Svaka čast Indexu. Otkrio je aferu koja “trese” Hrvatsku. Trese je kurac. Jebe se narodu. Ipak, bravo Indeks! Neka se narod na portalima zajebava. Kopka me nešto? Jeste li vi Indexovci zaista učinili čudo kad ste otkrili da jedan naš ministar diže silnu lovu na mrtvim svinjama a zaradu ne upisuje u imovinsku karticu?

Nije baš da naši ministri skrivaju od nas da prepisuju doktorate, imaju lažne diplome, sami sebi dodjeljuju stanove, lažno prikazuju troškove života kad su daleko od svoje porodice… Ova svinjarija je jedna u nizu aferica koju će već sutra zamijeniti druga.

Svi su se mediji obrušili na jadnog ministra koji ni uz nadljudske napore nije u stanju složiti prostu rečenicu. Zato i jest ministar i ekspert za svinje. Nitko iz medija da bi riječ rekao da svi ti silni milijuni neće završiti u njegov džep i džepove njegove uže i šire porodice.

Ekipa će sigurno omastiti brkove mašću jadnih svinja ali većina love će ipak završiti na tajnim računima šefa onih grobara. Dio će pripasti zločinačkoj organizaciji kojoj trebaju milijuni lešina jer su izbori na vratima.

Jebati porodicu onom sirotanu a potpuno zanemariti ulogu Plenkovića i kompanije u svinjskoj kristalnoj noći sljepilo je tipično za Hrvatice i Hrvate. Jesmo li svi skupa glupi k’o kurac već trideset godina? Jesmo. Zašto su nas onda svinje uznemirile? Ma, nisu nas uznemirile. Portali talasaju prljavu vodu zbog klikova i širenja reklama za lijekove protiv hemoroida, kurjih očiju i tableta koje i mrtvima dižu kurac.

Plenković lijepo kaže, ministar nije kriv, zaboravio je. Ne kaže, ja sam mu dao dozvolu da sakrije lovu za mene i ekipu. On govori novinarima, oni pozorno slušaju i bilježe kako crknute svinje u komadu nisu bitne, bitno je da su pojeftinili svinjski vrat i mljevena svinja.

Kad smo već kod istraživačkog novinarstva koje je skupo za popizdit i jako zahtjevno jer u Hrvatskoj ništa nije transparentno, a korupcija caruje… Ja u te priče ne vjerujem.

Ajmo o Rijeci malo, gradu kojim baš 100% ne vlada HDZ. Gradski oci, neka se tako zovu razbojnici u ovoj priči, PRODALI su Žabicu, epicentar Rijeke. Za vas koji ne znate što je Rijeci Žabica.

Žabica je Rijeci ono što je Veneciji Trg svetog Marka, Zagrebu Trg bana Jelačića… PRODALI su nekome srce našeg grada. I? Jesu li se Riječani i Riječanke uznemirili? Jesu li lokalni portali prodali više masti protiv hemoroida? Nisu.

Uskoro će HDZ u Rijeci dati nekome u dugogodišnju koncesiju i riječku rivu i more i ogroman komad kopna. Taj netko će tamo izgraditi nešto. Preko noći je komad Rijeke postao komad zemlje od “državnog interesa”.

Zagrebačke svinje maknule su iz igre riječke. Je li netko izašao na Korzo i jebao mater prodavatelju naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti? Ne pada nam na pamet.

Mi na tridesetogodišnju zlovlast HDZ-a i povremenu SDP-a gledamo kao na sudbu kletu. Zato se one masti protiv hemoroida i pored agresivne reklame uz tekstove o korupciji tako slabo prodaju.

O Rijeci ima još. Najljepši dio grada prodan je jednom trgovačkom lancu. Sada taj isti lanac, istražite novinari, možda netko ipak klikne, za jezivu lovu prodaje od grada jeftino kupljenu zemlju po astronomskoj cijeni. Naravno da znam kome ali nisam istraživački novinar pa me boli kurac.

Kolike su se stotine tisuća eura, da ne kažem milijuni eura provizije slili u džepove lokalnih i nacionalnih svinja ne znaju ni one.

I? Hoće li Riječanke i Riječani krenuti na još neko vrijeme neprodani Korzo i letvama, lancima i bacačima vatre nasrnuti na grobare svinja i trgovce hrvatskom zemljom? Nema šanse. Za njih su svi naši otvori širom otvoreni i debelo podmazani. Jebite nas svinjo koljači. Jebite nas grobari svinja. Jebite nas trgovci zemljom. Mi Hrvati smo najsretniji s kurcem u guzici.

Zašto ću ja ostati doma? Koje glupo pitanje. Izbori su pred vratima. Moja je penzija 451,64 eura. Za koji ću dan zato jer sam djelić najvećeg biračkog tijela u Hrvatskoj dobiti jednokratnu pomoć od, čini mi se, 80 eura. Znate li koliko se mljevenog svinjskog mesa i svinjskog vrata kojima je Plenković zamrznuo cijenu može kupiti za tu lovu? Ne znate? Pitajte Plenkovića.

Ja ću ovih dana svaki čas bacati oko na mobitel. Čekat ću veselo Plenkovićev poklon. Nek’ se deru oni kojima ovdje nije dobro.

Normalni građani Hrvatske progutaju sredstvo protiv povraćanja kad na svojim ekranima ugledaju njušku ministra Beroša. Kad se ipak izrigaju popiju Apaurin od 10mg i onda dugo gledaju u kutiju. Možda bi ipak trebalo progutati trideset komada i nestati zauvijek iz ove jezive vukojebine?

Hrvaticama i Hrvatima je lakše povraćati ili se ubiti nego bilo što napraviti da bismo nakaze slične Berošu maknuli s naših ekrana. Takvi smo bili, takvi jesmo, takvi ćemo ostati. Takvi su bili, takvi jesu i takvi će ostati gadovi koji ovu zemlju koriste da bi nažderali pokretninama i nekretninama sebe i svoje prapraunuke.

Beroš mi se gadi, kome se ne gadi, njegove perverzne izreka ne treba citirati, čovjek je vojnik svoje partije i tu se ništa ne može promijeniti. Svi su oni bahate ništarije koje se rugaju našoj patnji i boli.

Nije mi namjera otkrivati toplu vodu u novom bojleru, sinoć mi je nešto drugo palo na pamet. Često sam razmišljala kako je Beroš sramota za sve nas sadašnje i buduće pacijente, kako nam se ruga, kako po nama sere, a onda sam skužila…

Jučer sam bila na vađenju krvi. Nalaz mi je bio loš, to su mi rekle prijateljice doktorice, kalij mi je bio jako nizak. Zvala sam apoteku, Kalinor koji diže kalij ne može se kupiti bez recepta, moja doktorica nije radila a prijateljice su inzistirale da odem na Hitnu na Sušaku. Uostalom to mi je autom dvije minute.

Ne volim liječnike ni u kojem obliku, posebno ne Beroševu vojsku. Imam privatno osiguranje i u bolnicu idem kad nemam izbora. Tko još ne zna da su naše bolnice prljave, smrdljive rupetine? Tamo naši ljudi odlaze po smrt, ne po zdravlje. Nizak kalij? Neš ti problema?

Ipak sam otišla jer su me one vještice nazivale svakih pet minuta. Osjećala sam se glupo kad sam ušla na Hitni trakt na Sušaku. Što ću reći? Osjećam se dobro. Mogu li samo prići šalteru i izgovoriti: “Dobar večer, imam nizak kalij?” Žena će mi sigurno reći: “Pa? To je vama hitno?” Izgovorila sam to i bila sam odmah primljena.

Otpratili su me u sobu u kojoj je na foteljama ležalo desetak bolesnih ljudi. Legla sam na alkoholom opranu, udobnu fotelju, pokrili su je papirom. Oko mene su ležali ljudi s različitim tegobama među njima je bio i jedan stranac.

Ni doktorice ni sestre nisu mi rekle da moj slučaj nije hitan. Izvadili su mi krv, napravili EKG, pregledali srce i pluća, objesili mi oko vrata neki aparat koji mi je snimao stanje “elektrolita” u tijelu, ako sam dobro zapamtila.

Kad sam ušla na Hitnu izmjerili su mi tlak. Bio mi je 200/100. Kad sam legla na fotelju zatražila sam da mi daju tabletu za sniženje tlaka. Nisu mi dali. “Sačekajte da napravimo pretrage.” Nakon sat vremena, ostala sam tamo dva sata, tlak mi je bio 140/60.

Oni koji su ikad bili na sušačkoj Hitnoj pomoći znaju zašto. Tamo vlada takav nevjerojatan red, oprema je poput onih koju vidimo u američkim filmovima, ekipa mladih doktorica i sestara je fenomenalna, bilo je tamo i nekoliko medicinskih bratova.

Ne pokazuju nervozu, strpljivi su i empatični. Svatko tko živi u Hrvatskoj trebao bi skočiti do njih. Oni liječe načinom kako se ophode prema pacijentu, oni svakome od nas brišu iz sjećanja Beroševu njušku i nekako nam poručuju da nisu svi hrvatski liječnici gadovi poput ministra i njegove ekipe.

I onda mi je sinulo. Beroš, kad pljuje u mikrofon i gleda u nas ne pljuje po nama, on pljuje po svim hrvatskim liječnicima koji su dragi, stručni, divni ljudi koji sa svojim jezivim šefom nemaju nikakve veze.

Evo imena dviju liječnica koje su se potpisale na mom nalazu. Tatjana Mileta i Alda Ćefo.

Imena ostalih ne znam. Ekipa Hitnog trakta na Sušaku su fenomenalna reklama za Hrvatsku kakve nema.

Nadam se da ove dvije doktorice zbog moga teksta neće dobiti otkaz. Znam da će otići iz zemlje čim im se pruži prilika jer se u ovom društvu i s ovakvim šefom samo šljam može ugodno osjećati.

“Bok, nona!”

“Dobar dan, gospođo.”

“Dobar dan, djeco. Krešo, kako to da si došao vidjeti nonu? I zašto se nisi obukao? Ne možeš hodati okolo u kupaćima, japankama i s ruksakom na leđima? Jesi napušen?”

“Poslao me tata.”

“Što hoće moj sin?”

“Moraš mi ti kupiti bilježnice i pernicu i još ne znam što jer tata nema love.”

“Razgovarat ću s njim, ima vremena.”

“Nema.”

“Kako nema, koji smo mjesec?”

“Danas nam je bio prvi dan škole.”

” Već je počela škola, bože kako vrijeme leti? Krešo! Gdje ti je odjeća? U ruksaku?”

“Ne. Bio sam u školi.”

“U kupaćima i gol do pojasa si bio u školi?”

“Da.”

“I nisu te izbacili? Kod vas ne postoji dress code?”

“Što je kod?”

“To su pravila kako se treba obući. Ne možeš u školu otići gol.”

“Teta, on može jer ne provocira. On je dečko.”

“Kako se ti zoveš?”

“Meriblumen ali me svi zovu Marija.”

“Marija, zašto si ti u pidžami u ovo doba dana?”

“Zato da ne provociram.”

“Krešo, o čemu govori Marija, djeco, jeste li vi drogirani, recite mi, neću širiti dalje…”

“Nona, ti nikad ništa ne kužiš, nikad! Sve ti se mora crtati. U našu školu dečki mogu ići u gaćama do kurca jer su dečki. Cure smiju ići u školu u kratkim hlačicama koje moraju biti do koljena jer one u prekratkim gaćama provociraju.”

“Krešo, tko ti je to rekao? Imaju li profesori u vašoj školi metar?”

“Ne znam, to mi je rekao profesor.”

“Marija, zašto nisi profesoru rekla da je provokacija u oku promatrača.”

“Pa da mi zapiše bilješku pa da mi na kraju godine da dva pa da se ne mogu upisat u gimnaziju pa…”

“I što ćeš, curo, čitave godine ići u školu u pidžami?”

“Ne, kad zahladi stavit ću skafander.”

“Krešo!”

“Šta?”

“Trebao si se boriti za ravnopravnost spolova. Neka i dečki i cure nose istu duljinu hlačica.”

“Boli me kurac za to što si rekla za spolove. Kad ćeš mi dati lovu? Ako i sutra dođem u školu bez bilježnica najebat ću.”

“Najebi. Dobit ćeš lovu kad profesora pošalješ u kurac.”

Vijest da je nabildana zvijer ubila ženu u BiH odjeknula je “Regionom” zato što je ovo ubojstvo bilo posebno odvratno. Mužjaci ubijaju žene ali do sada još nismo vidjeli direktan prijenos. Moj unuk mi ga je želio pokazati, odbila sam. Svi njegovi iz ekipe su ga nekoliko puta pogledali, klinci imaju četrnaest godina i fascinirani su.

Snimak je skinut s mreže ali portali ne prestaju pisati o “jezivom zločinu”. Svaki dan saznajemo nove detalje, čitamo intervjue s bližom i daljnjom rodbinom žrtve, milijun klikova, o komentarima bolje ne govoriti. “Analitičari” su se uključili u diskusiju, nema onoga tko o odvratnom ubojici ne misli sve najgore. Oni koji znaju sve o ženama opet naglašavaju da uvijek treba čuti i drugu stranu.
Druga strana je, navodno, počinila samoubojstvo, pa nikad nećemo moći biti sto posto sigurni nije li ona žena, ona lijepa žena ipak bila sama kriva. Da ga nije “odabrala”, znamo da su žene te koje biraju, je li, da se nije dotjerivala, da.. Bila bi živa, jebiga. Ništa novo.

Očekivan je i “prosvjed” u hrvatskim “većim” gradovima gdje su žene digle glas protiv femicida. Prosvjedovale su, po tko zna koji put, na isti glupi način. Skupile su se, ovaj put u zaista zanemarivom broju, bilo je vruće, i zazivale izglasavanje posebnog zakona koji će sankcionirati femicid ili prevedeno, femicid bi u Kaznenom zakonu bilo posebno krivično djelo.

Mili bože! Može li gluplje? Čuli smo da tako nešto u EU postoji pa zašto i mi ne bismo digli nogu? Što bismo time dobile mi žene? Ništa naravno. Jebe se mužjacima za zakon, većina od njih, pretpostavljam, prati praksu.

Hrvatska je već trideset godina ženomrzačka katolička vukojebina u kojoj se svaki zakon tumači onako kako gazde kažu. Gazde su mužjaci kojima je zločin kad naši huligani krenu u Grčku da bi se mlatili pa tamo budu uhićeni. To su “naša dica”, “hrvatski građani”, zato je hrvatski vrh krenuo u Grčku da bi se na licu mjesta uvjerio da našoj “dici” u grčkom pritvoru nitko neće uvaliti kurac u domoljubnu, herojsku guzicu.

A što se dešava kad u Hrvatskoj najebe neko smeće, nekakva femina, preciznije “kurva koja provocira”?

Ne tako davno jedan je mužjak silovao hrvatsku građanku, sutkinja, sutkinja, sutkinja, ne sudac, ocijenila je da mu je olakotna okolnost to što je dragovoljac Domovinskog rata? Može li niže? Može li gadnije? Je li to dno? Teško, ovo je Hrvatska.

Silovanje je u Hrvatskoj nacionalni sport, mužjaci vrlo dobro znaju da mogu dobiti i “rad za opće dobro”, jedan od njih je to dobio u Zadru ne tako davno. Da li one žene koje su prosvjedovale i koje traže da se “femicid” posebno strogo kažnjava zaista vjeruju u to što govore ili su samo naivne, da ne upotrijebim žešći izraz?

Našim kaznama ništa ne fali.

Problem su državni odvjetnici i suci, preciznije, pošto su u većini, državne odvjetnice i sutkinje. Hoće li mužjak za ubojstvo žene dobiti šest mjeseci rada za opće dobro ili četrdeset godina robije ovisi o onima koji dijele pravdu i onima kojima pravdodjeliteljice služe. Sve ostalo je lajanje na mjesec i fotkanje na hrvatskim trgovima u “većim” gradovima.

Postoji li rješenje? Naravno. Svaka djevojčica bi čim stane na noge morala krenuti na tečaj samoobrane, a čim napuni osamnaest godina kupiti pištolj. Da je ona nesretnica koja se tresla kod tetke dok je čekala egzekuciju bila naoružana bila bi i živa. Doduše, u Hrvatskoj bi, zato jer je žena, dobila četrdeset godina robije.

Zato žene nenaoružane čekaju smrt? Ili se živo sjećaju slučaja Magaš kad je žena zbog “prekoračenja nužne obrane” osuđena na robiju, ostala je bez djeteta. Kad je puštena na slobodu dijete joj nije vraćeno a zabranjen joj je ulazak u Zadar. Mnogi se iz njenog kraja i danas pitaju zašto nije živa spaljena?

Cure moje drage! Koliko puta ću vam reći? Oružje u ruke. Govorim iz iskustva. Moj otac je moju mamu, pokojnu sestru i mene godinama mlatio. Kad sam ga jednom gotovo ubila, smeće se smirilo do smrti.

U Nacionalu sam u kolumni objavljenoj u lipnju 2006. napisala:

Hrvatske žene drže da je bolje da ih ubije muž nego hrvatsko pravosuđe. Imaju pravo, muka je kraća.

Zalažem se za nasilje? Ne. Zalažem se za deratizaciju.

(Ilustracija: Midjourney)

„Huligan“, definicija: žarg. “grub, divlji, obično mlađi muškarac sklon destrukciji, nasilništvu i sitnom kriminalu”.

Stavljam na početak teksta definiciju huligana jer me zaprepastilo da riječki nadbiskup Uzinić pojma nema tko je huligan. Zato je na misli na Trsatu slaveći Gospu rekao: “Ne možemo BBB proglasiti huliganima perući ruke od njihove sudbine.”

Katoličke popove oduvijek sam držala muškarcima svih dobi sklonih destrukciji, nasilništvu i krupnom kriminalu. Pripadnici su zločinačke ekipe koja se u proteklih dvije tisuće godina izvještila u predstavljanju svoje sklonosti destrukciji, nasilništvu i krupnom kriminalu kao Božjoj volji koju ovce diljem svijeta moraju poštovati kao Sveto pismo.

To i čine. Posebno u Hrvatskoj. Doduše, u posljednje vrijeme siromašne i silovane ovčice krenule su bježati od svojih “pastira” jer im je dopizdila njihova destrukcija, nasilništvo i krupni kriminal.

Stado se rasipa, zločinačka ekipa se ne da pa u prvi plan gura pastire koji tronutim glasom, ponekad čak i zasuze, priznaju grijehe svoje. Nada se da će “pastiri” koji izgledaju poput dobrih Djedova Mrazova svojim suzicama i toplim osmijehom zamagliti odvratne rečenice.

U pravu su. Prljavi trgovci u zlatnim mantijama prvi su skužili da robu prodaje ambalaža, ne sadržaj. Zato nam se više sa oltara ne obraća mrki, slabo rječiti, tupo gledajući kardinal Bozanić. Zamijenio ga je nadbiskup Uzinić koji svojim nastupima i katolicima i nama drugima šalje samo jednu poruku, ako ste pali i slomili nogu, mene stavite na ranu, zarast će.

Neće, ali moramo priznati da sranje lakše gutamo kad nam ga uvali “svetac” koji se bavi krupnim kriminalom nego kad ga u nas gura “mlađi muškarac sklon destrukciji, nasilništvu i sitnom kriminalu”. Još kad drži letvu u ruci…

Priznajem, kad sam pročitala što je izrekao nadbiskup Uzinić ostala sam u šoku. Kako se usuđuje? Kako se samo usuđuje istovremeno slaviti Gospu i braniti skupinu zlikovaca koji su krenuli u Grčku da bi se mlatili.

Huligani su poput korova kao što su to i katolički popovi, vrsta koju se teško može iskorijeniti ali je se može i mora kazniti na svakom koraku. Da se tim čudovištima pruža otpor koji zaslužuju, ovi u mantijama su gori od ovih u hudicama, žrtava bi bilo manje.

Uzalud vapaj moj. Na portalima se od nas poreskih obveznika traži da se založimo da huliganima Hrvatska, to jest vlast, to jest premijer, to jest neki ministar, pomogne jer su “hrvatski građani”. Opaki dečki koje je grčka policija stavila na sigurno boje se da će ih njihove grčke kolege, to im najavljuje naš predsjednik Milanović, pojebati u nekom od grčkih zatvora. Tamo zatvorenici jedni druge masovno jebu. To Milanović zna. Sigurno je neki njegov pajdaš gadno najebao.

Ako je tako, nije li to rizik posla? Ribaru su mokre noge, pekaru su bijele ruke, zašto ne bi huliganu bila razvaljena guzica? Kakve to veze ima sa mnom? Nisam ih tamo poslala, ne zanimaju me suze “jedne anonimne mame” kojoj “dijete” u zatvoru nema ni kruha ni vode. Dečki, znali ste kamo idete, jebite se i figurativno i stvarno.

Očito, nadbiskup Uzanić i ja ne dijelimo isto mišljenje zato jer nasilnik prepoznaje kolegu i uvijek je na njegovoj strani. Žrtva krvari dok ne iskrvari ili vrišti dok joj pop uvaljuje Boga u riticu.

Bojsima od srca želim sve najgore, a katoličkim djecojepcima također jer su ista ekipa. Njih je u isti kontekst u svojoj propovijedi uvalio kardinal Uzanić, ne ja. Znam da mi se želje neće ostvariti.

Jedni i drugi svojim zlodjelima isto poručuju: treba oprostiti žrtvama jer ne znaju što čine.

(Ilustracija: Midjourney)

“Krešićuuu…”

“Šta?”

“Kako šta? I ne kaže se šta nego što. Drago mi je da te vidim.”

“Dobro. Daj mi sto eura.”

“Šta će ti sto eura?”

“Ne kaže se šta nego što.”

“Krešo, koji će ti kurac sto eura? Jučer ti je nonić dao pedeset kad mene nije bilo doma.”

“A gdje je išao nonić?”

“Ne kaže se gdje nego kamo?”

“Daj mi sto eura, idem za Beograd…”

“Ne kaže se idem za Beograd nego idem u… KAMO IDEŠ?”

“U za Beograd, vozit će nas Zvonimirov tata sa kombijem.”

“Kaže se kombijem, sa je oznaka društva, vi ćete ići sredstvom…”

“Nona, imat ćemo i društvo, tri cure će u Beogradu slaviti rođendan na jednom brodu, u Beogradu ima puno brodova i svi tamo slave rođendane i ja ću tamo slaviti rođendan kad budem imao petnaest…”

“KREŠO!”

“Što?”

“To nisu brodovi, to su splavi. Pristojni ljudi slave rođendane u svojoj zemlji. Što ćeš ti u Beogradu?”

“Slušat ću Karleušu, ‘Samo za tvoje oči’.”

“KREŠO!”

“Što?”

“Ja ti to sigurno neću platiti, uostalom, Karleuša dolazi u Hrvatsku pa neka ti ulaznicu plate ćaća i mater. Da ti tata nije živ u grobu bi se okretao. Šta ćeš njemu reći, kako ćeš Dalmatincu objasniti da ideš u Beograd slušati Karleušu?”

“Oni idu u Zadar a ja sam rekao da želim malo biti s tobom…”

“Ne i ne! Neću lagati sina, kad Karleuša dođe u Rijeku, onda ćemo razgovarati.”

“Ne puste je jer je Karleuša četnika.”

“Što je Karleuša?”

“Četnika.”

“Znaš li ti što si rekao, znaš li ti tko su bili četnici? I ne kaže se četnika nego, nego… Krešo, ti si glup k’o kurac.”

“Nema veze, ne smije doć, ja idem za Beograd, ona ima lijepe sise i noge i lijepo pjeva i baš me briga što je ona…, što je ona… Zaboravio sam.”

“Krešo, jeste li vi u školi učili o Domovinskom ratu?”

“Ne. Ratovi se uče u osmom. I prvi i drugi i treći…”

“Nema trećeg…”

“Dobro.”

“Ima toliko naših lijepih pjesama. Dalmatinskih. Tata ti krasno pjeva…”

“Da. Stalno po kući tuli kako ‘maslina je neobrana’, za koji kurac je ne obere?”

“KREŠO!”

“Što.”

“Ne rugaj se tati, da nije bilo tate ne bi bilo tebe. Ima i ona lijepa pjesma ‘Croatio iz duše te…’ ”

“Nona, ako mi misliš pjevati ‘Nek’ te rani kora kruva, kapja vina, zrno soli, nek ti kušin bude stina…’ Idem ća.”

“KREŠO!”

“ŠTA!”

“Ne smiješ pljuvati po svom, a voljeti tuđe…”

“Ja bi volijo da je Karleuša moja ali sam premali za nju i nemam love. I meni je glupo kad tata kuka i zavija kako mu je dosta ona kora i kapja vina, a stalno pije i pun mi je kurac njegovog kamenog kušina. Tko još spava s kamenom ispod glave? Čuj, nona, ovo.”

Hiljadu ljudi u moje grudi večeras gleda, a ja još igram samo za tvoje oči, a ti sam sa ženama trista, moj sadista… padam ja i ove noći, a ti sam sa ženama trista, moj sadista. Mokra do kože i svi se lože trista stepeni a ja još igram samo za tvoje oči, padam ja i ove noći a ti sam sa ženama trista, moj sadista.’

“Krešiću, ti plačeš?”

“Uvijek plačem kad slušam Karleušu, nona, daj mi sto eura.”

“Dat ću ti samo mi obećaj da ćeš, kad se vratiš iz Beograda, naučiti pjevati “Croatio, iz duše te ljubim’.”

“Oću, oću, oću, samo mi daj te eure…”

“Krešo, u Beograd idete s riječkim tablicama, što ako vam tamo razbiju kombi?”

“Ma, daj, nona. Nije Beograd Split.”

Ne razumijem vrijeme u kojem živim. Nerviraju me influencerice, pravilnije je napisati influenserice ali to zvuči uvredljivo zbog onoga seri u riječi.

Što me smeta kod tih žena? Ide mi na kurac njihova neodoljiva potreba da opišu svaki trenutak u životu. Posebno sam osjetljiva kad me bombardiraju najnovijim vijestima vezanim za njihove trudnoće i osjećaje koje gaje prema svojim „velikim“, tko zna kojima po redu, “ljubavima”.

U moje vrijeme, znam da je neoprostivo koristiti ovu sintagmu kad si u mojim godinama, u moje vrijeme trudnoća je bila nešto što se dogodi kad ga on ne izvuče na vrijeme, kad ti ne piješ pilule ili kad trbuhom poželiš uhvatiti lika kome se na tebe baš pretjerano ne diže. Kondomi se nisu navlačili ni s kurvom jer se “noge ne peru u čarapi”.

U moje vrijeme trudnoća nije bila čudo zato jer su okolo hodali muškarci s punim jajima spremića, nije tipfeler, koji su bijesno mahali repom i jedva čekali da se zabiju u jedno od naših jaja. Muškarci u čijim su jajima plutali polu crknuti spermiji nisu bili opće mjesto.

Danas jesu. Zato se žene kljukaju ogromnim količinama hormona ne bi li njihovo jaje veličine teniske loptice ulovilo giricu ili gavuna na umoru. Nije poznato kako vlasnici girica oživljavaju svoje krepane ribice. Vjerojatno misle kako ti leševi nemaju veze s njima.

U moje vrijeme djeca nisu bila ni “princeze” ni “prinčevi”, bila su davež koju se nekako moralo podnositi do diplome ovakve ili onakve. Učitelji bi nam stavljali do znanja da su naša djeca “pametna ali lijena” i svi smo razumjeli o čemu se radi.

Naša su djeca bila “pametna” poput nas, dakle glupače i glupani kojima se loše piše kao što se, uostalom, loše piše i “pametnima” ako takvih ima? Bacimo oko na svijet oko nas.

U moje vrijeme nama mamama porod nije bio “najsretniji trenutak u životu”.

Rađale smo mlade, dijete nam je uništavalo život, preko noći postajale smo bijesne mrziteljice svega što je muško. Jedva smo čekale da izađemo iz faze platnenih pelena, prljavih vrtića, dječjih bolesti, osmogodišnje škole, srednje škole, fakulteta… Srećom, nitko nam nije rekao da ćemo djeci biti servis i kad budu išla u mirovinu.

Danas… Danas javne ženske hrvatske objave preko Instagrama Vijest čim im menstruacija kasni tri sata. Portali gore. Koga briga za sirote sudske službenice i šuškanja da će korumpirani hrvatski suci uskoro, takva će biti “direktiva” Evrope, dobivati mirovinu u visini od 90% zadnje plaće?

Jebeš i rat u Ukrajini koji samo što se ne pretvori u nuklearni, jebeš i bijedu i sirotinju i cijene i trule bolnice, sve jebeš.

Naša Mimi snimljena je na Stradunu, nazire joj se “trbuščić”. Jeeeeeeeeee! Poznata teve voditeljica čije smo sve faze trudnoće odslušali i odgledali rodit će svaki čas, možda upravo rađa. Jeeeeeeeeeee!

Poznata pjevačica i “književnica” konačno je našla sreću i svog je dugogodišnjeg princa tužnog lika zamijenila rasnim mužjakom. On svoju krhku djevu samo što ne kresne u grmu dok okolo njih pasu konji vrani. Sve je na naslovnicama. Jeeeeeeeeeee!

Poznata i književnica i pjevačica i performerica i mama i ljubavnica i supruga i kći i poslovna žena čije smo fizičke promjene od ušiju do čukljeva pratili uživo ostala je, navodno, ajooooooooooj, bez muža. Nacija je u koroti, portali vrište, otišao je, dopizdilo mu fotkanje njegovih sijedih dlaka na trbušini.

Influenserica trenutno pati i reži poput ranjene zvijeri. Pratitelji, tako se zovemo mi koji pratimo svaku nacionalnu trudnoću, abortus, promašeni hitac, dojenje, rađanje, umetanje, izvlačenje, želimo znati ISTINU. Je li „princ“ odjebao u visokim skokovima? ISTINU, ISTINUUUU NAM DAJTE, urla Hrvatska.

Uzalud. Kad influeserice ostanu bez „junaka“ koji u džepu uskih bijelih hlača drži mobitel koji može izgledati i kao kingsajz kurac Hrvatska se pretvara u Dolinu Suza. Ostavljena djeva preklinje, ne pišite mi noći o ponoći, moj život je samo MOJ!

Kad bi bar bilo tako. Kad bi nas neki novi trend poštedio priča iz života naših glumičica, producentica, književnica, influenserica, uspješnih majki koje doje devet puta dnevno, savršene Prve Mame koja deračinom ocjenu svoga sina pretvara u peticu bez imalo srama… I sve one, kad im loše krene, a modernoj ženi loše krene kad je ostavi jebač, mole javnost za privatnost.

U moje vrijeme žena je bila žena. Danas mora biti ženka. Mora li?

Što mislite, moderne feministice, treba li mi zbog ovog teksta jebati oca?

Neki ljudi imaju noćne more pa se probude pa osjete olakšanje. Obični građani Hrvatske, kad zaspu uz nadljudske napore, probude se i uđu u dnevnu moru.

Jutros sam na portalu Prigorski naletjela na, blago rečeno, nevjerojatnu vijest. Predsjednik udruge “Prijatelji životinja” Luka Oman sastao se sa zastupnikom romske nacionalne manjine Veljkom Kajtazijem. Tražio je od njega da oštro osudi silovanje mačke koje su u romskom naselju u Međimurskoj županiji počinili maloljetnici.

Udruga i njezin predsjednik Luka Oman smatraju da saborski zastupnik i predstavnik romske manjine može imati bitnu ulogu u “prijeko potrebnim promjenama”. Kajtazi je osudio zločin i obećao da će učiniti sve da se više ne ponovi jer, silovanje mačaka u romskim naseljima, kako priopćavaju iz Udruge, nije “izoliran slučaj”.

Aleluja, aleluja, vrište mnogobrojni hrvatski mačkoljupci, ja sam među njima. Od danas je svakom Romu, da ne kažem Ciganu, zabranjen pristup mojoj zaključanoj kapiji. Pepicu i Koko držim na uzici. Ali…

Razumijem da je krajnje neprimjereno silovati mačku i mačke. Ali… Živimo u Hrvatskoj.

Pred koji je dan, je li to bilo jučer, Plenković silovao sve sudske službenike. Ponudio im je sramotne plaće. Ipak su prekinuli štrajk da ne bi crknuli od gladi. Svojim zločinom Plenković nije silovao samo jadne službenike koji će i dalje skapavati na rate nego i sve poštene građane Hrvatske koji s njima suosjećaju.

Nismo glupi.

Silovanje sudskih službenika nije samo silovanje, to je poruka umirovljenicima, nezaposlenima, zaposlenima a neprijavljenima, radnicima koje su vlasnici njihovih života pretvorili u robove, bolesnima koji ne smiju na bolovanje jer će dobiti otkaz, bolesnima koji ne mogu ni do lijeka ni do liječenja, svi smo dobili poruku, ili ćete slušati ili ćemo vas jebati, silovati, do smrti. Nažalost, udruga “Prijatelji ljudi” u Hrvatskoj ne postoji.

Da postoji, koji bi se predsjednik usudio pozvati na razgovor najvećeg silovatelja hrvatskoga naroda u tridesetogodišnjoj povijesti Lijepe Naše predsjednika vlade Plenkovića i narediti mu da vrati kurac u gaće? Takvo Društvo ne postoji jer mi nismo takvo društvo. Jednostavno, volimo da nas jebu dok ne ispustimo sirotu dušu hrvatsku.

A što ćemo sa silovanom katoličkom dječicom? Ima ih mnogo. Više u Hrvatskoj ima silovane katoličke djece nego silovanih međimurskih mačaka.

Ali… Ima razlika. Drastična. Djecu ne siluju Romi da ne kažem Cigani, a udruga “Prijatelji silovane katoličke dječice hrvatske” ne postoji. Da postoji možda bi njezin predsjednik, ne mogu zamisliti tko bi to mogao biti, pozvao na razgovor, da ne kažem odgovornost, nadbiskupa zagrebačkog mons. Dražena Kutlešu?

Decidirano bi od njega tražio da se osobno založi za prestanak silovanja katoličke djece jer se ne radi o “izoliranom slučaju”.

Eto, zato mi je draže u Hrvatskoj spavati nego budna biti. Da, zaboravila sam, na onom sastanku se kao rješenje problema spominjala kastracija mačaka i pasa lutalica, ne samo u Međimurju. Broj silovanja i broj žrtava su upravno proporcionalni. Kužite, valjda? Da je manje pasa i mačaka, manje bi bilo jebanja nesretnih životinja.

Još ne razumijete? Bit ću jasna. Pred dvadesetak godina u Hrvatskoj je živjelo preko četiri milijuna ljudi. Danas nas ima bar milijun manje. Ne zbog kastracije nego zato jer je većina potencijalnih žrtava brisnula u druge zemlje i izbjegla kurac.

Uvijek postoji rješenje. Nije kastracija loša ideja. Kad bismo danas krenuli s kastracijom naših političara i popova i nas i našu djecu guzice bi manje boljele.

To se nikad neće dogoditi.

Mi jebeni Hrvati mislimo da su Cigani problem.

“Alo, nona?”

“Alo! Što ti treba?”

“Treba mi ajfon 11, bolje nego da mi kupiš četrnaesticu…”

“Krešo!”

“Šta?”

“Kako možeš od mene tražit takve pizdarije, jedva si s tri prošao…”

“Nona, ne pizdi, ja trebam tebi ne ti meni…”

“Spustit ću ti slušalicu…”

“A onda nećeš znati što ti se sprema…”

“Što mi se sprema?”

“Da.”

“Što mi se sprema?”

“Oćeš mi kupit ajfon?”

“Ne.”

“Strpat će te u dom.”

“Tko će me strpati u dom? O čemu ti govoriš?”

“Jučer smo išli gledati tri domova.”

“Tri doma.”

“Dobro, jučer smo gledali ona doma. Smrde na drek i pišaku a ljudi su stari i sjede u kolicima i jedan me pitao, daj mi cigaretu, nisam mu dao jer ja ne pušim kad su starci blizu, a da starci znaju da imam cigarete znali bi da pušim, mogao sam onom noniću dati cigaretu, ali sam se bojao tate i mame…”

“Krešo!”

“Šta?”

“O čemu ti govoriš?”

“Bili smo u onim domima jer će tata i mama tebe strpati u dom a mi ćemo ići u tvoju kuću jer je velika a naš stan je rupa pa ćemo je iznajmiti studentima za osamsto eura ili Ukrajincima, mama je rekla da ako budemo imali sreće da Ukrajincima, ako Rusi bace atomsku bombu onda će skočiti stanarine…”

“Krešo.”

“Šta?”

“Tko ti to govori?”

“Šta?”

“Tko ti spominje Ukrajince i atomsku bombu i stanarine i dom?”

“Tata.”

“Ne mama?”

“Ne. Tata i mama. Kad smo bili u domu je jedna teta hranila jednu nonu i rekla joj je , žderi, piška mater…”

“Krešo!”

“A onda je tata rekao, gospođo, kako se to izražavate, to su živi ljudi, a onda je teta rekla, koja si ti kuraca, šta ovdje radiš ti, piška mater.”

“Krešo!”

“Mama je rekla, ovo ćemo prijaviti. Tata je rekao, kome, nemaju radne snage. Mama je rekla, ne znaju ni starce poslati u pičku materinu, tata je rekao, moja će stara morati naučiti makedonski ili ukrajinski, ahahaha, piška mater.”

“Krešo!”

“I onda je mama rekla, nikad tvoja stara neće htjeti ovamo, ovo je strašno, tata je rekao, tko će je pitati, oduzet ćemo joj sposobnosti, pa će se pitati samo mene…”

“Krešo!”

“Mama je rekla, ne možeš joj oduzeti poslovna sposobnost kad je žena pri sebi…”

“Krešo!”

“Onda je u onom domu jedan barba se podrignujo pa su mu ispali zubi, pa je jedna teta ih digla sa poda pa mu ih je gurnula u usta i rekla, ne zajebuj, piška meter tebi tvoja, stari prdono, a mama je rekla, vidiš ti ovo, a traže dvije tisuće eura mjesečno, nisu normalni… Tata je rekao, neka košta što košta, ja više ne želim biti u onoj rupetini.”

“Krešo!”

“Ja mislim da će ti oduzeti one sposobnosti ako mi ne kupiš ajfon.”

“Kako to misliš?”

“Mama je rekla, a što ako stara proda kuću i odseli?”

“Krešo, to je strašno što si mi ispričao, to je tužno, zašto bih ti kupila ajfon? Ja sam tužna i pretužna…”

“Kupi mi ajfon, ja sam ti našao agenciju, oni će ti uzeti za prodaju kuće tri posto, ako preko njih kupiš gasinjeru za drugu kupnju dva posto, pa pobjegni na tajnu adresu kao u seriji, pa ću ti moći dolaziti u posjete. Ako mi ne kupiš ajfon morat ćeš naučiti ukrajinski ili makedonski ili filipinski…”

“Krešo, dogovoreno. Piška mater!”

Kad smo živjeli u Jugoslaviji rijetko ali ipak do nas običnih stigla bi poneka istinita vijest. Onda bismo slavodobitno rekli, ne možeš zaustaviti Reuters. Reuters je firma koja je nekad na svim mogućim jezicima širila istinu.

Mladima koji danas uživaju u blagodatima “globalne demokracije” nezamislivo je koliko su mediji iz mog vremena bili cenzurirani. Da budem precizna, bili su cenzurirani mnogo manje nego su to danas zapadnjački mediji.

Zašto milijuni Evropljana gladuju, inflacija je zastrašujuća, kolika ne znamo. Nitko ne postavlja pitanje što je to demokracija kad govorimo o Ukrajini? Demokracija sigurno nije kapitulacija pred Rusima iako će do nje doći. Demokracija bi bila kad bi Ukrajinu osvojili Ameri sa svojim evropskim slugama zato jer Ameri uvijek šire demokraciju i zato jer Rusi uvijek šire diktaturu.

Nedavno su u Francuskoj bili nemiri jer je ubijen Francuz boje čokolade. Patuljak koji trenutno “vlada” Francuskom ozbiljno je razmišljao kako bi trebalo “ukinuti društvene mreže”. Nama nekima ništa nije bilo čudno, jasno nam je kako funkcioniraju Francuska i ostale evropske “demokracije”, ali ipak… Kako je Sjeverna Koreja daleko a ipak tako blizu?

U Francuskoj ubijaju Francuze boje čokolade zato jer su boje čokolade, u Hrvatskoj ubijaju sudske daktilografkinje zato jer su gladne, nemoćne žene. Moć uvijek izvlači kurac na sirotinju, iako uz najbolju volju ne mogu zamisliti da patuljak Macrone ima kurac i da ga ima debeli Plenković. Kurčevi se više ne nose kao znak dominacije. U igri je bahatost, bešćutnost, lova i roblje pomireno sa sudbinom.

Kad je francuska policija ubila dječaka bijeli Francuzi su ostali doma, kad je bijelim Francuzima produljen broj godina koje moraju odraditi do mirovine, crni Francuzi su šutjeli. Danas u Hrvatskoj na ulicama nema nemira zbog vapaja gladnih daktilografkinja. Dapače, prodani portali objavljuju “komentare” ogorčenih građana koji pljuju po “lijenim” ženama bez kojih se može.

Ukidanje Reutersa nije samo uskraćivanje prava na istinu to je uvijek pranje mozga. Ljudima opranih mozgova sve je jasno. Rusi su agresori, Ukrajina je žrtva, ne igralište trgovaca oružjem. Zelenski je veliki vojskovođa. Ne pijanist koji svira kurcem i iznajmljuje svoje vile u Toscani dok se od mene očekuje da skupljam pomoć za njegove izbjegle sugrađane. Biden je Šef, ne senilni pelenaš koji ušuškan u vlastito čeka da mu mama opere guzicu i pospe je puderom.

U kaosu u kojem živim slučajno mi je upao u oko tekst o financijskom fondu, Black Rock se zove. Saznala sam da su kupili trideset posto ukrajinskog zemljišta, trguju oružjem i proizvode ga, kupili su cjelokupni srpski dug, kupili su Pakistan, Argentinu, Google, Facebook, Coca Colu… Neka je pola istina, u kojem filmu statiramo?

Black Rock je kupio, ako je kupio, Srbiju. Tko je kupio Hrvatsku? Tko njome vlada? Plenković sigurno ne. On je opsjednut razmišljanjem kako ubrzati proizvodnju streljiva u Hrvatskoj da bismo “pomogli” Ukrajini koje, vjerojatno, da postoji Reuters znali bismo sigurno, više nema.

Šef naše zemljice bavi se Ukrajinom dok je hrvatsko pravosuđe u totalnom kolapsu. U saboru Dalia Orešković neke od “dragovoljaca” naziva “bandom prokletom”. Prokleta banda koja je do sada bila turbo osjetljiva da bi riječ rekla. Banda prokleta šuti jer joj se živo jebe što netko u saboru misli o njoj, još ako je žensko…

Sabornik Drele je jednom od naših uvaženih političara rekao da je “pizda”. Gnjevni pravednik Drele smije sijati “pizde” jer ga štiti imunitet a inspiraciju mu daje i pravo na višemjesečni odmor i nekoliko tisuća eura plaće.

Naši sabornici se odmaraju poput trudnica s rizičnom trudnoćom, doduše takve trudnice u Hrvatskoj dobivaju otkaz.

Kad smo već kod “pizdi” i “pički” mislim da je krajnje vrijeme da ženski spolni organ prestane biti jedinica za pokvarenu robu. Povucite pičku s tržišta uvreda i uvedite na njeno mjesto kurac mlohavi. Svijetom vlada mlohava kurčad. Bacite oko na godinu proizvodnje vlasnika Kugle. Nositeljice pički su u politici samo dekor.

Osjećam se tjeskobno. Sve što čujem, vidim ili pročitam je laž. Doduše, s mojim Krešom ide u razred djevojčica kojoj su u Ukrajini poginuli otac, sestra, jedan brat, drugi je ostao bez ruke i noge. To je istina. Plenković će pomoći njezinoj mami i njoj.

S mojim Krešom ide u razred djevojčica kojoj mama radi kao daktilografkinja na sudu. Neće ići na izlet s razredom jer od imovine ima samo samohranu majku koja zarađuje 600 eura. Za tu djevojčicu Plenkovića boli kurac mlohavi. I nas ostale. Možda nam ne treba Reuters da bi nam rekao istinu?

Pogledajmo svoje živote.

(Ilustracija: Midjourney)

“Bok, nona.”

“Dobar dan, Krešo. Baš mi je drago da te vidim. A tko je ova lijepa cura? Kako se zoveš?”

“Bejzik ime mi je Carla a zapravo se zovem Karla.”

“Ne znaš reći dobar dan?”

“Daj, nona, ne zajebavaj.”

“Mislim da je pristojno kad nekome uđeš u kuću reći dobar dan.”

“Dobar dan, nona.”

“Bejzikkarla, ja tebi nisam nona, ja sam gospođa Rudan.”

“Nona, stvarno zajebavaš, Carla mi samo pravi društvo, nije došla tebi na intervju.”

“Pošto si ti došao?”

“Da mi daš lovu za karte za koncert.”

“Tko pjeva? Hladno pivo?”

“NONAAAAAA!”

“Što se dereš? Bejzikkarla, što će ti ti gelirani nokti i pirsing i umjetne trepavice, oslijepit ćeš od alergije na ljepilo…”

“NONA!”

“Ne deri se, prosjače. Ako plaćam imam pravo i reći nešto. Mislim da bi cure u Bejzikkarlinim godinama trebale trošiti vrijeme na učenje a ne na umjetne nokte i dlake…”

“Nona, Carla ima prosjek skoro pet…”

“I kakve su ti to tenisice, Bejzikkarla…”

“NONA! Ti si stvarno ćorava, Carla nosi air force 1 od Nike-a. Nikad nisi čula za air force 1…”

“A što je tebi na nogama? U moje vrijeme dečki nisu nosili ljubičaste tenisice.”

“Nona, ja nosim Jordan četvorke, bermude su mi Nike, majica mi je Tommy Hilfiger, nona, ja sam gaser…”

“Koji si ti kurac?”

“NONA! Odvratno je kako prostačiš. Ni za gasere nisi čula. Gdje ti živiš? Gaseri nose samo marke, treniramo rukomet i…”

“Koji je tvoj prosjek? Tvoj otac šuti kao zaliven….”

“Koga boli kurac. Dva i nešto, glavno da sam živ i zdrav…”

“Kako smiješ tako prostačiti? Ja ti ocu plaćam struju, a ti si gaser…”

“Tko ti je kriv što starcu daješ lovu, daj meni za koncert, ulaznice su 12 eura. Treba mi pedeset eura za Carlu i mene, ostatak ću potrošiti za…”

“Tko pjeva?”

“Idemo na koncert od Gršeta.”

“Tko je Gršo, nikad čula…”

“NONA! Nikad nisi čula za Mamamija, nona, ti stvarno nisi normalna.”

“Kažeš, ulaznica je dvanaest eura, na što ćeš potrošiti ostatak?”

“Moraš mi dati lovu i za Carlu jer će ona dvanaest eura potrošiti na gajbu Karlovačkog a ja moram kupiti Absolute vodku i zlatne Marlboro cigarete… Nona, šta ti je, nona…”

“Nije mi dobro.”

“To je zato jer si stara. Popij Apaurin, ja uvijek popijem Apaurin kad mi nije dobro. Možeš ga i zaliti nečim oštrim…”

“Kako to da sve to sranje moram ja plaćati, znaju li ti starci da piješ, pušiš i vučeš se okolo poput ološa?”

“Boli njih kurac. Neću sve ja platiti, Filip će kupiti koktele i crveni Marlboro.”

“Žao mi je što si upao u tako loše društvo. Gdje je moj Vid, Vidić je krasan dečko, prosjek mu je pet nula, rekla mi je njegova nona.”

“Vid ne može s nama jer su ga noćas ispumpavali… .Nona, što ti je, nona, oćeš umrijeti, koji ti je kurac danas, evo ti dva moja Apaurina ali ćeš mi ih vratiti, evo ti vode…”

“Krešo, hvala, nešto ti je ispalo iz džepa, čokoladice su ti ispale iz džepa…”

“Jebote! Tebi stvarno nije dobro. Nisu to čokoladice, to su kondomi.”

“Kondomi? Još nemaš četrnaest?”

“Oćeš da napumpam neku kurvu, htjela bi biti pranona? Smiješna si za popizdit. Čuj, žurimo, daj nam lovu da se više ne zajebavamo. Moramo prije koncerta kupiti masu toga, bit ćemo čitavu noć na plaži na Biviju…”

“Ne dam lovu!”

“NE DAŠ LOVU?”

“Ne dam lovu!”

“Ubilo bi te da nam daš pedeset eura.”

“Ubilo. Treba mi za viski i kokain. Ovih su dana opet digli cijenu. Brišite, ekipo, u pizdu materinu! I neću ti vratiti Apaurine.”

(Ilustracija: Midjourney)

Naletjela sam na komentar jedne od mojih “obožavateljica”. Zamjerila mi je “lice bez bora” i to što sve činim da ne bih starjela “dostojanstveno”.

Pogledala sam svoju facu na jednom crnogorskom teve ekranu i zaista… Nigdje bore. Ali…To nije imalo nikakve veze s mojim nedostatkom “dostojanstva” nego je snimatelj moje “dostojanstveno” lice pretvorio u dječje dupe.

Što je “dostojanstvo”? Prevedeno na ovo što mene zanima, “dostojanstvena” si kad imaš sedamdeset a izgledaš kao da imaš sedamdeset i osam. Duša je ono što te čini privlačnom.

“Duša”. Koji je kurac duša?

Gdje, ujutro kad se pogledaš u ogledalo a iz njega u tebe bulji nešto obješeno, gdje među svim tim naborima naći ono što će te iznutra ozariti i mrko jutro ti pretvoriti u široki osmijeh?

Bi li i osmijeh trebao pratiti starost i biti “dostojanstven”? Dostojanstven osmijeh u starosti znači dva komada plastike da bi mogao dostojanstveno, neću više pisati navodnike, to me umara, škljocajući savladati komadić prekuhane kokoši.

Ajmo dalje. “Treba se pomiriti s godinama koje imaš, svako vrijeme je lijepo na svoj način.” Koji je to kurac od teorije? Što ima lijepo u podočnjacima, obješenoj donjoj vilici, borama, zovem ih “merkelice” i nosim ih jer ne znam kome otići da mi ih makne.

Što ima dostojanstveno u usnama skupljenim poput kokošje guzice? Mrkom pogledu kojim gledaš svijet oko sebe ne zato što si ljuta nego zato jer ti je dostojanstvo razjebalo facu? Pa te partner pita, što ti je danas? Ono što mi je bilo i jučer i ono što će mi biti dok budem živa, prštim od… Dostojanstvo. Koja odvratna, odvratna riječ. Bolje zvuči sifilis.

Moram biti fer. Imam doktoricu Vesnu koja mi povremeno uskače i ponešto izbriše ali ona zastupa tezu da su bitni pamet, šarm… Tu se nikad nećemo složiti.

“Oni stare drugačije”, rekla mi je manikirka i pedikerka. Oni su “masniji”, oni se sporije “suše”.

Jebote! I da. “Bradom mogu sakriti podbradak.” Ja svoj podbradak ne smijem sakriti bradom, tolika količina dostojanstva bi bila kontraproduktivna, podbradak se može sakriti frizurom.

Može kurac. Nema frizera koga nisam obišla. Ni jedan mi nije sakrio podbradak. On se može odrezati. GDJEEEEE? Merkelice se mogu izbrisati hijaluronom. Meni pričajte. Probala. Masnice su se povlačile tjednima, konačno su nestale, masnice, mislim, merkelice ostale. Neću vam reći koliko sam iskeširala love da bih bila tri tjedna plava i okolo govorila kako sam izvadila zub. I neću vam reći koliki su se čudili da imam što izvaditi.

Pred tjedan ili dva sjedila sam u Termama Selce i čekala na terapiju. Boljelo me koljeno ali to me previše ne uzbuđuje. Dvije cure su sjedile pokraj mene i na dugačko i široko raspravljale što će od svoga dostojanstva izbrisati. U Termama će samo ispraviti neke sitnice. U Beogradu će podrezati gornje i donje kapke, ukositi oči, napraviti parcijalni facelifting, odrezati podlaktice koje im vise jer su naglo smršavjele…

Jedna će sebi ugraditi sise “suze”, druga “jabuke”… Iz guzice će im izvući mast i uvaliti u usne. Sve je to mnogo jeftinije u Srbiji, doktor se zove… Naravno da ja, ovako dostojanstvena, nisam smjela cure pitati kako se zove beogradski doktor. Budala.

Jučer sam bila na rendgenu pluća, kašljem već tjednima. Vrlo simpatična inženjerka, Andrea se zove, objasnila mi je da obješene bijele vreće na snimci nisu rak pluća nego moje sise.

Čekaj malo. To je prelilo čašu mog dostojanstva. Želim da mi neka žena pošalje adresu najboljeg i jeftinog beogradskog doktora koji će sa mene oderati svaki trag dostojanstva.

Čemu sve to? Kako ne kužite? Jedna plastičnjača je uhvatila Bezosa i sad čitav svijet gleda kako on očaran bulji u njezine jabuke. Ej! Bezos! Da mu se bivša žena nije furala na dostojanstveni “daska za peglanje” look još bi bili skupa.

Kad se sredim mogla bih zavesti Plenkovića, koliko tek taj love ima. Ne možeš opljačkati Hrvatsku do kosti i biti gole guzice. Pa bih mogla u ovoj već deset godina demokratskoj, turbo ekonomski razvijenoj, ne zovu je bez vraga „balkanski tigar“, i civiliziranoj europskoj zemlji bez stresa kupiti kilogram trešanja. Imala bih i love za sirup protiv povraćanja. Ima i ona koju jebe Bezos.

Nedostojanstvene! Čekam! Prvo, kako se zove onaj doktor u Beogradu. Drugo, može li na rate? Ako budete milostive uskoro ću na mnogim ekranima cvrkutati: “Mislite da izgledam mlađe? Ah!” Široki osmijeh. “Genetika.”

(Ilustracija: Midjourney)

Ostala sam bez teksta što mi se ne dešava često. Jučer sam dobila obavijest od Lagune, moja beogradska izdavačka kuća, da mi se upravo štampa drugo izdanje “Besplatne dostave“. Prvo izdanje osvanulo je u beogradskim knjižarama 10. juna.

Beskrajno sam zahvalna mojim čitateljicama i čitateljima što kupuju i čitaju moju “Dostavu”. Ta mi knjiga jako mnogo znači jer govori o ulozi djeteta u svijetu odraslih koji najčešće to dijete ni ne čuje ni ne vidi.

Hvala vam svima. U mom ste srcu. 

Ja sam u prizemlju, On je na katu. Kašlje poput vola koji želi nagovoriti mesara da mu zbog bolesti odloži udarac električnim maljem. Strašno je to slušati, a pomoći niotkuda.

Nazvao je nekoliko liječnika, ne može sjesti u auto, ja ne vozim, svi naši prijatelji su izgubili vozačke zbog starosti, djecu se ne usuđujemo zvati jer On možda nije na samrti pa da ne dolaze badave… Red jezivog kašlja, red zastrašujućeg hropca…

Svi vrhunski specijalisti rekli su isto. Virus. Piti, piti, piti. Jedva sam mu objasnila da “piti” ne znači u sebe izlijevati limenke piva. Izderao se na mene: “Kako znaš da virus razlikuje tekućine? Rekli su piti puno tekućine, nisu rekli koje.”

Tihim sam glasom rekla, ubiti čovjeka na samrti je nehumano, “kad ti liječnik kaže piti čim više tekućine misli na čaj od kamilice, mente, kadulje…” Pogledao me pogledom koji me trebao ubiti dok mu se pod ogromnim, crvenim nosom pušila kamilica.

“A što ako imam rak pluća? Da skočimo do Hitne da me slikaju…” Izašla sam iz sobe i zatvorila vrata. Do mene je dopiralo glasanje čovjeka koji će se svakoga časa udaviti. Pištao je, hripao, cvilio, u plućima mu je razjebani orkestar imao probu.

Bože, ne daj, Bože, da umre. Boluje dva dana, čitava je kuća na meni. Bila sam u marketu, kupila mačju hranu koju vještice ne vole, On o njima brine, morala sam se vratiti u market. Bila sam i u apoteci. Ostavila sam 100 eura za nešto što pomaže kod virusa “koji ovih dana hara Rijekom”.

Sirup za smirenje kašlja, sirup za iskašljavanje, tablete za ovlaživanje grla sa okusom islandskog lišaja, tablete za ovlaživanje grla za one koji ne podnose islandski lišaj, da se ne vraćam opet, Lupocet, inhalator, kapljice za ubacivanje u inhalator…

Morala sam i ručak skuhati. Gdje je mesnica? Ja nikad ne idem u kupovinu jer ne vozim. Otkrila sam meso u marketu u kome sam kupila mačju hranu koju ne jedu, uz pomoć prodavačice našla sam onu koju jedu. Meso se više ne prodaje samo u mesnicama. Koje olakšanje.

On je pročitao da se virus i sve ostale bolesti liječe “krepkom” juhom. Zaguglala sam “krepka juha”. Kako se priprema “krepka juha”?

Coolinarika zna. Oko 300 grama svinjetine, 1 veća mrkva, 1 manji korijen pastrnjaka… Pastrnjak? Koji je to kurac? Zaguglala sam. Pitomi pastrnak je biljka iz porodice Apiaceae koja se koristi za ljudsku prehranu… Jebite se. Srećom, malo sam bolje pogledala, ta “krepka juha” se služi za Božić.

Kupila sam pola stare koke, stara koka, dobra juha, valjda je stara, u marketu mi je djelovala baš zeleno i nekako prezrelo, ubacila sam je u hladnu vodu, neka se kuha dok se ne raspadne. Kuća je smrdjela na krepku lešinu.

“Soli, soli, malo soli…” Preklinjao me. Nazvala sam njegovog doktora na mobitel. Nije se javio. Sigurno je opet u Americi ili Njemačkoj ili Parizu… Putuje poput instagramuše koju financira bogati jebač.

Smije li bolesnik jesti slano? Nisam htjela više guglati. Ubacila sam mu žličicu soli u ono krepko i zatvorila vrata. Smrad je bio nepodnošljiv. Stara koka dobra juha? Što ako je ova koka bila gnjila koka? Svaki dan na portalima čitamo kako možemo hranu otrov vratiti i bez računa, dobit ćemo svoj novac.

Da, morala sam ubacivati suđe u perilicu, stavljati rublje na sušilo, sama sebi skuhati kavu… Što bih ja da On umre?

Moja je prijateljica pred mjesec dana ostala bez muža. Bez groznog muža pa je sirotica odahnula. Naravno da je otišla na pogreb u crnini i naravno da je na nosu držala tamne naočale da ljudi ne vide da su joj oči suhe poput baruta.

Među ljudima koji su bili u povorci krajičkom oka vidjela je mladu ženu u crnini, za ruku je vodila djevojčicu. Lako je spojiti dva i dva kad gledaš film, spoji ti jednu i jednu na pogrebu muža.
Ista žena je sjedila i pred vratima notareve kancelarije. Imama je dokaz da je djevojčica pokojnikovo dijete, imovina se morala podijeliti…

Kašlje, kašlje, kašlje. Susjedi me zovu i pitaju što se dešava. A ja kuham ono krepko, kuham čaj, mjerim temperaturu, vješam rublje i molim boga da preživi. Sve je bolje nego na pogrebu vidjeti mladu ženu koja za ruku drži derište.

Dobro poznajem svog muža. Kad on umre na njegovom pogrebu stupat će grupa sitne dječice.

Da mi je netko rekao da ću ikad pročitati ovo što sam pročitala na portalu Jutarnjeg lista rekla bih mu da je luđak kome lijeka nema.

Vi niste čitali? Elem, u Metropoli, kako jutarnji zove Zagreb dogodio se “mimohod”. Trgom bana Jelačića su pod zaštitom policije mimohodili Ukrajinci i Ukrajinke, jedan od povoda za prosvjed bio je rušenje brane Kahovka na Dnjepru.

Okupili su se u 19 sati pred Kamenitim vratima, prepisujem iz Jutarnjeg, a zatim u mirnom mimohodu, noseći ukrajinske i hrvatske zastave, kao i transparente “Russia is a terorist country”, zaputili su se Trgom bana Jelačića te Ilicom prema Bosanskoj ulici, sjedištu Veleposlanstva Ruske Federacije.

Cijelim putem su izvikivali parole. Najglasnija je bila “Slava Ukrajini, herojima slava”, ali i “Putine huljo”, “Putin ratni zločinac”, te “Rusi van iz Hrvatske”.

Za one koji još uvijek ne znaju moj stav glede ovog strašnog rata, ponovit ću. Sa Rusijom ratuje Amerika koja je u svoje zločinačko kolo uvukla Evropu, Ukrajina je platila, plaća i platit će zastrašujuću cijenu. Bit će zbrisana sa lica zemlje.

Ameri su dobili što su željeli. Prodali su oružje, oslabili Rusiju i uništili živote malih ljudi u čitavoj Evropi. Istovremeno nas dave inflacija i jeza. Bahate evropske vođe pune svoje džepove i bezdušno polažu živote građana svojih država na oltar američke pohlepe. To je jedina istina, ostalo su sranja koja nam srviraju prodani američki i evropski mediji.

Gdje je u svemu tome Hrvatska? Naravno, ovako velika i moćna, ima nas možda tri milijuna ako uključimo mrtve i nerođene, na pravoj, oprostite, na američkoj strani.

Sve sam to već nekoliko puta napisala, zašto opet razvlačim istu žvaku? Zato jer me zapanjuje drskost Ukrajinaca i Ukrajinki koji marširaju u mojoj zemlji pod zaštitom policije koju ja plaćam i traže da se Hrvatska očisti od Rusa.

Ej, ljudi, tko ste vi? Kako se usuđujete meni građanki Hrvatske poručivati kako bi trebala izgledati moja zemlja i tko bi je moramo napustiti? Kako biste se osjećali kad bih ja vama poručila, zašto, ako zaista volite svoju zemlju, marširate mojom? Zašto ne u svojoj?

Imate problem s Rusima? To je vaš problem. Ja mislim da i vi i mi imamo problem s Amerikom i to ne od jučer. Razmislite malo. Razmislimo malo i mi Hrvatice i Hrvati. Kad su Ameri uništavali Irak onako kako Rusija danas taraca Ukrajinu ni jedan Iračanin nije mimohodio Trgom bana Jelačića i nosio parolu Ameri, van iz Hrvatske.

Živim u Rijeci, u mom gradu Ameri peru svoje brodove, nitko ne zna od čega ih čiste. Ameri nam “poklanjaju” prastaro oružje, Ameri su, nakon što su Jugoslaviju zasuli osiromašenim uranom, bombe koje nisu uspjeli baciti na Beograd iskrcali u Jadransko more.

Koliko nas je bilo na Trgu i vikalo, Odjebi, Ameriko! Da smo i bili tamo teško da bi nas Hrvatice i Hrvate štitila hrvatska policija dok bismo se derali, “Clintone huljo”, “Clinton ratni zločinac”, Clinton… Već kod Clin… dobili bismo hrvatskim pendrekom po hrvatskoj glavi.

Imam li neku poruku? Samo jednu. Svaki bi stranac koji dođe u goste morao biti pristojan i ne uređivati kuću koja nije njegova. Russen Raus! Čujete kako to grozno zvuči kad se prevede na njemački. I grozno i poznato.

“Juden raus”, urlalo se davno u Njemačkoj. I u Hrvatskoj se svašta urlalo kroz vjekove. Danas smo se mi Hrvati smirili. Ne marširamo, ne mimohodimo, šutimo i trpimo. Ako mi ne urlamo jezive parole u svojoj zemlji ne bi li bilo logično da umuknu i naši gosti?

U petak u Beogradu kreće Noć knjige.

Pred deset godina napisala sam knjigu o djevojčici Amaruši. Amaruši je dijete koje raste u jezivom hrvatskom kapitalizmu. Ne vidi je otac jer se ubija radeći, ne vidi je majka jer crkava dok radi nekoliko poslova, ne vidi je nona… Zašto se u proteklih deset godina baš ništa promijenilo nije? Naprotiv.

Nevidljiva djevojčica željna pažnje i ljubavi raste poput tisuću njezinih vršnjaka. Ona je paket koji se dostavlja na nekoliko adresa, ona je besplatna dostava.

Predmet Amaruši, zrak Amaruši, ništa Amaruši živi svoj život u jezivom svijetu koga su za nju i njene roditelje kreirali nepoznati zlikovci.

Knjiga “Besplatna dostava” koja se nekad zvala “Amaruši” pojavit će se, na moju ogromnu sreću, u subotu 10. juna u svim beogradskim knjižarama. Posvećena je djeci koja žive okružena “ljepotama” suvremenog kapitalizma ali još uvijek u sebi imaju empatije, ljubavi i potrebe da starijima od sebe svijet učine ljepšim.

Kad neki od njih malo odrastu postat će naša slika i prilika, hladna bića užasnuta stvarnošću u kojoj se bespomoćno koprcaju.

Žao mi je što mi u subotu nitko u Beograd neće besplatno dostaviti paket koji mi toliko puno znači. Većina od nas ima kod kuće jednu Amaruši, kutiju s blagom, ali nam ne pada na pamet podignuti poklopac.

Nemamo vremena, moramo raditi, postoje vrtići, tečajevi gitare, treninzi, balet… Šteta. Djeca bi nam morala biti jedina bitna da ne bismo nekoliko godina kasnije u onome što je nekad bilo klupko ljubavi ugledali čudovište.

Zato svi skupa bacimo pogled na našu nevidljivu djecu. Ona postoje, ona su tu, ona nas nevidljiva gledaju i sve vide.

“Krešiću, konačno, zašto češće ne dolaziš?”

“Moram učit.”

“Nazvala sam tvoga oca, ne mogu vjerovati, kraj je školske godine a imaš tri jedinice.”

“Da.”

“Iz čega imaš jedinice?”

“Imaš ananas. Očisti mi ananas.”

“Molim te, nona, očisti mi ananas.”

“Molim te, nona, daj mi ananas. Jučer smo bili u Smiljanu u Liki u muzeju od Nikole Tesle, koji moroni.”

“Zašto moroni, lijepo je da vam govore o Nikoli Tesli, on je jedan od najvećih ljudi u povijesti…”

“Oni u muzeju seru. Taj je Teslo gladio mačku pa se ona naježila pa je on onda osjetio elektricitet pa je onda on izumio struju, a oni imaju u izlogu u muzeju od te mačke brkove. Ma, daj, nona… A on je izumio struju pred sto godina i tko zna s kojom mačkom, a oni pizde kako su ti brkovi od njegove mačke. Oni su nekoj mački sigurno ovih dana iščupali brkove, jadna mačka, svi nas jebu.”

“Sok ti cijedi niz bradu. Obriši se. Od čega imaš jedinice?”

“Povijest, prirodu, fiziku i ja mislim vjeronauk, ali nisam siguran.”

“Ne možeš naučiti povijest, nekad si bio najbolji đak u razredu…”

“Nona, ide mi na kurac Austrougarska anarhija i jebe mi se gdje se i kad posrao ban Jelčić.”

“KREŠO!”

“Šta.”

Kakav je to rječnik i nije anarhija nego monarhija…”

“Isti kurac.”

“Tata ti je bio odličan iz fizike, tata ti je doktor nauka…”

“A znaš ti što je specifični toplinski kapacitet?”

“Ne.”

“To ti je količina topline potrebna da se tijelu mase 1kg temperatura poveća 1 Kelvin.”

“Bravo, je li to biologija?”

“Ne. Iz biologije učimo kako se jebe papučica, koga briga kako se papučica jebe i kako se kreću kralježnjaki i bezkralježnjaki i što rade virnjaci, žarnjaci, kulutićavci, bože, kolko je to dosadno.”

Jebote, sav si izgreben.”

“Prebili smo Vitota.”

“Prebili smo Vitu. Tko je prebio Vitu, tko je Vito?”

“On ti ide u sedmi de i rekao je sestri od Petra da je smrdljiva kurva pa ga je moja ekipa sačekala poslije škole pa smo mu izbili četiri zuba a ja sam mu dao vritnjak u rebra dok je ležao.”

“KREŠO!”

“Šta?”

“Nasiljem se ne rješavaju problemi…”

“Ti si rekla da se curama ne smije govoriti da su kurve…”

“Zašto niste rekli razrednici?”

“Jebe se njoj.”

“KREŠO!”

“Šta.”

“Ne mogu vjerovati kakvim se riječima služiš. Kako to da ideš na vjeronauk? Zna to moj sin?”

“Tata ne zna. I kad je onaj pop Bozanić na televiziji plakao zato jer popovi jebu djecu za šesti rođendan, onda je mama isto plakala, a tata je rekao da koji kurac plače, da popi jebu djecu 2000 godina, a on sad plače. Mene pop nije jebao.”

“Plakao je riječki biskup Uzanić, ne kardinal Bozanić…”

“Isti kurac…”

“KREŠO!”

“Šta.”

“Rekao si da tebe svećenik nije zlostavljao, da li je zlostavljao nekoga od tvojih prijatelja?”

“Petar je popušio našem velečasnom, a poslije se izrigao, ja sam Petru rekao da će prije pop popušiti meni nego ja njemu, mogu ga erdžordanicom tresnuti u jaja…”

“KREŠO!”

“Šta.”

“To ste trebali prijaviti profesorima.”

“Jebe se njima. I neću se pričestiti jer ne znam Oče koji jesi i ne znam Zdrava Marija i ne idem u crkvu ni na misu i rekao je pop mami da iduće godine ću imati više sreće ako se promijenim pa je mama otišla popu u Zagreb pa mu je dala petsto eura pa ja mislim da ću se pričestiti.”

“KREŠO!”

“Šta.”

“Kako se možeš tako ponašati, kako se misliš upisati u gimnaziju s takvim ocjenama, tvoj je otac čitav život bio odlikaš…”

“Neću se upisati nikuda…”

“Nigdje.”

“Neću se upisati nikamo, ja ću biti partner u Lidlu, svi u razredu ćemo biti partner u Lidlu, jebe se Lidlu kako se papučica jebe, tamo je najbolja plaća, 800 eura mjesečno.”

“KREŠO!”

“Šta.”

“Ne smiješ svijetom hodati neobrazovan.”

“Zašto?”

“Kako misliš živjeti, hraniti djecu…”

“Nisi čula za kondome, koju djecu? Tata i mama imaju kuću, ti imaš kuću, teta ima kuću, a nema djece. Sve će jednoga dana biti moje.”

“KREŠO!”

“Šta.”

“Ako tako nastaviš, Krešiću, postat ćeš propalica…”

“Boli me kurac.”

“KREŠO!”

“Idem, moram učiti povijest.”

“Bravo, Krešiću, drago mi je da sam te vidjela, poljubi nonicu…”

“Daj mi 100 eura.”

(Ilustracija: Midjourney)

 529 total views,  529 views today

Građani Srbije su užasnuti. Kako objasniti jezivi zločin? Što se dešavalo u glavi dječaka Koste dok je ubijao svoje kolege? TKO JE KRIV?

Dječaku se ne može suditi, jedva ima četrnaest godina, vjerojatno će se naći način da ga se ipak odvoji od “normalnog” svijeta kome očito ne pripada.

Znamo li mi što je danas “normalan svijet”? “Normalan svijet” je uvijek bio svijet ubojica, nasilnika, zlotvora svih profila koji su vladali većinom. “Ne smijemo imati povjerenja u inteligenciju i savjest, već svu našu vjeru polagati u porive”, govoraše Hitler davno ili ne tako davno.

Nekad su se grupe potlačenih zvale “država”, danas je čitavo čovječanstvo “grupa”, koncentracijski logor u kome je, za promjenu, nebitna i boja i rasa i nacija ma koliko “analitičari” šutjeli o tome.

Pravo je pitanje tko je šef? Odgovor je banalan, svjetski šef je krupni kapital koji nema ni lice ni ime ni prezime ni boju ni naciju. To su “oni” koji nam istim entuzijazmom prodaju pelene i najnovije modele dronova ubojica.

Kako preživjeti u ovakvom svijetu?

Prvi put u novijoj povijesti dogodilo se da je dijete pobilo toliko djece. Histerično se traži krivac da bi se nama “normalnima”, ma gdje živjeli, objasni uzrok “perverzije”.

Koliko u ovoj jezivoj priči ima nepoznanica? Jesu li nam, posebno srpski mediji, baš sve objasnili? Neki građani Srbije misle da je uzrok u medijima. Djecu danas truju igrice, mobiteli, pristup pornografiji, nasilni filmovi, vulgarna glazba, bolesni “rijalitiji”…

Meni, naglašavam meni, nikad nisam bila “mi”, ovdje nema ni jedne nepoznanice. Za jeziva ubojstva koja je počinio dječak Kosta kriv je njegov otac. Ne mediji, ne igrice, ne mobiteli… Otac.

Djeca su danas predmet, projekt, ukras, modni dodatak, izvor prihoda za ambicioznu mamu koja fotkama svoga djeteta koje se ne može braniti od poludjele majke prodaje dječja kolica ili kremu za guzicu.

U ovoj priči Kostin otac prodaje nam teoriju kako je pištolj sredstvo obrane. Zato sa deset godina moraš znati pogoditi muhu u letu. To možeš samo kad vježbaš, vježbaš, vježbaš i samo vježbaš.

Možemo li povjerovati u priču da je tata sinu dao pištolj u ruke onako kako je neki drugi tata sinu dao reket u ruke? Je li poruka djetetu, biti prvak u tenisu isto je što i biti prvak u pucanju? Kosta nije glup, shvatio je poruku, nauči dobro gađati da bi mogao ubijati. Preko leševa do zvijezda.

Nevino dijete nitko nije mogao obraniti od oca koji nije lud. On je visoko obrazovan, on je “uspješan”, on je “ugledan”, on je sve ono što je svaki lukavi ubojica kome se krivica, ma koliko mrtvih ležalo iza njega, ne može dokazati.

Kako to da nam srpski mediji serviraju, ostali prenose, sve što Kosta kaže liječnicima, a do nas ne dopiru izjave njegovog tate? Čovjek se satima branio. On nije kriv. Što je rekao? Tko je kriv?
Kosta, fantastičan strijelac, bio je tatin junak. Danas je Kosta monstrum od koga je tata, njegov tvorac, digao ruke.

Kosta je žrtva, ma kako to jezivo zvučalo.

Oca će osloboditi kad se prašina slegne, roditeljima i rodbini žrtava će srce krvariti dok budu živi, a “analitičari” nam neće nikad reći da je porodica u životu svakog čovjeka bila, ostala i bit će bitna. Porodica. Ljudi koji bi nas trebali voljeti najviše na svijetu i ljudi koje bismo mi trebali voljeti najviše na svijetu.

Porodica bi trebala biti leglo empatije, širiteljica ljubavi, štit koji će budućeg čovjeka braniti od zla i učiti ga ljubavi prema bližnjemu svome ma u kakvom okruženju živjeli.

Kostinom ocu je davno netko trebao reći: “Ne pitaj se što bi mogao učiniti za sebe, pitaj se što možeš učiniti za svoje dijete.”

Kasno je za Kostu. Kasno je za njegove žrtve. Kasno je za sve nas koji suosjećamo sa žrtvama.

Za Kostinog tatu nije kasno. Pred njim je dug i miran život. On zna da nije kriv.

(Ilustracija: Midjourney)

 434 total views,  434 views today

Užasnuta sam, ali ne i iznenađena.

Živimo u svijetu ispunjenom mržnjom. Ljudi, ma gdje bili, nije Amerika jedina, gaje mržnju onako kako se gaji nježna biljka. Pažljivo, predano, iz dana u dan iz godine u godinu. Postojimo kao ljudska bića samo ako imamo neprijatelja i ako uložimo svu svoju snagu u njegovo istrebljenje.

Tko nam je neprijatelj? Hrvatima Srbi, Srbima Hrvati, Ukrajincima Rusi, Rusima Zapad… Bijelcima crnci, crncima bijelci, Židovima Palestinci, Palestincima Židovi… Svatko je neprijatelj svakome, pobjednik je onaj tko je bolje naoružan.

Beogradski dječak je život doživio kao rat. Otac ga je, kad mu je bilo dvanaest, nadajmo se da mediji ne lažu, odveo u streljanu, dao mu oružje u ruke, pokazao mu metu i naučio ga pucati. U srce ili glavu papirnatog čovjeka. Ako je nacrtani lik imao dovoljno metaka u glavi ili srcu, otac je pohvalio dječaka.

Život je ubijanje, pobjeđuje jači, nepravda se liječi smrću bližnjega svoga. Tko tebe jedinicom ti njega metkom. Učiteljica je neprijatelj, djeca oko tebe su neprijatelji, čuvar na ulasku u školu je neprijatelj, zašto ih pustiti da žive kad imaš dva pištolja “u sefu pod šifrom”? Je li problem znati šifru kad ste ti i tvoj otac od tvoje dvanaeste ratni drugovi? Ratni drugovi su na istoj strani, sve skupa dijele, zašto ne bi i šifru?

Otac dječaka ubojice je “ugledan liječnik”, dakle čovjek koji spašava živote, čovjek koji ne ubija. Čemu onda pištolji, pucanja u mete, davanja oružja u ruke djetetu? Poruka je jasna da jasnija ne može biti, kad si u problemu, pucaj. Dijete je bilo u problemu, pucalo je, pogodilo planirane mete jer je za to bilo obučeno.

Pogledajmo oko sebe, pogledajmo u sebe. Ispunjeni smo mržnjom i potrebom da skrenemo pogled kad je vidimo kod našeg djeteta. Navijači sa šipkama u ruci koji prebijaju “neprijatelje” su “naša djeca”, često i “heroji”, silovateljima se sve oprašta, u Hrvatskoj, jer su bili ratnici, dakle ubojice, učitelje doživljavamo kao zločince kad god našem djetetu daju manju ocjenu od one koju bismo im mi dali.

U Hrvatskoj je “prva dama” “ubila” profesoricu drugim sredstvima jer je njezinom kućnom ljubimcu dala četvorku. Je li itko u Hrvatskoj zatražio da se sudi toj spodobi? Zašto bi? Učitelji su u našim društvima bića nižeg reda, loše plaćeni glupani i glupače, probleme s njima samo metak može riješiti. Ako nisi žena predsjednika države.

Ubojica, vršnjak moje unuke, nije imao mnogo izbora u sukobu sa krvoločnim svijetom u kome živi. Vidimo da se oružjem sve može riješiti, da se preko noći može postati i brejking njuz i heroj našeg doba u percepciji onih koji će slijediti primjer dječaka iz Beograda.

Ne zavaravajmo se. Ovo je početak. Potpuno je suludo očekivati od medija da pisanje o ovoj jezivoj temi svedu na minimum, onako kako su to napravili Norvežani kad su prolazili kroz isti pakao. Mi nismo Norvežani. Mi smo i trideset godina nakon krvavog rata u krvavom ratu, naši “ugledni liječnici” su naoružani do zuba, kako su tek naoružani “neugledni”, “obični” ljudi koje ispunjava jednaka količina mržnje?

Koliko ima smisla govoriti danas o mnogima od nas kojima se svijet srušio na glavu pri pomisli na jadne roditelje pobijene djece, na jadne roditelje preživjele djece, na jadnu preživjelu djecu koja više nikad neće biti normalna?

Nema smisla. Nikoga mi patetikom ne možemo utješiti, ali vladari naših života morali bi najzad shvatiti da su učinili sve da se već trideset godinama na ovim našim prostorima nasilje, zločin i mržnja doživljavaju kao samoobrana od “neprijatelja”.

Danas je to učiteljica ili desetogodišnji kolega iz klupe, sutra će leš biti navijač protivničkog kluba. Državo, gdje si? Objavi nam službeno da ćeš nakon trideset godina rata reći, zbogom oružje. Ti to možeš, ali nećeš. Lakše ti je lažne suze liti nad mrtvom djecom nego učiniti nešto da rastu u miru, ljubavi prema bližnjima i slobodi.

Ne mogu pobjeći od činjenice da je moja unuka vršnjakinja ubojice i da bi jednoga dana mogla biti žrtva. Ubojica neće jer joj roditelj nije stavio pištolj u ruku i nikad joj nitko nije rekao da je u mržnji spas.

Za roditelje pobijene djece utjehe nema niti će je ikad biti. Ima li ikakve nade za nas koje, zasad, nije pogodila ruka Zla?

 258 total views,  258 views today

Ne znam kako vi, ali ja ovo kolektivno jebanje nas običnih građana vrlo teško podnosim. Već sam pisala o tome kako su mi u jednom riječkom dućanu, bio je to Benetton, preko PBZ kartice digli 1000 eura.

Prodavačica mi je rekla, “očito trebam nabaviti nove naočale” i da će to brzo riješiti s PBZ-om. Oni su joj napisali da će se sve riješiti u najkraćem mogućem roku. Meni su rekli da će potrajati jer se “to” radi “ručno”.

Bespomoćna sam. Nisam ministrica u hadezeovskoj vladi, nisam predsjednica hadezeovske vlade, nisam čak ni članica Zločinačke ekipe koja već desetljećima dozvoljava da nas građane Hrvatske jebe kome padne na pamet.

Meni je 1000 eura brdo love, nisam ih ukrala, u svakom trenu mogu dokazati njihovo porijeklo, za to mi ne treba “ručna” obrada.

Ne znam koji od brojeva PBZ-a nisam nazvala. Naslušala sam se različite glazbe, zapamtila sam Na lijepom plavom Dunavu, “svi su operateri zauzeti” čula bih na kraju neželjenog koncerta.
Što bih trebala učiniti? Kome se obratiti? U pokojnoj Jugoslaviji nesretnici bi se obraćali Maršalu. Tko je danas u Hrvatskoj Maršal?

Pretpostavljam da ih ima pun kurac ali oni rješavaju svoje probleme. Njima 1000 eura ne znači ništa, toliko plate malo bolju butelju vina. Mojom lovom. Mi ostali trpimo pljačku, nemar, nered i bahatost svaki dan i u svim segmentima naših jebenih života a nemamo pravo čak ni žaliti se.

Jebite se, jedini je odgovor HDZ-a na naša preklinjanja i ukazivanja na užas u kome živimo. Umirovljenici dobivaju sramotne iznose koje im država “poklanja” da bi lakše preživjeli s mirovinom od 300 eura, oni bogatiji.

Djeca u školama jedu smeće, ona koja jedu. Liječnici najavljuju prosvjede i bore se za veće plaće, nikad ne spominju borbu za bolji status svojih pacijenata koje dobro vide samo kad su privatni.
Medicinske sestre se tretiraju poput loše plaćenih sluškinja, starci poput otrovnog otpada koga se treba čim prije riješiti.

Ovih dana čitamo kako su čistačice apartmana u zlatu plaćene. Poruka je jasna. Svi budite čistačice, što će vam škola, škola je za one druge.

Suci i sutkinje su korumpirani, ljudi na “pravdu” čekaju desetljećima, uskoro će i čitavo stoljeće jer daktilografkinje bježe sa sudova glavom bez obzira. Jesu li suci kojima su plaće “male” ikad spomenuli kolike su plaće daktilografkinjama, 600 eura, bez kojih oni ne bi mogli raditi? Jebe im se za sirote žene i za pravdu i za istinu i za rokove…

Oporba u Saboru koja bi trebala vlast hvatati za vrat laje na Plenkovića i ekipu, njihovo lajanje ima efekta koliko i lajanje psa na mjesec. Nisu maštoviti u svojoj borbi za “pravdu”. Prihvaćaju prostačke “odgovore” na svoja konkretna pitanja, ne poduzimaju ništa jer svoje lajanje koliko god bilo uzaludno jako dobro naplaćuju.

Evo prijedloga.

Zašto ne bi, čim Plenković ili neki od njegovih hajduka krene govoriti, svi u Saboru toptali nogama i tako ugušili glasove kriminalaca? Nije li za sve nas koji nemamo nikakvih ljudskih prava bolje ne čuti što nam zločinci govore nego čuti pa dobiti moždani udar?

Svi nas pljačkaju. Banke, država, crkva, strane firme, domaće firme… U vlastitoj zemlji koja je najmanje naša ne možemo kupiti komadić kruha ako ne natucamo engleski.

Iz naših probušenih džepova izvlače zadnji euro da bi plaćali rat u Ukrajini, u bolnicama liječe ukrajinske vojnike, naši živi pacijenti leže u krevetima u parovima, poluživi umiru na hodnicima, naši najdraži napustili su ovaj brod koji nikako da potone…

Pojma nemam što učiniti ja osobno, ja za sebe.

Toliko sam bijesna, očito jedina u Hrvatskoj, da mi zaista pada na pamet kupiti nekoliko kinder jaja pa ih tresnuti u bilo koji cilj. Svaki će biti pravi.

Što je meni? Mislim da je terorizam rješenje? Ja sam luda? Priznajem, luda sam. Žao mi je što nas nema više. Ujedinjeni mogli bismo nešto napraviti. Zapaliti smeće u kome se, primjerice, guši Rijeka, najprljaviji grad u Evropi, razbiti stakla banaka, provaliti u Sabor i najesti se u onom njihovom jeftinom restoranu…

Ovo što sam napisala bila bi ozbiljna prijetnja da ne živim u zemlji u kojoj su većina građana Hrvatice i Hrvati narod napaljen poput eunuha kad ugleda dobar komad ženske. Kod nas se povremeno bune samo Rumunji i Nepalci, dok ih gazde ne umlate.

Ne, nitko se zbog moga teksta neće uzbuditi. Najmanje jebena, prokleta PBZ.

(Ilustracija: Midjourney)

 284 total views,  284 views today