“Depresivna sam”, rekla sam mužu. “Opet?” “Opet.”

“Moram nešto kupiti. Što misliš, da kupim novu zahodsku školjku?” “Čuj, u takvim smo godinama da nemamo previše vremena. Ugodi si.”

Sjela sam u auto. Vozim samo kad sam inspirirana, srećom vozači oko mene ne znaju da je u njihovoj blizini serijski ubojica.

Ušla sam u prodavaonicu. Dočekao me mlad prodavač. Bio je ozbiljan i nekako tužan. Svako pogrebno poduzeće primilo bi ga u stalni radni odnos bez intervjua.

“Izvolite, gospođo.” “Ja sam na internetu vidjela zahodske školjke poznate marke, zaboravila sam joj ime, znam da su moji tanjuri iste marke, ako vam to može pomoći?” “Znam na što mislite. Vaša se školjka razbila?” “Nije, ali…”

“Prepoznao sam vas. Pogledat ću u naš kompjuter. Vi ste pred dvije godine kod nas kupili tuš kabinu, tuš kadu, dvije zahodske školjke i bide. Ne razumijem.” “Imam istu marku tanjura, htjela bih uskladiti školjku i tanjure, želim živjeti okružena lijepim stvarima. Kako ne razumijete?”

“Što će vam to?” “Kako što će mi to, htjela bih novi model, onaj koji nema zub, ispod zuba se zadržava prljavština, ja svakoga dana moram ruku turati u onu rupu i čistiti….” “Kupili ste kod nas dvije školjke, znači imate wc za goste?”

“Imam.” “Pa zašto čistite vašu školjku svaki dan, tko će u nju gledati osim vas? Gospođo, uživajte u životu…” “Ogroman dio života provodimo u kupatilu, mislila sam da je bitno da gledam u lijepu školjku bez onog zuba, a i daska mi je žuta po rubu…”

“A što će vam to? Sve daske požute po rubu, mislite da će vam nova daska zauvijek biti bijela, da će vas nova školjka usrećiti…”

“A da kupim nova vrata za tuš kabinu, moja su glatka, ovdje vidim da prodajete zamućena vrata…” “A što će vam to? I kabina vam je nova.” “Za moja prozirna vrata mi se hvata kamenac, stalno ga čistim…” “A zašto ga stalno čistite, uživajte u životu, čini mi se da vi, gospođo, previše vremena provodite u kupatilu. Sreća je u šetnji. Vidite kako je krasan dan.”

Izašla sam iz prodavaonice depresivna i bijesna. Koji bezobraznik. Srećom, u blizini je bio ogroman vrtni centar. Kad već ne mogu kupiti skupu školjku i uživati u njenoj ljepoti mogu sebi kupiti, uštedjela sam masu para zahvaljujući onom mrgudu, krasan cvijet ili čak stablo.

Srce mi je zaigralo kad sam ugledala divovsku slonovu nogu i bonsai nešto. Na popustu dvjesto eura. Super. Stavila sam dva dragulja u košaru i tužno se vukla prema kasi jer mi je u uhu neprestano zvonila rečenica: “A što će vam to?” Razmislila sam. Puna mi je kuća cvijeća, imamo ogroman vrt, najveća mi je tlaka prskati i zalijevati cvijeće, što će mi još i ova briga? Izvukla sam biljke iz košare i izašla.

Sjela sam u auto. Želim biti sretna, želim biti sretna, želim kupiti nešto. Ušla sam u tržni centar. Već godinama izbjegavam tu prodavaonicu rublja. Dosta je bilo! Prodavačica me nepovjerljivo gledala očima zastrtim velikom količinom dlaka. “Izvolite.” “Imate li veličinu XXXL?” “Naravno”, nasmiješila se, iza nas je korona, ta se veličina najviše traži.” “Uzimate karticu, mogu li platiti na rate?” Osmijeh.

Ušla sam u kabinu i sa sebe skinula Triumph gaće koje godinama kupujem, a na sebe navukla gaće od prave svile osute engleskim ružicama i grudnjak u koga je gotovo nevidljivo bilo ugrađeno čak šest žica. Preko svega sam navukla steznik od specijalne svile, boje kože.

Prodavačica je rekla : “Skinut će vam deset kila, a ispod prozirne bluzice izgledat ćete kao da ste goli…” Navukla sam i bluzicu koja nije bluzice nego gornji dio pidžame, ali danas je nošenje pidžami za svečane izlaske posljednji krik. Nisam se pogledala u ogledalo.

Prodavačica mi je sve upakirala u svileni papir i stavila u ogromnu kutiju pa u ogromnu vrećicu, zašto naplaćuju vrećice s logom, i još dodala ružičastu mašnu. Na dvanaest rata.

Ušla sam u kuću. “Što si kupila? Kad stiže školjka? Ranko je rekao da će ti je montirati čim ga nazoveš.” Ranko. Vodoinstalater. Moja velika ljubav.

Stavila sam kutiju na stol pa krenula iz nje izvlačiti komad po komad. “Vidi”, rekla sam mužu.

“A što će ti to?”

(Ilustracija: Midjourney)

 160 total views,  160 views today

Haški sud izdao je nalog za uhićenje Putina pod sumnjom da je odgovoran za nezakonite deportacije ukrajinske djece… Nema nikakve potrebe citirati optužnicu Haškog suda jer je nebitna. Sud je izdao nalog za uhićenje Putina zato jer je Putin Putin.

Svi znamo tko je Putin. Znamo li nešto o Međunarodnom kaznenom sudu (ICC)? Kakav je to sud? Čime se bavi?

ICC je stalni međunarodni sud stvoren za suđenje osobama optuženim za genocid, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločin agresije. Nakon genocida u Ruandi sredinom 1990-tih i zločina u bivšoj Jugoslaviji, međunarodna zajednica je osnovala ICC kako bi spriječila odgovorne za teške zločine, uključujući visoke dužnosnike, da izbjegnu pravdi. Jasno vam je da je Putin “visoki dužnosnik” koga ICC želi privesti pravdi. Tko je za Sud? Svi. Tko je protiv? Nitko.

Nitko? Ameri su protiv. Pa je tako dana 11. lipnja 2020. predsjednik Donald Trump izdao izvršnu naredbu kojom odobrava zamrzavanje imovine i zabranu obiteljskih putovanja dužnosnicima ICC-a i svima koji pomažu u istragama ICC-a.

Ali to nije sve. SAD je2019. poništio vizu tužitelja ICC-a u znak odmazde za ono što je tada bila potencijalna istraga u Afganistanu. Richard Dicker, direktor međunarodnog pravosuđa pri Human Rights Watchu je rekao:

“Ciljajući na ICC, Trumpova administracija nastavlja svoj napad na globalnu vladavinu prava, stavljajući SAD na stranu onih koji počine i prikrivaju teška zlostavljanja, a ne onih koji ih kazneno gone. Gorka je ironija da, iako SAD traži mirovni sporazum u Afganistanu, udara one koji traže pravdu za užasne zločine u sukobu u Afganistanu i Palestini. ICC bi mogao odigrati vrijednu ulogu u suzbijanju nekažnjivosti koja je desetljećima poticala zlostavljanja.”

Jeste li znali da je američki državni tajnik Mike Pompeo 17. ožujka 2020. prijetio dvojici članova osoblja Međunarodnog kaznenog suda? Prozvao ih je po imenu, ustvrdio da izlažu Amerikance opasnosti i nagovijestio da bi SAD mogao djelovati protiv njih, kao i protiv drugog osoblja ICC-a i njihovih obitelji.

Pompeo je i najavio da bi SAD mogla upotrijebiti ekonomske sankcije ako ICC nastavi istraživati američke građane. Ove prijetnje samo odvraćaju pozornost od neuspjeha SAD-a da pozovu na odgovornost počinitelje mučenja i drugog zlostavljanja u CIA-inim “crnim mjestima”.

ICC ulazi samo tamo gdje nacionalna tijela istinski ne istražuju teške zločine. Autorica Elizabeth Evenson čiji dio članka objavljenog 19. ožujka 2020. citiram ovdje završava tekst, “žrtve zločina diljem svijeta računaju na ovaj sud kada su sva druga vrata pravde zatvorena.”

Treba li se Putin bojati suda čijim članovima Ameri prijete smrću, zabranom kretanja, blokiranjem imovine, ako se pozabave Amerima već desetljećima svjetskim zločincima bez konkurencije?

Sve ovo oko Putina i Međunarodnog kaznenog suda bila bi još jedna američka lakrdija da nije još jedna američka uvreda svim ljudima koji misle svojom glavom, ali nemaju baš nikakvu moć. Veliki dio Kugle već godinama užasno pati u kandžama Amera. O tome pišu samo oni koji nemaju što izgubiti ili luđaci opsjednuti potrebom da kažu Istinu. I jedni i drugi gube vrijeme.

Pa tako i ja.

 57 total views,  57 views today

Sa “Lagunom” dogovaram novi projekt. Do sada sam s njima imala fenomenalna iskustva. Hrvatski izdavači su u pravilu ekipa slizana s onima iz vlasti, žive od potpora i boli ih kurac za pisca. Čak ih i ne boli. Njima još nitko nije rekao da bez pisaca ne bi bilo njih.

Njihova takozvana godišnja ili stoljetna “izvješća” o prodaji su u usporedbi s onima iz Lagune, blago rečeno, uvreda za iole pristojnog čovjeka.

Doduše, to je opće poznat, kultura, pa tako i književnost, ima u Hrvatskoj status bolesne kurve u bordelu. Našoj ministrici kulture je preči zadatak otići u Kijev i tamo “pomoći” ukrajinskoj kulturi, pitam se kako, nego pogledati u septičku jamu kojom upravlja.

Znam da serem na temu koga baš nikoga ne zanima, ovo je bio samo mali uvod u moj veliki problem. Bila sam u Beogradu nekoliko dana, za dušu, i susrela se sa gospodinom Papićem, vlasnikom Lagune. Do sada smo se fenomenalno slagali, tip imponira, nedavno je proglašen jednim od najboljih menedžera na svijetu… Je li došao kraj našoj ljubavi? To ćete mi vi reći. Bilo bi krajnje vrijeme da nešto učinite za mene, drage moje čitateljice, dragi moji, ako vas ima, čitatelji.

Elem, razgovarali smo o mom novom projektu, ja sam predložila naslov “Muž, jež i sperma”. Isti sam tren skužila da je nešto divlje u zraku. Gospodin Papić me začuđeno pogledao i pitao me jesam li sigurna i da li je on dobro čuo? U pravu ste. Ništa nije imao ni protiv muža ni protiv ježa, ali sperma…

Da li sam kad čula da neka knjiga u naslovu ima spermu? Može li bez sperme? Zapravo, moralo bi bez sperme. Zašto, pitala sam. Zato jer… Onda sam ja rekla da je Laguna izdala i prodala tisuće knjiga koje imaju u naslovu seks, jebi ga, jebite se, jebo ti, jebo on, jebali mi svi… Uzalud. Mijenjajte spermu.

Srećom, u Beogradu imam mnogo prijatelja iz književnih i kulturnih krugova koji su ili izdali ili pročitali mnogo knjiga. Svi misle isto. Sperma mora letjeti iz naslova. I opet sam pitala zašto.
Zato jer tebe “najviše čitaju žene, a žene baš ne vole spermu…”

Štooooo? Da nije bilo tatine sperme ne bi bilo nas. Tko je rekao da žene ne vole spermu? Gdje su rezultati naučnih istraživanja? Svakoj ženi je baš sperma odredila životnu putanju. Bez sperme muškaraca koji su prošli kroz naš život tko zna kako bi ti životi izgledali? Ženski život “na suho” nije nešto što mene čini ludom od sreće. Ne govorim o životu koga trenutno živim.

Poznati srpski izdavač i moj veliki prijatelj rekao mi je da se sperma ženama “gadi” jer je gledaju u pornićima u ogromnim količinama. Tamo one loše plaćene sirotice gutaju danju i noću, logično je da žene suosjećaju sa njihovim patnjama i da će, kad vide spermu u naslovu, pobjeći od knjige k’o hrvatski pisac od hrvatskog izdavača.

????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Rekla sam mu ono što znaju svi koji prate porno industriju. Ja sam ta. Sperma u pornićima nije sperma nego lijek protiv gastritisa koji se istiskuje iz plastičnih vrećica. Tko bi iz onih sirotih jebača izvukao onoliko sperme koliko treba njihovim gospodarima?

Već mjesecima svoj gastritis liječim srpskom “spermom”, ne želim navesti ime lijeka jer me nisu platili da ih reklamiram, lijek je fenomenalan, uz njegovu pomoć možeš jesti i piti što ti padne na pamet, a ipak nećeš u pet ujutro grickati Gastal bez ikakvog efekta.

Baš zanimljivo. Je li to zaziranje od sperme posljedica odrastanja u katoličkoj kulturi? Naši djecojepci mogu podnijeti spermu samo u dječjoj guzici ali ne i na trbuhu ili u ustima žene koja nije udana ili jest udana, ali gutanjem ubija milijune katolika pa je i to neprihvatljivo.

Zašto je sperma nešto odvratno? Svatko kome sam spomenula moj genijalni naslov, bez obzira na spol, iskrivio je usta. U kakvom vremenu živimo? Normalnije nam je gledati leševe u Ukrajini i političare koji zazivaju ubijanja, klanja i paljenja, nego baciti oko na kapljicu ili slap, ako je riječ o onom lijeku, žućkaste tekućine.

Toliko od zapanjene mene. Što vi mislite o temi? Da li se vama sperma gadi ili biste je u naslovu mogle, mogli, progutati? Javite mi. Razumijem, tražite od mene da kažem o čemu se u knjizi radi da biste mi mogli pomoći.

Tema je banalna. Priča govori o mužu, ježu i spermi.

 142 total views,  142 views today

Osmi mart! Koja sreća! Danas me neće prebiti, bit će previše pijan, slavit će Dan žena. Šef nam je rekao, žene, danas radite do jedan. Koja radost. Na trgovima će nam političari dijeliti ruže. Kako je lijepo biti žena.

Večeras će navući kondom, zna da ne želim djecu. Na moj dan mora biti sve po mom. Jučer je na mene krenuo nožem. Neće me ubiti na Osmi mart, čekat će deveti, imat ću vremena oprati rublje, skuhati ručak i odvesti djecu u vrtić, da ne gledaju.

Danas me neće pojebati na svom radnom stolu, mora majku i ženu odvesti u restoran. Osmi mart je Međunarodni dan žena, zato će mi sin reći, sretan Dan žena, mama. Sinoć je sakrio u ormarić sa cipelama crvenu ružu koju je za mene kupio u Lidlu. Dobila sam je danas. Možda bih mu trebala oprostiti? Ne voli nju, voli mene, ja sam majka njegove djece, da me ne voli ne bi mi kupio ružu u Lidlu.

Danas idem s prijateljicama na kavu i neću kuhati ručak i neću četkicom za zube čistiti tuš kabinu i nisam jutros, dok sam pišala, papirnatim ubrusom prala pod kupatila. Danas je Osmi mart, Međunarodni dan žena.

Konačno. Stigla mi je dostava, bio je doma jer se diže kasno. Ne radi jer ne želi raditi za siću. Ne želi biti rob, on je ljudsko biće. Vidio je kamion i dostavljača, a ja sam pred njim razderala paketić pa je vidio i torbicu. Rekla sam mu da košta četrdeset i pet eura. I osjećala sam se baš dobro. Jebi se, pomislila sam, mogu raditi što me volja, danas je Osmi mart. Šutio je. I on zna da je danas Osmi mart.

Htio me jebati jutros u šest ujutro. “Odjebi”, rekla sam, “danas je Osmi mart.”

Gledala sam u noge, gledala sam međunožje, gledala sam u brkove u ogledalu koje povećava deset puta. Dlakava sam, ali nisam uzela britvicu. Ako danas neću biti žena, kad ću?

Poklonio mi je tange i grudnjak. Tange su od sintetike, dobila bih gljivice. Grudnjak je njezin broj, možda se zajebao? Sranje sam bacila u kantu za smeće. Gledala sam ga ravno u oči. Pomislila sam, ako me danas prebiješ, odlazim, danas je Osmi mart.

Šef mi je rekao, zašto ste došli, niste čuli da danas žene smiju ostati doma? “Zašto?” “Danas je Osmi mart.” “Odjebite”, rekla sam, “ja danas smijem slaviti gdje me je volja.” Sutra ću najebati jer je sutra deveti mart i svaki dan u godini je za mene deveti mart osim Osmog marta.

Mama mi je rekla da su danas sve žene u domu dobile pelenu viška.

Kći mi je rekla da će se razvesti sutra.

Unuka mi je rekla, sretan ti nešto, nona, zaboravila sam što.

Jednom davno živjela je žena koja se zvala Rosa Luxemburg. Rekla je: “Sloboda je uvijek za one koji misle drukčije.” Čitav se život borila za slobodu svih ljudskih bića, pa su je ubili.

Mi, moderne žene ne mislimo da je sloboda potrebna, da se za nju treba boriti, da za nju treba ginuti, da bismo trebale misliti drugačije. Nas veseli skraćeno radno vrijeme na Osmi mart i uvela ruža i muž koji nam danas neće razvaliti glavu.

Nekad je živjela i Clara Zetkin. Ni jedna ih žena danas neće zaguglati, Čemu borba kad su sve naše bitke izgubljene?

Danas, na Dan žena, i jedna i druga se okreću u grobu. Svijet je gori nego ikad, na Kugli, službeno, postoji 27 milijuna robova, uglavnom žena i djece.

Uzalud su živjele naše prethodnice Rosa i Clara i mnoge druge koje su životom platite naše pravo da nam danas osmoga marta 2023. cvijet u raspadanju izmami osmijeh.

Mi žene, ma gdje bile, imamo samo jedan problem. Nemamo hrabrosti sebi pucati u glavu. Samo mrtva žena je slobodna žena.

(Ilustracija: Midjourney)

 434 total views,  434 views today

Otkako imamo Hrvatsku Istrijani već godinama na izborima biraju opskurne likove. Sjetimo se Jakovčića. Nikad nije bilo jasno je li političar, lopov, biznismen ili, kako je sam u jednoj teve emisiji priznao, samo prostodušni preljubnik? Svoje dugogodišnje bavljenje politikom u zlatu je naplatio, naravno, narod ga je izabrao, sve je bilo legalno, nije bilo laži, nije bilo prevare.

Na njega neodoljivo liči Grgur Ninski Istrijanski, dvometraš Peđa Grbin koji je, osim po visini i tonaži, poznat i po poštenju. Ta Moralna Vertikala stalno se ukazuje na ekranu i govori, tko o čemu, kurva o poštenju, o poštenju. O hadezeovskoj korupciji. O lopovima hadezeovcima, o krađi tu, krađi tamo, krađi ovdje, krađi ondje.

Bilo bi to za svaku pohvalu, što će oporba činiti nego analizirati lopovluke onih na vlasti, da sam gospodin nije, doduše, zasad, samo sitni lopov. Muljao je uvaženi Grbin Veliki oko naknade za odvojeni život. Kad su ga ćopili, kako bi rekli nenadahnuti hrvatski teve novinari, “sa rukama u pekmezu”, obećao je da će tisuće ukradenih kuna uplatiti “u dobrotvorne svrhe”.

Zajebava Grbin, ali mu godinama prolazi. On koji tako jasno svima nama objašnjava što je pravo, zakon, pravda i pravica, nije shvatio da bi se, da se ponaša u skladu s onim što govori, trebao zahvaliti na političkoj stolici koja je vjerojatno posebno za njega napravljena. Treba moći izdržati toliku količinu težine i morala.

E, moji Istrijani. Uz najbolju volju nisam zapamtila kako se zove vaš novi politički trofej. Mislim na gradonačelnika Pule. Gdje ste ga našli? Jakovčiću su od starta slabost lova, žene i vino. Ovom drugom lova i pečena dječica ovčja. Sve to nekako ide uz politiku, ipak su političari mužjaci kojima je najbitnije ono na se, u se i poda se, ali ovaj treći…

Da ne povjeruješ. Lik se bavi glazbom. Lik je proučio “cajke”. Lik je odlučio da “cajke” neće u njegovu butigu, a njegova butiga su svi pulski “javni prostori”. Što su “cajke” i što je “turbo folk” ne mogu se dogovoriti ni ugledni, hrvatski muzički kritičari i kritičarke pa ih ni ja neću pokušati definirati.

Ipak, nešto malo znam.

“Cajke” su pjesmuljci koje pjevaju “oni tamo”, a masovno ih slušaju ovi ovdje. Pjevači i pjevačice ne pozivaju ni na kakva klanja ni mržnju, ni nasilje, dapače, zavijaju na temu ljubavi, rastanka, sastanka… Kud ćeš bolje. Tko na to želi rezati žile, neka reže. Po kojim kriterijima bilo koji političar takvu glazbu smije zabraniti u “javnim prostorima”?

Slažem se da bi se u “javnim prostorima” trebala organizirati dešavanja koja će nas sve skupa produhoviti i oplemeniti. Ali, kad bismo u Hrvatskoj uveli kriterije osnovne pristojnosti onda bi se mnoge “javne zgrade” morale pod hitno zaključati.

Nabrojit ću samo neke: sabor, prostorije vlade, zgrada ministarstva kulture, zgrade svih hrvatskih sudova, sve katoličke crkve, sjedišta svih političkih stranaka… Kako vidimo, tako nešto nikome ne pada na pamet. Hrvatskoj su cajke i turbofolk očito rana koja najviše boli. Strašno je što likovi poput onoga iz Pule imaju moć da se ponašaju bahato i da misle da su netko. Misle da su netko jer oni jesu netko. Koliko god bili neznalice, priprosti, zlobni i neobrazovani.

Neobrazovana sam i ja. Priznajem, o glazbi znam malo ili ništa. Ipak, nije da baš do mene ne dopire turbo slušana hrvatska glazba. Pustit ću vam je na kraju teksta. Tko izdrži do kraja, svaka mu čast.

Lik se zalaže za utrpavanje kurčeva u sve ženske otvore, u pomoć zove i “buraza” jer ženi je, je li, i šest malo, lik koga bih ja zaključala sa “burazom” i tatom u betonsku ćeliju, neka ga tamo trpaju jedan drugome dok ih ja ne otključam… E, taj slušani lik je hrvatski umjetnik i što nije nebitno, rođeni Zagrepčanec. Uz njegovo se ime vezuje čak i nagrada “Porin”.

Pa kad je tako… Zatvorimo “javne prostore” za cajke, a ostavimo i dalje otvorenima za “umjetnike” koji promiču silovanje, za ženomrce i perverznjake koji nemaju mnogo veze s umjetnošću, ali imaju s nasiljem i mržnjom.

Hrvatska. Bila i ostala. Mala zemlja za velike gadove.

(Ilustracija: Midjourney)

 66 total views,  66 views today

Organizatori iz Herceg Novog pozvali su me na Praznik mimoze. Nisam bila oduševljena. Herceg-Novi je u odnosu na Rijeku bogu iza nogu, još ako krene nevrijeme… Dogovore sam prepustila agentu vjerujući u njegovu fantastičnu sposobnost pristojnog odbijanja.

Nisam bahata, ali ljudima u mojim godinama svaki je put izazov. Moj agent je toliko bio oduševljen pregovaračicom s druge strane mobitela da mi je rekao da će on otići, ako neću ja. Srećom me dva dana prije puta nešto opako stislo oko srca. Jes!

Liječnik mi je rekao, možete putovati kamo hoćete, ništa vam nije. Pa smo krenuli dan prije jer je prognoza za nedjelju bila jednaka smaku svijeta. I bio je smak svijeta. Na putu se našao i jedan naš biskup koga je od ledene smrti spasilo višesatno moljenje krunice i tri ralice. Jebiga. I Bog sebi bira društvo.

Godinama putujemo Hrvatskom, uvijek autocestom, tako da ja pojma nisam imala koliko je Hrvatska, ona uz obalu, nevjerojatno ružna. Kućerina na kućerini, “apartmani” u svim nijansama Barbikine podsuknje, baš sve balkonske ograde od rostfraja, ne znaš gledaš li odvratnu dalmatinsku fasadu ili gadnu opatijsku.

Zašto svi hrvatski investitori imaju isti neukus? Zašto u Hrvatskoj ne postoji netko tko bi ovu zemlju zaštitio od arhitektonskog kiča? Postavljam glupa pitanja. Zašto pokojnu Hrvatsku netko nije zaštitio od neprijatelja svih profila? Da jest, ona bi postojala.

Nisu samo kućerine ružne. Pelješki most izgleda, kad se njime voziš, kao da putuješ asfaltiranom, kozjom stazom okovanom tonama bezobličnog željeza. Kad siđeš s rugobe ugledaš Pelješac. Čovjeka srce zaboli kad vidi ogromne rane iskopane u prekrasnoj prirodi. Da li nam je to sranje od mosta zaista trebalo? Jest jer je tako Hrvatska postala “cjelina”.

Tolike pare potrošiti da bi nešto što ne postoji u komadima postalo “cjelina”? To je prije zločin nego domoljubni čin. Doduše, ne smijemo zaboraviti koliki su razbojnici u svoje džepove strpali ogromne provizije. Nismo se vraćali istim putem jer mi je želudac preosjetljiv, a i dobili smo na vremenu.

Herceg Novi je krasan gradić iako su i na njegovom obodu nikle ružne zgrade, zločin ne poznaje granice. Moja Opatija se pretvorila u ruglo, zašto biti strog prema Novljanima koji su zbog devastacije svoje fantastične prirode jednako nesretni poput mene i jednako nemoćni.

Naši domaćini, preciznije, organizatorice, mome mužu (on je vozio) i meni Praznik mimoze pretvorile su u nezaboravan doživljaj. Da smo poželjeli ptičje mlijeko te bi žene za nas našle negdje neku pticu koju bi pomuzle. Osjećala sam se istovremeno i neugodno i “zvjezdasto”.

Fantastična hrana u Gradskoj kavani, zašto ne smijem jesti, kolači, u njih smijem samo gledati, apartman gospođe Jelene u kome smo bili snimila sam iz svih uglova u namjeri da baš tako uredim svoju kuću. Majstori koje sam zvala i slala im fotke brzo su me ohladili kad su krenuli nabrajati troškove.

Muž je bio zgrožen. “Jesmo li ovdje došli zbog adaptacije kuće ili književne večeri? Daj se sredi.” Da. Sređivanje. Za “zvijezdu”, posebno u mojim godinama, “sređivanje” zna biti problem. Kako se “srediti” tako da izgledaš “prirodno”. Organizatorice su za mene našle gospođu koja je “šminkala Đokovića”. Rekle su da je fenomenalna.

Bila sam skeptična. Đoković je najbolji tenisač na svijetu, ali ja zaista ne bih željela izgledati poput njega. On mi, i kad je našminkan, djeluje nekako poput muškarca. Šminkerica mi je otjerala strah.

“Nisam šminkala Đokovića nego njegovu mamu.” “Super, učinite nešto da izgledam kao gospođa Dijana.” Među ljudima s kojima sam bila te večeri nitko nije spomenuo da sličim na lijepu gospođu.

Pred nastup sam bila izvan sebe jer su mi svi sto puta naglasili, čak i organizatorice, da je tamošnja publika “zatvorena”, “suzdržana”, “pomalo hladna”… Čemu sve to? Putovati satima da bi te netko dočekao “hladno” i “zatvoreno”. Nije li bolje biti doma u toplom i otvorenom?

“Ajmo doma”, rekla sam mužu, “mene je strah.” “Nemaš se čega bojati. Ti odi na pozornicu, a ja ću malo baciti oko na njihova vina, imaju odličnu vinariju.”

Koje smo glupače, mi žene. Privedena sam u Herceg Novi da bi moj muž gledao vina. Sad mu opraštam. On koji voli kupovati vina, ne piti, nije kupio ni jednu bocu, a ja koja ne volim gužvu i mnogo ljudi oko sebe, družila sam se s prekrasnom ekipom. Kako nam je bilo vidite na fotkama, kako je meni bilo neću napisati jer ne volim spominjati suzne oči, pogotke u srce, titranje duše i sve ono o čemu govore ljudi kad im se dogodi nešto zbog čega ostanu bez teksta.

Evo imena, nadam se svih, zbog kojih mi mimoze više ne izazivaju migrenu.

Ana Zambelić-Pištalo, Tatjana Ateljević, Dijana Krivokapić, Danilo Babović, Danijela Đonović, Mira Potpara, Zaga, Jovana Salatić, Miloš Samardžić…

Hvala, ljudi, već mi nedostajete.

Publiko novljanska! Svojom energijom, otvorenošću, toplinom i ljubavlju na fešti ste pojeli i fantastičnu voditeljicu Miru i mene.

Neka smo pojedene. Bilo je to večer za pamćenje.

 8 total views,  8 views today

Jutros sam bila u bolnici. Kod doktora Brusicha, riječke i hrvatske legende koja bi mogla biti svjetska, ali ne želi, bila sam naručena za 08.15. Došla sam četrdeset i pet minuta ranije da bih se mogla na vrijeme naručiti na šalteru broj 2.

Na moj užas tamo je već čekala horda ljudi. Trebala sam doći u šest ujutro. Šalter se otvara u osam. Postoje dva da bi se sve brže odvijalo. U osam se otvorio jedan. Kad sam došla na red sestra je osjetila potrebu da mi objasni kako je gužva jer “nemamo ljudi”.

Prije pregleda otišla sam na mjerenje tlaka i EKG-a. Ujutro sam popila lijek za snižavanje tlaka, antiaritmik i Apaurin. Uzalud. Tlak mi je bio visok jer sam bila sigurna da zbog jezive gužve oko čekanja na upis neću stići na pregled.

Stigla sam. Pred vratima doktora Brusicha u koga mi njegovi pacijenti gledamo kao u boga, čekala je nekolicina ljudi.

Nismo bili nervozni. Dobitak na lotu je biti njegov pacijent. Imati posla s liječnikom koji zna svoj posao, koji je strpljiv i uvijek spreman bolesniku objasniti njegovu bolest je danas u Hrvatskoj ravno čudu. Iz njegove sam ordinacije po tko zna koji put izašla, iako stara i bolesna, mlada i zdrava. Nekako ti život dobije smisao bez obzira na godinu tvoje proizvodnje.

A onda ti zazvoni mobitel pa ti prijateljica krene citirati Plenkovića. Ne pratim što govori veleizdajnik Hrvatske, ali odjeci opasnih gluposti koje bljuje svaki dan ipak dopiru do mene.

To što on i njegova stranka rade Hrvatskoj je nevjerojatno. Bolesnik je opsesivno obuzet dešavanjima u Ukrajini. Oporba je odbila njegov prijedlog da se ukrajinski vojnici obučavaju u Hrvatskoj. Nema dana da im to ne stavlja pod nos. Reži na njih i spominje im još nerođene unuke koji im taj “zločin” nikad neće oprostiti.

Naravno da se ne radi ni o kakvom zločinu. Odluka je prvi čin u povijesti hrvatske oporbe koji je vrijedan svake pohvale. Poruka Plenkoviću i njegovim hajducima je vrlo jasna, rat između Rusije i Amerike nije naš rat. Sudbinu Ukrajine bi trebali rješavati Ukrajinci bez pomoći zemljice Hrvatske koja je u katastrofalnom stanju.

Međutim, Plenkoviću se jebe za Hrvatsku. On ima samo jednu misiju, pušiti Evropi i Americi do posljednjeg živog Hrvata. Lik je ciničan, lik je odvratan, lik je manipulator, lik misli da smo svi koji ga slijepo ne slijedimo izdajice.

Kad smo već kod izdaje. Gdje je gospodin, veliki borac za slobodu Ukrajine, bio devedeset i prve? Čuli smo. Bio je anemičan, zato je izbjegao rat. Čime je protekle godine popravio krvnu sliku? Očito, uništavanjem Hrvata.

To je sad već genocid. Ubija nas “liječenjem”, mori nas glađu, tjera našu djecu i unuke iz zemlje. Oduzeo nam je jezik. Svima nam je sasvim normalno da uđemo u dućan ili kafić i da oni koji tamo rade pojma nemaju što želimo. Da bismo kupili kroasan trebamo se služiti rukama, nogama ili znati bar osnove ukrajinskog jezika. Engleski jedva da može pomoći.

Plenković koji je sebi ukucao u glavu da je Otac Ukrajine radosno ponavlja da, ako i ne obučavamo ukrajinske vojnike, ipak proizvodimo municiju…

Da ne povjeruješ. On, umjesto da čini sve da bi se u Hrvatskoj borio za život nas građana, on se raduje sijanju smrti u nama dalekoj zemlji. Njemu je ubijanje Hrvata svim sredstvima sredstvo da bi… Što? Dobio orden od Zelenskoga? Ulaznicu za njegov klavirski koncert za klavir i kurac?

Zajebavam se iako mi nije do zajebancije. Ukrajina je u ruševinama, ljudi bježe glavom bez obzira, ali Ukrajinu napadaju Rusi. “Brani” je čitav Zapad na čelu s Amerima. Doduše, kad rat završi neće biti Ukrajine, ali političari će naći načina da nam objasne zašto je to dobro.

Nek’ mi bog oprosti, mene Ukrajina nikad nije zanimala. Mene zanima Hrvatska. Veleizdajnik Plenković sa svojim zločincima uništio je Hrvatsku i baš ga briga što o njemu danas misle unuci nas koji nismo imali kamo pobjeći.

Licemjer. Tko mu brani da ode u Ukrajinu, da krene , ako treba i golim rukama, na mrske Ruse, da pogine za “demokraciju”?

To bi, doduše, bio mali korak za Ukrajinu, ali ogroman za Hrvatsku.

(Ilustracija: Midjourney)

 1 total views,  1 views today

Koko je kašljala tri dana. Mislili smo da će proći. Sinoć joj nije bilo dobro. Zaguglala sam Kokinog veterinara i saznala da stanica za hitne slučajeve radi i nedjeljom. Najavila sam se. Veterinar me saslušao i rekao da dođem odmah.

Veterinar na Trsatu je kao i obično bio nježan. Razgovarao je s Koko, pregledao joj zubiće, izmjerio temperaturu, dao antibiotik i dvije infuzije. Dok je ubadao igle u Kokino bolesno tijelo i nju i mene je liječio riječima.

Tad mi je palo na pamet, živim s ljubimcima otkako znam za sebe, da nikad u životu nisam srela veterinara ili veterinarku koji bi bili grubi, prosti, primitivni, neljubazni, divlji, neznalice. Nikad. Može li to biti slučajno, a gledam ih pedeset godina?

Netko će reći, sve oni to dobro naplate. Ali… Ja najmanje petnaest godina plaćam privatno osiguranje, u bolnicu idem vrlo rijetko, pa ipak nalijećem na privatne liječnike, o onima u bolnici da se ne govori, koji su često grubi, hladni, bešćutni i neznalice.

Na ovaj tekst koji će mi se obiti o glavu potaknuo me slučaj, jedan u nizu, gospođe Line Budak koja je imala hrabrosti objaviti najintimnije detalje iz svog zdravstvenog kartona da bi dokazala s kakvim neljudima je imala i ima posla.

Gospođa Budak je sedam mjeseci imala karcinom, a nitko je od liječnika o tome nije obavijestio. Dapače, ovih dana umjesto da preko medija čitamo isprike bešćutnih spodoba, svi mi pacijenti dobivamo udarce u glavu. Šalju nam se jasne poruke, ako vam nije dobro u Hrvatskoj, liječite se u Njemačkoj. Onako kako se liječe naši ministri kad se razbole.

Jesmo li svi mi koji smo zgroženi prostaklukom ministra zdravlja Beroša i njegove divlje horde zapravo razmaženi? Siromašna smo i mala zemlja, sve više liječnika napušta Hrvatsku, oni koji su ostali ne mogu sve ni liječiti ni izliječiti.

Kemoterapije jednostavno nema za sve. Ni antibiotika nema za sve. Ni dobrih liječnika nema. Kako ne kužimo, kakva zemlja, takva medicina. Jasno je to nama, ali znamo i da u Hrvatskoj ima dobrih, pristojnih i poslu predanih liječnika punih empatije. Samo… Kako saznati imena?

U Splitu će specijalist pacijentici dok joj radi gastroskopiju razbiti zube jer se to dešava. U Rijeci znam mnoge specijaliste kojima se to nikad nije dogodilo. U Rijeci radi fantastičan kardiolog, liječi aritmije, kardiološki bolesnici bi u zlatu platili da mogu doći do njega, ne mogu jer ih je previše. Radi u bolnici.

Istovremeno u privatnoj klinici u Rijeci radi pulmologinja koja mi je rekla da imam fibrozu pluća, da sam prestara za presađivanje pluća, da ću umrijeti u strašnim mukama.

Otišla sam na Jordanovac i dobila sasvim drugu dijagnozu. Gospođa i dalje radi. U riječkoj bolnici sam od uglednog ginekologa čula da imam “dobro prokrvljeni rak jajnika”. Nakon dva dana sam od drugog specijaliste u istoj prostoriji čula sasvim drugu dijagnozu. Tko može pacijentici kojoj doktor kaže da ima rak jajnika zato jer ne zna čitati ultrazvuk vratiti živce? Tko može gospođi Lini Budak uputiti dovoljno snažnu ispriku za ono što joj se dogodilo?

Divljaci na čelu hrvatskog zdravstva to sigurno ne mogu, a pacijenti izluđeni lažnim i pravim dijagnozama i čekanjem na nalaze koji nikako da stignu nemaju snage bosti se s rogatima. Rogati to znaju pa bahato pljuju na nas jadnike i tako već trideset godina.

Danas sam razgovarala s prijateljem koji boluje od karcinoma. Radio je preko četrdeset godina, ni dana nije bio na bolovanju, medicinska sestra mu je, dok je u njegovu žilu ulazio otrov i lijek, rekla: “Imate li vi pojma koliko košta kemoterapija?” “Osjećao sam se krivim”, rekao mi je.

Svi se mi, i bolesni i zdravi ovih dana posebno osjećamo krivima jer naši liječnici mnogo rade, zarađuju bijedno, a mi ih ne možemo poslati u Njemačku jer ih je ionako premalo. Zato ćemo jednoglasno podržati njihov štrajk i šutke prelaziti preko sranja koja nam rade i ispada njihovih generala u bijelim kutama.

U Hrvatskoj pravo na milost, osmijeh, lijek i topao pogled imaju samo psi, mačke, ptice, zečevi, hrčci…Jasno je meni da ću za koji sat, dan ili mjesec morati na pregled, pa će mi neki liječnik reći, zašto niste otišli veterinaru?

Ja ću šutjeti iako ću negdje duboko u sebi znati da bi mi bilo bolje da sam otišla. Lijepa riječ i ljubav prema pacijentima bolje liječi nego najskuplji lijek iz ruku neznalica i bešćutnih divljaka.

 560 total views,  560 views today

“Nona, moja razrednica je rekla da si ti spisateljica i da neka nešto napišeš za cure za Osmi…Osmi…”

“Nona, moja razrednica je rekla da si ti spisateljica i da neka nešto napišeš za cure za Osmi…Osmi…”

Krešo je sjedio na mojoj radnoj stolici i držao noge u jordanicama na mom pisaćem stolu.

“Misliš da curama iz tvog razreda napišem neko pismo za Osmi mart?”

“Da.”

“Znaš li ti što je Osmi mart?”

Krešo je žvakao vruće palačinke premazane ekološkim pekmezom od divljih jagoda. “Osmi mart je kad ne smiješ curi reći da je kurva.”

“KREŠO!”

“Što?”

“Curi nikad ne smiješ reći da je kurva.”

“Aha.”

“Slušaš li ti što ti govorim?”

“Što?”

“Curi nikad ne smiješ reći da je kurva!”

“Vidiš ove erdžordanice, ove zelene, ne mogu ih ubaciti u košaricu. Jebote, pokušavam već stoti put.”

“Tko će ih platiti, znaš li ti koji je to novac?”

“Koji?”

“Sto pedeset eura.”

“Ima i skupljih. Napiši to pismo i daj mi 3 eura za okus.”

“Okus? Kakav okus?”

“Ne znaš što je Okus, jebote, nona!”

“Ne psuj!”

“Ti mi govoriš, stalno psuješ.”

“Što je Okus?”

“To su cigarete koje nisu cigarete. Ja pušim jagodu. Oćeš i ti?”

“KREŠO!”

“Ove džordanice nikako da mi uđu u košaricu, koji je to kurac, probat ću na mobitelu, a ti piši na kompu pismo onim kurvama.”

“KREŠO! Cure se ne naziva kurvama.“ „Danas nije Osmi. Piši!”

“Pišem.”

Drage cure!

Osmi mart je dan kada slavimo to što smo žene. Biti žena danas kad imaš trinaest godina znači ne se nakon treninga satima dopisivati s trenerom koji ima trideset.

Biti žena danas kad imaš trinaest znači ne slati fotke svojih golih sisa najboljoj prijateljici jer najbolja prijateljica ne postoji. Svaka će tvoje sise slati dalje.

Biti žena danas u trinaestoj znači ne lijepiti umjetne trepavice. Ne okivati sise u žicu. Ne ih pokazivati dečkima. Dečki svoj kurac pokazuju samo mobitelu, u školi im je u gaćama.

Biti žena u trinaestoj danas znači, koliko god to tebi jadno zvučalo, učiti. Ne sanjaj o pumpanju guzice, sisa i usta. Pumpaj pamet.

Biti žena danas u trinaestoj znači ne slati fotke preko neta nabildanim klincima tvojih godina. Iza fotke „keramičara“, tako su se nekad zvali nosači pločica, često se kriju slinavi šezdesetogodišnjaci koji šalju i lažne poruke i lažne fotke.

Cure, nije normalno kad te lik uhvati za sise, osim ako ti njega nisi prije toga ćopila za kurac. Kad dođeš u tu priliku izbjegni zahvat, među njihovim nogama nema ničega što bi pametnu curu u tvojim godinama moglo usrećiti.

Ako ipak padneš u iskušenje i pošalješ fotku svog međunožja nekom kretenu koji će je dijeliti, nije kraj svijeta. To je samo fotka. Imaš pravo na grešku. Digni glavu i kreni dalje, tko jebe zlobne cure i likove koji te žele povaliti, ali nikad neće.

Kad vidiš nekog lika koji je smash testiraj ga i vidi je li zaista smash ili ipak pass.

Vjeruj u sebe. Ne jebi trendove. Moderno je ono što ti nosiš.

Jasno ti je da su svi tvoji profesori i profesorice idioti. Ne budi ti idiotkinja, ne pokaži im da si ih skužila. Pobijedi ih dobrim ocjenama.

Tvoja je mama glupača, tvoj je otac idiot, i jedno i drugo ti brane da izlaziš noću, da piješ, da pušiš, da se drogiraš i jebeš okolo.

Naravno da su to ljudi iz drugog vremena koji ništa ne kuže. Ali ti bi morala nekako skužiti da se ne mijenjaju ni vremena ni ljudi. Ono što su oni danas, ti ćeš biti sutra, oprosti im glupost.

Da, curo, moraš znati da su tvoji starci, koliko god ludi bili, jedina bića na svijetu koja te vole bezuvjetno i koja će te uvijek voljeti. Budi milostiva prema njima i reci sebi: okej, ne smijem piti, pušiti, drogirati se i jebati okolo, trebam učiti, ali to je privremeno.

Kad odrastem smjeti ću sve to i nitko mi ništa neće moći. I neće.

Sretan ti Osmi mart dan kada ti moj Krešo neće reći da si kurva. Ako ti kaže devetoga marta razbij mu martama jaja i reci mu da ti je njegova nona rekla da to učiniš.

“Krešo, jesi li pročitao moje pismo?”

“Ubacio sam erdžordanice u košaricu. Hvala kurcu!”

(Ilustracija: Midjourney)

 103 total views,  103 views today

Nazvala me Ana. Žena je talentirana umjetnica, ali se ne snalazi s papirologijom. Svaki joj čas treba neka potvrda, a “muž nikako da uskoči”. “Lako je tebi“, ti imaš fenomenalnog muža.

On i ja smo trideset godina zajedno. Nema prijateljice koja mi nije rekla da imam “fenomenalnog muža”. Prije nego razjasnim tko je “fenomenalan muž” moram vam reći tko je prijateljica.

Prijateljica je žena na koju svaka od nas uvijek može računati, prijateljica je žena koja nije ljubomorna na tvoj uspjeh i koja ti baš nikad neće zabiti nož u leđa. Takvu još nisam upoznala, zato ja nemam prijateljicu. Neka mi one tri oproste, ovako bolje zvuči.

Tko je “fenomenalan muž”? To je muškarac koji se pere, ima dobe zube, dobar kurac i puno love. Jedno od toga treba trošiti samo u tebi, na tebe, uz tebe… Da ne nabrajam više poza. Ono drugo neka troši kako hoće, na tebe.

“Fenomenalan muž” mora biti takav prije braka i za vrijeme braka. Kad mu zakaže kurac ili presahne lova otići odvjetniku. Što je tvoje, to je moje, što je moje, to je moje. Sve je tako jednostavno pa ipak milijuni udanih žena diljem svijeta stalno kukaju i traže “stijenu”, “oslonac”, “podršku”, “vječnu ljubav”, “čuvara leđa”, “oca, ali da bude otac”… Žene uglavnom kukaju.

Život žene trebao bi biti jednostavan. Nije.

Popušile smo da nam je vjenčanje “najsretniji dan u životu”, pa nam je rađanje dok nas On drži za ruku “najsretniji dan u životu”, pa nam je odobrenje kredita u banci “najsretniji dan u životu”, pa nam je vrhunski užitak kad On opušteno podrigne nakon “odličnog ručka”, skuhale smo ga prije nego ćemo se uhvatiti pegle. Svršavamo dok sortiramo prljavo rublje, nikad kad umorne pušimo ono čemu veličina u našoj priči nije bitna iako veličina jest bitna. I još moramo uvjerljivo lagati kako deset centi pruža jednak užitak kao i sto eura.

Žene već stoljećima trube u jednu trubu. One su jadnice, one su patnice jer nemaju dobrog muža. Svijet se ruši oko nas, potresi, ratovi, kolera, a naši i svjetski mediji prodaju nam priče kako treba izgledati nevjestina guzica i savršena vjenčanica. Teorija o bijeloj konjusini na kojoj jaše visoki On drži vodu stoljećima.

Svjetske udarne teme su sise poznatih ženki, ljubavnice uspješnih muškaraca, “vjenčanja desetljeća”, glumice koje su s godinama sve ljepše i bogati muškarci koji najžešće jebu na pragu osamdesete.

Frustrirane smo jer imamo stražnjicu poput daske sad kad su u modi kobilje guzice, sise su nam ili broj prevelike ili dva premale, nos nam je preširok ili preuzak, a kirurzi skupi. Hoćemo li takve ikad naći muža, hoćemo li naći muža, kad ćemo naći muža, koliko kilograma treba izgubiti da bi se našlo muža…

U mom malenom svijetu, među mojim prijateljicama top tema je, već godinama, moj “idealni muž”. Naravno da na tu vatru i ja dolijevam benzin govoreći o mojoj “savršenoj ljubavi” jer znam da mi to diže cijenu.

Doduše, ima u toj mojoj priči i istine. Moj muž jest “fenomenalan”, ali nije u tome poanta.

Žena uvijek bira, žena jer odgovorna za to hoće li živjeti s kretenom ili Gospodinom Pravim. Birati treba. Birati, birati, birati, birati… Preko gimnastike do zvijezda. Ako danas nema odličnih lubrikanata koji će vam olakšati muke u lovu, ne znam kad ih je bilo. Mnogi su i jestivi. Probajte onaj od divljih trešanja.

Želim reći, vježbajte, ne noge i ne guzicu. Kontrolirajte kartice, preko interneta vidite ima li nekretnina. Nije sve u kešu. I ne trošite energiju na kukanje, ako mislite naći muža. Trošenje energije izaziva glad, glad izaziva noćne posjete frižideru, noćne posjete frižideru smanjuju šanse za dobar ulov…

Sad ću vam otkriti kako sam se ja dočepala idealnog muškarca. Jednostavno. Doma sam kao i vi imala žabu. Pa sam je, trudeći se godinama i ne birajući sredstva, pretvorila u princa.
U pravu ste. Ne može se od dreka napraviti pita. Tko vam je prodao foru da baš morate živjeti u govnima?

(Ilustracija: Midjourney)

 15 total views,  15 views today

Ponekad ne mogu vjerovati u kakvoj zemlji živimo mi žene hrvatske. Sve se češće šuška kako ćemo mi kurvetine izgubiti pravo na abortus poput naših poljskih sestara. Glave će nam doći napaljeni hrvatski katolički muži koji najbolje znaju kakva žena mora biti da bi zadovoljila njihove kriterije.

Jasni su. Hrvatska žena mora biti “poput Blažene Djevice Marije, savršene žene i majke”. Za to se zalažu i zato jednom mjesečno hrvatski muži kleče na Trgu bana Jelačića ne bi li zabludjele ženke priveli hrvatskoj, katoličkoj pameti.

Njihov performans je van svake pameti. Da su ikad čitali što je pisao papa Ratzinger znali bi da se on zalagao za moderno širenje riječi Božje. Ne možeš starim metodama objaviti staru laž.

Prevedeno, da bi “preobratio” zabludjele moderne žene moraš se služiti modernom tehnologijom. Klečanje je smiješno, klečanje je out.

Ratzinger sigurno nije imao na umu hrvatske žene dok je spominjao kako treba zaglupljivati u skladu s vremenom. Hrvatski muži kleče, svi im se normalni ljudi rugaju, ali je ipak njihova starinska udica našla gladna usta. Javile su se hrvatske borkinje i krenule u “rat” s kretenima. E, sad. Je li to glupo ili pametno?

Klaus Mann, sin Thomasa Manna je u svojoj knjizi “Prekretnica” opisao susret s Hitlerom. Gledao ga je kako u slastičarnici ždere kolače i pomislio, zašto su njegovi prijatelji zabrinuti? Hitler je za njega bio sitni, musavi, bezopasni ljubitelj slatkiša, tko ga može shvatiti ozbiljno?

I? Što ćemo sad? Pustiti one sa Trga da na miru kleče ili reagirati i tako na njih usmjeriti svjetla reflektora? Oni upravo to žele. Kad ih novinari pitaju zašto kleče, znaju odgovor.

Ne mole samo za žene, mole i za sebe, muškarce. Nadaju se da će klečeći postati bolji očevi, muževi, vjernici… Žene će uz njihovu pomoć hodati svijetom pokrivene, “čedne poput Blažene Djevice Marije…”

Je li Blažena Djevica Marija bila baš tako čedna? Marija je bila vjerena s Josipom kad ju je zaskočio anđeo Gabriel i rekao joj da će na nju “pasti sjena” Svetoga Duha. Nju će Duh “osjeniti”, prevedeno na današnji jezik, na suho pojebati, a ona će ostati i djevica i trudna.

Josip nije bio oduševljen, htio je razvrgnuti zaruke, naši klečači bi ga danas u tome sigurno podržali, ali mu je anđeo rekao, odjebi katoličke predrasude, sve je pod kontrolom, tako mora biti. Siroti se Josip usrao od Nepoznatog Nekog, oženio vjerenicu s tuđim djetetom i onda su svo troje bili protjerani u Egipat.

Kako je u čitavoj toj frci Marija uspjela ostati Djevica sa velikim D ne možemo pitati klečače jer im tema nije Djevica Marija nego hrvatske kurve Marije koje svijetom hodaju polugole, “nisu savršene žene i majke”, a priča se da nisu ni djevice one koje su rodile. Klečače posebno smeta današnja ženska golotinja, a pritom zanemaruju činjenicu da Djevica Marija na skoro svakoj fotki pokazuje gole sise koje su bolje čak i od ovih koje danas gledamo na Instagramu.

I Isus je bio otkačen. Na križ su ga raspeli golog, onu krpu su mu među noge turnuli tko zna koliko stotina godina kasnije. Da klečači danas na Trgu ugledaju Isusa mislili bi da je neka “pederčina” opsjednuta lovom na pažnju. Umlatili bi ga.

Možda ipak ove jadničke ne bi trebalo osuđivati? Ne znaju što čine, ali oni koji su ih poslali da kleče opaki su igrači. Ljudi u crnim mantijama i skupim odijelima koji sve hrvatske žene žele pretvoriti u sluškinje, “savršene žene i majke” i djevice nikad nisu nikoga poslali da moli za izjebanu djecu hrvatsku. Izjebana djeca hrvatska su širenje volje Božje. Nikad nitko nije izašao na hrvatske trgove i postavio pitanje dokle će mračni djecojepci zlostavljati našu djecu u ime Boga?

Uzalud ovo pišem, građanke i građani Hrvatske su nepopravljivi mazohisti. Klečači nisu. Mole se glasno, spominju Isusa i Mariju i zanemaruju činjenicu da je i Isusov i Marijin život bio hod po mukama.

Ovi naši klečači ne žele osjetiti ni najmanju muku. Kleče na dekicama. Licemjeri. Isusa su razapeli na križ bez anestezije, Marija je rodila u štali bez epiduralne, a vi, hrvatski muži, ne možete žrtvovati prostatu na oltar borbe za hrvatsku čednost.

Sram vas može biti!

(autor slike: Alem Ćurin)

 533 total views,  533 views today

Mužu je HAK poslao obavijest, HAK je Hrvatski auto klub, da će od ove godine premiju plaćati 50% manje jer je ušao u “treću dob”. “Treća dob”? Kako mora da je strašno ljudima koji su u “trećoj dobi”, a žive kao da su u trećoj dobi?

Tko smo, moj muž i ja? Mi smo dvojac koji je imao djecu, danas su to roditelji. Svako od naše troje djece ima po dvoje djece. Možete li zamisliti koja je to sreća kad se svi nađemo na našoj terasi nedjeljom ili za Božić? Možete?

Nas dvoje ne možemo. Mrzim kuhanje, o kićenju jelke i postavljanju svijetlećeg soba u vrt da se ne govori. Ne padam na dječja ozarena lišca dok gledaju u moga muža kako se kuha u odori Djeda Mraza.

Unučići. Neki su još bebe pa nam ih njihovi roditelji stalno nude. “Ako ih nećete sad pričuvati, kad ćete?”

Kad ćemo? Nikad. Stariji unuci nemaju pojma da postojimo, na našu ogromnu radost. Znali bi da smo živi kad bismo ih platili. Pitam ja vas, vrijedi li jedan susret s klipanom u petnaestoj koji stalno drka po mobitelu pedeset eura? U pravu ste.

Sa djecom imamo kontakt ako se slučajno sretnemo na ulici. Jednoga sam dana jedva prepoznala leđa svoje kćeri, promijenila je boju kose i nekako se pogrbila. Nisam joj se javila. Da jesam morala bih joj platiti kavu i slušati kako je njenoj generaciji život težak.

Rade na ugovor, najam stana je ogroman, petogodišnje dijete, mali Jure, ne sluša. Mislim li ja da je normalno da dvoje starih ljudi poput mene i njezinog oca živi u onako velikoj kući? “Koliko plaćate grijanje?” Rekla sam. “Niste normalni. Da ste u garsonijeri još ovo malo što vam je ostalo, račun bi vam bio manji.”

Dala nam je ideju. Trenutno živimo u garsonijeri, kad smo u garsonijeri. Pojma nismo imali da ćemo za našu kuću tako brzo naći kupca. Neću vam reći koliko smo dobili, ali ću vam reći da lovu ne držimo doma da vama ili našoj djeci ne bi nešto palo na pamet.

Treća dob. Treća dob nema imena, ako imaš love. Legneš na kauč, odabereš destinaciju, platiš telefonom i već za desetak dana si u Londonu ili Lisabonu. Lisabon je prekrasan. Lutati ulicama Lisabona mnogo je uzbudljivije nego razgovarati s majstorima koji ti trebaju popraviti krov na kući ili zamijeniti dotrajale pločice na terasi.

Hoće li doći u četvrtak? Petak? Nikad? Godinama sam mislila da je život briga o djeci, posao i vođenje krvavog rata s majstorima širokoga spektra. Kako je krasan osjećaj ne viđati svaki dan spodobe koje su doktorirale na postavljanju pločica, ličenju zidova, brbljanju, pušenju, ispijanju piva i nepoštivanju rokova.

Čitava naša “druga dob” proletjela je u prašini i jalovim pokušajima da od naše djece napravimo Einsteine ili Đokoviće. Bili smo relativno mladi, zdravi i beskrajno nesretni. Nekako smo naslućivali da nikad nećemo saznati što je to sloboda i da ćemo i u “trećoj dobi” onda se zvala starost, brinuti o našim mladuncima. Ne brinemo.

Čuli ste da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu? Kad malo putujete vidite da ni Toscana nije loše mjesto. Često idemo u mali hotel u centru. Volimo i Bilbao. Uskoro krećemo u Barcelonu. Kad smo doma ne kuhamo jer više volimo restorane. Često smo u “Ribici”. Rižoto od škampa je fenomenalan.

A vi, trećedopci koji ovo čitate, kako ste vi? Kuhate? Čekate? Kukate? Kuću ćete naravno ostaviti djeci, u međuvremenu se smrzavate i molite boga da vam netko od potomaka svrati. Moja dobra prijateljica živi u kući. Svoje trećedopsko tijelo ne može ogrijati jer joj kći ne želi kupiti drva.

Vršnjaci moji, jeste li u posljednje vrijeme otišli u kafić, naručili kavu i sebi postavili pitanje. Je li baš svima vama pakao u kome živite izbor ili sudbina?

 33 total views,  33 views today

Tri komada mesine napalo na Platku, brdu iznad Rijeke, HGSS-ovce. Zašto se u Hrvatskoj zbog toga digla velika frka? Nema hrvatske tipkovnice po kojoj ne lupa neki nadrkani Hrvat ili bijesna Hrvatica. Kako vidite i ja sam članica mnogobrojne ekipe.

Ništa čudno. Za građane ove septičke jame Hrvatska gorska služba spašavanja i vatrogasci jedini su naši heroji. Ti ljudi već trideset godina drže glavu u torbi da bi nam spasili život ili voljenu mačku. U zemlji bez heroja u kojoj ništa nikome nije sveto HGSS-ovci su melem za duše naše. 

Zato smo svi za tipkovnicom, zato jebemo mater i oca i policiji i hadezeovcima i sudovima i političarima i vladi i saboru i… Neće to dugo trajati. Za koji će dan neka sutkinja silovatelja djevojčice osloboditi jer je bio dragovoljac ili jest član vlade. Sve su to kod nas olakotne okolnosti za zločince širokoga spektra.

Neki se možda još uvijek sjećaju gada koji je ubio dvije djevojke na zebri. Na slobodi je jer je član “ugledne” porodice, a i studirao je u inozemstvu. Ima li smisla nabrajati presude hrvatskih sutkinja i sudaca? Njihove cijene koje je objavio Mamić? Treba vjerovati kriminalcu i kad istinu govori.

Slabo mi pamtimo i bolje da je tako. Blažen smo mi narod. More nas glađu, besparicom, nepravdom, nasiljem, lažima, besramnošću, a mi tipkamo li ga tipkamo i tako trideset godina. Tko tebe kamenom, ti njega fejsbukom.

Priznajem, ovaj napad na dečke iz HGSS-a od strane onih čudovišta pogodio me u srce. Ne znam što me više zgrozilo, zločin ili objašnjenje od strane policije. Vratilo me u prošlost. Bilo je to pred petnaestak godina.

Moju riječku prijateljicu je uporno zlostavljao bivši muž. Mlatio ju je na ulici, slao joj prljave poruke, lupao na vrata….. Pomoći, naravno, niotkuda. Srećom, žena je imala maštovitog prijatelja. Njezin je prijatelj imao prijatelje.

Jedne je noći, bilo je oko dva ujutro, riječki nasilnik krenuo prema stanu bivše žene. Lupao je, urlao, prijetio, pokušavao razvaliti vrata. Nije uspio. Pa je odustao. Pred kućom su ga u mraku sačekala trojica muškaraca. Zgrabila su ga, uvukla u grm i bez riječi mu slomila svaku kost u tijelu.

Jučer sam bila na Korzu. Srela sam ga. Sjedio je u invalidskim kolicima. Uvijek ga lijepo pozdravim i pitam, kako ste?

 Njemu je drago što sam ljubazna, meni je drago što on nikad neće stati na noge. Bivšoj ženi više ne šalje poruke, koncentriran je na fizikalnu terapiju.

Možda za Hrvatsku ipak ima nade? Kad bismo svi mi tipkači odjebali tipkovnice, a zgrabili u ruke šipke ova bi zemlja bila bolje mjesto?

Razgovarala sam o tome s jednim dobrim, riječkim, bivšim policajcem. Složio se sa mnom. “Samo, morate paziti na jedno. Uvijek ostaviti mobitel doma.” Lako reći. Bivši riječki policajac ne zna ništa o nama Hrvatima.

Ne mogu nas oni toliko jebati koliko mi možemo tipkati.

(Ilustracija: Midjourney)

 3 total views,  3 views today

Baš me obradovala vijest da se naš nacionalni junak i heroj domovinskoga mira opet zaljubio. Cura je trideset godina mlađa od njega. Neka pati kome smeta. Ne smeta me, ali… Nije fer. Kad sam se ja treći put udala za muškarca od sebe mlađeg šesnaest godina, Hrvatska je bila na nogama.

Nije bilo medija ni u Hrvatskoj ni u “regionu” koji nije komentirao našu ljubav iako sam jasno i glasno molila javnost za privatnost. U gluhe, radoznale, perverzne uši. Svi su se čudili “babi” koja je s jednom nogom u grobu zgrabila za batak piletinu. Moja “piletina” je imala 56 godina. Uzalud. O meni se pisalo i govorilo kao da sam u krevet odvela nekoga u trinaestoj.

Za anonimne i potpisane hejtere, o hejtericama da se ne govori, bila sam “stara krava”, “stara kurvetina”, neki su poželjeli da me jebe Manolić. Brinuli su o osjećajima moje dječice u pedesetoj i bivšeg muža u šezdeset i petoj. Mnogi su znali da nisam normalna i da me jednostavno treba smjestiti u ustanovu u kojoj radi ekipa koja zna kako sa posebno perverznim luđakinjama.

A bio je samo šesnaest godina mlađi. Da je bio trideset djeca bi mi oduzela poslovnu sposobnost i ukrala sve nekretnine. U ludnici bi potplatili nekoga da me do smrti drži uspavanu poput Trnoružice ili, još vjerojatnije, da me uspava zauvijek.

Nažalost, moj treći muž nije mogao izdržati pritisak pa me ostavio. Mene je ostavio. Toyotu, bila je prošla samo 130 tisuća kilometara, to je ništa za Toyotu, i stan moje pokojne mame zadržao je kao naknadu za duševne boli.

Kako je njegova duša patila sa mnom? Jeli smo u konobama, odijela sam mu kupovala u Vartexu, tamo se odijeva i naša Prva Mama, poklonila sam mu Church’s cipele, ukrala sam ih od drugog bivšeg muža. Sigurno ih još nosi. Kralj Charles Neki bit će okrunjen u Church’s cipelama. Za majku sam mu preko veze našla starački dom, za bivšu ženu posao, njegova djeca su na fakultetu dobivala petice dok smo bili skupa. Sve sam to platila. Nešto i na rate.

Uzalud. Našu savršenu idilu pokvarili su jebeni mediji koji su mene proglasili starom kravom, a njega bebom. Zato mi je ovih dana drago što se Mamiću ništa od ovoga ne dešava. I on je svojoj dragoj kupio auto, neki džip, i on je svojoj curi poklonio stan. Njezine su štikle ručni rad iz Milana, Mamić je volio obuvati i suce, sigurno neće štedjeti na curi…

Sve Mamić radi što sam i ja radila.

Je li mu netko rekao da je onemoćali vol? Kurviš? Da, vidite, kad je žena kurva onda je to uvreda, kad je muškarac kurviš, onda je to kompliment. Je li netko njemu predložio da ga jebe najstarija svjetska političarka, neka Manolićka? Nikoga nije briga kako se ovih dana osjećaju Mamićeva dječica i bivše žene.

Iz prve ruke poznajem sve što se dešava dečkima u Mamićevim godinama. Ipak, portali ne spominju bolne kukove, vodu u koljenima, gastritis i česta podrigivanja, aritmije, stentove, premosnice, presađivanje kose u Turskoj koje nekad uspje, nekad ne, implantate, obješenu guzicu, kožu na vratu koja podsjeća na kožu purana…

A Viagra? To je tema koju se ne bi usudio načeti ni Mamićev najgori medijski neprijatelj. Poznato je da njegovi vršnjaci, ljudi u sedmom desetljeću, jebu bar šest puta dnevno tako da su njihove trideset godina mlađe partnerice stalno na remontu kod kiropraktičara. Kako pobjeći od pobješnjelog nosoroga pitaju se sirotice u trideset i nekoj dok trpaju kartice u jednu od stotinu torbica koje im je nosorog kupio.

Ljubomorna sam jer mene nitko neće, a neće me zato jer sam stara? Mamića svaka hoće zato jer je mlad. Ponekad sam u Zagrebu znala sresti Mamića u nekom od kafića, uvijek je na sebi imao krasan džemper od kašmira. Žuti, crveni…

Da, sve cure na ovome svijetu padaju na kašmir i divlje mužjake u šezdeset i nekoj. Na starice u trideset i osmoj pale se samo beskućnici. Jebiga. Kako je, tako je. Dok ovo pišem na sebi nosim crvenu majicu od odlične imitacije kašmira. Možda naleti Manolićev tata.

(Ilustracija: Midjourney)

 470 total views,  470 views today

Ovih dana stalno slušamo o mukama grupe Hrvatica i Hrvata koji su krenuli u Kongo ili Zambiju da bi se tamo dočepali beba. Nisu išli grlom u jagode. U Hrvatskoj su ti “roditelji” za svoje buduće bebe dobili putovnice.

“Uvoz” afričkih beba u “civilizirane” zemlje najčešće jest kriminal i svi to znamo. Trgovanje ljudima je zločin, pa ipak… Kad govorimo o nevjerojatnoj boli koju proživljavaju ljudi koji ne mogu imati djecu, onda kriminal više nije kriminal nego ljubav.

Nije li malom crncu ili maloj crnkinji bolje da odrasta u bogatoj kući u “civiliziranoj” Hrvatskoj nego da se pokakana vuče po zemljanom podu u nekoj afričkoj vukojebini? Otac i majka su joj sirotani koji dijele bananu na devet komada, kad je se dočepaju, dijete će ionako umrijeti od gladi ili bolesti… Naravno da je bolje bebu oteti ocu i majci i uručiti je bijelim nesretnicima koji su prevalili daleki put s hrvatskom putovnicom u hrvatskom džepu za buduću hrvatsku crnu bebu.

Umjesto da svi ronimo suze nad jadnim Hrvatima i Hrvaticama koji su loše jeli u nekom pretrpanom pritvoru, a rublje su morali sušiti na žičanoj ogradi koja okružuje zgradu pritvora, trebali bismo se upitati zašto nam je to top tema?

Da je slična ekipa krenula u krivolov na bijele nosoroge svi bismo se složili da su trebali ostati doma, ili, ako bi bili uhvaćeni, u pritvoru, pa u zatvoru pa osuđeni na robiju. Ali… Rijetke divlje životinje su čak i u divljoj Africi zaštićene zakonom. Mali Afrikanci i male Afrikanke su na slobodnom tržištu. Njih može izvlačiti iz Afrike svatko tko to može platiti.

Slušamo ovih dana kako je Kongo, jedan ili drugi, “korumpiran”. Zato naši hrvatski lovci i lovkinje na male crnce i crnkinje imaju problema. Da je Kongo “demokratski” kako mu ime kaže, građani “demokratske” Hrvatske ne bi imali problema.

Svi mi koji ovih dana čitamo o divljacima iz Afrike koji ne kuže da buduća oteta dječica imaju “uredne” hrvatske papire, prema tome treba ih izručiti bijelcima, ostajemo bez teksta. Ej! Zašto je ova prljava priča državna priča? Zašto građani Hrvatske moraju iz dana u dan slušati o avanturi nekolicine ljudi koji su krenuli u lov na djecu samo zato jer to mogu platiti?

Ako su mogli platiti put, potplatiti sve koje je trebalo ovdje i ne baš sve u Africi, je li to problem zbog koga bi Hrvatsku trebala boljeti glava? Hoćemo li plakati i nad sudbinom Hrvata i Hrvatica koji švercaju kokain kad ih negdje ćope u dalekoj “nedemokraciji” i “necivilizaciji”?

Ne može se ljubav prema bebi i trgovanje bebama uspoređivati s trgovinom kokainom. I ne može. Ovo je mnogo prljaviji posao. Ne mislim i nikad nisam mislila da je “usvajanje” crne djece čist posao. I ne, nikad nisam mislila da se radi o ljubavi. Ljubavi? Stalno nam se prodaje teza kako su bijelci koji usvajaju crnu djecu “plemeniti”.

Jesmo li kad čuli što o svemu misle majke i očevi otete djece? Imaju li oni ikakva prava? Teza je, već godinama, da su roditelji prodane djece presretni jer tamo daleko na djecu čeka bolja budućnost. Odlaze u “demokratske” zemlje u kojima teče med i mlijeko. Bar će preživjeti, školovat će se, doživjeti duboku starost u sreći i veselju.

Nikad neću povjerovati u to sranje. Jadni građani Konga i ostalih afričkih zemalja u kojima bijelci kupuju djecu. Ovih dana mi građani Divljeg Kurdistana brinemo o sudbini lovaca na crno meso umjesto da plačemo nad sudbinom roditelja otete djece.

Da se mene pita lovci i lovkinje ostali bi tamo gdje trenutno jesu i odležali koliko treba. Istovremeno bi robijali i ovi ovdje koji su im za tko zna koliko love uručili “uredne papire” za “njihovu” djecu.

Mene nitko ništa ne pita pa će se ekipa sretno vratiti doma. Nadam se bez kupljenih beba.

(Foto: Midjourney)

Da me netko usred noći probudi, da me probudi i usred dana, da me pita i potpuno budnu koliko godina ima ovo sranje u kome živimo morala bi zastati, pa razmisliti. Hrvatska vjerojatno ima tu negdje oko trideset.

U tim godinama se od ljudskog bića očekuje zrelost. Od države, bar ne ove, to nitko ne očekuje. Mi građani koji smo ostali, jedno dva milijuna je pobjeglo iz rupe u kojoj više ni vuk ne jebe, šutimo. Gledamo. Križamo se. Dobro da nisam napisala da se “krstimo”. Sve što voli Hrvatsku moglo bi me proglasiti “srboljupkom”.

Od rata je prošlo koliko i od hrvatskog prvog rođendana pa ipak je najveća uvreda koju građanin Hrvatske može uputiti svom susjedu, ti si srboljubac. Ne, ti si kriminalac. Ne, ti sjediš u vladi. Ne, ti sjediš u saboru. Ne, ti si sudac na hrvatskom sudu. Ništa od toga. Kako to kad znamo da su Hrvatskoj ogromno zlo učinile i čine baš spodobe koje se bave navedenim poslovima?

Kad smo već kod “srboljubaca”. Ne bih se njih hvatala da jedna od naših saborkinja, kao da je ime bitno, nije jednoj našoj “lijevoj” političarki, kao da je ime bitno, rekla da je “srboljupka”. Tko su “srboljupci”? To su muškarci i žene koji ljube Srbe. Zašto je problem ljubiti Srbina ili Srpkinju? Je li to samo perverzija ili ipak neoprostiv zločin? Uvreda je u svakom slučaju jer se naš premijer nakon ispada članice svoje stranke „ispričao“ pa se ona “ispričala”…

Je li vrijedno vraćati se sad već na otrcanu temu, vijesti danas brzo postaju stare? Bitno je jer nam do dana današnjega nitko nije objasnio ulogu Hrvatskoga sabora u našem životu, još manje ulogu oporbe.

Što rade ljudi koji sjede u Hrvatskom saboru? Trideset godina ništa. Imaju ogromne plaće i privilegije, njihove pauze između dvije ili tri ture mlaćenja kurca po glavi jednake su duljini robije na koju hrvatski suci osuđuju silovatelje. “Odmori” im traju mjesecima.

Zašto? Zato jer mi, njihove sluge, nikad nismo tražile objašnjenje. Nas činjenica da nemamo liječnika, medicinskih sestara, pristojnih bolnica, normalnih plaća, radničkih prava, ljudskih prava, škola, vrtića… ne uzbuđuje. Zaboravila sam. Nedostaju i zatvorski čuvari.

Starci i starice živi gore u privatnim “domovima”. Tko ih jebe. Na Baniji se ne obnavljaju kuće iako je Evropa dala lovu, koga briga. Jadnici u limenim kontejnerima idealni su građani ove jezive zemlje. Ne mogu se buniti ni tražiti pravo na život jer se već godinama bore kako da im bolesna djeca prežive paklenu hladnoću ili jezivu vrućinu. Neka i ne prežive. Tko ih jebe!

Ovih sam dana u Zagrebu čula zanimljivu laž. Rekao mi čovjek iz krugova bliskih izvoru da država u Zagrebu stanarima namjerno ne obnavlja potresom uništene stanove jer šuruje s građevinskom i ostalim mafijama. Priča je jednostavna. Stanari su siromašni, sami ne mogu obnoviti stan. Država spava snom pravednice, u igru uskaču mafijaši svih boja. Stanarima plate dvije tisuće eura po kvadratu, kad su dobre volje. Očiste ogromnu zgradu od osoba i stvari, ostave fasadu, pa na istom mjestu izgrade skupe stanove.

Zagrepčani su naučili detektirati kad zgrada okovana daskama postaje “očišćena”. Kad nestanu daske. U jednoj od takvih zgrada živio je gospodin, ne vjerujem da još živi, koji je jedini odbio ucjenu. “Super”, rekla sam čovjeku iz krugova bliskih izvoru, “sad ekipu drži za jaja, može im nabiti cijenu kakvu hoće. Zaradit će brdo love.”

Čovjek se nasmijao. “Ne kužiš, ubit će ga.” Opet ponavljam, sve je laž. Da je istina, svi bi portali pisali o hrvatskoj građevinskoj, pravosudnoj i političkoj mafiji koja, je li, ne postoji.

Vraćam se na onu iz sabora koja je kolegicu željela uvrijediti nazivajući je “srboljupkom”. Bila je isprovocirana. “Ljevičarka” je našu vladu nazvala “kvisliškom”. Kladim se da ona hadezeovka nikad nije čula za Kvislinga, ali je osjetila da joj netko vrijeđa Velikoga Vođu pa ga je željela zaštititi.

Kvisling je bio norveški političar koji je tokom Drugog svjetskog rata surađivao s nacistima. Po njemu su svi koji surađuju s neprijateljem svoje zemlje dobili ime “kvislinzi”. Razmislimo. Je li reći Plenkoviću ili HDZ-u da su “kvislinzi” uvredljivo ili je to ipak samo gola istina?

Plenković jest kvisling. Njegovo bijesno inzistiranje da Hrvatsku, pušeći Evropi i Americi, uvuče u rat s Rusijom bilo bi tragikomično da nije strašno. Plenković je imao priliku ratovati za Hrvatsku i svoj mladi život položiti na njezin oltar. To mu nije bilo na kraj kurca. Kvislinzi vole rat preko delegata.

Ej! Možete li mi odgovoriti? Što je danas u Hrvatskoj hrvatsko? Šutite i u pravu ste. Svi smo mi lutke na koncu nekog lidla.

(Foto: Midjourney)

 557 total views,  557 views today

Žena moga sina se zgrozila. “Ne mogu vjerovati da vi možete biti ljubomorni. Mislila sam da stari ljudi samo odlaze na preglede i plaćaju račune. I ne, ne vjerujem da vas muž vara. Moj svekar je ipak čovjek u godinama…”

Mladi, nije ona više ni tako mlada, ima trideset i pet godina, misle da se ljubav događa samo njima. Uostalom, moj muž nije starac, on je takozvana “srebrna lisica”, čovjek u godinama, ali ne i siromašan. Kurve su se oduvijek palile na kuću, auto i kartice.

Žene njegovih godina, čak i kad imaju lovu, mladi dečki ne doživljavaju kao osobe koje bi im mogle dizati rejting u društvu. Oni sirotim, starim bogatašicama ne opraštaju umjetne kukove, gastritis, latino guzice koje su više guzice nego latino. Nama ne preostaje ništa nego se svim raspoloživim snagama boriti da naši prostataši ostanu uz nas dok nas Bog ne rastavi.

Statistike su jasne. Muškarci žive kraće. Kad opasnost maknemo od naših “srebrnih lisica”, postoji velika šansa da smrt dočekamo same i bogate. Zato sam ovih dana izvan sebe. Moj muž ode na kavu, u kafić pokraj kuće, pa ga nema satima. Danas sam se i ja uputila prema kafiću. Je li normalno da čovjek potroši toliko vremena na besplatno listanje Jutarnjeg lista? Krene u deset, vrati se u jedan popodne.

Do kafića sam se jedva probila. Nekoliko crnih muškaraca kopalo je kanal i razgovaralo na meni nepoznatom jeziku. Jedan od njih mi se nasmiješio. Čemu se smijao? Tko se još u Hrvatskoj smije? Nepalci? Pakistanci? Indijci? Bangladešanci?

Ušla sam u kafić. Nije me vidio. Gledala sam u leđa mlade cure. Žuta pletenica joj se spuštala niz krhko tijelo. On je sjedio, ona stajala. Grlo mi se osušilo pa obložilo kiselinom. Jutarnji List je imala malu, okruglu guzicu, a moj muž je urlao od smijeha. Zadnji put se tako smijao kad se razveo od druge žene.

Sjela sam za njegov stol. Ukočio se. Vlasnica guzice pogledala me očima boje mora i rekla: “Dobrodošli, lakunoć.” “Tko je ova?” “Konobarica, Ukrajinka, pomažem joj da nauči hrvatski.” “Ima li u kafiću nekoga tko zna hrvatski?” “Nema.”

“Jednu kavu”, rekla sam lovkinji na moga muža. Pokazala mi je prekrasne, bijele zube: “Dobro jutro, kako ste, hvala na pitanju.” Muž joj je nešto rekao. Cura se uputila prema šanku. “Što si joj rekao.” “Naručio sam ti kavu na ukrajinskom.”

“Jebote, je li normalno da ti u hrvatskom kafiću učiš ukrajinski da bi mogao naručiti kavu? Zašto cura ne zna hrvatski?” “Jadnica, došla je trbuhom za kruhom…” “Skupa smo čitali, bilo je na svim portalima, u Londonu je jadna Ukrajinka otela ženi oca dvoje djece nakon samo dva tjedna od upoznavanja. Zapamti, sve što sam unijela u brak, ostat će moje. Dijelit ćemo samo garsonijeru u kojoj ti živi kći iz prvog braka…”

“Smiri se, za boga miloga. Sjeti se našeg rata, ljudima treba pomoći u nevolji.” “Trideset godina je prošlo od rata, jesmo li se borili za to da nam muževe Hrvate otimaju strankinje ili smo se borili za demokraciju i slobodu i za ČISTU Hrvatsku, bez njih, valjda znaš na koje mislim. Umjesto demokracije dobili smo 110 tisuća što crnih, što smeđih, što bež stranaca i strankinja koji našoj djeci kradu posao, a poštenim Hrvaticama muževe.”

“Poludjela si. Naša djeca ne žive u Hrvatskoj, djeca svih naših prijatelja ne žive u Hrvatskoj…” Plavokosa vještica je pred mene stavila bocu piva i rekla mi smiješeći se od uha do uha: “Moje saučješće.”

Izašla sam iz kafića, zaobišla sve one šarene koji su goli do pojasa veselo krampali i ušla u prodavaonicu kolača. “Štrudlu od višanja, molim.” “Da ju spake englis”, reklo mi je kosooko stvorenje.

zašla sam pa ušla u kafić za koga sam čula da jedini u okolici ima konobara koji govori hrvatski. Sjela sam za stolić: “Kavu, molim vas.” “Kakvu kafu pijete, sa mlekom ili bez mleka?”

Aleluja, aleluja! Konačno jedan naš.

 316 total views,  316 views today

Pred nama je “najluđa noć”. Smije li to roditeljima trinaestogodišnje djeci biti alibi da se ponašaju poput luđaka? Znam roditelje koji će čekati Novu pod vedrim nebom, a onda požuriti doma da budu uz svog kućnog ljubimca koji umire od straha jer ne podnosi petarde.

Istovremeno ti isti roditelji na ulicu puštaju svoju trinaestogodišnju djecu i ne pada im na kraj pameti da ta djeca ne podnose alkohol, šlatanje odraslih pijandura, da ne spominjem sve grozote koje se mogu dogoditi djetetu bez roditelja u društvu odraslih pijanih ili trijeznih luđaka.

Kad sam rekla što mislim, bila sam ismijana. Ovo su druga vremena, ja sam stara baba koja ne razumije mladost ni potrebu za zabavom, zaboravom i srećom. Kakvu sreću u novogodišnjoj noći mogu na riječkim i opatijskim ulicama naći od roditelja napuštena djeca?

Kad se dogodi zlo, zlo se događa, onda se suze liju na sirotom žrtvom i roditeljima. Mislim da bi sve roditelje koji se u novogodišnjoj noći prema svojom djeci ponašaju poput ludih podvodača trebalo umlatiti.

Djeca su djeca, postoje zakoni koji ih štite i koji su na snazi čak i noćas. Pa ipak… “Modernim” roditeljima je važnije umiriti psa nego objasniti djetetu da u “najluđoj noći” smiju “uživati” samo odrasli koji mogu odgovarati za svoje postupke.

Sve je jasno, a ništa nije jasno. Zašto? Da li se “moderni” roditelji boje svoje djece i ne mogu im zabraniti baš ništa ni kad imaju, ne već nego tek trinaest, ili su moderni roditelji sebični glupani kojima su kućni ljubimci draži od djece?

Ovo pišem kao molbu, kao vapaj upućen dvjema djevojčicama. One bi trebale noćas same biti na Opatijskoj pozornici i “zabavljati” se.

Cure, trinaest vam je godina TEK. Roditelji vam nisu normalni. Budite pametnije od njih. OSTANITE DOMA!

 394 total views,  394 views today

Lov bijesnih mužjaka na bespomoćne žene neće prestati. Ne znam koliko je hrvatskih žena na Božić prebijeno. Kad portali posustanu u veličanju Gospe objavit će i koliko je žena u Hrvatskoj izgubilo glavu u čast rođenja Isusa.

Danas ću o Englezima. Kad sam bila mala uvijek bismo onome tko se ponašao pristojno govorili da izigrava “Engleza”.

I vi ste čuli da su Englezi fini ljudi? Kraljevski dvor je za to živi primjer. Odakle da počnem? Od Henrika Osmog koji je pobio onolike žene jer njemu oboljelom od sifilisa nisu mogle roditi nasljednika? Ili bih se ipak trebala uhvatiti friškoga kralja?

Dakle, Charles Treći ući će u povijest jedino kao preljubnik koji je svojoj udanoj ljubavnici pisao maštovita pisma. Današnjoj britanskoj kraljici želio se uvući u hlače, svi ćemo zauvijek zapamtiti da je htio biti njezin tampon. Ako to nije ljubav…

To, naravno, jest ljubav ali je činjenica da je njegova ljubavnica bila kurva jer se u braku kresala sa gospodinom s kojim će pred oltar krenuti mnogo kasnije. Kralj je bio kurviš. Djed mu je bio kurviš. Kraljica Elizabeta će ući u povijest kao žena koja je sto godina vladala svojim omiljenim psima, konjima i dvorjanima. Za to je bila u zlatu plaćena. Ogromnu lovu držala je u bankama bivših britanskih kolonija da ne bi morala platiti porez.

Kraljev brat Andrew je pravomoćno neosuđeni silovatelj maloljetnice. Da se u Engleskoj sudovi ne prave “Englezima” robijao bi godinama. Monstrum je na slobodi. Mama je njegovu slobodu platila milijunima funti ukradenim od podanika različitih boja.

Koga briga za tračeve s britanskog dvora? Mene briga. Ovih dana je jedan od njihovih “uglednih” kolumnista, voditelj i novinar Jeremy Clarkson, za “The Sun” napisao kolumnu u kojoj je prepričao svoj mokri san. Želio bi da Meghan Markle gola šeta svim britanskim gradovima da bi je građani mogli gađati drekom. “Gospodin” je veliki prijatelj kraljeve žene Camille.

Tako nešto odvratno ne bi palo na pamet ni najluđem “balkanskom” kolumnisti. Mnogi od njih možda sanjaju i perverznije snove, ali ih ne objavljuju, prave se “Englezima”. Neviđeni izraz mržnje prema ženi čiji je najveći grijeh, nemojmo se zajebavati, činjenica da je crnkinja, naišao je na opću osudu. Smeće je čak i vlastita kći poslala u kurac.

Je li to samo jedna u nizu nebitnih “anegdota” koje love milijune klikova? Nije. “Slučaj Meghan” više govori o odnosu mužjaka prema ženama, ma gdje bile, nego tisuće studija, prosvjeda i intervjua sa prebijenim ženama i borkinjama i borcima za ženska prava.

Meghan je vještica našeg doba. Usudila se, kurva, onako razvedena i onako crna i još glumica, zavesti retardiranog princa, nagovoriti ga da napusti rodnu grudu i da sere po ocu, noni, bratu i Firmi. Čak se u slavnom intervjuu sa Oprah spominjao rasizam na britanskom dvoru. Rasizam u Britaniji? Kakva laž!

Jebiga! Jadne sve žene koje dignu glavu i još se usude govoriti. Da smo sve krotke poput Majke Božje mužjaci nas ne bi umlaćivali. Učimo od Žene koju slavimo već dvije tisuće godina. Ona nam jasno, preko mužjaka u crnim mantijama poručuje, ne provocirati!

Meni Majka Božja nikad nije bila inspiracija zato ovaj tekst posvećujem Meghan Markle i ostalim “vješticama” koje danas jašu na metli i živote svojih prinčeva pretvaraju u pakao. Cure, sve smo iz istog gnijezda. Pružite otpor, pružite otpor, pružite otpor!

Ne znate kako. Moja draga prijateljica iz djetinjstva našla je fenomenalno rješenje. Kad je njezin muž prvi put, i zadnji, na nju dignuo ruku, rekla mu je: “Leći ćeš u naš krevet i zaspati. Jesi li siguran da ćeš se idućeg jutra probuditi?”

Možda je krajnji čas da odjebemo priču o krotkoj ženici koja je ušla u povijest zato što joj je u životu trebalo samo djetešce, topli, magareći dah, malo slame i nimalo kurca?

(Ilustracija: Midjourney)

 186 total views,  186 views today

Svaki put kad “Vatrenima” i “Kockastima” na nekom prvenstvu objese medalju oko vrata jave se hrvatski generali i ostali “heroji” koji vole sve što je hrvatsko. Ne pada im na pamet da baš nikoga nije briga što oni misle.

Evo ih opet. Nogometaši, ne znam da li jedan ili svi, revali su da su Za dom spremni. Onda se javio Aco Stanković pa je rekao da mu ne trebaju “ambasadori koji su Za dom spremni”, pa su hrvatski generali popizdili.

Kao, naši su nogometaši opet osvjetlali hrvatski obraz, zbog njih čitav svijet zna, kako je rekla naša bivša predsjednica, za “malu” Hrvatsku, da Hrvatska nema nogometaša nitko ne bi znao da “mala” Hrvatska postoji.

A sada zna? Tko bi od onih koji su u svijetu pratili “Vatrene” i “Kockaste” nakon “zlatne bronce” mogao pokazati Hrvatsku na karti svijeta? Ja ću vam reći. Nitko. Ne bi ni učenici u hrvatskim i srednjim školama, ne bi ni većina hrvatskih studenata. Jednostavno, za svijet smo nebitni, a mi koji živimo ovdje neobrazovani.

Pa ipak, ne bi se trebalo toliko uzbuđivati zbog pjevanja naših “heroja” domovinskog mira. Ti dečki tule ono što su ih naučili. Pojma oni nemaju tko su ustaše, ne znaju ni tko su četnici. I ne treba da znaju. Imaju dvije noge, dvije ruke i glavu kojom dočekuju loptu. Imaju usta za pljuvanje i kurac za drkanje.

Gruba sam? Pljujem po onome što je jedino sveto jedinoj nam Hrvatskoj? Čekajte. Onda vi niste gledali ni jednu utakmicu. Dečki trče, pa stanu, pa hračnu, pa pljunu.

Jedan od heroja u finalu, možda je to bio Argentinac, dobio je zlatnu rukavicu. Zlatna rukavica je komad nekog metala, nije valjda zlato, u obliku, sigurno ste pogodili, rukavice. Lik je tu rukavicu nabio na kurac i drkao, gledalo ga je nekoliko milijardi ljudi. Pa? On je nogometaš.

Messi je na terenu je desetak sekundi češao jaja. I opet su one milijarde gledale. Neki su zamjerili snimatelju. Milijarde su čak 10, slovima: deset sekundi gledale kako Argentinac češe jaja. One ne znaju da je Messi mnogo duže češao svoje slavno međunožje, kamere su prikazale samo komadić Messijevog stendapa.

Smijemo li zamjeriti Messiju? Jeste normalni? Messi je nogometaš.

Neka dečko na terenu pljuje, riga, drka, hvata kolegu za jaja kad da gol, tresne suca, nudi mu kurac na pušenje. Neka on i ekipa rade što im padne na pamet. Zlatna Rukavica drka za Argentinu. Naši veličaju ustašluk za Hrvatsku. To su domoljubni činovi.

Dečki igraju. Svi loptom, neki kurcem, to je nogomet. Ali koji kurac u ovoj priči rade hrvatski generali? Tko su ti ljudi? Što su oni učinili za Hrvatsku? Skupina nadrkanih mužjaka godinama nam poručuje što misli. Još kad bi nam objavili čime misle?

Bili su u ratu. Neki od njih. Ogromna većina tih “heroja” ima i ruke i noge. O odvratno visokim mirovinama i beneficijama da se ne govori. Što im nedostaje u “maloj” Hrvatskoj koja bi bila mnogo veća da njome ne haraju oni i njima slični? Žive poput careva stalno spominjući svoje dobivene bitke. “Gospodo”, vi ste dobili svoju bitku, mi smo izgubili rat. Zato bi bilo krasno da konačno začepite. Pljujete po svima koji su za ovo, ne znajući da se bore za ovo, život dali.

Heroji su ljudi koji su ostali bez ruku, nogu, očiju, života, djece. Vi ste skupina ostarjelih drkadžija koja ne mora poput vaših vršnjaka obilaziti kontejnere u lovu na opstanak. Iz ogromnih, toplih, stanova koje sam vam i ja platila gledate trkače na terenu pa pokušavate svršiti dok jedan od “heroja” kurcem miluje zlatnu rukavicu i tako, po vama, milijardama ljudi pokazuje gdje je Argentina.

Kad ćete umuknuti? “Naši dečki” pjevaju odvratne pjesme i uzvikuju ustaški poklič, tako je bilo i tako će ostati jer su to takvi dečki. Ne morate ih braniti.

Možda sam ipak prema vama prestroga? Teško je gledati mladost u punoj snazi kako ga na terenu miluje, a tebi ga ne može dignuti ni ogromna mirovina ni ogromni stan ni ogroman auto ni kilo Viagre ni zastrašujući ego.

Ma, Božić je na vratima. Možda i vama treba oprostiti?

(Ilustracija: Midjourney)

 900 total views,  900 views today