koji im se suprotstavljaju.

„Praznik rada”, 20. travnja

Nizu likova život se stubokom promijeni kad jedan od njihovih susjeda biva uhićen, a nitko od njih ne zna zašto. Bosanskohercegovački film, koji obara sve rekorde gledanosti, djelo je redatelja i scenarista Pjera Žalice, a glumačku postavu čine Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković, Branka Katić i drugi.

„Mafija mama”, 27. travnja

Toni Collette glumi sredovječnu Kristin koja saznaje da joj je nedavno preminuli djed ostavio obiteljsko carstvo i dao na upravljanje jaku mafijašku organizaciju, o čijem vođenju ona nema blagog pojma. Uz Collette glumi i Monica Bellucci kao njena najbliža savjetnica.

Post Novo u kinu: Vampiri, mušketiri i kriminalistika u travnju je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Prvi ovogodišnji koncert M.O.R.T.-a u Zagrebu donio je žustrinu, snažne emocije, val energije, pogo plesove, znoj i ostavio me u želji za ponovnom susretom. Proljetnim koncertom, koji je trajao nešto više od sat i pol, Sinjani su publiku Saxa! totalno razoružali – od prve do posljednje minute svirke nije bilo stajanja.

Iako je koncert trebao započeti u devet navečer, četvorka se na binu popela nešto prije 23:00 sata, no izgleda kako to publiku nije previše smetalo. Satima prije početka koncerta u muškom WC-u susreo sam ekipu od četiri muškaraca koji su već tada bili u potkošuljama ili bez ikakvog oblika gornje odjeće. Dobro se znalo što se spremalo te večeri.

Kada je bend napokon izašao na pozornicu publika je odmah pokazala kako je željna dobrog razbacivanja. Frontmen John, prije nego što su krenuli svirati prvu pjesmu, napomenuo je kako je bolestan te da ako mu glas zašteka da očekuje pomoć publike. No, vjerujte mi riječ, zaštekavanja u njegovu glasu nije bilo.

Sviralo se i staro i novo

Set lista je bila izmiješana, John je na početku napomenuo kako je ipak glavni cilj odsvirati novi album. Tako je i bilo, no nisu izvedene isključivo nove pjesme, već smo između stvari s novog albuma imali prilike čuti i prijašnje hitove poput Nina, Na cesti, Draga majko.

Prva stvar večeri bila je mutna pjesma o glasovima u glavi – Mali glas. Žustrina i energija koja je zavlada od prvog takta nije prestajala do kraja koncerta, dapače, samo se pojačavala. Svakom odsviranom pjesmom imao sam osjećaj kako sve postaje još luđe i uzbuđenije.

Prava žustrina i energija

John je već na drugoj pjesmi skinuo majicu, savijao se na bini te iz petlji žila bolesnim glasom svaki vrisak odrađivao kako treba. Ostatak benda također je bio u elementu. Dok se John savijao pjevajući stihove, koji obično progovaraju o društvenim i psihičkim problema, ostatak je benda skladno ritmično pratio svaki odsvirani ton.

Publiku isto trebam pohvaliti. Od prvog trenutka većina se ljudi nije mogla suzdržati od plesa, a riječi pjesama, novih ili starih, pjevale su se u sav glas. Ispred bine, naravno, stvorio i pogo krug. U jednom trenutku, mladi bračni par izgubio je vjenčani prsten, a oni momci bez majice, one koje sam ranije susreo u wc-u, opkolili su zaljubljeni par poput zaštitara sve dok nisu pronašli prsten.

Novi album osvojio publiku

Ako se dotaknem ponovno novog albuma, čija je promocija bila glavni razlog koncerta, lako zaključujem kako se nove stvari iz opusa M.O.R.T.-a  već pjevaju kao da su objavljene prije puno vremena, a ne nekoliko dana.

Publika, od onih iz prvih redova pa sve do onih koji su pozadi pratili koncert u sjedećem položaju, znala je riječi svake od novo odsviranih pjesama. Uopće se nije mogla čuti razlika između starijih i novih pjesama. To je taj povratak korijenima, to je taj isti val energije koji ovaj bend toliko dobro servira publici. Ako je suditi po ovoj promociji, novi album će vrlo lako uči u standardne set liste M.O.R.T.-a, a publika će to, kao što je i jučer, jako dobro prihvaćati.

Post M.O.R.T. (Sax!): Novi album osvojio je publiku je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Ovogodišnje 19. izdanje cijenjenog ZagrebDoxa održat će se od sutra, 26. ožujka do 2. travnja u kinu Kaptol Boutique Cinema. Čak 116 dokumentarnih ostvarenja očekuje publiku u osam dana, koliko traje ovaj festival.

U konkurenciji za prestižnu nagradu „Veliki pečat” natječe se 20 filmova u regionalnoj i 20 filmova u međunarodnoj konkurenciji. Program su na konferenciji za medije predstavili direktor i glavni selektor Nenad Puhovski i producent Hrvoje Pukšec. Puhovski ističe da se „ovogodišnji ZagrebDox događa u vremenima kada su loše godine (nadajmo se) iza, a one neizvjesne – ispred nas”.

„Stoga taj međuprostor”, nastavlja Puhovski, „želimo popuniti sa stotinjak dokumentaraca koji tematiziraju puninu svijeta u kome živimo, jer smo uvijek našoj publici željeli pružiti što širi izbor kvalitetnih filmova”. Najavljen je povratak popularnih programa Happy Dox i Glazbeni Globus te uvođenje novih, poput Green Doxa koji je posvećen ekološkim temama.

„Uveli smo i nove nagrade poput one za kratkometražni dokumentarac, a posebno smo ponosni na činjenicu da nas je Europska filmska akademija uvrstila u malen broj prestižnih festivala čiji se pobjednici izravno uključuju u trku za Europski Oscar”, dodaje Puhovski te poziva sve na ovogodišnje izdanje ZagrebDoxa.

Međunarodna konkurencija filmova

U programu „Međunarodna konkurencija” niz je filmova koji tematiziraju aktualne društveno-političke teme poput rata u Ukrajini. Neki od njih su „Istočna fronta”, prikaz člana dragovoljne medicinske bojne, „Hamletov sindrom” koji nas vodi u Ukrajinu netom prije agresije te naslov „Na skliskom terenu” o dvoje aktivista koji se protiv rata bore demonstracijama i prosvjedima u samoj Rusiji.

Jedna od tema jest i što to znači biti žena, a tom su se tematikom bavili naslovi kao što su „Vrata sna” koji govori o kurdskim borkinjama, „Skrivena pisma” koji otkriva tajni jezik kineskih žena zvan Nushu, „Ljepota i krvoproliće” koji priča emotivnu priču o aktivistici Nan Goldin te koji je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg dugometražnog dokumentarnog filma. Tu su i naslovi „Apolonia, Apolonia” koji donosi intiman portret umjetnice Apolonije Sokol te „Alis” koja progovara o kolumbijskom skloništu za tinejdžerice.

Bogat međunarodni program čine i filmovi kao što su „Anhell69” koji istražuje uništenu generaciju Kolumbije, „Suho tlo u plamenu” koji donosi pogled na brazilske favele, „Cabralovo sjećanje” vodi nas u daleku Gvineju Bisau, a „Tvrdo srce” u argentinsku klaonicu.

O uvijek aktualnoj temi klimatskih promjena progovaraju tri naslova. „Izlazak” donosi priču o usamljeniku pogođenom zagrijavanjem mora i sve većim temperaturama, a koji je zaradio nominaciju za Oscara. „Aralkum” zamišlja kako je to ploviti danas isušenim Aralskim morem, a „Tkivo planine” opisuje kraj idealnog švicarskog sela uslijed klimatskih promjena.

„Rojek” pak govori o usponu i padu Islamske države, „Susjed Abdi” progovara o dizajneru namještaja suočenom s vlastitom nasilnom prošlošću, a o nasilju govori i „Manifest”, film sastavljen od šokantnih videa koje ruski tinejdžeri objavljuju na društvenim mrežama.

O važnosti koju broj poljubaca ili sijedih dlaka ima za nas govori film „Međuzbroj” dok nam „Divne ranjene životinje” donosi priču o očinstvu, tjeskobi i razbijanju začaranih krugova.

Regionalna konkurencija filmova

U regionalnoj konkurenciji također je prisutan širok raspon najrazličitijih tema – od obiteljskih i međuljudskih odnosa do ekologije, od suočavanja s prošlošću do nogometa – za svakog gledatelja ponešto.

Među njima je i film „Osam poglavlja”, omnibus o osam različitih žena i nedaćama s kojima se one susreću, „Majčino mlijeko”, nježna meditacija o majčinstvu, „Soba za ljubav”, film  koji daje pogled u intimni svijet bračnih posjeta u najozloglašenijem zatvoru u Sjevernoj Makedoniji. Naslov „U posjetu fortuni” nam donosi ispovijest obitelji koja je osvojila lutriju, „Tišina stabala banane” priča priču o ljubavi između oca i kćeri dok nas „Prizori s mojim ocem” vode u povijest Balkana kroz lik oca redateljice, a film „Lina” vodi u svijet devetogodišnjakinje koja proživljava razvod roditelja.

„Van prostora i vremena” prati tragove smeća diljem planeta, „Između revolucija” donosi prikaz Irana i Rumunjske kroz oči žena, „Dezerteri” pokušava odgovoriti na pitanje – ostati ili otići, „Hotel Hope” govori o Balkanu nakon Daytonskog sporazuma, a poslijeratnom stvarnošću bavi se i film „Istražitelj”. „Horror Vacui” upozorava pak na sve veću hiper militarizaciju svijeta, „Gigi zvani Zakon” prati policajca suočenim s valom samoubojstava, a „Knin-Zadar” donosi portret prometnika na kolodvoru bez putničkih vlakova.

Već spomenuti nogomet je tema dokumentarnog filma „Lopte” koji otkriva priču iza malonogometnog turnira pripadnika vojski bivše Jugoslavije, dok film „enemies 86” donosi ispovijest impulzivnog malonogometnog navijača.

„Rebra” nam govore o senzaciji koje nas prate cijeli život i materijalnoj dimenziji naših osjećaja, dok „Šumica” predstavlja naslovnu šumu, okupljalište ekshibicionista.

ZagrebDox se, kao i prijašnjih godina, osim publici okreće i filmskim profesionalcima posebno osmišljenom, nišnom radionicom naslovljenom ZagrebDox Pro: Dox of War, u kojoj će se kroz predavanja, zajednički i individualni rad autora i njihovih mentora te predavača pokušati iznaći odgovor na krovno pitanje: kako snimiti rat.

Ulaznice

Ulaznice u pretprodaji i tijekom festivala mogu se nabaviti na blagajnama kina Kaptol Boutique Cinema (Centar Kaptol, Nova Ves 17), na tiketomatima u predvorju kina i online.

ZagrebDox održava se uz potporu Grada Zagreba i Hrvatskog audiovizualnog centra. Sve novosti i informacije o ZagrebDoxu dostupne su na službenoj mrežnoj stranici festivala te na njegovim društvenim mrežama.

Post Predstavljen program 19. ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Osim po alki i Gospi, dalmatinski grad Sinj poznat je i po specifičnom blues punk sastavu M.O.R.T. kojega sada već, u ovom periodu njihove karijere ne treba posebno predstavljati.

M.O.R.T. iza sebe ima četiri autorska albuma, a nedavno su predstavili i peti, „Samo hrabro i bezveze!” koji je u svega nekoliko dana zadobio toliko pozitivnih recenzija da se odmah našao na putu prema albumu godine. Valja napomenuti kako se to nije dogodilo „bezveze”, ni zahvaljujući agresivnoj PR kampanji.

Novih jedanaest pjesama stoje kao dokaz kako su godine iskustva pridonijele potentnosti M.O.R.T.-ove lirike, a povratak korijenima koji su ovim albumom učinili, ako je sudeći po reakcijama struke i publike – bio je pravi pogodak.

Kao životinje zaključane u kavezu

Pod okriljem izdavača LAA-a, prije nekoliko dana izašao je još jedan produkt kreativnog naleta u doba korone, odnosno još jedan lockdown pandemijski album. Kako i sam bend kaže, to su vrijeme iskoristiti upravo kako bi se okrenuli glazbenom stvaranju.

Cijela ljudska populacija naše planete je sljedeće dvije godine bila u kazni, doslovno smo bili zatvoreni u svoje sobe poput tinejdžera. Šok, nevjerica, neizvjesnost, stres, izolacija, oduzimanje sloboda, cjepiva, paranoje, laži, činilo se da se cijeli svijet bori za zdravi razum. I onda je jedan dan završilo… Samo tako, bez objašnjenja, nadamo se? Represija je prestala. Traume su ostale. Bend se u svemu tome okrenuo stvaranju i muzici, to se činilo jedino ispravno. Koncerata nije bilo, barem ne pod onakvim uvjetima kakvi su bendu odgovarali. Zabili smo se u 10 kvadrata i bijesno i frustrirano nabijali danima, zbunjeni kao životinje u zoološkom. Utjelovili smo 11 surovih, snažnih i neukrotivih pjesama.
– poručuje M.O.R.T. preko njihove službene stranice.

Mala soba jedne kuće u Sinju poput kaveza u zoološkom vrtu činila je svoje. Kroz novi album provlači se tamna strana stihova, vriskovi i refreni koji tandemski voze s lirikom u kojoj se, može se reći, svaki pojedinac barem jednom mogao pronaći.

Hladna veljačka noć

Prva pjesma s albuma je žustra i žestoka pankerica Mali glas koja u jednu ruku ujedno i postavlja ton čitava albuma. Upravo taj mali glas u stihovima označava jedan od dva glasa koje čovjek ima u glavi. Problem nastaje kada to pojedinca dovodi do ludila, do toga da više ne raspoznaje pravi glas od lažnoga.

O podvojenoj ličnosti te više o personalnosti govori druga pjesma s albuma – Osoba A, koja mijenja perspektivu iz koje John pjeva. Krnjeval započinje laganom gitarističkom, pomalo mističnom, melodijom koja se prostire kroz čitavu pjesmu, a stihovi poput „Bila je veljačka noć, hladna i vedra Ja hodao sam izgoren u smradu svoga mesa” jednostavno govori priču iz mračnog kuta poludjela svijeta.

Osim stihova, koji problematiziraju društvo i stanje pojedinca, na albumu se može pronaći i pjesma Mamuran s kojom su se, barem ako je suditi po komentarima, već mnogi poistovjetili. Jednostavan opis mamurluka, životarenja i ponavljanja istoga.

Na putu za album godine

Najsnažniji utisak žestokog zvuka, poput onog koji su njegovali alternativni bendovi 90-ih godina, zasigurno ostavlja pjesma Pivac koja u blagom i što blaže izgovorenom rječniku jebe majku. Prava punk blues svježina koja stihovima prijeti ubojstvom, psuje sve što može opsovati i to vrlo emotivnom vokalnom izvedbom kroz koju se čuje bijes o kojem se u konačnici i pjeva. To je prava karakteristika Johnova glasa, taj vrisak koji i žilama na vratu daje ton.

Gledajući ovaj album u cijelosti, od prve pa do posljednje pjesme slušatelja se bombardira valovima frustracije i beskompromisne žestine. Kako sam već ranije spomenuo kod pjesme Krnjeval, neke se stvari na albumu uvode laganom hodajućim tonom, no onda svaka, ali baš svaka, završi na onom žustrom valu energije.

Lirika posvećena tamnim stranama svijeta, kojekakvim mentalnim i društvenim problemima, teški refreni i ritam koji svakoga mogu natjerati na, po vrat opasno, mrdanje glavom. To je onaj povratak među prve albume i originalni zvuk, upravo zbog toga mogu zaključiti kako će album „Samo hrabro i bezveze!” obožavati svi oni koji su do sada pratili M.O.R.T., ali će se oko njega skupiti i mnoštvo novih ljubitelja njihove žestoke blues poezije.

Post „Samo hrabro i bezveze!” (M.O.R.T.): Povratak korijenima je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Očekivanja od serije „The Last of Us” su u startu bila ogromna iz dva razloga: prvi je činjenica da se radi o kultnoj videoigri, a drugi da se posla prikazivanja te igre na nešto drugačijem tipu ekrana uhvatio HBO.

„The Last of Us” je stvarno velika videoigra koja je preveliku inspiraciju „Resident Evilom” nadmašila sjajnom pričom već u prvom dijelu, da bi u drugom napravila zaista sjajan posao: rasturila osnove koje je nametnuo prvi dio i napravila uznemirujući apokaliptični ep o smislu osvete i okrutnosti. S druge strane, HBO već desetljećima radi zaista najbolje serije u svim kategorijama i publiku je zanimalo što mogu napraviti kad je predložak videoigra.

Kako pretvoriti videoigru u seriju?

Videoigre su poprilično sklizak teren za premještanje u format serije i Netflix je već uspio upropastiti dvije: ranije spomenuti „Resident Evil”, a nisu se proslavili ni s „Witcherom”, zbog čega je od istoimenog lika i odustao Henry Cavill.

U pretvaranju igre u seriju potrebno je zadržati poantu originalnog naslova, ali istovremeno ne nakrcati minutažu onim čime videoigre najviše obiluju: gameplayem. Takve serije se vrlo lako mogu pretvoriti u beskonačne sekvence akcijskih scena koje postaju same sebi svrha, a vrlo brzo i negledljive.

O seriji „The Last of Us” je napisan niz tekstova, a većina njih je promašena jer su pisani iz elitističke perspektive u kojoj su videoigre niži oblik zabave samo zato što su u svojoj osnovi igre.

U skladu s time mudri domaći i inozemni kritičari tvrde da epizode „The Last of Us” previše podsjećaju na nivoe igre, kao da druge serije koje su nastale po drugim tipovima predložaka nemaju epizode zaokružene oko neke teme. Isto tako, ovoj seriji se prigovara da ima previše akcijskih scena. To uopće nije točno – takve scene su reducirane na minimum i koristi ih se samo u slučaju kako bi se radnja mogla pomaknuti dalje. 

Od „The Leftoversa” do dozlaboga dosadnog

Ono što se „The Last of Us” ipak može prigovoriti je to da serija sama sebi nameće prevelika očekivanja jer stilom i idejama pokušava biti „The Leftovers”, HBO-ovo remek-djelo slične tematike. U tome uspijeva tek ponekad, a rezultat varira od vrhunskog do dozlaboga dosadnog (jednu od takvih epizoda je na svoju nesreću režirala nama poznata Jasmila Žbanić).

Početak je zaista sjajan: nemilosrdan prošireni prikaz kako je nastala i koliko se brzo proširila pandemija, koja je uništila cijeli svijet. U paraleli se postavlja odnos između tinejdžerice Ellie (Bella Ramsey) koja u svom tijelu nosi potencijalno rješenje za iskorjenjivanje grozne bolesti i krijumčara Joela (Pedro Pascal) koji ima zadatak da Ellie preko pola Amerike dovede do znanstvenika koji mogu ispitati njen neočekivani imunitet.

Bella Ramsey je zaista fantastična dok se iz epizode u epizodu transformira iz tipične buntovne tinejdžerice u prerano odraslu ženu koja gleda smrt na dnevnoj bazi. S druge strane, Pedro Pascal je puno benigniji od Joela iz predloška, ali njegova internetska persona je uspješno zasjenila njegovo slabo snalaženje u ovoj ulozi.

Ostatak radnje tematski zaokružuje različite likove na koje Ellie i Joel nailaze putem. Kad je epizoda uspješna, rezultat je podjednako genijalan kao „The Leftovers” – kad nije, serija izaziva osjećaj kao da se predložak pokušao razvući do maksimuma, a rezultat je ispao vrlo tanak. Zadatak koji su si autori serije dali nije bio nimalo lagan – pretvarati cut sceneove igre u cijele epizode, ali u nekim slučajevima je to moglo ispasti puno bolje.

Novi standardi za obrade videoigara

Ipak, „The Last of Us” je važna serija jer HBO pokazuje da se na teritoriju videoigara ipak može i više nego dovoljno. Ideja iza originala može postojati na dva različita načina u dva različita medija: i kao videoigra i kao serija i biti obrađena na potpuno drugačiji način.

S obzirom na to da je serija oborila neke od relevantnih rekorda gledanosti, može se reći da je HBO ovim pristupom napravio i presedan, ali i novi standard. Koliko god sad rezultat bio varijabilan, publika je prepoznala da je smjer dobar i svaki sljedeći pokušaj pretvaranje videoigre u seriju će morati zadržati sličan pristup.

Marvel je svojim vizualnim CGI pretjerivanjem uništio akcijske filmove i serije. HBO je kroz „The Last of Us” iskoristio postojanje vakuuma i bit će zanimljivo gledati na koji način će ostale uspješne videoigre naći svoj put prema TV ekranima.

Post The Last of Us: Problematična serija ipak postavlja nove standarde je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Svega nekoliko dana nakon objave studijski album grupe M.O.R.T. „Samo hrabro i bezveze!” počeo je skupljati fantastične recenzije u kojima ga nekoliko glazbenih kritičara već sad uvrštava među najbolje domaće albume 2023. godine.

Prvo koncertno predstavljanje nakon objave ovaj izuzetan rad sinjske rock četvorke doživjet će nadolazeću subotu, 25. ožujka u zagrebačkom klubu Sax.

Aleksandar Dragaš u Nedjeljnom Jutarnjem posvetio im je podužu priču na dvije strane koju je zaključio riječima:

Ekonomske krize i inflacija, stabilizacija, prvo naš rat, potom tranzicija i pretvorba, ponovo kriza i slom, pandemija, potom rat u Ukrajini, opet inflacija… pa tko bi ostao normalan da nema onoga što su QOTSA još 2000. u pjesmi Feel Good Hit of The Summer s albuma „Rated R” saželi u mantru. Gotovo četvrt stoljeća kasnije M.O.R.T. je odgovorio s podjednako brutalnim „Samo hrabro i bezveze”, pretendentom za najbolji domaći (rock) album godine.

Na novom album grupa je radila za vrijeme lockdowna. „Bend se u svemu tome okrenio stvaranju i muzici, to je se činilo jedino ispravno, koncerata nije bilo, barem ne pod onakvim uvjetima kakvi su bendu odgovarali. Zabili smo se u 10 kvadrata i bijesno i frustrirano nabijali danima, zbunjeni kao životinje u zoološkom. Utjelovili smo 11 surovih, snažnih i neukrotivih pjesama. Ovaj put nema balada i nema milosti. Pojačajte do kraja i razbijajte nešto, nama je pomoglo nek i vama služi! Samo hrabro i bezveze!”, dodaje M.O.R.T. Materijal je sniman u studiju Pavarotti u Mostaru, a za mix i mastering je zadužen Marku Mrakovčić uz asistenciju benda. M.O.R.T.

Album „Samo hrabro i bezveze!”, prvi nakon tri godine najavljen je singlovima Imam sve i Svijet se sužava dostupan je na svim streaming servisima.

Beskompromisna četvorka iza sebe ima četiri albuma, od kojih je zadnji „Standing Runningman”, inače prvi album benda na engleskom, kao i sjajan prethodnik „Tužna kocka“, dok M.O.R.T. broji preko 400 koncerata, nastupe po Britaniji i Irskoj, te nizu festivala u Hrvatskoj i regiji.

Ulaznice za koncert u Saxu!

Svoj prvi zagrebački koncert s novim pjesmama M.O.R.T. će odsvirati u subotu, 25. ožujka u klubu Sax! Cijena ulaznice u pretprodaji iznosi 10 eura, a na dan koncerta cijena će iznositi 13 eura. Ulaznice se kupuju u klubu Sax! za vrijeme radnog vremena kluba.

Post Grupa M.O.R.T. na krilima fantastičnih recenzija dolazi u Sax! je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Skupina šarolikih likova koju čine kućanica i njeno dijete, šerif i pomoćnik, krijumčari droge, turisti i tinejdžeri delinkventi susreću se u šumama Georgije u bijegu pred smrtonosnim crnim medvjedom koji je slučajno ušmrkao 34 kilograma kokaina i krenuo u divlji pohod. „Crne medvjede ne muči teritorijalnost. Oni će rijetko napadati ljude koji im se nađu u blizini. Kad i napadnu, ljudi imaju veće šanse za pobjedu ako im se suprotstave, nego ako bježe”, tim riječima preuzetim s Wikipedije počinje „Kokainski medvjed”, novi film redateljice Elizabeth Banks.

Riječ je o američkoj glumici poznatoj po ulogama u komedijama kao što su „Na putu do zvijezda” („Pitch Perfect”), „Junfer u četrdesetoj”, „Fred Claus” te povremenim izletima u televizijske („Moderna obitelj”, „Televizijska posla”, „Stažisti”) i redateljske vode („Na putu do zvijezda 2” i „Charliejevi anđeli” iz 2019. godine).

Kao takva, Elizabeth Banks nije pri vrhu američke komedije, no ima solidan komički tajming i zasigurno je jedna od osoba koje bi mogle obaviti dobar posao i donijeti nam zabavan film dostojan premise o medvjedu na kokainu.

Dodaju li se uz Elizabeth Banks kreativni talenti producenata filma, dvojca Phil Lord – Christopher Miller („21 Jump Street”, „The Afterparty”, „Lego Batman”), jednih od najuspješnijih scenarista na polju komedije, možemo očekivati da nas, kao i naslovnog medvjeda, čeka nešto što nikada nećemo zaboraviti, no je li zaista tako? Otkrijte u nastavku.

Cijela šuma šmrče bijelo

Proročanstvo se nažalost nije ispunilo i dobivamo film koji ima manji zbroj od predviđene sume svojih sastojaka – redateljice poznate po komedijama, producentskog dvojca koji nam je podario obilje zabave i vrhunskih filmova, solidne glumačke postave i urnebesno dobre premise temeljene na nevjerojatno uvrnutoj istinitoj priči. S dodatkom mašte i kreativne slobode, naravno jer ipak je ovo Hollywood, a ne povijesni dokumentarni film.

Iako bi u prvom planu trebao biti naslovni medvjed, kojeg ćemo zvati Pablo Escobear, dobivamo sljedeće likove ili skupine likova na koje autori stavljaju fokus:

1. Medicinsku sestru (kojoj se sviđa pedijatar) u potrazi za kćeri koja se izgubila u šumi
2. Dotična kćer i njezin najbolji prijatelj
3. Dileri droge na čelu sa zloglasnim šefom
4. Tinejdžeri delinkventi
5. Par bolničara
6. Šumska rendžerica i njena simpatija, dobroćudni stručnjak za životinje
7. Zaljubljeni par skandinavskih turista
8. Detektiv i policajka

I dok većina filmova o sukobu čovjeka i životinje odlično funkcionira s manjim brojem likova (na primjer prošlogodišnji solidni filmić „Zvijer” imao je samo četvero glumaca s Idrisom Elbom u fokusu), ovaj ih ima najmanje 18!

To je najmanje 14 likova, odnosno šest paralelnih radnji, previše! Obećanje je bilo jednostavno i lako ispunjivo – vidjeti kako medvjed šmrče drogu i kreće u pohod – sve ostalo je suvišno. Pogotovo zato što se ovdje ne radi o adaptaciji Shakespeareove drame, niti nam treba sjajna zvjezdana postava koja će tumačiti kompleksne likove.

Sve što trebamo jesu tri do četiri lika s kojima se možemo poistovjetiti i za koje navijamo da pobijede zloglasnog medvjeda. Ili je pak cilj scenarista i redateljice bio da osjećamo simpatiju za krvožednog medvjeda? Čisto sumnjam u to, no čak i dok je nemilice klao ljude i bacao im udove po šumi, taj medvjed, kojeg od milja zovem Escobear, je imao veći karakterni put i razvoj lika od svih drugih likova u filmu, što je kao da u „Raljama” navijate za morskog psa ili pak gajite simpatije za vulkan u „Danteovom vrhu”. Jednostavno besmisleno.

Toliko mnogo truda, a toliko malo rezultata

Tih nabrojanih 18 likova glume glumci B klase s izuzetkom Margo Martindale, koja se odlično snašla kao usamljena šumska rendžerica u potrazi za ljubavlju te Keri Russel koja je standardno sjajna, koliko god da je njen lik ograničen plošnim i ispraznim scenarijem. Tu je i uvijek dobar Ray Liotta, kojemu je ovo bila posljednja filmska uloga.

Ostatak postave čine likovi koji se izdvajaju po svojim bizarnostima, no to je, kao i u „Amsterdamu”, isključivo radi bizarnosti same te nemaju puno toga za ponuditi.

Što se tiče glavnog lika, koji je ostao u sjeni hrpe nebitnih likova, on je sjajno kompjuterski kreiran te je njegov pohod uistinu krvav, nasilan, brutalan i nemilosrdan – točno ono što ljubitelji horora i crnohumornih filmova očekuju.

Pablo Escobear tako šumom luta, stalno u potrazi za kokainom, napadajući svakog tko je ikad došao u dodir s opakom bijelom tvari, ne prezajući ni pred čim, ne birajući svoje žrtve i ne pazeći radi li se o ženi ili djetetu, starom ili mladom čovjeku. Iz tih njegovih napada i postupaka ljudi povezanih s kokainom izvire najviše komičnih situacija, no one ne izazivaju onolike salve smijeha kakve premisa radnje obećava.

Ponajviše je to krivnja scenarista koji iza sebe nema bogatu karijeru pisca komedija i koji nije ni blizu onog što bi producenti Lord i Miller mogli napraviti da im je netko dao honorar za scenarij ove komedije. Njihova jedna scena u „21 Jump Streetu”, ona kad glavni likovi isprobavaju dizajnersku drogu po prvi puta, duhovitija je od cijelog ovog 90-minutnog filma.

Zašto je tomu tako? Zato što Lord i Miller znaju ubosti u pravu metu, imaju sjajan komički tajming, znaju angažirati prave glumce za prave uloge i ne moraju se oslanjati na bezumno nasilje kako bi izazvali osnovne emocije kao što su simpatija za likove i smijeh u gledatelja. Kakva propuštena šansa!

Oda slasherima

Pohvalno je to da film ponekad zalazi u kutke postmodernog horora te se kroz jumpscareove i ominoznu, napetu glazbu poigrava s klišejima slasherskih horora. Tako medvjed polako prilazi svojim žrtvama, prikrada im se, čeka u sjeni, polako ih sakati i radi slične radnje rezervirane za Ghostfacea i družinu.

I za kraj, da po(d)vučemo crtu, „Kokainski medvjed” neće vas navući na ponovno gledanje, a pažnja će vam odlutati već prvih nekoliko minuta nakon konzumacije filma, koji nije vrijedan novca za kino-ulaznicu.

Post „Kokainski medvjed”: Treba znati po(d)vući crtu je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Prostor Galerije Događanja domaćin je izložbe Divine Comedy čiji su autori Petri Hytönen i Marika Kaarna, finski umjetnički duo stacioniran u Porvoou blizu Helsinkija. Otvorenje izložbe održat će se 24. ožujka u 19 sati, a umjetničke radove moguće je razgledati do 06. travnja.

Inspirirajući svijet mašte, metafizike i nadrealizma

Sanjivi i djetinje zaigrani radovi Marike Kaarne evociraju dugu tradiciju figurativnog slikarstva, bajki, ali i kulturološku ostavštinu nadrealizma. Unatoč naoko naivnom stilu, Kaarnini akrili živih boja više su od pukih prikaza svakodnevnog života, te često nude i meta društveni komentar.

Na njima ćemo ugledati odbjegle utvare bajkovitih princeza u proslavi Valentinova iza bodljikavih žica, psihodelični party uz ples mrtvaca i leteće tanjure, kričavo rozog Bambija na vrtnoj zabavi koja okuplja ženske arhetipske figure drsko ili smjerno uperene ka nama, odbjeglog puža iz klimatski zagrijanog vrta s kojim se tek mora naučiti surađivati,…

Vlastite bezvremensko-vremenske vizualne kolaže Kaarna komentira sljedećom parabolom:

Jednom davno u jednom gradu, u dva naselja vrlo blizu jedno drugom, živjele su crna i bijela ovca. Tako su se malo poznavale kao da su živjele na različitim planetima. Dok bi bijela ovca ponekad pasla na svojoj parceli, osjetila bi miris dima i pomislila u sebi: Zar te crne ovce ne bi mogle jednostavno prestati pušiti i raditi nešto korisno umjesto toga? Jednom se dogodilo da je crna ovca slučajno zapalila crkvu, a druga se samo iznenada srušila na zabavi koju je organizirala neka princeza.

Pregršt pop referenci smještenih u začudnim pejzažima koji se slijevaju i prelijevaju na svijetlim, ali i tamnijim stranama današnjice prate riječi autorice koja tvrdi da je ponekad u životu bitno preokrenuti oči naopako!

Homo deus, homo sapiens i tamo negdje između

Petri Hytönen miješa akvarel, sprej, crtež i fotografiju s humorom, psihodelijom, prirodom, detaljima iz svakodnevnog života i povijesno-umjetničkim referencama. Za rad „Na zemlji, kao na nebu i negdje između” izradio je trodimenzionalne, pokretne modularne slike u akvarelu kojima u prvi plan stavlja ljudska bića i moralna pitanja s kojima se neprestano suočavaju. Hytönen sustavno puca u mjehuriće koje razdvojeni pojedinci grade oko sebe. Dok jedan od njih ima vjetar pod krilima, drugi se strmoglavljuje ravno prema nemilosrdnoj zemlji.

Usprkos svijesti da se ljudska bića neprestano razvijaju donoseći inovacije na svim područjima života, Hytönen se iznova vraća pećinskom čovjeku smještajući ga u centar svojih instalacija podsjećajući na neiskorjenjivu crtu ličnosti čovjeka kao životinje opsjednute nagonskim djelovanjem i beskonačnim željama.

Ovaj finski duo osebujnog likovnog izričaja zagrebačkoj publici predstavit će razvoj ljudske civilizacije, povijesne tekovine te elemente svakodnevnog života kroz metafizičku i nadrealnu prizmu, izlažući posjetitelje Božanstvenoj komediji 21. stoljeća!

Post Finski duo u Galeriji Događanja izlaže Božanstvenu komediju 21. stoljeća je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Viši detektiv John Luther najvještiji je londonski istražitelj. Njegov je zadatak rješavanje najokrutnijih zločina opakih serijskih ubojica, a u tome mu pomažu njegove izvanredne, gotovo nadljudske sposobnosti detekcije i razumijevanja psihologije zločinaca.

Nakon pet izvanrednih sezona s 20 epizoda lik kojeg tumači prekaljeni britanski glumac Idris Elba dobiva svoj itekako zasluženi film. Kao i svaki put, kad bi televizijski lik prešao tu magičnu barijeru i došao na filmsko platno, dogodilo bi se da je dobio bolji scenarij, veći i raskošniji budžet, bolje glumce, redatelje i skladatelje te je sve itekako brže, bolje, više i jače. Možemo sa zadovoljstvom reći da ni „Luther: Palo sunce” nije izuzetak od pravila.

Prije svega, ako nikad niste pogledali niti jednu epizodu BBC-eve serije, znajte da ne trebate znati svaku epizodu napamet i da ćete moći lako pratiti i film i ovu recenziju.

Noirovski detektiv

Lik Johna Luthera, iz pera britanskog scenarista Neila Crossa, poznat je po svom briljantnom umu i sposobnostima razumijevanja mračnih duša koje nastanjuju britansku prijestolnicu.

On je također zloglasan među policijom i na ulici zato što često ne poštuje svaki stavak zakona dok lovi one koji teroriziraju njegove sugrađane. Luther će nerijetko posegnuti za nasiljem kako bi izvukao priznanje ili osujetio opake psihopate i sociopate. Iskoristit će rupu u zakonu, krivotvoriti dokaze, prešutjeti informacije nadređenima ili surađivati s kriminalnim podzemljem, kako bi postigao viši cilj i spasio živote građana.

Luther je ogrezli detektiv koji ne preže ni od čega kako bi izveo pravdi zločince, neovisno je li to njegova pravda ili sudski pravorijek. Idris Elba vješto portretira tipičnog detektiva iz noir filmova, detektiva koji ima problema s alkoholom, usamljenik je, rastavljen. Nema puno prijatelja, niti mu trebaju.

Opčinjen je fatalnom ženom znanom kao Alice Morgan, ne poštuje zakon, goni ubojice do kraja svijeta, briljantni je detektiv te jedini s imalo morala u svijetu koji je odavno odbacio moral i takoreći jedina je prepreka psihopatima koji žele posijati strah i zavladati njegovim gradom.

Svatko ima Ahilovu petu

U ovoj šestoj sezoni, odnosno kontinuaciji serije u obliku prvog filma, Luthera muči neriješeni slučaj nestanka tinejdžera Calluma Aldricha. Aldrich nestaje pod misterioznim okolnostima iza kojih stoji novi serijski ubojica i ucjenjivač, koji manipulira svojim žrtvama. On pronalazi njihove Ahilove pete i vješto ih eksploatira, kako bi zadovoljio svoju žeđ za krvlju, žeđ koja će kulminirati borbom do smrti u ruralnoj Estoniji…

Ubojicu tumači nadahnuti Andy Serkis, koji je dao sve od sebe i uspio stvoriti zlikovca vrijednog serijala o detektivu Lutheru. Serkisov lik je ono što je Raoul Silva bio Bondu u „Skyfallu” ili ono što je Joker bio Batmanu u „Vitezu tame” – antiteza glavnog lika, antagonist od formata kakvog Luther i zaslužuje, mačak koji igra opasnu igru s drugim mačkom te vrijedan dodatak bogatoj galeriji Lutherovih protivnika.

Tajanstveni ubojica ubija samo zato što to voli i jer ne može bez toga. Do samog kraja ostaje tajanstven te ne uspijevamo saznati što ga točno motivira i zašto je od običnog čovjeka postao krvožedno čudovište, što se može smatrati ili greškom scenarista ili namjernim odabirom. Kako god bilo, gledatelj ostaje uskraćen za sve odgovore te se iz tog može povući paralela s Jokerom, koji također nema objelodanjenu motivaciju ni prošlost.

Bond susreće Sherlocka

Luther je pak ovdje kao mješavina Craigovog Bonda i Cumberbatchovog Sherlocka, ali još uvijek dovoljno svoj i neponovljiv. Kao i Craigov Bond, on je antiheroj čije je postojanje dovedeno u pitanje kad opaki ubojica otkrije povijest njegovih prijestupa medijima, što dovede do suđenja te je naš omiljeni antiheroj po prvi puta u zatvoru.

Čak ni u zatvoru on ne može naći mir te, zbog obećanja Aldrichevoj majci da će pronaći ubojicu, mora osmisliti plan za bijeg i osvetu Serkisovom liku. Uskoro se bivši detektiv nađe na slobodi, no za petama su mu sad i bivši kolege, ali i ubojica koji ga se želi riješiti kako bi ostvario svoj grandiozan plan. Tako se detektiv nađe u unakrsnoj vatri u kojoj se preispituje je li on potreban policiji, jesu li njegove metode zastarjele i je li on kao antiheroj prijeko potreban našem vremenu.

Time se Elba, nesuđeni James Bond, približava Craigovom serijalu u kojem se također preispitivalo je li agent 007 prebrutalan („Casino Royale”), što će učiniti kad se nađe na drugoj strani zakona i biva pogonjen osvetom („Zrno utjehe”), jesu li njegove metode zastarjele ili ilegalne („Skyfall”), može li pobijediti svoju mračnu prošlost („Spectre”) te zaslužuje li takav lik sretan kraj („Za smrt nema vremena”). Obojica izlaze kao Pirovi pobjednici iz svojih bitaka s kriminalnim veleumovima i polako gube ljude oko sebe, ono malo ljudi koji im išta znače u ovom svijetu.

Brže, više, jače, ali ne i bolje

Zanimljiva je i paralela ss spomenutim Sherlockom (kojeg igra Benedict Cumberbatch) koji bi u Lutherovom svijetu, zbog svoje psihopatske naravi i neobičnih i okrutnih metoda, lako moguće bio zlikovac.

Obojica posjeduju izvanredan um i moć dedukcije, kojom otkrivaju najzamračenije kutke ljudske duše i motive sve bešćutnijih zlikovaca s kojima se suočavaju. Kao i Holmes, i Luther nerijetko poseže za rupama u zakonu kako bi ulovio svoje protivnike i sklon je suradnji s kriminalnim svijetom. Razlika među njima je ta što je Luther puno topliji i ljudskiji lik s kojim se puno lakše identificirati i s kojim gledatelj suosjeća, pogotovo zbog izvanredne glume Elbe kojemu Luther i dan-danas, punih 13 godina nakon premijere, ostaje najbolji lik kojeg je ikad tumačio.

Ipak, ne mogu se oteti dojmu da ponekad Luther prelagano dolazi do zaključaka kako bi se održao brz ritam filma koji je prije svega adrenalinska vožnja, a ne minuciozna studija karaktera Luthera i njegovog protivnika, po čemu je inače serija bila poznata. Ta krilatica „brže, više, bolje, jače” ne odražava se, nažalost, uvijek na scenarij, što bi moglo razočarati okorjele i pažljivije gledatelje serije.

Unatoč tome, „Luther: Palo sunce” vrhunski je kriminalistički triler koji će približiti ovog sjajnog lika i njegovu istoimenu seriju širem gledateljstvu koje se po prvi puta upoznaje s Lutherom. Zbog toga toplo preporučujem ovaj i više nego dobar film, koji je već postigao ono što mu je bila primarna zadaća te je na prvom mjestu najgledanijih sadržaja na Netflixu.

Veseli me i to što kraj filma obećava nastavak, no ostaje za vidjeti hoće li to biti u obliku šeste sezone ili nastavka filma. Potpisnik ovih redaka gorljivo navija da to bude u obliku serije koja će dati više prostora Lutheru i njegovim obračunima s najgorima od najgorih.

Post „Luther: Palo sunce” – U umu ubojice je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Slovenski razigrani indie-rock/post-punk bend Lelee slavi dolazak proljeća s novim singlom Nestaješ, koji je izašao za slovensku diskografsku kuću Moonlee Records.

Novi singl Nestaješ je priča o izgubljenoj ljubavi i patnji na balkanski način. Psihodelični indie zvuk, pun regionalno obojenih etno melodija i preskakujućih ritmova, odvest će vas na putovanje po brdovitom Balkanu, gdje sve puca od emocija, jezici se prepliću i svi žive kao da sutra ne postoji.

Zamislite da su se KGLW (King Gizzard & the Lizard Wizard) na svojoj europskoj turneji izgubili i završili u kafani, negdje bogu iza nogu, dobro se napili s Vlatkom Stefanovskim, dok s radija pršte Altin Gün. U takvoj neobičnoj konstalaciji se kovitla Nestaješ, nova pjesma ljubljanskog benda Lelee.

Videospot za pjesmu je režirala Zagrebačka multimedijska umjetnica Ivana Ljubičić, koja stvara vizuale pod imenom Amio Mon in faded code. Redateljski temperament odlično se poklopio s ludilom benda, a produkt toga je videospot pun šljokičastih vizuala, u kojem sve pulsira i prepuno je boja i emocija koje pršte na sve strane.

Lelee će pjesmu Nestaješ premijerno predstaviti uživo na festivalu MENT Ljubljana, na kojem će nastupiti u četvrtak, 30. ožujka u Gala Hali.

Post Slovenski bend Lelee slavi dolazak proljeća s novim singlom je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nakon što zbog vlastite nesmotrenosti umre u jednoj od svojih legendarnih pustolovina, glasoviti junak znan kao Mačak u čizmama suočava se s činjenicom da mu je preostao još samo jedan od njegovih devet mačjih života. Jedinu nadu vidi u pronalasku zvijezde padalice koja mu može osigurati novih 9 života, no na tom putu stoje mu neki bivši saveznici, ali i novi neprijatelji, na čelu s tajanstvenim Vukom.

Temeljen na staroj talijanskoj bajci autora Gianfrancesca Straparole i na franšizi o dobroćudnom ogru Shreku, Mačak u čizmama je lik koji svojom lukavštinom i prepredenošću želi doći do što više novca, slave i moći. Svoj put započinje kao zloglasni lovac na glave, kojeg angažira kralj Harold kako bi se riješio svog zeta Shreka, da bi na kraju postao jedan od najvjernijih Shrekovih saveznika i prijatelja.

Lik je zadržao svoje karakteristike – lukav je, prepreden, pustolovnog duha, veliki šarmer i zavodnik – te je nakon završetka serijala o Shreku dobio svoj spin-off film. I dok „Mačak u čizmama” nije polučio željene rezultate (i kao da je ispario iz sjećanja) ovaj je film itekako opravdao svoje postojanje.

Distanciranje od „Shreka”

Od samog početka, „Mačak u čizmama 2: Posljednja želja” želi napraviti distancu od shrekovskih korijena. Ponajprije se to vidi u neobičnom stilu animacije koji daje nov, svjež, izgled filmu koji se, za razliku od realistične animacije „Shreka”, približava DreamWorksovim „Lošim momcima” i Sonyjevom „Spider-Man: Novi svijet” koji je začetnik tog stila animacije. Taj stil gledatelju filma daje osjećaj kao da lista stranice bajke (ili stripa) obogaćene crtežima posvećenima omiljenom Mačku.

Razlikuje se film i od serijala o Shreku po tome što je ovdje naglasak na jednom, naslovnom, liku s manjim udjelom drugih likova i bez naročito bitnog romantičnog podteksta. Dana je prednost akciji naspram komedije, a komedija je više situacijska nego parodijska, za razliku od „Shreka” koji je prvenstveno parodija.

To pak ne znači da u „Shreku” nije bilo pregršt zanimljivo koreografirane akcije, fokusa na liku Shreka koji je ipak protagonist radnje te da se i „Shrek” nije oslanjao na situacijsku komediju, već to znači da se „Mačak u čizmama 2” jasnije ograđuje od shrekovskih korijena i smješta se u svijet filmova kao zasebno umjetničko djelo.

Živi život kao da umireš

Što znamo o mačkama? Ne smatraju se čovjekovim najboljim prijateljem, imaju devet života, uvijek se dočekaju na noge, brze su, vješte i okretne… Sve to ovaj film ne uzima zdravo za gotovo, već na temelju toga pažljivo gradi svijet u kojem živi Mačak i njegovi (ne)prijatelji.

Iznova ne prestaje začuđivati činjenica da su vješti scenaristi jednu takvu, naoko nebitnu, sitnicu kao što je izreka da mačke imaju devet života uspjeli iskoristiti na najbolji mogući način. Od toga su napravili kostur priče filma te suočili naslovnog junaka sa smrtnošću u obliku njegovog devetog i posljednjeg mačjeg života.

Što bismo učinili kad bismo znali da nas uskoro čeka smrt? Bismo li živjeli svaki dan kao da je zadnji ili bismo se klonili svake moguće opasnosti?

Mačak u krizi srednjih godina

Mačak, koji je dosad svaki dan živio kao da mu je posljednji, odlučio je odbaciti svoj crni plašt, šešir i čizmice te svoj oštri mač i postati obična kućna mačka. To mu ne polazi dugo za rukom jer je pravi magnet za nevolje te uskoro saznaje za Zvijezdu želja, koja ga može učiniti onakvim kakav je nekad bio. Tu se scenaristi postavljaju zrelo i suočavaju Mačka s krizom srednjih godina i preispitivanjem identiteta.

Može li nastaviti biti veliki zavodnik, mačji Casanova, ili će se konačno skrasiti? Zašto bježi od odgovornosti? Može li još uvijek biti svoj iako ne nosi naslov legendarnog odmetnika? Na sva ta pitanja scenaristi daju odgovor na djeci i mladima primjeren način jer ipak je ovo film ponajprije namijenjen njima, a ne nama 23-godišnjacima koji ne možemo odoljeti ničemu povezanom sa Shrekom, junakom svih milenijalaca. I zato nemojte očekivati da će Mačak u svojoj krizi srednjih godina pustiti irokezu, kupiti motor i zakupiti parcelu na Mjesecu, već nešto malo primjerenije dječjoj dobi.

Elementi iz bajki

Uz Mačka, tu su i mnogi drugi poznati likovi koji nastanjuju predivan svijet bajki – Zlatokosa i tri medvjeda su predstavljeni kao okorjela mafijaška obitelj, Mali, odnosno Veliki, Jack Horner ovdje ne živi od stare slave, već je postao okrutni tiranin.

Imamo velikog strašnog Vuka, kakvog možemo naći u gotovo svakoj bajci. Pojavljuje se i Moralni Kukac, parodija Jiminyja Cricketa, cvrčka koji pomaže Pinokiju. Tu su i feniksi i jednorozi te svima dobro znani likovi koje smo već upoznali u ovoj franšizi, Papreni Čovjek i Pinokio. I upravo se na ovim primjerima još jednom vidi sposobnost scenarista da izvrću klišeje i da se poigravaju njima te da gotovo ni iz čega stvore zanimljive likove s još zanimljivijom pozadinskom pričom.

Tko se boji vuka još?

Svatko od njih ima svoj razlog zašto želi pronaći Zvijezdu želja, no među njima se izdvaja Vuk koji je, i ne mogu vjerovati da ovo govorim, jedan od najboljih zlikovaca kojeg je žanr animiranog filma ikad vidio!

Konačno se i to dogodilo te se pokazalo, po tko zna koji put, da DreamWorks nimalo ne kaska za Disneyjem i Pixarom te da je sposoban stvoriti zlikovca za pamćenje. Još veće je to postignuće kad se sjetimo da Disney još od „Zootropole” (2016.) nije stvorio pamćenja vrijednog zlikovca, odnosno zlikovku, barem što se tiče potpisnika ovih redova.

Vuk u izvedbi sjajnog Wagnera Moure daje posebnu draž filmu te se, unatoč ograničenoj minutaži, uspijeva nametnuti kao vrhunski antagonist kojeg jednostavno morate voljeti i koji je dostojan protivnik Mačku u čizmama.

Da se film nije potpuno odmaknuo od franšize o Shreku pokazuje probijanje četvrtog zida te korištenje retrospektiva kroz koje saznajemo kako je Mačak osam puta umro i kroz koje nam autori predstavljaju nove likove. Komedija filma se najviše oslanja na igre riječima i neobične situacije u koje su naši heroji stavljeni, a pohvalno je da se ne oslanja na degutantni zahodski humor kakav je čak i „Shrek” znao primjenjivati („Bolje van, nego unutra, kažem ja!”, rekao bi Shrek).

Film za djecu koji postavlja pitanja i odraslima

Tehnički, film je izvrstan te je zanimljivo režiran, vrhunskog stila animacije, epske i nadahnute glazbe Heitora Pereire te ima jako zanimljive kadrove poput onih iz perspektive mačeva kojima se Mačak bori. Obavezno poslušajte i soundtrack s kojeg se izdvaja skladba Fearless Hero.

Iako se radi o animiranom filmu za djecu svih uzrasta, film bi se vrlo lako mogao svidjeti i roditeljima koji sigurno neće požaliti to što ga dijete želi gledati po tko zna koji put.

Zašto je tomu tako? Prije svega, riječ je o tehnički besprijekornom filmu, pravom melemu za oči, prepunom sjajnih glasovnih uloga, od nadahnutog Banderasa do nikad boljeg Moure, od Mulaneyja do Pugh. Ovaj scenaristički izvanredan animirani film ima pregršt sjajnih zlikovaca, izdaja, preokreta i bavi se važnim pitanjima koja muče i roditelje.

Trošimo li svoj život dovoljno dobro ili ga tratimo? Znamo li ga cijeniti, jesmo li oholi ili škrti? Kako pronaći pravu ljubav i vratiti izgubljeno povjerenje? Što je za nas obiteljska sreća i tko smo mi zapravo, što je ono što nas čini nama? Odgovori su se smjestili u jednom i jedinstvenom filmu za sve članove obitelji. „Mačak u čizmama 2: Posljednja želja” film je koji zasigurno zaslužuje potvrdu oskarovske nominacije.

Post „Mačak u čizmama: Posljednja želja”: Tko se mača laća, od Mačka i pogiba je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nova godina, nova glazba! U poznatom formatu u 2023. godini nastavljamo na tjednoj bazi predstavljati najnovije glazbene novitete domaće i regionalne scene po izboru glazbene redakcije, ali uz par noviteta.

Glasovanje za singl tjedna od sada traje od subote do subote, a svaki redakcijski pobjednički singl tjedna ući će u izbor za singl mjeseca, koji će dalje izglasati naša glazbena redakcija. Izvođače s pobjedničkim singlom mjeseca ćemo ugostiti u brzopoteznom intervjuu, a njihov singl automatski ulazi u konkurenciju za singl godine.

Da ne bi ispalo da vaši glasovi nemaju neku daljnju svrhu, glasove publike u tjednom glasovanju također ćemo zbrajati i pobjednik će biti proglašen. Pratit ćemo glasove iz mjeseca u mjesec, a na kraju godine ćemo objaviti anketu za singla godine po izboru publike. I vi odlučujete koji novitet je zaslužio biti na prvom mjestu. Glasujte za svog favorita i donesite mu vječnu slavu!

Ovog tjedna za rubriku Nova glazba snage će odmjeriti Scarlet Notes, Deenoise, Miach, ToMa, Mile Kekin i James Night.

Ovotjedna nova glazba – domaći singlovi

Scarlet Notes – Mjesec

Zadarski rock bend Scarlet Notes predstavlja novi singl Mjesec, koji je svojevrsna najava rada na novom izdanju. Glazbu i tekst potpisuju članovi benda Zrna Zuber i Leonardo Jakšić.

DEENOISE- This Feeling

Autorsko-producentski duo Deenoise predstavlja novi singl This Feeling. Riječ je o petom po redu singlu s albuma prvijenca „All In My Head”, koji će objaviti 5. svibnja ove godine. This Feeling govori o ljudskoj potrebi za sigurnošću i strahu od neizvjesne budućnosti, a u tu svrhu u pjesmi i spotu korišten je motiv umjetne inteligencije.

Miach – SMS

Nakon što se u suradnji s Hiljsonom Mandelom na pjesmi NLO zadobila pažnju publike i kritike i zaradila nominaciju za glazbenu nagradu Porin u kategoriji Najboljeg novog izvođača, mlada glazbenica Miach predstavlja novi singl SMS.

ToMa – 193

Pjesma 193 najavljuje zvuk koji će ToMa predstaviti na svojemu debitantskom albumu krajem ove godine. Tekst i glazbu potpisuje ToMa, dok je produkcijski dio djelo producenta Mihovila Šoštarića.

Mile Kekin – Ratnik svjetla

Mile Kekin predstavlja drugi singl Ratnik svjetla s nadolazećeg albuma kojim najavljuje povratak žestokom zvuku i otrovnoj angažiranoj lirici.

James Night – Silver Lining

Leonardo Šajin, na društvenim mrežama poznatiji kao James Night, novo je ime na domaćoj glazbenoj sceni. Svojim singlom Silver Lining James najavljuje rad na debitantskom albumu, a do tada ga možete pratiti na Instagramu i TikToku.

Novu glazbu bira Helena Kezerić.

Post Nova glazba: Scarlet Notes, Miach, Deenoise i drugi je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Džungla je omiljeno stanište Wernera Herzoga. To je mjesto radnje njegova dva najpoznatija filma „Fitzcarraldo” i „Aguirre, gnjev Božji”. Džungla je mjesto gdje se čovjek susreće s prirodom u njezinoj najekstravagantnijoj okrutnosti, gdje može testirati svoju hrabrost i tako razumjeti sebe. Džungla je „puna opscenosti”, kaže Herzog u „Teretu snova”, dokumentarcu o snimanju Fitzcarralda. „Ovdje je drveće u bijedi. Ptice su u jadu. Mislim da ne pjevaju, samo vrište od bola.” Zatim pojašnjava: „Nije da to mrzim. Volim to. Jako mi se sviđa.”

Džungla je zatvor

Herzog se ponovo vraća u džunglu u „Snoviđenju svijeta”, svom prvom romanu. Radnja se temelji na opstanku Hirooa Onode, vojnika japanske carske vojske, koji je poslan na otok Lumbado na Filipinama na kraju Drugog svjetskog rata i nastavlja se boriti sljedećih 29 godina, nesvjestan da se njegova zemlja predala.

Donkihotovski lik Onoda s opojnom mješavinom strasti i zablude tako se dobro uklapa u svemir Wernera Herzoga da mi nije jasno zašto je redatelj odlučio ispričati njegovu priču u obliku romana, a ne filma.

Džungla ne poznaje vrijeme. Oni su kao dva otuđena brata i sestre koji nemaju ništa jedno s drugim, koji komuniciraju samo u obliku prezira.

Ispostavlja se da je „Snoviđenje svijeta” još jedna platforma za Herzogovo istraživanje tema: čovjek protiv prirode, tanka linija između snova i stvarnosti, te neumorna potraga za smislom u besmislenom svijetu. Epigraf knjige mogao bi ukratko biti i sažetak Herzogove sklonosti da razriješi razliku između stvarnosti i fikcije. Većina detalja je činjenično točna, ali neki nisu.

Autoru je bilo važno nešto drugo osim točnosti, neka suština za koju je mislio da je sazrio kada se susreo s protagonistom ove priče. Hiroo Onoda čini „Svijet snoviđenja” jedinstvenim, njegovi ludi napori proizašli su iz vrlo specifičnog povijesnog konteksta japanskog militarizma. On nije bio kreativni vizionar, niti je bio ljupki luđak koji je vjerovao da ima poseban odnos s himalajskim Jetijem. On je samo bio jedan od milijuna japanskih građana koji su bili indoktrinirani kultom japanskog cara i veselo išli u rat pod japanskom zastavom.

Onoda i trojica njegovih suputnika postaju priča, ali ne o borbi, nego o preživljavanju. Oni napadaju otočka sela tražeći rižu i bivole radi mesa. Uče kako rastaviti kokosov orah, kako bi došli do njegovog mlijeka i mesa, te kako zapaliti vatru energičnim trljanjem bambusovih stabljika zajedno ispod bambusovih strugotina.

Neprestano su u pokretu kako bi izmakli savezničkim snagama za koje vjeruju da su raspoređene protiv njih. Neprijatelja ima posvuda, ali nijedan nije tako nemilosrdan kao sama džungla, koja je spremna uništiti sve što im je potrebno i što posjeduju. Njihove uniforme, njihovo oružje, njihove zalihe hrane – sve je pogođeno zastrašujućim uništenjem, kao da je sam dah džungle otrovan. „Vlaga nagriza”, piše Herzog. „ Sve trune, troši se, mrvi se.” Njegovi suputnici na kraju bivaju ubijeni u sukobima s filipinskim snagama, ili se predaju.

„Samo Onoda ostaje nepopravljiva figura iz snova, nedokučiva i smrtonosna magla, glasina, izvještaj”

Kada ga konačno otkriju, Onoda kaže da će se predati samo ako mu njegov zapovjednik naredi da odustane od borbe. Narednik, sada već stariji čovjek, doveden je na otok Lubang i razrješava ga njegovih dužnosti. Njegov rat je napokon gotov, ali on je ravnodušan. Oficir ga pita: „Poručniče, jeste li dobro?”, a on odgovara: „Gospodine u meni bjesni oluja.”

Približavajući se kraju Herzogovog romana, pitam se ima li ovaj lik ikakvu unutrašnjost. Iako je Herzog poznat kao nihilist, on je i nepopravljivi romantičar, koji vjeruje u ljudsku plemenitost, i pokušaj čovjeka da shvati besmisao koji ga okružuje. Taj element romantičnog u njegovim pričama o preživljavanju u džungli je onaj gdje se svemir svodi na pojedince koji se bore s prirodom i koje ona zauzvrat oblikuje. Herzogovo uvjerenje da se smisao stvara iz besmislene patnje vodi ga na neka zanimljiva metafizička mjesta.

Gdje počinje ono opipljivo, i gdje počinje sjećanje na njih?

Ovaj roman mogli bi usporediti s Robinsonom Crusoeom, protagonistom koji je primio znak od Boga da se treba pokoriti željama svoje obitelji i suzdržati se od života na otvorenom moru. Divlja oluja koja je uništila njegov brod, isplovljava na udaljeni otok s hrpom kanibala. Robinsonov neuspjeh da poštuje Božje zapovijedi dovodi ga u nevolje, ali ga čini empatičnom figurom. Griješiti je ipak ljudski.

Međutim, za razliku od Robinsona, Onoda ostaje vjeran svom bogu-caru od početka do kraja. Njegova vjera je čvrsta, savršena i za objektivnu stvarnost i za unutrašnju slabost, što ga također čini čovjekom, iako jedva slobodnim duhom.

„Zašto, često se pitao, nije li moguće da je njegov beskrajni marš džunglom bio samo iluzija?”

Herzog daje sve od sebe da ga prikaže u romantičnom svjetlu, pokušava uokviriti Onodinu sagu u terminima koji izokreću odnos između stvarnosti i snova. Ipak, ne nalazim ništa romantično ni ohrabrujuće u priči o čovjeku kojemu je ispran mozak kako bi vjerovao da će njegov život dosegnuti svoj plod služeći kao topovsko meso u imperijalnom ratu.

Autor se ne bavi niti jednim od stvarnih razloga zašto je Onoda ostao tako bizarno nepokolebljiv, radije ga vidi kao još jednu osobu zarobljenu u priči snova stvorenoj da opravda apsurdnost svijeta. Ali taj san – pripovijest je stvorena za njega i njegove sunarodnjake, s jezivim posljedicama za Japan i narode koje je nemilosrdno osvojio.

Priča o Hiroou Onodi pokazuje kako Herzogova fascinacija snovima može skrenuti u frojdovsku analizu – da se ponašanje ljudi ne pripisuje uzrocima iz stvarnog svijeta, već su uzroci smješteni na čarobnim mjestima misterijima uma. „Snoviđenje svijeta” dovodi u pitanje njegovu sklonost gledanju cijelog čovječanstva kroz prizmu pojedinca.

U svakoj osobi postoji svjetlo koje je vječno i univerzalno. Pojedinac ima izvanrednu volju za preživljavanjem, i to je razlog zašto Herzog voli džunglu, zbog njezine sposobnosti da nas prikaže u našem najskromnijem i najinspirativnijem obliku. No dok su pojedinci izvanredna stvorenja, ljudi mogu biti poprilično grozni.

Post „Snoviđenje svijeta” (W. Herzog): Džungla kao vječna inspiracija je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Smještena u tvrtku CompWare, koja se bavi dizajniranjem i lansiranjem mobilnih videoigra, serija „Konzultant” govori o naslovnom konzultantu, tajanstvenom Regusu Patoffu, koji dolazi kako bi uveo red i digao tvrtku na noge, nakon što je autor igrica Sang Woo ubijen pod nikad razjašnjenim okolnostima.

Temeljena na istoimenom romanu Bentleyja Littlea, autora koji se pretežno bavi hororom, „Konzultant” je serija od 8 epizoda koja se zbog svojih različitih značajki ne može precizno žanrovski odrediti. Uvod serije, odnosno krvavo ubojstvo pred očima djece, tjera nas da pomislimo da je ovo horor, okruženje serije i ton ponekad podsjeća na komediju na radnom mjestu, događaji najčešće nemaju natprirodnu podlogu koja bi nas mogla navesti da je ovo natprirodni horor, a bizarnosti kojima nema kraja graniče i s trilerom i s crnom komedijom. I upravo taj osjećaj preskakanja iz žanra u žanr jest ono što ovu seriju čini nadasve zanimljivom i posebnom te ju ističe u moru sličnih proizvoda.

Veliki forte takve hibridnosti žanrova jest stalan osjećaj napetosti i jeze – što će se sljedeće dogoditi, kako će to likovi prihvatiti, što nas očekuje na samom kraju i gledamo li u skladnu cjelinu ili u mješavinu u kojoj nijedan žanr ne može do kraja isplivati na površinu i nametnuti se?

Što se pije i tko će to platiti?

Zasluge za to pripadaju ponajviše vještom scenaristu i showrunneru Tony Basgallopu (psihološki horor „The Servant”), književnom predlošku, ali i jednom glumcu koji je već naviknut na proizvode u kojemu se ne zna što se pije, a kamoli tko će to sve to platiti.

Riječ je, dakako, o Christophu Waltzu, dvostrukom oskarovcu koji je svjetsku slavu stekao igrajući uloge zlikovaca i antiheroja, da bi tek u ponekim projektima postao heroj priče. Ovdje austrijski glumac tumači Regusa Patoffa, vještog i sposobnog konzultanta s nizom mračnih tajni. Sam njegov ulazak na scenu je upečatljiv – nekoliko dana nakon smrti vlasnika tvrtke, on ulazi u sjedište unatoč zaključanim vratima i predstavlja se začuđenim zaposlenicima i protagonistima serije, Sangovoj asistentici Elaine i mladom koderu Craigu.

Patoff od početka plijeni poglede svojom prisutnošću i neobičnim pisanim i nepisanim pravilima – tako prvi dan naređuje zabranu rada od kuće, tjera ih da se pojave u tvrtki za jedan sat, otpušta zaposlenicu koja je zakasnila jednu sekundu i zamalo otpušta zaposlenika koji je počinio za njega neoprostivo – imao je čudan miris.

Ono što još više privlači pozornost kod ovog ekscentričnog šefa, koji kao da je poslan ravno iz pakla, jest to što on o poslu kojim se tvrtka bavi nema blagog pojma, ali i njegova tajanstvena nemogućnost penjanja uz stepenice.

Michael Scott susreće Jokera

Kako će takva osoba voditi tvrtku? Gdje je izvršni odbor? Što će biti s nasljednikom preminulog Sanga i zašto o Patoffu ne postoje nikakvi digitalni zapisi, već je poput duha? Ovo su samo neka od pitanja koja se nameću gledateljima, ali i Elaine i Craig bi voljeli znati odgovore.

Njih dvoje na sebe preuzimaju težak pothvat otkrivanja prošlosti čovjeka koji je pod okriljem noći preuzeo i promijenio sve ono za što su naporno (Elaine) i manje naporno (Craig) radili.

Sjećate li se Michaela Scotta i njegovih kolega? Možda će zvučati čudno, no ni Patoff nije daleko – svojim neobičnim metodama on postiže nevjerojatno dobre rezultate, unatoč tome što je poput Michaela, naizgled nesposoban voditi bilo što više od štanda s limunadom. Patoff je i bizarno duhovit poput Michaela, ali zato je i proračunat, hladan, uvijek vrteći sulude scenarije u svojoj nedvojbeno genijalnoj glavi te je spreman na bilo što kako bi ostvario rezultate.

Kako bi vam još više dočarali personu kakva je Regus Patoff, uzet ćemo za primjer Jokera iz kultnog „Viteza tame”. Kao i on, i Patoff je agent kaosa, čovjek s planom koji se ne vidi na prvi pogled, radoznao kako će završiti mnogobrojni sociološki eksperimenti koje provodi. Smatra se dijelom više klase poslovnih ljudi i zasigurno ima zlu crtu u sebi.

Kao i klaunski princ zločina, i Patoff je spreman na sve kako bi poslovnom svijetu podario novu vrstu biznismena, povećao produktivnost i riješio se konkurenata. I to sve bez ikakve plaće ili nagrade! Patoff neće zapaliti novac na hrpi i dati svoje suradnike psima, no u svakom trenutku njegova maska može biti skinuta i tako nam biti prikazane njegove prave boje.

Kao i Ledgerov Joker, njegova prošlost obavijena je velom tajne te su gledatelju dane samo mrvice (poput dvoje ljudi koji ga poznaju iz njegovog prošlog života, tajanstvene zaključane sobe, intrigantnog kluba za gospodu koji nestaje preko noći i mnoštva drugih bizarnosti), koje vam danima neće izlaziti iz glave.

Svaki Joker mora imati svog Batmana

U svojevrsnoj ulozi Batmana pojavljuju se Elaine i Craig, zaposlenici koji ga pod svaku cijenu žele raskrinkati i pokazati svijetu da on nije onakav kakvim se predstavlja svijetu. Oni zapostavljaju svoje privatne živote te se upuštaju u opasnu igru mačke i dva miša, ne znajući na kakve će odgovore naići i hoće li ih uopće naći.

Ono što obilježava ove sjajno napisane likove jest to da su oboje na putu prema dolje. Elaine iskorištava smrt šefa koji ju nije dovoljno cijenio, dobiva novu titulu i stvara mentorsku vezu s Patoffom, shvaćajući da je ovo prilika za toliko željni napredak u poslovnom svijetu. Craig za to vrijeme tone u beznađe i razmišlja kako nikada neće pronaći odgovore za kojima čezne te gubi vezu sa stvarnošću i poljulja svoju vezu sa zaručnicom Patti. Kao što metafora stepenica (kojima se Patoff ne može uspeti bez tuđe pomoći) pokazuje, one mogu voditi i gore i dolje, ovisno o promatraču. I tako shvaćamo da Elaine postaje sve više nalik mrskom Patoffu, dok Craig konačno pokazuje da je heroj dana i da je upravo on jedini koji se može suprotstaviti tiraniji novog šefa.

Tko je zapravo zlikovac priče?

No, zapitajmo se na trenutak – jesu li njih dvoje trebali početi kopati dublje u Patoffljev život? Preuzima li nas paranoja i strah od gubitka kontrole ponekad i jesmo li je svjesni? Moramo li sve kontrolirati ili se prepustiti struji? Neosporno je da je Patoff katalizator događaja i da je odgovoran za puno toga, no glavno pitanje koje nam se nameće na kraju jest – je li on zlikovac priče, punokrvni antagonist ili je samo konzultant, obični savjetnik koji je tu da unaprijedi poslovno carstvo koje mu prijeti propast?

Jesu li njegove neobične metode dopuštene i moralno opravdane ako donosi rezultate? Je li on poslovni anđeo s misijom spašavanja posrnulih poslovnih duša ili đavao u odijelu koji može uvjeriti čovjeka da mu prepiše kontrolu nad tvrtkom i svojim životom?

Kako to da serija od samo četiri sata može natjerati čovjeka da se zapita ovoliko pitanja? Naravno da je to moguće, pogotovo zato što je serija izvanredno napravljena, napisana i odglumljena. „Konzultant” obiluje zanimljivo snimanim scenama iz neobičnih kuteva, dinamičnim kretanjima kamere koji pojačavaju dozu napetosti i jeze, ambijentalnom i prijetećom glazbom Jeffa Russoa („Lucifer”) te sjajnom fotografijom kakva dolikuje tehnološki naprednoj tvrtki, ali najveća prednost ipak leži u glumi četvero glavnih likova.

Plan bez plana ili trebamo li imati sve odgovore?

Kao što smo već rekli, Christoph Waltz još jednom uživa u vrsti uloge koja je postala njegov zaštitni znak – genijalni, proračunati, hladni, uglađeni i slatkorječivi zlikovac za kojeg ne možete ne navijati, koliko god bio odvratan (Ernst Stavro Blofeld u serijalu o Bondu, Hans Landa u „Nemilosrdnim gadovima”, Leon Rom u „Legendi o Tarzanu” i drugi sjajni nastupi). Waltz je nevjerojatno karizmatičan i krade svaku scenu u kojoj se pojavi te tako može biti konzultant drugim glumcima.

Slijede ga sjajni Brittany O’Grady („Bijeli lotos”) koja tumači isprva ranjivu, a zatim vrlo ambicioznu i samosvjesnu Elaine Hayman, a za petama joj je Nat Wolff („Krivnja u našim zvijezdama”) koji je nevjerojatno ranjiv, ali istovremeno odlučan i uporan te koji pokazuje zavidne glumačke vještine.

Nažalost, sjajna Aimee Carrero, jedna od najsvjetlijih točaka vrlo sličnog horora „The Menu” ovdje zbog obima uloge i male minutaže ne dolazi do izražaja te je šteta vidjeti tako potraćen lik, koji je mogao biti puno više od dvodimenzionalnog.

Zanimljiv je i soundtrack serije koji sadrži pjesme poput You’re the Devil in Disguise (Elvis Presley), Can’t Get You Out of My Head (Kylie Minogue), All I Do Is Win (DJ Khaled) te A Girl Like You (Edwyn Collins), uistinu raznolik izbor pjesama u kojima će svatko pronaći nešto za sebe. Kraj donosi Sinatrinu I Did It My Way u off-screen izvedbi Regusa Patoffa osobno, što je doslovno najbolji način za završiti ovu neobičnu seriju.

„Gdje je zabava u igrici u kojoj nema strategije?”, pita se Craig, a isto se mora zapitati i svaki gledatelj ove čudnovate serije. Možemo li uživati u seriji koja nam ne kraju ne ponudi sve odgovore ili bar njih nekoliko, već nas jednostavno prikuje za ekran i raspored serija u kojima tražimo je li ovo obnovljeno za drugu sezonu? Kao i Elaine i Craig, ni mi još ne znamo sve odgovore te ćemo morati čekati da Amazon Prime Video obnovi „Konzultanta“ za itekako zasluženu drugu sezonu. Sezonu u kojoj će nam bar malo jasnije biti tko je ili što je zapravo Regus Patoff – spasitelj ili uništavatelj?

Post KONZULTANT (2023): Kad Michael Scott susreće Jokera nastaje ludilo je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Gradonačelnikova zabrana koncerta u Puli dovela je do sudskog epiloga u Pazinu. U Čačku je pak otkazan koncert Petra Graše, navodno zbog manjka tehničkih mogućnosti. Laibach je planirao nastupati u Kijevu u Bel Etage Music Hallu, no u konačnici koncert je otkazan jer se Laibach odbio odreći Ruske umjetnosti. Što je sljedeće?

U međuvremenu Let 3 u opuštenoj atmosferi radi na scenskom nastupu u Liverpoolu s Gonzom i stilisticama, dok koncertna industrija u Hrvatskoj funkcionira učinkovito. Arene se rasprodaju i u Zagrebu i u Puli, a najavljuju se i novi glazbeni spektakli.

Plodno tlo za senzacionalizam

Uskovitlane reakcije na zabranu pulskog koncerta, različito nazivanog: narodne glazbe, novokomponirane narodne glazbe, turbo folka i cajki – malo su se smirile, iako nisu i nestale, jer je cijeli slučaj završio na sudu u Pazinu pa se čekaju presude. Medijski urednici imali su povoda za senzacionalne naslove i podnaslove poput:

„Cajke? Pa onda treba ukinuti i pola hrvatske estrade!”
„Zabrana cajki u Puli – za kontrarevoluciju spremni”
„Voljela bih znati koja je točno razlika između golih cica na cajkama i golih guzica Leta 3”

Oko odluke je negodovao i Nenad Marjanović, poznat još kao Dr. Fric iz pulskog punk-rock banda KUD Idijoti, koji su bili i ostali, uz neke druge, temelj rockerskog identiteta Pule na koji se gradonačelnik poziva i brani ga od narodnjaka. Dr. Fric je izjavio sljedeće:

Gradonačelnik Pule nije lokalni šerif, onako sa šerifskom zvijezdom, već običan kauboj.

(…) Istra je tolerantna i problem je u tome što je on sebi dao za pravo davati muzičke ukuse. Tko je on, što je on?

Drugi nastoje problematizirati cijeli taj konglomerat “narodna glazba, novokomponirana narodna glazba, turbo folk glazba, folk, cajke”. Malo tko i pokušava rasplesti o čemu se sve tu u stvari radi.

Zoran Stajčić, portal Ravno do dna:

To što se u Hrvatskoj zove cajke se u biznis terminologiji zove jeftinom zabavom – prvenstveno jer ne košta puno, a okuplja puno zainteresiranih. U Hrvatskoj za takve koncerte često ne treba ni reklama. To je istovremeno i underground i prešutni mainstream. Underground po društvenom statusu, mainstream po količini konzumacije.

(…) Također treba skinuti i tu famu oko cajki kao glazbenog žanra, ili možda bolje; stanja duha.

(…) A situacija je upravo suprotna, jer je riječ o žilavoj i stalno evoluirajućoj glazbenoj formi ovih prostora.

Milica Pavlović izbjegla zabranu u Osijeku

Koliko je cijela priča složena, toliko se njoj i ne pristupa sveobuhvatno i dubinski, nego uvijek ostrašćeno (za i protiv), naročito pri ekscesima kao što je pulska zabrana.

Brže od gripe ona se proširila i na Osijek, gdje je isti koncert zabranio njegov gradonačelnik. Valjda nije znao da je upravo tih dana u Osijeku nastupala Milica Pavlović kao zvijezda Brucošijade u dvorani Zrinjevac. Inače bi možda i Milicu zabranio studentima brucošima.

Milica već neko vrijeme uživa veliku popularnost na srpskoj sceni, neki je zovu i srpskom Britney Spears i žanrovski ju stavljaju u pop-folk s mega hitom Provereno, ali koja u pjesmi 15-ica pjeva o ubojitoj štikli i Quentinu Tarantinu i Umi Thurman. Nije teško shvatiti o čemu se tu radi. Tarantinov (filmski) duh u Milice Pavlović!

Njezina produkcija je skupa i učinkovita, koreografi su iz Zagreba i tu Pavlovićka radi prve probe. Već je nastupila u mnogim hrvatskim privatnim klubovima pa tako nedavno i u zagrebačkom noćnom klubu H20 koji je smješten uz željezničku prugu i Botanički vrt u Runjaninovoj ulici, stotinjak metara udaljen od Ministarstva kulture. Klub je ugostio je mnoge pod sloganom „Priča koja drži vodu” – između ostalog i Sandru Afriku, čuvenu po hitu Netko će mi noćas napraviti sina. Nema tu okolišavanja, odmah u glavu. Da “higijeničari” imaju posla.

Ogromna je to industrija s različitim razinama, estetskim i tržišnim pa normalno da ima i „smeća koliko hoćeš”. Kao i u svakoj masovnoj industriji apsolutno utemeljenoj na zakonima tržišta. Tako svatko na svoj način zadovoljava, u sportskoj dvorani, nekoj od Arena ili „pod zemljom” u klubovima svoju potrebu da makar i na dva ili tri sata pobjegne od surove stvarnosti.

Goran Bregović je na svoju T-shirt prije nastupa na Saboru trubača u Guči otisnuo „Tko ovdje ne poludi taj nije normalan”. Svatko treba tih ‘pet minuta bijega’ i ako pri tom ne krši javni red i mir ili zakone, zabrane su suvišne i nepotrebne, osim ako ih se u stvari ne zloupotrebljava. U neke druge svrhe, a ne k’o fol za zaštitu kulturnog identiteta. Nekako u isto vrijeme na Kvarneru se prikazuje kazališna predstava „Lepa Brena Project” bez ikakvih problema.

Etiketa za šund

Nećemo se valjda vratiti u doba kad su nepoćudne punkere poput Prljavoga kazališta etiketirale kao šund Komisije za to sklepane i zadužene. Ako dobiješ etiketu šunda onda je tvoja ploča bila skuplja nekih 30%. Bilo je i drugih pokušaja, ali bez uspjeha. Kako došlo tako i otišlo na sramotu odgovornih Komisija za šund!

S druge strane u isto vrijeme riječki punk band Paraf nije imao problema s Komisijama za šund glede pjesme Goli otok. Zašto? Jednostavno zato što ju nitko nije htio objaviti da izdavač i band ne završe robijati na Golom otoku. Pjesma je tek nedavno diskografski objavljena, a prošlo je više od 40 godina od njenog nastanka. Čuti se je mogla samo u živo, na primjer u rock-klubu Uljanik u Puli, otkuda postoji i nekakva kakva takva, ali ilustrativna snimka.

U svakom slučaju sva je sreća što, mimo ovog konglomerata „narodna glazba sa svim svojim podvarijantama” o kojem se analitički tek natukne pri aferama, skandalima i zabranama, postoji nešto što ja s dubokim poštovanjem volim nazivati Velikim Narodnim Umjetnicima. To su izvođači od Zvonka Bogdana, Šabana Bajramovića, Mostar Sevdah Reuniona, preko Orkestra za sprovode i vjenčanja Gorana Bregovića, Esme Ređepove i Steve Teodosijevskog, Kočanog orkestra sa saksofonistom Ismailovskim, pa sve do Orkestra Fejata Sejdića i naravno Stanka Šarića i njegovih Najboljih hrvatskih tamburaša (ex – Zlatni dukati).

Ne pamtim da je ove umjetnike itko ikada i pokušao zabraniti ili slično tome. Naprotiv, jednom prilikom ugostio sam Kočani orkestar uživo usred Prisavlja 3 na Prvom programu HTV-a na radost gledatelja i uposlenih i u službi toga trenutka. Drugi put jednog hladnog prosinca usred bijela dana Kočani su mi svirali od Trga bana Jelačića do Cvjetnog trga i natrag, a reportažu je istoga dana u Dnevniku HTV-a objavio Zoran Šprajc. Znao sam ga viđati i na koncertima Kočana u Aquariusu na Jarunu.

P.S. Da valjda ne bi pomislili kako je kultura otkazivanja posustala, najnovija vijest stiže iz Čačka u Srbiji: „Koncert Petra Graše zakazan za 18. ožujka otkazuje se zbog nemogućnosti osiguravanja tehničkih zahtjeva za realizaciju koncerta od strane dvorane.” Objašnjenje organizatora prenio je Tickets.rs, a mi smo ga prenijeli iz Jutarnjeg. Dok ne izađu na vidjelo stvarni razlozi ovog otkazivanja bolje je ne komentirati ili pretpostavljati je li to zbog „Bombardiranje Srbije i Čačka” Leta 3, zabranjivanja pulskog koncerta ili nečeg trećeg. Ili…ostavimo se nagađanja.

U Puli zabrana na snazi, čeka se presuda suda u Pazinu, a u Kijevu je otkazan nastup Laubacha s naslovom „Eurovision” u Bel Etage Music Hallu usred glavnog grada Ukrajine.

Situacija u Puli neizvjesna

U Istri dakle imamo zabranu koncerta ali, možda se i održi kad je i zakazan (25. ožujka ove godine). Organizator je podnio tužbu odgovarajućem sudu u Pazinu koji će o tome raspravljati za desetak dana. Živi bili pa vidjeli što će se dogoditi sa zabranom koju je donio gradonačelnik Pule, nada još uvijek postoji.

U isto vrijeme nestala je bestragom sva nada da se 31. ožujka održi davno zakazani koncert Laibacha u Kijevu u Bel Etage Music Hallu. I danas na službenim stranicama postoji originalni plakat „Laibach: Eurovision” sa svim podacima o datumu, vremenu početka koncerta (18:00 sati), hvalospjevni tekst o Laibachu i njihovim najnovijim stvaralačkim aktivnostima, cijeni ulaznice (od 18.39 eura), ali preko svega stoji velikim slovima EVENT CANCELED!

Voljeti rusku umjetnost nije dozvoljeno!

Laibach se tako radovao tom nastupu, prihod su namijenili u dobrotvorne svrhe, a ovaj koncert bio bi prvi neke inozemne grupe u Kijevu otkako je otpočeo Ruski napad na Ukrajinu. Sve je bilo u prethodnim tjednima u redu i bez problema, dok Laibach za The Guardian nisu glede ovoga koncerta izjasnili da osim osude Rusije i podrške Ukrajini i dalje cijene pojedine autore ruske kulture i umjetnosti.

Tad je nastao dar mar na društvenim mrežama u Kijevu, nastala je jaka osuda Laibachove simpatije za rusku kulturu i umjetnost. Osuda toliko jaka da su iz Bel Etage Music Halla zatražili od Laibacha da se odreknu cjelokupne ruske kulture i umjetnosti. Laibach tomu nije htio udovoljiti i naravno da onda dolazi do otkazivanja, kulture otkazivanja.

A i kako da se odreknu kad im je Maljevičev crni križ u jezgri kolektiva i veliko nadahnuće, kao i s druge strane Cabaret Voltaire. Dodatno su zaradili optužbu da šire rusku propagandu, a oni nisu dalje htjeli potpirivati strasti pa su se povukli. Tako je Kijev ostao bez najnovijeg koncertnog programa Laibacha, a prvi sljedeći rock-koncert u kijevskom Bel Etage je od domaćih ukrajinskih kraljeva progresivnog stoner rocka, grupe Stoned Jesus koja je više puta nastupila i u Zagrebu. U Puli je dakle na snazi Kultura zabrane, a u Kijevu Kultura otkazivanja.

(Ne)Kultura otkazivanja

Istina, ova nepogoda zvana kultura otkazivanja postojala je i prije ruskog napada kao kamen spoticanja u čestim situacijama. Sjećam se kako je Roger Waters napao Nicka Cavea zašto ne otkaže koncerte u Izraelu u određenom trenutku. Cave, kakav je drčan, nije se dao i otpuhao je zahtjeve za otkazivanjem jer bi to bilo nepošteno prema Izraelcima koji ga odavna obožavaju.

Koliko god Laibach bili dugovječni, traju od 1980. godine, i iskusni u zabranama (i to pravim velikim zabranama), naročito u rodnoj im Sloveniji i Trbovlju, ili općenito neshvaćanju – ovo najnovije s Kijevom nije im moglo biti bez jače i ljutnje i tuge. Otvorena srca dolaze u Kijev, otkazali su sve zakazane koncerte u Rusiji, potenciraju da se ovogodišnja Pjesma Eurovizije trebala održati u Kijevu, a ne u Liverpoolu, osuđuju napad Rusije na Ukrajinu i daju podršku Ukrajini u obrani, ali odreći se cjelokupne ruske kulture i umjetnosti ipak ne bi mogli.

Slično je ne tako davno od službenih predstavnika Ukrajine u Italiji traženo da se u milanskoj La Scali ne izvede premijera Borisa Godunova jer je to ruska opera. Nije im udovoljeno tim više što je Scala premijeru pripremala pune tri godine.

S obzirom na povijest dulju od četiri desetljeća punu neshvaćenosti ili krive shvaćenosti, Laibach se vjerojatno nadao da neće doći do problema s Kijevom, ali ni pod takozvane stare dane ne mogu bez problema. Danas se to zove kultura otkazivanja.

Niš koristi nije bilo ni to što su, na primjer, devedesetih godina u Ljubljani na nastupu za otvorenje Ljubljane kao europske kulturne prijestolnice u prvi redovima sjedio predsjednik Slovenije, Milan Kučan, u društvu veleposlanika Estonije u Sloveniji. Zbilo se to samo desetak godina nakon zabrane i samog spomena imena Laibach jedno vrijeme u Sloveniji osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Osim toga baš u tim devedesetim Laibach je imao (ne baš malu) koncertnu turneju po Ukrajini i Rusiji. Engleski autor Alexei Monroe u snažnoj knjizi o Laibachu „Pluralni monolit” (kako adekvatan naziv za knjigu o Laibachu) detaljno navodi sve aktivnosti Laibacha, ali i događaje iz sfere politike iz vremena do 2003. godine. No, evo rasporeda Ruske i Ukrajinske turneje Laibacha u devedesetima prošloga stoljeća.

Datum, mjesto koncerta, grad održavanja

Listopad,1997. Ukrajina
——————————
5.10.1997. Nacionalni izložbeni centar, Kijev
6.10.1997. New York Club, Kijev
8.10.1997. Kazalište ruske drame, Harkov

Listopad, 1997. Rusija
——————————
10.10.1997.DK Gorbunova, Moskva
11.10.1997.LDM, Sankt Peterburg
13. 10. 1997. Variety Theatre, Jekaterinburg
14.10,1997.Centar Monolit, Čeljabinsk
17.10.1997.DK AM, Barnaul
18.10.1997. Željezničar, Novosibirsk

Prilikom jednog od posljednjih susreta s Ivanom ‘Janijem’ Novakom, frontmanom Laibacha, u dijelu razgovora o gostovanjima Laibacha dakle u dvije države bivšeg Sovjetskog daveža, u Ukrajini i Rusiji, istaknuo je da na iznenađenje banda nisu imali problema s obzirom na sve kontroverze koje ih prate. Jedino je bilo „problema” u Novosibirsku, glavnom gradu Sibira:

„Kad smo se popeli na pozornicu i bacili pogled na auditorij ostali smo malkice šokirani.Čim smo počeli cijela dvorana je počela plesati pravi punkerski pogo. Stvarno smo ostali u čudu. Saznali smo kasnije da publika nije imala nikakvo predznanje o nama, a netko iz organizacije najavio nas je kao punk-band Laibach!”

Eto ti na. Sve se lijepo završilo, a to što organizator nije znao i tko mu dolazi ne treba zamjeriti. Ipak je to Novosibirsk, glavni grad Sibira. Što sad ako ih je stilski malo prekrstio, vrlo važno jel’ Laibach industrijski rock ili punk-rock!?

Kad su jednom u Njemačkoj zabranili Marka Perkovića Thompsona, pitao sam Ivana Novaka kako on to komentira s obzirom na to da se radi ipak o jednoj Njemačkoj pa taj postupak bavarskih vlasti iznenađuje:

„Ma teško mi je u to povjerovati ali ako je tako onda stvarno čudno da se jedan takav umjetnik zabrani u jednoj takvoj demokratskoj zemlji kao što je Njemačka!”

Pametnome dosta. Laibach je strasno vezan za cijeli svijet i kroz četrdeset godina karijere stekli su znatiželjnu publiku diljem svijeta i posve kreativno surađivali s najnevjerojatnijim umjetnicima najrazličitijih umjetničkih disciplina.

Laibach dolazi u Zagreb

Godina 2023. dovodi njihovu najnoviju koncertnu turneju i u Zagreb. Zagreb je od početka banda (još od Muzičkog Biennala i kasnije) nešto kao dnevni boravak Laibacha. U Tvornicu kulture dolaze 14. travnja s programom koji će nastupnim singlom Love Is Stil Alive posebno oduševiti.

Ne iznenaditi – samo mijene su stalne u Laibacha – nego oduševiti. Novi EP s osam pjesama zove se „Love Is Still Alive”. Zašto bi to bilo iznenađenje: jer je Laibach ovog puta u countryju i westernu. Što god da oni naprave visoke je razine i paše im pa tako i pjesma Love is Still Alive. Naročito su ne samo kompetentni, nego i izuzetno šarmantni. Stihovi bi u nekog drugog bili saharinski dosadni. Neka dugo živi Laibach.

P.S.U osamdesetim godinama prošloga stoljeća Nick Cave jest živio i radio, ali Zid je u Berlinu postojao, Hladni rat postojao je baš kao i Sovjetski Savez. U Engleskoj je na BBC Radiju 1 aktivan bio John Peel. Kultni DJ koji je na svoje sessione u BBC zvao alternativce svih fela. Među njima i Wedding Present, u kojima je gitaru svirao Peter Solowka, podrijetlom Ukrajinac. I koji je bez po’ muke nagovorio Wedding Present da snime nekoliko klasičnih narodnih, tradicionalnih ukrajinskih pjesama u studijima Johna Peela pa je nakon svega objavljen album. Ukrajinski istupi Ivana Pila, ludilo od folk rocka.

I dok neki zabranjuju ili otkazuju ovogodišnje koncerte, drugi radosno objavljuju da su neki najavljeni koncerti za ljetnu sezonu rasprodani. Robbie Williams rasprodao je koncerte u pulskoj Areni zakazane za 27. i 28. lipanj, a rasprodane su i ulaznice za koncert Florence+The Machine zakazan za 18. lipanj, također u pulskoj Areni. Ni malo čudno.

Robbie Williams rasprodao pulsku Arenu

Robbie Williams je toliko pouzdano ime za vrhunski, pravi svjetski audio i vizualni spektakl. S tako prijemčivim popom, ali bez saharina, bez pompoznosti, cmizdrenja ili sličnih jeftinih trikova. Znao sam ga nazivati i punkerom među najvećim pop-zvijezdama, toliko je bio poseban, imao je i ima izvrsne pjesme, od kojih su neke odavna zimzelene.

Život su mu, naročito svakodnevni, zagorčavali jedino tabloidni novinari i to zbog toga što su se petljali u privatni život i pri tom lagali javnost. Osobno mi je Robbie to ilustrirao:

Jednom su napisali kako sam prethodnu noć u kockarnici izgubio ništa manje nego 100 000 funti, a izgubio sam, pa valjda ja znam, 10 000 funti. Onda to njihovo sjedenje nasuprot ulazu u moju kuću u Londonu 24 sata… Jedno vrijeme me to izluđivalo pa sam jednom izašao iz kuće na ulicu s najlon čarapom na glavi. To su one čarape što su nekad pljačkaši stavljali na glavu pri pljački banke. E, pa viknuo sam: „E sad jeste li sigurni da je ovo sad Robbie izašao iz kuće ili netko možda netko drugi?!”

Nisu ništa napisali jer u engleskom tabloidu teško prolazi dvojbena informacija ili slika. Uglavnom, svašta su o njemu pisali i pišu i to ga stvarno nervira. No, takve stvari zanimaju ionako samo čitatelje, a ljude koji kupuju ulaznice za njegove koncerte i nosače zvuka zanima samo Robbie Williams kao veliki pjevač i zabavljač u suvremenoj pop-glazbi.

Zbog svega nije čudno što je u hipu prodao dva koncerta u pulskoj Areni nekoliko mjeseci prije dolaska. Robbie Williams nastupa u pravoj Areni u kojoj su se borili gladijatori međusobno i s lavovima. Robbie je nešto poput modernih gladijatora, poput nogometaša iz strasti za glazbom i zabavom i nogometom i bez krvi, ali za puno velike pare. Robbie ima garderobu u pulskoj Areni u kojoj su boravili i pravi gladijatori, odmah ispod pozornice. Imao sam prilike boraviti u njoj s Joeom Cockerom i Jamesom Brownom.

Djevojka, koja je nekoć bila jednom nogom u New Yorku, drugom u Texasu, a potom s obje na Manhattanu, dolazi na predivnu ljetnu pozornicu u Opatiju Bajnu. Neće joj trebati traktor, samo gitara, klavir i bend – i eto ti glazbene svetkovine. Let 3 je trebao traktor, puno ih ima, a i teški su; pravi momci.

Ljetna pozornica u Opatiji od 1931. godine, kada je otvorena, ugostila je velikane raznih glazbenih žanrova. Od tenorskog velikana Beniamina Giglia, koji je tu nastupio godinu dana poslije otvaranja, a nakon nove obnove 1957. nastupale su filharmonije, zvijezde musicala, ali i stvarni divovi poput Joe Zawinula, Toma Jonesa ili najveće zvijezde današnjega jazza, pjevačice i pijanistice Diane Krall.

Bajna Norah u Opatiji bajnoj

I svi su oni imali poseban ugođaj na Ljetnoj pozornici smještenoj na zelenom poluotoku znamenitog opatijskog parka Angiolina. Odmah uz more jedinstvene lokacije i ambijenta flore i kamena. Ljetna je pozornica i pozornica svjetski prepoznatog Liburnija Jazz Festivala Elvisa Stanića. Ovog ljeta, takva je najava, na Ljetnoj pozornici nastupit će pravo svjetsko glazbeno čudo u vječnom trajanju – Norah Jones!

Ova tako talentirana glazbenica – pjevačica, pijanistica, skladateljica i pjesmopisac – ujedno je i tako šarmantna osoba, ljupka, radosna i vesela da mi nije teško palo na pamet “Bajna Norah u Opatiji bajnoj”.

To mi nije bilo moguće ustvrditi samo slušajući je i gledajući na koncertima, nego i u dvjema posebnim prilikama kada sam se s njom družio u Veneciji 2002. i Bruxellesu 2004. godine. Prvi put na after partiju u montažnom Gran Teatru Fenice u Veneciji (originalni, pravi bio je u renovaciji od 2001. do 2003.). Možete samo zamisliti kako bi bilo da je nastupala u pravom Fenice. No, i ovako Norah ima umijeća glazbenih mađioničara, intervju nisam ni tražio jer je poznato bilo da ih ne daje, ali zato u njezinoj garderobi ona će o tome na After partyju:

Ja stvarno ne volim intervjue. Nisu krivi novinari, nego jednostavno ne volim intervjue, ali ovako možemo se družiti neobavezno do mile volje uz sir i vino, do jutra. To volim.

I tako je i bilo, a nastavilo se dvije godine kasnije u Bruxellu u studijima i salonima Belgijske televizije, gdje je diskografska kuća Norah Jones odlučila predstaviti tada aktualni album „Feels Like Home” za svega nekoliko novinara iz Belgije i cijele Europe.

Pričala puno nije, ali je u jednom malom studiju održala koncert s nekoliko novih pjesama i kasnije se na domjenku raspričala koliko je sretna zbog toga što je ponovo u Europi, naročito zbog sira i vina. To su njezine omiljene delicije u Europi. Očito je veliki gurman i kod kuče, u New Yorku, obožava pripremati špagete. U restoranu belgijske televizije serviran je pikantni gulaš u velikim tikvama/bundevama kao glavno jelo.

Norah Jones inače je kći svjetski znanog indijskog umjetnika na sitaru, Ravija Shankara, i koncertne producentice iz Texasa, Sue Jones. Roditelji su se rastali pa je Norah s majkom preselila iz New Yorka u Texas i tamo je provela djetinjstvo i ranu mladost. Slušala je kao mala Billie Holiday, Billa Evansa, obrazovala se u teksaškim školama za performing arts i naravno prvom prilikom odlepršala u je New York.

Nastupala po barovima i salonima da bi njezine demo snimke dospjele do šefova slavne jazz diskografske kuće Blue Note. Njima su se pjesme Norah Jones svidjele, mada nisu bile izraziti jazz, folk, a ni country & western – iznad svega bile su pop. I sve ono spomenuto. Odlučili su objaviti joj album i dati na slobodu da radi što ju je volja s njezinim stilom. Imali su dobar „nos”.

Uspjeh prvog albuma

Nakon što je album prvijenac „Come Away With Me” ugledao svjetlo dana, Norah Jones je preko noći postala (katapultno) ne samo američka, nego i svjetska senzacija. Kad se „Come Away With Me”, nepoznate Norah Jones, pojavio u prodaji ušao je na Billboardov Top 200 – listu najbolje prodavanih album u SAD-u i to na nisko mjesto broj 193, da bi se ubrzo popeo na broj 1 i prodao u 27 milijuna primjeraka. Ostalo je povijest.

Do današnjih dana Norah Jones je prodala sve zajedno preko 50 milijuna primjeraka albuma i milijune ulaznica za koncerte, a sve jer je bila iznimnog umijeća u pravljenju jednostavnih, prelijepih pjesama iz srca i duše. Nepatvorene i mimo svih važećih trendova, naročito onih s industrijskih traka. U moru natopljenih marketinškim pesticidima šljokičastih zvijezda vrtiguza ona je bila zdrava, čista nevina u stvaralaštvu.

Da baš tako – prirodna djevojka, strašno talentirana s takvim pjesmama multižanrovskog usmjerenja s magičnom pop-privlačnošću. Nasuprot strojno-kompjutorskoj glazbi, to jest projektima, Norah Jones bila je organska glazbenica s muzičarima koji su se, kao i ona ,služili s pravim instrumentima. Bajna ko’ naša Opatija bajna!

Bumbari smirite se, ja sam samo pijanista. Maksim Mrvica nakon nekoliko godina ponovno dolazi među svoje, a oni kao da su ga čekali k’o ozebli sunce. Ulaznice za koncert u Lisinskom 18. ožujka momentalno su razgrabili pa je naš Maksim morao dodati još jedan koncert, odmah dan poslije.

Zaželjela se zagrebačka publika Maksima Mrvice i njegovog multimedijalnog spektakla, a kako i ne bi jer vrhunskih klasičnih crossover pijanista i nema baš, a on je najveći i međunarodno prepoznat. Prodao je ukupno četiri milijuna albuma u 57 zemalja. Nastupa na gotovo pet kontinenata, redovit je gost u Kini, Tajlandu, Indoneziji, Maleziji, Hong Kongu.

U rujnu prošle godine turneja je imala naziv „Maksim Oceania tour”, a sastojala se od pet koncerata u pet najvećih i najznačajnijih gradova Australije i Novog Zelanda (Sydney, Melbourne, Brisbane, Perth i Auckland).

Prije Zagreba ima veoma značajne koncerte u Parizu i Londonu. U Parizu u Le Palais Des Congres De Paris, a u Londonu globalno kultnom Hammersmith Eventim Apollo. Iza Eventim Apolla krije se u stvari nekadašnji Hammersmith Odeon – mitska dvorana s 3500 sjedala upisana u povijest velikana rocka.

Nema najvećeg engleskog i američkog imena koje može napuniti Wembley Arenu (10 tisuća posjetilaca) ili čak Wembley Stadion (75 tisuća posjetilaca), ali nastupiti u Hammersmith Odeonu/Apollo, e to je bila posebna čast, radost i veselje. Stvarno se čovjek posebno osjeća, čim dođe pred ulaz i vidi onaj veliki neonski natpis, a kamoli kad se uđe.

Sjećanja na Hammersmith

Gledao sam na Hammersmithu i Motorhead s Lemmyjem i Kajagoogoo. Kakve li suprotnosti, ali ispred Hammersmitha na nevelikom platou u oba slučaja dežurale su desetine policajaca svih rodova. Na Motorheadima bilo je, naravno, mnogo Hell’s Angelsa, a s njima se nikad ne zna.

Na Kajagoogoo mnoštvo vrištećih curica koje su i milom i silom htjele doći do Limahla. Policajci na visokim konjima i s dugim drvenim palicama ipak su ulijevali strahopoštovanje pa nije bilo nereda.

Zbog svega je značajno i važno što na Hammersmithu nastupa i naš Mrvica. Već odavna etabliran kao vrhunski u ovom ovovijekom žanru, gdje se stapaju i rock i pop i filmska glazba i Coldplay i Queen i Franz Liszt i Frederic Chopin i „Flight of the Bumble”.

Maksim Mrvica dolazi u Zagreb kad se pojavljuju prvi bumbari, neki dan sam se pozdravio s dvojicom što su zujala oko nekog cvjetića. Kako se i pristoji majstoru od classical crossover spektakla, Mrvica dolazi s bandom i arsenalom svjetlosnih uređaja.

Na golemom, ali izbirljivom svjetskom glazbenom tržištu, gdje su glazbenici, pijanisti i svi ostali, prema priznanju samoga Robbieja Williamsa, neka vrsta gladijatora (kao i nogometaši), samo strašno talentirani i jaki opstaju jer su slava i potražnja na tržištu krajnje prevrtljivi faktori. Poput publike u starom Rimu i ova današnja u slučaju krivog ili lošeg poteza lako okrene kažiprst prema dolje i ne kupi ulaznicu za koncert. Našem Mrvici ide jako dobro i u nas i u svijetu. I zato bumbari smirite se, ne zujite Maksimu oko glave.

On je samo pijanista, kao što su i drugi glazbenici samo glazbenici, pustite ih na miru. Naročito lokalni šerifi, pardon kauboji, i zagovaratelji kulture otkazivanja.

Post Glazbena kolumna: Zabrane, otkazivanja i tužbe na sudu – a sve zbog glazbe je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nova godina, nova glazba! U poznatom formatu u 2023. godini nastavljamo na tjednoj bazi predstavljati najnovije glazbene novitete domaće i regionalne scene po izboru glazbene redakcije, ali uz par noviteta.

Glasovanje za singl tjedna od sada traje od subote do subote, a svaki redakcijski pobjednički singl tjedna ući će u izbor za singl mjeseca, koji će dalje izglasati naša glazbena redakcija. Izvođače s pobjedničkim singlom mjeseca ćemo ugostiti u brzopoteznom intervjuu, a njihov singl automatski ulazi u konkurenciju za singl godine.

Da ne bi ispalo da vaši glasovi nemaju neku daljnju svrhu, glasove publike u tjednom glasovanju također ćemo zbrajati i pobjednik će biti proglašen. Pratit ćemo glasove iz mjeseca u mjesec, a na kraju godine ćemo objaviti anketu za singla godine po izboru publike. I vi odlučujete koji novitet je zaslužio biti na prvom mjestu. Glasujte za svog favorita i donesite mu vječnu slavu!

Ovog tjedna za rubriku Nova glazba snage će odmjeriti Company, Natali Dizdar, M.O.R.T., Wilhelmina Agnes, Pikard i Donniksy.

Ovotjedna nova glazba – domaći singlovi

COMPANY – GOODCOMPANY

GOODCOMPANY je prvi singl audiovizualnog kolektiva COMPANY, čija se priča temelji na glazbi koju potpisuju Stribor Gligorić i Rok Juričić. U izvedbi su im se pridružili Matko Bobić (gitara), Juraj Krešo Lovrić (klavir) i Sven Stažić (bubanj), a pjesmu je producirao Borna Maksan (Rattus studio). Uz Roka i Stribora, spot potpisuje snimatelj Frane Pamić.

Natali Dizdar – Ocean

Natali Dizdar predstavlja novi singl Ocean, pjesmu koja je izašla iz kreativne radionice Roka Crnića i Hrvoja Klemenčića (Porto Morto). Natali dovršava dva EP-a koji će već na jesen izaći u formatu vinila.

M.O.R.T. – Svijet se sužava

Sinjski punk blues bend M.O.R.T. predstavio je drugi singl Svijet se sužava s nadolazećeg albuma „Samo hrabro i bezveze”. Pjesma je snimljena u MC Pavarotti studiju u Mostaru, a miks i master potpisuje Mark Mrakovčić.

Wilhelmina Agnes – If There Ever Comes a Day

Mlada kantautorica Wilhelmina Agnes predstavila je novi singl If There Ever Comes a Day. Glazbu, tekst i aranžman potpisuje Wilhelmina, a za miks i master bio je zadužen Toni Tkalec.

Pikard – Da ti budem sve

Da ti budem sve treći je singl grupe Pikard koji ujedno i najvjernije predstavlja zvuk benda. Animirani spot, ispričan kroz dirljivu priču prijateljstva dviju mladih osoba, potpisuje Bojana Batinić, a govori o važnosti empatije, podrške i ljubavi u međuljudskim odnosima.

donniksy – Siget

Mladi kantautor Nikola Pirc dolazi iz Siska, na glazbenoj sceni predstavlja se kao donniksy, a u svom drugom singlu Siget pjeva o nesretnoj ljubavi koja je okončana, ni manje ni više nego u Sigetu.

Novu glazbu bira Helena Kezerić.

Post Nova glazba: Company, M.O.R.T., Pikard i drugi je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Netflix kontinuirano potvrđuje svoj status dominantne true crime platforme isporučujući kvalitetan sadržaj na tjednoj bazi. Ovih dana tu praksu streaming gigant nastavio je objavom „Murdaugh Murders: A Southern Scandal”. Riječ je o trodijelnoj dokumentarnoj seriji koja istražuju oštar pad dinastije Murdaugh, odvjetničke obitelji koja je drmala okrugom Hampton u Južnoj Karolini sve dok im se nije nanizalo nekoliko optužbi za ubojstva, uključujući i one članova vlastite obitelji.

S obzirom na to da se radi o poprilično vrućoj temi, koja se kroz više suđenja upravo sad raspliće pred očima američke javnosti, Netflix nije jedini koji je obradio temu. Na HBO Maxu također možete pronaći „Low Country: The Murdaugh Dynasty” koji se također bavi posrnulom južnjačkom obitelji. Tko je to bolje obradio? Pa ovisi o tome što vam je bitno kod vaše doze true crime dokumentarca.

Obitelj koja ima veću moć od legalno izabrane vlasti

Da postavimo priču, obitelj Murdaugh je odvjetnička obitelj koja kroz više generacija pokriva sve važnije pravne poslove u okrugu Hampton u južnoj Karolini. U toj maloj sredini stekli su gotovo kraljevski status gdje je njihovim prijateljima na račun poznanstva jako lijepo, a neprijateljima baš i ne.

Priča kreće u razdoblju u kojem je glava obitelji moćni odvjetnik Alex (uz živog oca Randolpha), a ostatak njegove moćne obitelji čine supruga Maggie te dva sina, Buster i Paul. I sve bi bilo lijepo u skladno u toj maloj sredini, gdje Murdaughovi imaju veću moć od legalno izabrane vlasti, da mlađi sin Paul nije glavni akter pijane brodske prometne nesreće u kojoj život gubi bliska prijateljica Mallory Beach.

Murdaughovi ne uspijevaju prikriti tu nesretnu situaciju onako kako su to u prošlosti uspijevali što uzrokuje domino efekt u kojem na kraju polovica moćne obitelji gubi život u neobjašnjenom ubojstvu. Još veća pozornost javnosti uzrokuje i ispadanje kostura iz ormara: ubojstvo gej tinejdžera Stephena Smitha koji je bio u nejasnom odnosu sa starijim sinom Busterom, ali i slučaj smrti Glorie Satterfield, kućne pomoćnice čiji udarac glavom o stepenice možda i nije bio nesreća. Dodatno, u priču ulaze i nestali milijuni Murdaughovih klijenata i cijela priča postaje bizarno kompleksna, a svaki novi sloj zločina koji se otkriva postaje sve nevjerojatniji.

Netflix i HBO Max prilaze priči s različitih strana, vrlo vjerojatno zato što nisu mogli pristupiti njenim akterima, koje bi mogli intervjuirati. Netflix se većinu vremena bavi fatalnom brodskom nesrećom u kojoj je život izgubila Mallory Beach i nadugačko i naširoko priča s njenim prijateljima ne bi li uhvatili čim više detalja, poglavito onih emotivnih.

HBO Max svim zločinima pridaje podjednaku pozornost, naglašavajući snagu dinastije Murdaugh kako bi što bolje mogli prikazati njihov pad. U tom smislu, HBO Maxov dokumentarac je njihov standardni društveni komentar, a Netflixov je za tu platformu tipično iskorištavanje emotivne situacije. Svaki pristup sigurno ima svoju publiku. Fanovi true crimea slobodno mogu pogledati oba dokumentarca jer svaki nudi detalje do kojih onaj drugi nije mogao doći.

Dokumentarci koji i previše podsjećaju na domaću situaciju

Ono što ove dokumentarce ipak izdvaja u odnosu na ostatak true crime ponude je to što poprilično podsjeća na recimo to tako, domaću situaciju lokalnih moćnika. Kao što se suci u Južnoj Karolini zaista trude da nemile optužbe Paulu Murdaughu sjednu čim lakše, tako se i kod nas djecu lokalnih moćnika kažnjava vrlo blago jer „dolaze iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja”.

Kao što se Murdaughovima godinama guralo pod tepih što ljudi oko njih padaju kao muhe, tako se i domaćem lokalnom moćniku ignoriralo što svim mogućim prijevoznim sredstvima ubija ljude, dok priča o sinkopi kao objašnjenju za brodsku nesreću jednostavno nije postala preneuvjerljiva.

Dokumentarci o obitelji Murdaugh dobro prikazuju kako izgleda ona Amerika koja nije medijski bastion demokracije i ljudskih prava. Nakon pogledanog ćete se složiti da dosta podsjeća na Hrvatsku.

Post Zločini obitelji Murdaugh: Netflix vs. HBO Max je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Objavom romana „Gruba ljubav” 2017. godine Suzana Bosnić Majcenić napravila je kratki odmak od distopije koja ju je zaokupila u „Tolbi”, romanu prvijencu. Teme nekog drugačijeg otočkog života, malih zajednica i elementi nadnaravnog ipak su nešto od čega ne može pobjeći. Nedavno objavljeni novi roman „Prolazne pojave” na neki način vraća ju njenom izvornom mjestu – tamo gdje se fantastika naslanja na distopiju.

Uz osvježavajuće crnohumorne elemente, Bosnić Majcenić piše o čovjekovoj težnji za pripovijedanjem, slušanjem tuđih priča i uplitanjem u njih onih vlastitih. Na tome, uostalom u nekom čudnom i istovremeno poznatom svijetu radi Greg, jedan od protagonista ovog romana, u trenutku kada mu je brak u krizi, a supruga Olga odlazi na otok i otvara Pandorinu kutiju prošlosti. Iako je ovaj roman nastao u Meksiku, gdje spisateljica živi sa svojim suprugom, u njemu vrlo vjerno portretira i stranu otočana i onu drugu stranu koja pripada strancima, uloge koje su joj kao Korčulanki i rezidentici Meksika vrlo bliske.

U tvom romanu „Prolaze pojave” glavna junakinja Olga dolazi na otok kako bi ispunila rupu u sjećanju, traga za svojim djetinjstvom, nada se da će tako bolje razumjeti svoju sadašnjost. Je li integracija bolnih iskustava (ili sjećanja) doista bitna za kvalitetan život?

Esencijalna je. I ključna. Supresija može dovesti do poremećaja osobnosti i funkcioniranja u svakodnevnom životu. Potiskivanje je često nesvjesni obrambeni mehanizam koji će kad-tad zakazati te početi kočiti i onesposobljavati pojedinca u sadašnjosti, odnosno budućnosti. Spoznavala sam to dok sam svojedobno išla na art psihoterapiju jer su me potiskivanja bila stjerala u slijepu ulicu života. Moje iskustvo nije Olgino iskustvo, ali su mi neke osobne spoznaje bile od pomoći dok sam stvarala lik Olge i ispisivala njezino iskustvo.

Zašto naziv „Prolazne pojave”?

Sve je prolazno. Sve je krhko. I nepostojano. A mi često kroz dane bauljamo kao začarani u negiranju toga. Prolaznost je bila moja nit vodilja u ovom romanu. Prolaznost i potreba za pričama.

Čini mi se da je ovo tvoj najkompleksniji roman i postavlja se pitanje uloga koje dobivamo rođenjem u određenoj okolini i koliko onda te uloge utječu na naš identitet. Koliko je snažna tvoja uloga otočanke, Domaće? Je li se smanjila otkako živiš u Meksiku?

Pitanje identiteta me oduvijek zaokuplja. Moja uloga otočanke je sporedna uloga. Jesam Domaća, ali i nisam jer je moja mater bila autsajder, Makedonka koja se nije uklapala, pa se zbog toga ni ja nisam uklapala. Tu sam autsajdersku tematiku pokušala raščlaniti kroz lik Olge kojoj izmiče osjećaj pripadanja otoku, ali i Gradu. Meni je autsajderski osjećaj poznatiji od osjećaja uklapanja i pripadanja. To je uloga koju dobro nosim. Otkako živim u Meksiku, još sam je više utvrdila i dosegnula novu razinu autsajderstva.

Roman je zanimljivo strukturiran. Primjećujem igranje formom, ali i to da ti je izraz dosljedan i sada već prepoznatljiv, jezgrovit i jasan koliko god možda naizgled koristila metafore. Zatvorene sredine i otok uvijek se nekako kao teme protežu kroz tvoje tekstove. Obračunavaš li se tako sa svojim otokom kroz književnost koju stvaraš?

S ovim romanom mi je pisanje bilo i igra i obračunavanje: s formom, s otokom, s malim sredinama, sa sobom, identitetom, s ljudima, s apsurdom i kaosom. Ovaj put sam se na momente čak spontano upustila u parodiju. Dok sam radila na ovom romanu u Meksiku, između ostalog sam živjela parodiju, kaos i apsurd. U romanu nema Meksika, ali to ludilo života se neizbježno provuklo kroz ispisane rečenice i atmosferu romana. Već sam dobila komentar da roman „Prolazne pojave” ima montipajtonovske momente.

Priče se na neki način kroz roman provlače kao motiv. Jedan od likova iz tvog romana uštekava se u priče i isključuje iz stvarnosti, ili kako ti kažeš, iz ovdje i sada. Znam da si završila roman prije godinu dana, puno prije nego što je postao aktualan film „Don’t Worry, Darling”, koji se na neki način također bavi paralelnom, umjetnom stvarnošću. Kako priče postaju i naša stvarnost kroz čitanje? Kako gledaš na važnost tuđih priča u oblikovanju vlastitih života? Kako si došla na tu ideju? S kakvom si sviješću pristupila izgradnji ove ideje i upotrijebila je u stvaranju ovog romana?

Greg, jedan od likova iz romana, traga za odgovorima i rješenjima izvan sebe i koristi priče kao izlazna vrata iz vlastitog života, odnosno kao ulazna vrata u tuđe živote. Na taj način postaje voajer, vanjski sudionik u ulozi promatrača, ali ne samo promatrača – on je konzument.

Priče kroz čitanje ili slušanje postaju naša stvarnost jer ih mi konzumiramo. U doba prije knjiga priče su se prenosile usmenim putem. Poznato je da je umijeće pripovijedanja jedno od najstarijih umijeća, a interes za priče postoji otkad postoji i pripovijedanje. Moja draga baba s očeve strane, koja je bila nepismena (potpisivala se otiskom prsta) pričala mi je nevjerojatne priče koje je njoj njezina baba pričala, kao i one koje je za mene malu izmišljala ili one koje je proživjela i htjela da ih se čuje. Ona je bila ta koja me uvela u fantastičan svijet priča i mašte, a nikad nije čitala.

Uz klasično čitanje, danas smo konzumenti tuđih života i zahvaljujući društvenim mrežama. Do toga ne bi došlo da ne postoji toliki interes za tuđim životima i pričama. Imamo i influencere u čijim životima dobrovoljno sudjelujemo i lajkovima i komentarima i poistovjećivanjem i kritiziranjem. Sudjelujemo i konzumiramo te tako dajemo važnost tuđim životima i pričama. Nekima su influenceri potrebni da bi oblikovali sebe i svoje živote. S tom sam sviješću pristupila ideji o S.J.T.Ž.-u, ideji za kreiranje Grega i njegovo konzumiranje priča.

Tvoj tekst je prepun citata svjetske književnosti koje stavljaš u usta svojim likovima, to predstavlja vrlo važno mjesto. Rilke, Lorca, Platon, Thomas More, Swift… Vjerujem da ti odabiri nikad nisu slučajni. Zašto baš ti autori i možeš li nam reći nešto više o tome?

A što ću, neki su moji likovi načitani, štuju književnost i pisce. Neki se vole razbacivati tuđim mudrostima i citatima, ponekad se skrivajući iza njih. Odabir nikad nije slučajan. To su moja mala odavanja počasti velikanima i stvaranju, ili osobenjacima ili nečemu što je veće od mene ili nečemu što me fascinira ili čemu se divim.

Evo jednog najfriškijeg primjera – nedavno sam pročitala knjigu eseja „The Fran Lebowitz Reader”, nakon što sam pogledala dokumentarnu seriju „Pretend It’s a City” koju je režirao Martin Scorsese i koja sadrži razgovore i intervjue između njega i Fran Lebowitz. Odmah sam zapisala neke njezine odlične izjave, da ne zaboravim, i za koje sam sigurna da će se naći u nekoj mojoj budućoj knjizi kao citat. Ovu priliku koristim za jedan njezin citat koji je na ultra kratak i genijalan način sumirao sve ono što i sama mislim o knjigama: „A book is not supposed to be a mirror. It’s supposed to be a door.”

Za oko mi je zapela jedna sjajna rečenica koju izgovara jedan lik u romanu. Kaže: „Sićanja su nepostojana kao površina vode, poremete se čin ih takneš.” Reci mi nešto više o tome. Koliko su tvoja otočka sjećanja, možda ne iz prve ruke, nego i iz priča drugih, utjecala na stvaranje ovog romana?

Sjećanja pojedinca su nepostojana jer su vezana za osjećaj i emotivne reakcije. A, kako je rekao Rainer Maria Rilke: „Niti jedan osjećaj nije konačan.” Niti je pojedinac isti s vremenskim odmakom i čim taj pojedinac krene prebirati po sjećanjima, po prošlosti, nailazi na poremećen slijed, na boje koje su s vremenom apšisale, i oblike koji su se izvitoperili. Čak i kad s nekom osobom dijelimo sjećanje, netko će reći: nije bilo tako – bilo je ovako. Sve u svemu, neka moja sjećanja s otoka (iz prve ruke kao i iz tuđih priča) jesu utjecala na stvaranje ovog romana, ali s odmakom, drugačijim osjećajem i drugačijom rasvjetom, iz neke nove perspektive. Suzana koja je živjela na otoku nije ista Suzana koja je napisala „Prolazne pojave”.

Jednom možda sjednem i ispišem svoja sjećanja s otoka. Počela jesam, kad sam prošle godine bila na otoku. Za to ispisivanje moram fizički biti na otoku, 100% prisutna jer je tamo početak i tamo je osjećaj autentičniji. Dok boravim u kući u Blatu, običan predmet ima moć potaknuti flešbek. Tamo je jezik drugačiji, mirisi su drugačiji, pa je i moj glas pisca drugačiji.

Možemo li reći da je ovaj roman na neki način vrsta nekog alternativnog, ali ne i manje stvarnog života koji je napisan baš usprkos tvom iskustvu?

Možemo reći da je ovaj roman alternativna stvarnost ispisana na tragikomičan način usprkos mom iskustvu te iz ljubavi prema moru, otoku i pričama. Možemo reći i da je ovaj roman moje čudo jer mi je njegovo pisanje u pojedinim fazama bio jedini razlog za ustajanje iz kreveta i početak novog dana. Za ovaj sam roman od Ministarstva kulture dobila Potporu za poticanje književnog stvaralaštva u 2020. godini. To mi je bilo od velike važnosti, i imala sam obavezu te rok, ono nešto što gura prema naprijed.

Tvoji likovi pokušavaju doći do vlastitog mira ispravljanjem pogrešaka iz svoje prošlosti, jedni više a drugi manje uspješno. Jesmo li sposobni uopće kritički pristupiti svome nasljeđu tek kad se ne moramo opravdavati, ni sebe ni svoje reakcije?

Kad govorimo o kritičkom pristupu općenito, postoji dobronamjerna, konstruktivna kritika i postoji zlonamjerna, otrovna kritika. Mislim da za bilo kakav kritički pristup pojedinac prvenstveno treba prihvatiti svoje pravo lice i pravu narav jer ako pojedinac nije sposoban biti iskreni prema sebi, nije sposoban biti iskren ni prema drugima. Nasljeđe je neizostavan dio našeg pravog lica i prave naravi. Kako ja na to gledam, nasljeđe nas oblikuje djelomično. Između ostalog, od ranog djetinjstva učimo o nasljeđu, ali pritom učimo i o kritiziranju i opravdanjima. Učimo od naših roditelja, baka i djedova, učimo od sredine u kojoj odrastamo i u kojoj se formiramo, učimo od institucija. Nasljeđe je konstantno izloženo kritikama i opravdanjima. U pokušaju odgovora na pitanja tko smo i što smo, s godinama smo usavršili i kritiziranje i opravdavanja. Naše nasljeđe uključuje žive i mrtve. Zato bi uz groblje možda trebali imati Muzej opravdanja. I obavezni dodatak oporuci za ispisivanje finalnog opravdanja za u Muzej opravdanja, u slučaju ako netko živ za nešto kritički „udre“ po pokojniku: jer je za sobom ostavio shit-show ili nepriznatog potomka ili je bio iskren i povrijedio tuđe osjećaje ili je na unuka prenio srčanu manu ili na unuku veliki kvrgavi nos.

Ponekad imamo problem pogledati se u ogledalo (ne svi, naravno, nije da generaliziram). Ne možemo prihvatiti svoj vanjski izgled, ne sviđaju nam se tanke prabakine usne, ili majčine premale grudi, ili očeva boja očiju… Ali to izvana se može promijeniti, uljepšati i korigirati da bismo se u vlastitoj koži osjećali ugodnije. Ali što je s onim što se ne vidi, što potiskujemo, nasljeđe kojeg se sramimo i najradije bismo ga poništili? Kaže se da najteže bitke pojedinac vodi sam sa sobom, u tišini. Nasljeđe je nekad lakše negirati nego mu kritički pristupiti ili ga prihvatiti.

Imam tople i mile makedonske smeđe oči koje sam naslijedila od majke, dok mi pogled ne obuzme teška očeva dalmatinska ćud koja je u njegovu slučaju povremeno graničila s ludilom. Sramila sam se svojih roditelja i svog nasljeđa odrastajući na otoku u skučenoj sredini u kojoj svi o svima sve znaju i u kojoj je bilo od presudne važnosti što će čeljad reć.

Opravdavala sam se za majčinu ekavicu i ćirilicu, opravdavala sam se za očevo problematično, iracionalno ponašanje, usput sam se opravdavala za vlastito postojanje. Kao mala sam maštala o tome da su me zamijenili u bolnici, da je došlo do neke greške. Bilo je potrebno da se odmaknem i bile su potrebne godine da vidim širu sliku, da prihvatim svoje nasljeđe, kao i to da nisam moji roditelji/preci niti sam njihove greške. Da, imam njihove gene, i kompliciranu obiteljsku povijest, ali i svoj OIB te vlastitu odgovornost. Po rođenju mi je život dodijelio karte kakve mi je dodijelio, ali „igra“ ovisi o meni. Ali, unatoč svemu, ponekad sam umorna od opravdavanja, i koliko god suludo zvučalo, dan danas nekad po automatizmu i na kompliment reagiram opravdanjem.

Koji te roman posljednji oduševio?

„On the Road: The Original Scroll” Jacka Kerouaca, legendarni prvi draft, objavljen 2007. Oduševila me ta spontana proza, lišena kulture samocenzure. Kerouac je tu prvu originalnu verziju romana napisao u jednom paragrafu, na roli papira, u tri tjedna (Truman Capote je svojedobno rekao da to nije pisanje već tipkanje). Nisam čitala uređeno, prvo objavljeno izdanje iz 1957. Ali budem, zanima me i ta uređena, cenzurirana verzija. Legenda kaže da je uz Bibliju, roman „Na cesti” knjiga koja se najčešće krade u knjižarama. I da zato u New Yorku knjiga „Na cesti” često nije na policama, nego iza pulta. S knjigom „Na cesti” sve je nekako legendarno, osebujno i intrigantno.

Post Suzana Bosnić Majcenić: Dok sam radila na romanu u Meksiku, živjela sam parodiju, kaos i apsurd! je prvi puta viđen na Ziher.hr.

Nakon kratke veljače, zakoračili smo u novi mjesec, a to znači i istraživanje što je novo u kinu! Provjerite naslove i dogovorite poneki odlazak u obližnje kino u ožujku.

„Creed III”, 2. ožujka

Treći dio boksačke franšize o Rockyjevom nasljedniku donosi priču o Adonisu Creedu koji uživa u zasluženoj mirovini, koja biva prekinuta naglim dolaskom prijatelja iz djetinjstva s kojim ima nerazriješene račune – račune koji se mogu poravnati samo borbom u ringu. Hoće li Creed uspjeti protiv borca koji nema što izgubiti?

Redateljski debi Michaela B. Jordana, ujedno i glavne zvijezde filma, u kojem se osim njega vraćaju i Tessa Thompson, Wood Harris, Phylicia Rashad i Florian Munteanu, dok Creedovog protivnika glumi zvijezda prošlomjesečnog „Ant-Man i Wasp: Kvantumanija” , Jonathan Majors.

Ovo je ujedno i prvi nastavak franšize u kojem se ne pojavljuje Sylvester Stallone kao Talijanski pastuh Rocky Balboa.

Najavljen je i četvrti dio te razne spin-off verzije likova.

„Vrisak 6”, 9. ožujka

Po prvi puta, naši junaci, ili ono što je ostalo od njih, odlaze iz ukletog gradića Woodsboroa kako bi sreću pronašli u Gradu koji nikada ne spava, New Yorku. No, ni zlo nikada ne spava te će se ekipa iz Woodsboroa morati ponovno suočiti s nikad opakijim i krvožednijim Ghostfaceom.

Kultni serijal horora s primjesom komedije i misterije vraća se još jednom na velike ekrane, ovoga puta s povratnicama Melissom Barrerom, Jennom Ortegom, Hayden Panettiere i Courteney Cox te novim krugom sumnjivaca koje čine Henry Czerny, Liana Liberato, Dermot Mulroney, Tony Revolori, Josh Segarra i Samara Weaving.

Glazbu je skladao Brian Tyler.

„Punim plućima”, 9. ožujka

Iznenadna smrt prijatelja okupi staro društvo te se ubrzo noć žalovanja pretvori u sjećanja na dobra stara vremena.

Film redatelja i scenarista Radoslava Jovanova u kojem glume Aleksandra Naumov, Judita Franković Brdar, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat, Hrvoje Barišić i drugi.

„Shazam! Bijes bogova”, 16. ožujka

Nakon pobjede nad zlim doktorom Sivanom, Billy „Shazam” Batson i njegova proširena obitelj superheroja moraju se suočiti s Atlasovim kćerima, božicama koje ih žele unišititi i upotrijebiti oružje koje bi moglo uništiti svijet.

Superherojsku obitelj i njihove suradnike čine Asher Angel, Zachary Levi, Jack Dylan Grazer, Adam Brody, Djimon Hounsou i drugi, dok njihove neprijatelje tumače Helen Mirren, Lucy Liu, Rachel Zegler i ostale.

Nastavak je ponovno režirao David F. Sandberg, a glazbu skladao Christophe Beck.Riječ je o još jednom superherojskom ostvarenju DC-evog svijeta koje svakako vrijedi pogledati.

„65”, 16. ožujka

Svemirski pilot zabunom završi na Zemlji prije 65 milijuna godina te je prisiljen probiti se kroz nepoznat teren nastanjen prapovijesnim bićima u epskoj borbi za preživljavanje.

Adam Driver, Ariana Greenblatt i Chloe Coleman glume u ovom znanstveno-fantastičnom akcijskom trileru scenarista horora „Mjesto tišine” koji ovog puta preuzimaju redateljsku palicu i producenta Sama Raimija, redatelja kultnih horor i superherojskih filmova.

Glazbu je skladao legendarni Danny Elfman.

„John Wick 4”, 23. ožujka

Kako bi pobijedio Visoki stol i zauvijek napustio misteriozni svijet plaćenih ubojica, vješti John Wick mora pobijediti nove smrtonosne neprijatelje na putu koji će ga voditi od New Yorka, preko Pariza i Osake do Berlina.

U toj smrtonosnoj potjeri Keanuu Reevesu se pridružuju Ian McShane, Lance Reddick, Laurence Fishburne, Bill Skarsgård, Donnie Yen, Hiroyuki Sanada, Clancy Brown, Rina Sawayama i brojni drugi.

„Dungeons & Dragons: Čast lopova”, 30. ožujka

Adaptacija legendarne videoigre o šarmantnom lopovu i njegovoj neobičnoj družini koja planiraj nevjerojatnu pljačku kako bi vratili izgubljenu relikviju koja ne smije pasti u pogrešne ruke.

U filmu redatelja „Noć igre” glume Chris Pine, Michelle Rodriguez, Regé-Jean Page, Justice Smith, Hugh Grant i drugi.

Post Akcija, superheroji i domaći naslov u ožujku je prvi puta viđen na Ziher.hr.