I evo nam cjelodnevne škole.

Ne nastave. Škole. Jer više je to od nastave. To je… ma, to je SVE.

Dječica će, mala i velika, veselo dolepršati do škole netom prije 8 ujutro i sjesti u klupe. 

Odradit će jedan sat pa se odmoriti desetak minuta. Pa još jedan i opet se odmoriti… desetak minuta. Onda još jedan pa se puno odmoriti i nešto prezalogajiti. Nitko ne govori što. Možda peciva i bureke, povremeno jabučicu, kao što je u mnogim školama i sada. Nebitno. Sve je to dobro. 

Onda će opet odraditi sat pa se odmoriti pa sat pa… Shvaćate već. U nekom će trenutku imati i rekreaciju koju će osmisliti njihove vrijedne učiteljice i učitelji. I tako će, sat-odmor-sat-odmor-sat-marenda-sat-rekreacija… doći vrijeme ručku kad će djeca opet jesti nešto zdravo. U nekim veeeelikim blagovaonicama koje svaka škola ima, a hrana će biti svježe pripremljena u veeeelikim kuhinjama koje također škola ima, kao i dovoljno osoblja da to sve skuha, pripremi za posluživanje, opere poslije. Te iste velike sale moći će se preko vikenda iznajmljivati za svadbene i druge svečanosti pa će škole tako i zaraditi. Možda će od te zarade biti financirani obroci za učenike!

Nakon ručka će, nahranjeni i odmorni, prijeći na potpomognutu potporu njihovome radu, učenju, napretku, savladavanju znanja i vještina. Koje će sve odreda biti toliko usvojene da im domaće zadaće neće biti potrebne. Na narodnim vrednovanjima svi će biti najbolji, a na međunarodnim vrednovanjima tih istih znanja i vještina pomest će sve dosadašnje prvake, uključujući Singapur i Hong Kong. 

Predviđenih nastavnih sati do ručka je šest, dana u tjednu je pet, a mnogi će učenici imati tjedno više od 30 obaveznih sati pa nije sasvim jasno kad će taj višak iznad 30 biti odrađen, ali nema veze, učitelji su snalažljiva bića. Pronaći će rješenje i za za to.

Kad završe s obaveznim dijelom, čeka ih pravo veselje! Makar, veselje je i sat-odmor-sat-odmor-sat-rekreacija… Slijede izvannastavne, a zatim izvanškolske aktivnosti. Izvanškolske, iako će se održavati u školama u koje će tada doći i vanjski suradnici te im omogućiti razne glazbene, sportske, baletne i ostale umjetničke aktivnosti te na taj način razvijati duh i tijelo u savršenom omjeru. Zajedno s veselim, čilim i na sve spremnim učiteljima kojima se ne žuri doma jer su im privatna djeca zbrinuta u svojim cjelodnevnim školama. 

Nekih 9 sunčanih sati od ulaska u školsku zgradu, djeca će izaći iz nje odmorna i puna elana da kvalitetno provedu vrijeme sa svojim obiteljima. Nakon što odrade sve aktivnosti koje se zaista odvijaju van škole. Tako će glazbene i baletne škole tek oko 18 sati početi s radom. Sva ona djeca koja su dolazila u njih do sada tijekom cijeloga dana, sad će doći predvečer, zajedno s vanjskim suradnicima koji su prije toga bili u školama, a nastava će se odvijati do ponoći, možda malo kasnije, najdulje do 4 ujutro. Svirat će Malu noćnu muziku, plesati Uspavanu ljepoticu i San Ivanjske noći,  a Noć muzeja i Noć knjige dobit će konkurenciju u Noćima sportova jer se po danu neće imati kad igrati, ali nema veze, jedino što ima veze je cjelodnevna škola.

Kad malo bolje razmislimo, tek ovo je prava škola za život. Jer će škola biti jedini život koji će djeca imati. I kvalitetno obiteljsko vrijeme negdje iza ponoći. 

A sad ozbiljno. 

Svaka reforma ovisi jedino o onima koji je provode. Učiteljicama i učiteljima.

Oni će, kao da sada nemaju dovoljno posla, imati još više nastavnih sati, kako obavezne nastave, tako i dopunskih i dodatnih, koji valjda spadaju u potporu učenju. Dežurat će za vrijeme odmora i ručkova, osmišljavati rekreacije, izvoditi izvoditi nastavu predmeta za koji nisu školovani. Istovremeno će Tjelesnu i zdravstvenu kulturu, za koju učitelji razredne nastave JESU školovani, od njih preuzeti kineziolozi. Logično. 

Svaki će učitelj tako imati i po 28 nastavnih sati tjedno, a dosadašnji maksimum je bio 24. Sve to do nekih 15:30, a izvannastavne aktivnosti idu nakon toga. Kad će biti gotovi sa svime što u školi trebaju odraditi? Oko 17 sati, možda i kasnije? Već to je više od 8 dnevnih sati koji su normalni dnevni normativ, a zatim ih čeka sve ono što većina ljudi i dalje misli da učitelji ne rade. Sva vrednovanja, formativna i sumativna, pripremanje nastave za sutradan, vođenje administracije, pretpostavljam da će i sjednice tek tada počinjati, stručna usavršavanja, komunikacija s roditeljima,…

Svemu ovome će, sigurna sam, prethoditi novi ciklus edukacija. Lumenu, eto nas nazad! :jedvačeka:

Učitelji koji će ovako i ovoliko raditi neće biti zadovoljni učitelji. Bez zadovoljnih učitelja nema ni zadovoljnih učenika, a ni kvalitetnog sustava obrazovanja. 

Jokićeva reforma, prva reforma koja je imala ogromnu aklamacijsku podršku – kako roditelja, tako i zaposlenih u školama, a i široke javnosti, je propala jer je osakaćena, desetkovana i pretvorena u silom nametnutu Školu za život. Ali, barem je na početku bilo žara i nade u bolje obrazovanje. Sada toga nema ni na početku. 

Novac predviđen za ovo mogao se i pametnije potrošiti. 

Za omogućavanje zdravih užina za učenike.
Za povećanje plaća zaposlenima u obrazovanju.
Za zapošljavanje stručnih suradnika koji fale u ogromnom broju.
Za omogućavanje više stručnih usavršavanja onima koji ih žele.
Za ulaganje u školske zgrade koje se raspadaju.
Za izgradnju novih školskih dvorana koje mnoge škole još nemaju.
Za zapošljavanje i pravedno plaćanje spremačica. 

Svima su puna usta Finske kad god se o reformama obrazovnog sustava govori, Finska slovi za ideal, sustav sa sretnim učenicima i učiteljima, u kojem svi rado idu u školu i s osmijehom uče. Ta ista Finska svoje prvašiće drži u školi do podneva – koliko su i naši u školi trenutno. Ta ista Finska se brine da učenici imaju dovoljno slobodnog i nestrukturiranog vremena izvan školske zgrade za svoje osobne interese, igru i druženje. Ne zatvara ih prisilno u školsku zgradu od 8 ujutro do 3 ili 4 sata popodne. 

Jasno je nama da postoje roditelji koji rade čudne smjene, koji popodnevima nisu doma, kojima bi puno značilo da im je dijete, posebno ako je učenik nižih razreda osnovne škole,  na toplom i zbrinuto i pod nadzorom dok oni ne dođu s posla. Ali, vidite – to već postoji. Zove se produženi boravak. Zašto ne bi reforma bila da se svim učenicima od prvog do četvrtog čiji roditelji to žele omogući besplatni produženi boravak, a oni čiji roditelji to ne žele ili ne trebaju mogu kao i do sad u podne krenuti doma, gdje ih čekaj netko s toplim ručkom? Umjesto toga, učiteljice koje u ovom trenu rade u produženom boravku dobit će otkaze kao tehnološki viškovi – postoji i glasina da bi ih se moglo preusmjeriti u dječje vrtiće kako bi popunile kvote odgajateljica kojih nedostaje – a nešto što su prije radile dvije učiteljice pasti će na leđa jedne osobe.

Za sada nema ni riječi o tome kako će sve ovo izdržati djeca s teškoćama, bilo obrazovnim bilo odgojnim, kao i djeca s kroničnim bolestima, kojima je i ovakav radni dan ponekad predug i prenaporan. Kako će od 8 do 16 funkcionirati učenici s pomagačima u nastavi, recimo – koji svog pomagača imaju na raspolaganju pet sunčanih sati. Kao i obično, na njih dok se nešto ovakvo kuha, malo tko misli. Smišljanje što će biti s njima doći će kasnije, kad već bude kasno.

Nakon škole za život, dobit ćemo život u školi. #jedvačekamo

Prvi je dan provedbe nacionalnih ispita u hrvatskim osnovnim školama. Idiličnu sliku, bolje reći, privid da je nadležnima stalo do boljitka obrazovanja, narušava samo nekoliko sitnica. Prvo, nacionalni se ispiti provode 3 mjeseca prije kraja nastavne godine. Dio se sadržaja nužnih za ostvarivanje ishoda (lliti starinski dio gradiva) neće stići (kvalitetno ili uopće) obraditi. Drugo, provode se za vrijeme trajanja nastave, pa učenici gdjekad osim pisanja ispita imaju i nastavu u istom danu, a učitelji koji dežuraju za vrijeme dežurstva trebaju zamjenu. Primjerice, učitelj informatike dežura na ispitima, a za to ga vrijeme, stručno ili nestručno, u nekom od razreda u to vrijeme zamjenjuje netko od kolega. Treće, ispiti nemaju ulogu osim dijagnostičke, a budući da i dalje ima mnogo onih koji će predati prazan ispit jer znaju da posljedica nema, ni dijagnostička uloga nije dobro osmišljena.

Problem s organizacijom provedbe ispita već je dugo poznat svakomu čije je radno mjesto u školi, a ne na Sveticama, pa smo tako kao Mreža Nastavnici organizirano još polovinom veljače na sve relevantne adrese poslali upit o načinu provedbe nacionalnih ispita. Posao oko provedbe nadilazi 40-satno radno vrijeme, a ako je nešto prekovremeno, to onda valjda treba i platiti?

To: odgojiobrazovanje@mzo.hr
Cc: 
Bcc: 
Date: Thu, 16 Feb 2023 17:04:05 +0000
Subject: Upit
Poštovani,

s obzirom da se nacionalni ispiti pripremaju punom parom, a ravnatelji 
i koordinatori usklađuju redovni raspored s rasporedom pisanja 
nacionalnih ispita te ispunjavaju aplikaciju za što je utrošeno već 
dosta prekovremenih  radnih sati, a s obzirom da nigdje ne nailazim na 
informaciju, možete li, molim Vas, reći hoće li se prekovremeni rad 
koordinatora i dežurnih učitelja na poslovima provođenja nacionalnih 
ispita honorirati?
Ako niste ovlašteni ili je upit krivo adresiran, oprostite na smetnji 
i molim Vas da me uputite kome da se obratim s upitom.
Srdačan pozdrav,

Odgovora do danas nije bilo, a i kad je stigao, stigao je u dnevnom tisku. MZO, naime, smatra, da se sav taj posao može odraditi u 40 sati tjedno.

Ne znam znaju li u MZO da ne postoji uskršnji zeko, da je Harry Potter samo književni serijal fantastične tematike i da bilokacija i Hermionin vremokret nisu dio temeljnih nastavničkih kompetencija i nastavnih pomagala u hrvatskim školama. Nije bilo nježnijeg načina da im se to priopći, a strahujući za osjećaje MZO-a, do danas su šutjeli i sindikati, pa je tek jedan od njih danas objavio “pripoćenje” u kojemu se spominje plaćanje prekovremenog rada proizašlog iz organizacije i provedbe nacionalnih ispita.

Mreža Nastavnici organizirano

Učitelji i nastavnici Hrvatske, gasite fejzbuke i internete jer Dora istražuje. A kad Dora istražuje, to znači da su u opasnosti svi vaši fejzbuk statusi, objave i komentari. Nije isključeno da će upravo vaš komentar postat zvijezda ili lajtmotiv istraživačkog novinarstva Dore istraživačice. Kad ona nabaci ruksak, otvori kartu, usmjeri navigaciju prema nastavničkim fejzbuk grupama i upali kopi pejst funkciju na mobu, znate da je na pomolu ‘vrhunaravni’ primjerak novinarskog istraživanja o obrazovanju u Hrvata.

Ovaj put je hrabra Dora krenula istraživati nepreglednu džunglu odnosa nakladnika i učitelja/nastavnika. Pa je ustanovila da nakladnici (za razliku od Vlade RH?) doslovno drhte pred zahtjevima učitelja svake četiri godine kad krene odabir udžbenika.S druge strane Naš Izvor (podaci poznati redakciji) se pita zašto u zadnje vrijeme Dora i njezina vjerna Čizma tako revno istražuju i nemilosrdno gaze po učiteljima. Jel možda zato što se u novom Zakonu sprema podizanje satnice neposrednog rada učitelja u nastavi, ukidanje pedagoškog standarda i uvođenje cjelodnevne nastave kojima će se dodatno opteretiti učitelje pa je važno da male istraživačice ustanove i javnosti na dnevnoj bazi serviraju da učitelji zapravo autopilotiraju kroz nastavu? Naravno, pod uvjetom da nisu zauzeti ucjenjivanjem i reketarenjem nakladnika.’Neš’ ti posla – bit učitelj’, pomislila je Dora vidjevši PowerPoint prezentaciju za sat Hrvatskog jezika, ‘pa to može svatko’. Predlažemo da Dora svoju hipotezu i dokaže – nek održi ogledni sat. Po savršenoj nakladničkoj pripremi.

Da je Dora prava istraživačica, pitala bi, osim neimenovanih promotora, i učitelje čemu im služe i kako koriste nakladničke materijale (koje su, nota bene, uglavnom i izradili učitelji), možda pretražila Edutorij ili običnom pretragom u pregledniku saznala koliko nastavnih materijala učitelji izrađuju i nesebično međusobno dijele besplatno i odričući se autorskih prava.Prava Dora istraživačica ne bi krala iz zatvorenih nastavničkih grupa.Zato predlažemo, dragi nastavnici, da kod sljedećeg odabira udžbenika na svoje liste zahtjeva uvrstite i jednu PowerPoint prezentaciju za Doru. Npr., o istraživačkom novinarstvu.

Suočena s podijeljenom podrškom članstva – ponudu vlade prihvatila je tek vrlo tanka većina  – Ana Tuškan odlučila se, možda poučena svakodnevnim primjerima s političke scene, glasno povikati “drž’te lopova” i pokušati skrenuti pažnju onih prosvjetara koji izražavaju nezadovoljstvo ispregovaranim upirući prstom na razne “unutarnje neprijatelje”.

Kada ti se ne sviđa što čuješ, najlakše je zalijepiti etiketu onima koji su rekli da je car gol. Nazvati ih destruktivnim marginalcima, ruljom s društvenih mreža, Preporodovim satelitima ili, najnovije, Preporodovom mladeži. Proglasi glasnika pijunom i plaćenikom “one druge strane” i baci ga u bunar pa si riješio problem, zanemarujući realnost – u ovom slučaju, lako provjerljivu činjenicu da su u nastavničkim Facebook grupama podjednako zastupljeni članovi svih triju sindikata, kao i oni koji članarinu plaćaju samo gradskoj knjižnici – u postocima koji otprilike odgovaraju i općem stanju u zbornicama.

Doduše, lijepo je čuti da te netko smatra mladim i na pragu četrdesete-pedesete, ali tužna je istina da mladeži na Facebooku odavno nema, svi su pobjegli na Instagram i Tiktok. Na Facebooku je ostala sredovječna populacija prosvjetnih radnika, ljudi koji su u sustavu već prošli sito i rešeto. Ti ljudi su se nagledali dovoljno sindikalnog kuhanja i nakuhavanja da znaju što su točno sindikati u stanju staviti na stol i nazvati “velikim uspjehom” (kao, recimo, slavni “petodnevni” štrajk 2015.). Njima se, na kraju krajeva, baš ne da poslušno klimati glavom na zakulisne igre u kojima nekako uvijek onaj mali učitelj iz razreda izvuče kraći kraj. “Gozba” koju su nam ovaj put priredili sindikati i Vlada dobrom dijelu nastavnika izgleda napola sirova, napola zagorjela i vrlo, vrlo skromna.

Dobro dođu ti s društvenih mreža kad treba ljude po zbornicama nabrijati na štrajk, ali kada glasno kažu što im se ne sviđa, e onda u katran i perje s njima. 

S obzirom na to da Ana Tuškan, prema vlastitim riječima, nije na Facebooku, trebala bi povesti računa o tome kako second hand informacije, za razliku od second hand odjeće, nisu ni ekološke ni povoljne, a – pokazalo se ponovno, ni kvalitetne. 

Prava istina je da ljudi okupljeni na grupama na Facebooku nisu ni neprijatelji sindikata, ni rušitelji pregovora, nego više imaju ulogu GONG-a, nezavisnih promatrača koji žele da sve protekne pošteno, legalno i prema dogovorenim pravilima, jer, ruku na srce, nije u prošlosti uvijek bilo sve transparentno, a svima nam je u interesu da sindikalna borba uspije.

Ovo je, u stvari, postala vrlo opasna praksa: ja ću izvaliti nešto, a vi dokažite da to nije istina. U debati se ova vrsta argumenta zove ‘appeal to ignorance’, odnosno, nadamo se da sugovornik ne može, ili čak neće ni pokušati dokazati suprotno, pa tvoja tvrdnja prolazi. Ana Tuškan ovdje, također, koristi – nažalost, očajno loše – ‘red herring’ argument, odnosno skreće pozornost s merituma na način koji bi možda mogao proći kod trogodišnjaka i prosječne mačke kojoj laserom na zidu skrećemo pažnju sa činjenice da joj je zdjelica prazna jer smo zaboravili otići u trgovinu.  

Kad se u školi djeca potuku i počnu svaljivati krivnju jedni druge, što ih učimo? Svatko je u svakom trenutku potpuno odgovoran za svoje postupke. Ne možemo kontrolirati što rade ili govore drugi, samo ono što radimo i govorimo sami.

Bilo bi korektno barem jednom nakon svog neuspjeha ne okrivljavati Preporod i/ili zločeste  nastavničke Facebook grupe i preuzeti odgovornost za vlastito postupanje. Baš onako kako očekujemo od svojih učenika.

I ne, ovo nije jedan od “sto šamara”, ovo je samo odgovor na neosnovane optužbe koje dolaze od osobe kojoj smo se dosad zbog elokventnosti i retoričkih vještina mogli samo diviti, kojemu god sindikatu pripadali. Neukusno je odgovore neistomišljenika proglašavati šamarima, napose u svjetlu zabrinjavajućeg porasta stope nasilja. Mi mladi s Facebooka zaslužujemo makar kurtoaznu ispriku za ove apsurdne optužbe. Tko zna hoćemo li ju čekati dulje no nove pregovore.

Mreža Nastavnici organizirano

I ove smo godine kao administratorska ekipa grupe Nastavnici.org na Facebooku imali čast sudjelovati na CARNetovoj konferenciji za korisnike (CARNet Users Conference) kao uzvanici. Kako bismo od korisnika postali i nešto više, pokušali smo se odužiti vlastitim doprinosom, okruglim stolom na temu virtualnoga umrežavanja u (post)digitalnom dobu.

Hvala CARNetu na pozivu i otvorenosti za naš doprinos!

Mreža Nastavnici organizirano

Kako čestitati Dan učitelja u zemlji u kojoj su učitelji debelo potplaćeni i (često) imaju loše uvjete rada?

Kako čestitati Dan učitelja u zemlji koja ne priznaje važnost i vrijednost učitelja?

Kako čestitati Dan učitelja u zemlji koja sumnja u kvalitetu rada učitelja i u njihovo poštenje?

U zemlji u kojoj će roditelji uskoro (ako već nisu) birati osnovnu školu u koju će upisati svoje dijete ne po tome jer im je najbliža ili je u kvartu gdje žive baka i djed nego po tome predaju li matematiku, fiziku, kemiju profesori i magistri edukacije ili nestručne zamjene.

Kako čestitati Dan učitelja u zemlji u kojoj ministar u novom Zakonu najavljuje etički kodeks za učitelje u vidu Velikog Brata koji će ih pratiti 24/7? U zemlji u kojoj ministarstvo koje te treba štititi postaje misaona policija i guši svaki privid autonomije? 

Na koncu, kako čestitati Dan učitelja u svijetu u kojem te svakodnevno uvjeravaju: “Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.”?

Možda je najpoštenije samo iskreno reći “sretno”. Rudarski sretno.

Sutra, 24. 9., liječnici u 5 do 12 izlaze na ulicu zahtjevajući poštene uvjete rada i poštenu plaću. Kao još jedna potplaćena, potcijenjena javna služba kojoj se sve uvaljuje pod njihov posao, i koja radi u sustavu kojem se prava, sveobuhvatna reforma desetljećima obećava, ali nikako da se i dogodi – dajemo im svesrdnu podršku i pozivamo sve koji su u prilici da im se pridruže na Ksaveru, jer zajedno smo jači!

Mreža Nastavnici organizirano

Piše: Anita Damjanović

Zanimljivih par tjedana je iza nas, no jučer u vijestima se jedna kolegica istaknula kao nitko dosad. Kolegica koja je svima zaključila pet. Chapeau!
Svi govorimo o tome, potezala se inicijativa da svi to napravimo kao znak protesta, no uvijek bi prevladali strah i neodlučnost.
A potez je u svojoj jednostavnosti i poruci genijalan, par excellence i sad ostaje jedino žal što nismo svi bili tako hrabri.
Što je kolegica napravila, a što smo svi zapravo trebali već prije par godina? Bacila je rukavicu u lice ovom licemjernom društvu koje tvrdi da se ne uči za ocjenu, koje laprda o intrinzičnoj motivaciji, generičkim kompetencijama, cjeloživotnom učenju…
Prozvala je redom:
kolege koji cijele godine piju krv na slamku razrednicima kako imaju puno jedinica, kako će rušit, a na kraju ni dopunske, ni popravka, svi magično isprave na zadnjem satu;
razrednike koji na RV-u ističu učenike s 4.45 i žicaju kolege;
ravnatelje koji ‘podržavaju’ autonomnost učitelja, ali dobronamjerno savjetuju da si ne navlačimo inspekciju na vrat;
roditelje koji misle da se ocjene dobivaju à la carte, a kad na meniju nema toga što traže, slijede pritisci;
reforme i formativno vrednovanje koje je samo sebi svrha dok god se za zaključnu računaju isključivo brojke u ‘kućicama’;
ministarstvo koje nema savoir-faire nacionalne ispite ili prijamne postavit kao kriterij za upis u srednje;
prosvjetnu inspekciju koja zbog ocjene, nad kojom nema ingerenciju, poslušno odlazi u škole i prebire po papirima, déjà vu?;
našeg crème de la crème predsjednika države koji učitelje naziva protuhama…
Logika samog čina je gotovo nepodnošljivo, čak poetski lijepa. Ako ocjena nije važna, onda je svejedno koju ćemo dati, n’est pas? Ako 90 posto učenika ima nezasluženu peticu, koja je razlika ako ih ima i 100 posto, nezasluženo je nezasluženo. Zašto roditelje ljuti što je netko drugi dobio pet, kao i njihovo dijete- pa ionako ne može dobiti više! U čemu je problem?! C’est la vie!
Godinama govorimo da su pritisci nepodnošljivi, no uvijek ostaje sve na riječima i imamo fait accompli do sljedećeg lipnja.
Očigledno je jedino rješenje da se bilo što promijeni to da sami nešto poduzmemo.
Kako bi bilo da sljedeće godine, ako se ni nakon svega ovog ništa ne promijeni, taj pritisak u lipnju lijepo apsorbiramo i kao bumerang vratimo natrag i svi zaključimo petice svima!?
Bilo bi to, dragi kolege, chef d’oeuvre !

Piše: Ruža Raguž Cukrov

Dana 13. i 14. lipnja 2022. godine u XV. Gimnaziji u Zagrebu održana je „dodjela“ Oskara znanja – kipića prestižnog imena koji se svake godine dodjeljuje prvacima državnih natjecanja u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje kao i nekih međunarodnih natjecanja isključivo iz STEM područja. Ponedjeljak je bio dan rezerviran za državne prvake osnovnoškolce. Od ukupno 180 njih navedenih u tablici na stranicama AZOO-a, njih 86 državni su prvaci raznih disciplina glazbe i plesa. Bilo bi ih nešto manje da je Agencija bolje poznavala propozicije umjetničkih natjecanja po kojima se recimo u komornim sastavima u II. kategoriji natječu srednjoškolci, a solističke kategorije određene su dobnim uzrastom natjecatelja, a ne razredom osnovne (općeobrazovne) škole koju pohađa. Na sramotu organizatora i veliko razočaranje malih velikih umjetnika koju su samo za ovu priliku došli iz cijele Hrvatske, a za razliku od njihovih kolega iz ne-umjetničkih predmeta koji su svi bili pojedinačno imenovani te na kraju skupine predmeta pozvani da ustanu i da ih se pozdravi pljeskom, 86 (ili nešto malo manje) plesača i instrumentalista nisu bili niti prozvani imenom ni disciplinom u kojoj su osvojili Oskara znanja, ni pozvani da ustanu niti se pozvalo na pljesak.Njihova su se imena samo u jednom navratu vrtjela na ekranu za vrijeme nastupa trija balerina, no je li taj popis potpun ne možemo iščitati iz službene snimke događanja jer se za vrijeme listanja imena snimatelj (potpuno opravdano!) usredotočio na plesačice.Ova djeca na taj su način diskriminirana i naočigled svih stavljena u drugi plan. Izgleda da ipak treba uporno isticati da ovi učenici, zaista ono najbolje što hrvatsko školstvo ima, pohađaju DVIJE škole paralelno. Dakle, nisu prvaci države u jednom od svojih predmeta, nego pohađaju dva potpuno različita obrazovna programa. To su sati, mjeseci i godine vježbanja, pohađanja nastave, velikih financijskih, vremenskih i društvenih odricanja. Jednako kao i kolege matematičari, jezičari, prvaci u islamskom vjeronauku ili debati, najbolji su u državi u onome čime se bave, ali zbog nekog razloga nisu zaslužili da se njihova imena pročitaju.Mladi umjetnici na ovoj su reviji imali isključivo funkciju zabavljača jer bez njih današnja predstava, kao uostalom bilo kakvo drugo događanje koje uvijek prati pjesma, ples i umjetnost, ne bi bila prilična.Za svoja postignuća ova djeca još nisu dobila diplome s natjecanja (problemi s tiskom?) dok su natjecatelji iz općeobrazovnih predmeta svoje diplome mogli otisnuti u novoj aplikaciji za natjecanja.Ružna je to poruka koju su učenicima glazbenih i plesnih škola poslali oni koji o njima najviše trebaju brinuti – Agencija za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.PS. “Dodjela” je pod navodnicima jer dodjele nije ni bilo. Oskari znanja uzimali su se preko improviziranog stolića na parkiralištu škole, na vrućini, bez ikakva reda što je više sličilo veseloj atmosferi na nekoj tržnici nego dodjeli najviše nagrade u školstvu najboljim učenicima u državi.

Skupina kolegica i kolega zaposlenih u sustavu odgoja i obrazovanja poslala nam je osvrt na prijedlog Pravilnika o nagrađivanju. Na prijedlog možete reagirati na eSavjetovanju do 9. lipnja. Osvrt prenosimo u cijelosti.

Je li moguće da MZO ove godine neće nagraditi najuspješnije odgojno-obrazovne radnike?

Ministarstvo znanosti i obrazovanja unatrag tri godine novčano je nagradilo učitelje/-ice i nastavnike/-ice koji su se odazvali javnom pozivu i bili među 500 najuspješnijih odgojno-obrazovnih radnika. Kako se postaje jedan/jedna od 500 najuspješnijih? Svi učitelji/-ice su do sada imali jednake mogućnosti i polaznu točku kako pokazati da su među najboljima. Svi su imali priliku skupljati bodove od 16. lipnja godine koja je prethodila do 15. lipnja nadolazeće godine. Oni koji bi u tom periodu od godinu dana uspjeli ostvariti najmanje 20 bodova iz barem četiri kategorije, sukladno Kriterijima vrednovanja Pravilnika o nagrađivanju, mogli su se odazvati javnom pozivu, poslati dokaze svog jednogodišnjeg rada i 500-injak onih koji su imali najviše bodova su dobili novčanu nagradu. Na taj su način neki učitelji/-ice prvu godinu dobili nagradu pa sljedeću nisu. Neki su dobili drugu godinu pa treću nisu a bilo je i onih koji su uspjeli dobiti sve tri godine zaredom novčanu nagradu jer su svake godine uspjeli ostvariti zavidne rezultate, veliki broj bodova i zasluženo su tri godine zaredom dokazali kako su najbolji u državi. Što se dogodilo tim vrijednim učiteljima ove godine? Netko je došao na ideju predložiti da se te najuspješnije u državi stavi tri godine na čekanje i neka se zadovolje plaketom umjesto novčanom nagradom. Umjesto ovih najuspješnijih novčano bi se nagradilo učitelje koji prošle godine nisu bili nagrađeni i stvorila bi se prilika nagraditi još neke koji do sada nisu nikada bili nagrađeni. Je li to onda nagrađivanje najuspješnijih u državi? Misli li netko na to kako se osjećaju ovi najuspješniji u državi gledajući i čitajući famozni članak 6. stavak 2 prijedlog Pravilnika o nagrađivanju koji navodi da najuspješniji ove godine i sljedeće tri mogu za svoj požrtvovni rad i ogromni broj bodova dobiti samo plaketu?

Ne osjećaju li se poniženo i omalovaženo? Ako svi učitelji imaju jednake mogućnosti za rad, onda moraju imati i jednaka prava na rad i nagradu. Kako je moguće nekome onemogućiti natjecanje pod istim uvjetima? Je li to pravedno? Činjenica da je netko bolji od drugog ne opravdava nepravdu koju mu činimo ukidajući mu pravo koje mu po Zakonu o radu pripada.

Zamislimo da takvo nešto napravimo u razredu našim učenicima! Na kraju školske godine predložimo najboljim učenicima kako ćemo ove godine njihov cijelogodišnji vrijedni rad samo formativno vrednovati i kao nagradu će umjesto zaključne ocjene dobiti samo zahvalnicu. Kako bi se u takvoj situaciji osjećali naši najbolji učenici? Kako bi se ovi najbolji učenici osjećali kada bismo u isto to vrijeme odličnim ocjenama nagradili učenike iz njihovog razreda koji nisu zaslužili odlične ocjene? Bi li se osjećali poniženim? Bi li smatrali da smo nepravedni? Tako se osjećaju učitelji koji su prošle godine bili među najuspješnijima a sada im se onemogućava dobiti priznanje za njihov rad. Novčana nagrada kojoj su se najbolji učitelji do sada veselili je njima bila javno priznanje za ono što su odradili unutar godinu dana i vjetar u leđa da ustraju entuzijastično raditi i dalje jer ne radi se o nekom lovu na veliki novac. Onemogućavanje najuspješnijima da dokažu da to uistinu jesu a omogućavajući to onima koji to nisu, je u najmanju ruku degradirajuće i omalovažavajuće. Budući da su najuspješniji učitelji/-ice, iako povrijeđeni, nepopravljivi optimisti, vjerovat ćemo kako cilj ovog prijedloga Pravilnika nije bio poniziti, povrijediti ili ismijati niti jednog najuspješnijeg učitelja/-ice nego je to bio loš pokušaj iznalaženja kako nagraditi i druge učitelje koji nisu toliko uspješni.

Najuspješniji učitelji će i dalje ostati najuspješniji, bili oni adekvatno nagrađeni ili ne.

Skupina učiteljica i učiteljaa

Vidimo, nitko ne reagira. Razumijemo, bliži se kraj nastave. I bez toga smo već odavno oguglali na sve i svašta što se stavlja pred nas, a kamoli desetak dana prije čarobna dva tjedna u kojima više nema roditeljskih sastanaka i informativnih razgovora s roditeljima, a kreće povlačenje za rukav za svaku ocjenu, decimalu, bod.

Al’ zato imate Nastavnike organizirano. Pa krenimo redom.

Dragi razrednici osmih razreda, primite našu iskrenu sućut. Umro je i posljedni privid profesionalizma u našoj branši. Naime, Carnetova autentikacijska i autorizacijska infrastruktura, poznatija kao AAI identitet od ove godine nije dovoljna za prijavu razrednika u sustav e-Upisi jer je to vjerodajnica niske razine sigurnosti. Štooooo, kažete vi? Nema problema, ponovit ćemo i oprostite što vičemo: prijava razrednika u aplikaciju e-Upisi koju poslužuje i servisira Carnet NIJE MOGUĆA preko AAI identiteta koji također poslužuje Carnet. Kužite? U Carnetu su toliko dobri da su napravili apdejt aplikacije koji je toliko siguran da ni oni sami više ne mogu unutra.

Najgore od svega je što je ovo većini ljudi, čini se, prošlo ispod radara. Malo su začuđeno pogledali, pa onda slegnuli ramenima i bez riječi izvadili svoje kartice, bankovne tokene i prijatelja Georgea da bez riječi udovolje još jednom bizarnom zahtjevu poslodavca. Ponekad se čini da u prosvjeti imamo kolektivni sindrom zlostavljane žene: sve udarce, šamare, psovke i uvrede zdravom razumu koje nam posao i poslodavac serviraju prihvaćamo pognute glave, šutke i bez propitivanja. Uvjereni da tako mora biti i da je to normalno, a ako i nije, nekako smo mi to skrivili i izazvali. E, pa nismo. Ne, nismo sami krivi. Ne, nismo sami tražili. Ne, nije normalno.

Da su Carnetove vjerodajnice niske razine sigurnosti zna svaki učitelj koji dnevno na Carnetov webmail dobiva basnoslovna nasljedstva od umirućih bogatašica iz Skandinavije koje miješaju rodove i padeže, ali im je Bog rekao da ste dobra osoba. Ili dobiva poruke za ‘trenutno plaćanje’ iz banaka za koje nije ni čuo ili ima priliku voajerski uživati u prepiskama na Yammeru…  do te mjere da učitelj mora navući gumene rukavice, stavit masku i popiti dva normabela kad krene čistit smeće iz inboxa ne bi li došao do roditeljske ispričnice. Jedino gore od ulaska u Carnetov webmail je  tražilica na EMA-i, al to je druga priča.

Ove se godine razrednici osmih razreda u aplikaciju moraju prijavljivati preko sustava e-Građani to jest NIAS-a. Ne samo to, nego se ispostavilo da ni s tim ne mogu ući u aplikaciju dok je ravnatelj ‘ne krsti’ i prokrči put svojim učiteljima. Sve ok, samo su zaboravili jednu sitnicu – o tome obavijestiti ravnatelje. Koji su na kraju ipak saznali preko svojih Whatsapp grupa. Al’, ajde, zanemarimo i to i recimo da ništa od ovog ne bi bilo sporno da kao vjerodajnicu mogu koristiti svoj AAI identitet koji tome i služi. E, šipak! Razrednici osmaša ove godine moraju se prijavljivati svojim osobnim najprivatnijim podatcima koje najbrižnije čuvaju poput bankarskih mTokena, e-Osobne, HZZO podataka, Fininih podataka… i, naravno, Georga.

Nastranu što je to borderline kršenje GDPR-a i potpuno neprofesionalno, razmislite o tome koliko puta se razrednik osmaša prijavljuje u sustav e-Upisa kako bi unio, provjerio sve podatke i pomogao svojim učenicima i njihovim izbezumljenim roditeljima, a onda razmislite o postojanosti i ‘niskoj razini sigurnosti’ Carnetovog sustava pa zbrojite dva i dva.

S druge strane, postavlja se pitanje, ako je AAI dovoljno sigurna za ulazak u e-Maticu i e-Dnevnik, zašto nije dovoljno dobra za ulazak u e-Upisi? U konačnici, zašto se jedino učitelji u cijelom procesu moraju prijavljivati PRIVATNIM vjerodajnicama?!

Mislim, ne bi mi pizdili da nismo ozbiljno zabrinuti za svog frenda Georga. Već je dovoljno istraumatiziran računima za plin i about you košaricama. Kud sad  još i ocjene osmaša? Što je sljedeće? Prebacit će zdravstveni karton učenika na njihove razrednike?

Jedino što još nedostaje, a nadamo se da ovime nikome ne dajemo ideju (kuc-kuc-u-drvo) je webinar na temu “E, kako e-upisati e-učenika u e-srednju?”.

Da zaključimo, e-svašta! dE-odjebite!

Od danas će u klupama nekih škola u Hrvatskoj sjediti i učenici iz Ukrajine. U pravilu, upisat će se u školu koja im je najbliža, a, ako su srednjoškolci, povest će se i računa da srednjošskolski smjer koji će pohađati u Hrvatskoj bude isti ili što srodniji onome koji su pohađali u svojoj domovini.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja dopisom je na škole poslalo najbitnije upute, no NO se potrudio da ne ostane samo na tome te smo uz pomoć kolega pokušali ukratko dati što bolju sliku ukrajinskog školskog sustava, odnosno dijela vezanog uz osnovno i srednje školstvo.

U nekim našim  osnovnim školama postoje razredni odjeli u kojima se učenici školuju koristeći (i) ćirilično pismo pa je upisivanje učenika u te odjele logičan potez, kako bi praćenje nastave učenicima bilo što lakše. Ipak, djeca i mladi iz Ukrajine u pravilu poznaju i latinicu, jer uče uglavnom engleski, a poneki od njih njemački ili francuski jezik, već od 1. razreda osnovne škole. Ako su živjeli blizu granice s Poljskom ili Mađarskom, učili su i te jezike.

Osnovna škola u Ukrajini traje devet godina, a nastavni sat traje 45 minuta. Nastavna godina traje od 1. rujna do 1. lipnja i provodi se u 175 radnih dana.         Od 1. razreda imaju predmet Prirodoznadarstvo (vjerojatno prirodoslovlje), od 6. razreda Biologiju, a od 7. Fiziku i Kemiju.

Matematiku u 1. i 2. razredu uče četiri nastavna sata tjedno, u 3. i 4. pet sati tjedno pa u 5. i 6. opet četiri sata tjedno. U 7., 8. i 9. razredu, dijeli se na Algebru (u pravilu 2 sata tjedno, ali u nekim školama i više) i Geometriju, također 2 sata tjedno.

U kontaktu smo s velikodušnima ukrajinstima koji nam svesrdno pomažu u razumijevanju ukrajinskog obrazovnog sustava, te s Forumom za slobodu odgoja. Svima zahvaljujemo na nesebičnoj i konkretnoj  pomoći koja će nam još neko vrijeme svakako trebati.

Od sutra će u klupama nekih škola u Hrvatskoj sjediti i učenici iz Ukrajine. U pravilu, upisat će se u školu koja im je najbliža, a, ako su srednjoškolci, povest će se i računa da srednjoškolski smjer koji će pohađati u Hrvatskoj bude isti ili što srodniji onome koji su pohađali u svojoj domovini. 

Ministarstvo znanosti i obrazovanja dopisom je na škole poslalo najbitnije upute, no NO se potrudio da ne ostane samo na tome te smo uz pomoć kolega pokušali ukratko dati što bolju sliku ukrajinskog školskog sustava, odnosno dijela vezanog uz osnovno i srednje školstvo.

U nekim našim  osnovnim školama postoje razredni odjeli u kojima se učenici školuju koristeći (i) ćirilično pismo pa je upisivanje učenika u te odjele logičan potez, kako bi praćenje nastave učenicima bilo što lakše. Ipak, djeca i mladi iz Ukrajine u pravilu poznaju i latinicu, jer uče uglavnom engleski, a poneki od njih njemački ili francuski jezik, već od 1. razreda osnovne škole. Ako su živjeli blizu granice s Poljskom ili Mađarskom, učili su i te jezike.

Osnovna škola u Ukrajini traje devet godina, a nastavni sat traje 45 minuta. Nastavna godina traje od 1. rujna do 1. lipnja i provodi se u 175 radnih dana.         Od 1. razreda imaju predmet Prirodoznadarstvo (vjerojatno prirodoslovlje), od 6. razreda Biologiju, a od 7. Fiziku i Kemiju.

Matematiku u 1. i 2. razredu uče četiri nastavna sata tjedno, u 3. i 4. pet sati tjedno pa u 5. i 6. opet četiri sata tjedno. U 7., 8. i 9. razredu, dijeli se na Algebru (u pravilu 2 sata tjedno, ali u nekim školama i više) i Geometriju, također 2 sata tjedno. 

U kontaktu smo s velikodušnima ukrajinstima koji nam svesrdno pomažu u razumijevanju ukrajinskog obrazovnog sustava, te s Forumom za slobodu odgoja. Svima zahvaljujemo na nesebičnoj i konkretnoj  pomoći koja će nam još neko vrijeme svakako trebati.

Posebno zahvaljujemo kolegi Bojanu Laziću koji je u našoj Facebook grupi podijelio linkove o ukrajinskom obrazovnom sustavu. Linkove prilažemo redom:

The New Ukranian School

Ukrajinski obrazovni sustav; 1. do 4. razred

5. – 9. razred

10. i 11. razred

Mreža Nastavnici organizriano

Piše: Anita Damjanović

Povodom usvajanja Nacionalnog plana razvoja sustava obrazovanja, to jest NSP.., ne NPOR.. , sori, NSP.., ne NPOR.., sori NSPRO-a

Nedavno u Ministarstvu na sastanku Radne skupine za NCRS…nešto ….
Predsjednik Radne skupine: ‘Ljudiiii, u problemu smo, stigla nova lova za reformu školstva! Jel ima itko raspisan projekt, ako ne cijeli, barem dopola?’ Svi članovi krenu gledat oko sebe, u stol, luster… ‘pa za što vas plaćam, majku vam neradničku! Šta ćemo sad?!?…
Jel barem kome treba novi laptop, mobitel, službeni auto…?’
Troje sramežljivo digne ruku.
Predsjednik: ‘Ajd dobro, to možemo navuć na milijun, ajmo dalje, šta još…?’
Jedan podigne ruku: ‘Možda da svim učiteljima kupimo nove laptope i službene mobitele, moderniziramo kabinete, povećamo plaće?’
‘Pero, ne sramoti se, to je već prošla garnitura napravila, ok minus mobiteli, ali to je to…
‘Znam’ uzbuđeno će drugi član RS-a, a sve se glave okrenu prema njemu, ‘Povjerenstva?’ E sad se Predsjedniku smrači pred očima, ‘Tko tebe predloži za radnu skupinu?!? Pa povjerenstva idu po defaultu, računam najmanje na dva- tri plus nadzorni i upravni odbor… pitanje je čega, idiote!!! i kako da strusimo 20 milijardi?!?’
‘Nemojte šefe strogo s njim, on vam je nećak od… znate…’, namignu treći član RS-a, a Predsjednik s uzdahom ode do prozora i stade zurit u panoramu grada.
‘Možda ja imam ideju’, javi se iz mračnog dijela ureda sa samog kraja konferencijskog stola promukli pušački glas, ‘uvedimo… cje-lo-dnev-nu nastavu!’ Odjednom nastane tajac, svi poglede uperiše prema Predsjedniku, a on se krene sasvim polako okretati te najprije tiho, sebi u bradu, a zatim sve glasnije stade vikati: ‘Genijalno! Genijalno! Bravo, Đurđa! To je razmišljanje izvan kutije. Ajmeee, divota, ionako nam svi spočitavaju da naši učenici najmanje vremena provode u školi…
‘Možda da ipak najprije pokušamo s jednosmjenskom, znate da mnoge škole rade u dvije, neke čak i u tri smjene’ oprezno ga prekine Pero. No, predsjednik ga samo prostrijeli pogledom- ‘To je mitologija koju prodaju nastavničke grupe i sindikati’ te počne uzbuđeno nabrajati, ‘naravno, trebat će dogradit škole, raspisivat natječaje za arhitekte, građevinare, milina, pa opremit škole, javne nabave, pokrenut edukacije za učitelje, organizirati skupove, uh šteta što nam je prošla garnitura upropastila kejteringe, došla depeša da nema više škampa i janjetine, proklete puter štangice iz Mlinara….’
‘Zapošljavanje novih učitelja?’
‘Pero, opet se sramotiš, znaš li da imamo najgori omjer broja učenika po učitelju u Europi. Sve ćemo mi to s postojećim kadrom, budimo realni, što uopće rade ti učitelji?’
Đurđa se krene smijat, no ubrzo joj se smijeh pretvori u pušački hropac na što Pero anksiozno podigne masku preko nosa.
‘Ali Predsjedniče, Finska, Kina, Singapur, vodeće po obrazovanju, ne žele taj model, nego ulažu u obrazovanje i motivaciju nastavničkog kadra i…’
‘A ti si neki kočničar, je li Pero?’ podviknu Predsjednik, ‘pravi učitelj ne pita za novac i vrijeme, pravi učitelj čini sve za svoje učenike, društvo… uostalom razmisli kako će nas roditelji obožavat što im čuvamo djecu i pišemo s njima zadaće i dodatno vježbamo, dok oni ne dođu s posla, a izbori nisu tako daleko…
da ne govorim o kreativnim radionicama i brojnim izvannastavnim aktivnostima koje ćemo uvesti,kritičko mišljenje i digitalna pismenost, eeeeej stari, robotika…
‘Ne bih se složio da osmišljavanje slobodnog vremena učenika treba biti u opisu poslova učite’…no Predsjednik tako naglo podignu ruku da Pero smjesta ušuti, a Predsjednik nastavi sad nešto tišim pomirljivijim glasom. ‘Pa ja sam uvjeren da postoje brojne studije o korelaciji cjelodnevne nastave i uspjeha učenika’
‘Doslovno nijedna nikad, zar ne mislite da uspjeh više ovisi o kvaliteti nastave i stručnom kadru, a ne broju sati provedenih u školi?’
‘Perooooo!!! Otkači više, pa prvo idemo s pilot projektom, bogati, šta si navalio?!?’
‘Samo kažem’, uvrijeđeno će Pero i zagrize jebenu puter štangicu.

Piše: Bl.

Jučer me na nekom portalu dočekala izjava: Ne mogu vjerovati da bi roditelji lažirali testove djece. Izrekao ju je, kako pišu, ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije. 

Riječ je o onim zabavnim testovima, najlakšim testovima ikad, kako ih je opisala zamjenica ravnatelja HZJZ-a. I, stvarno, zašto bi itko neprovodio tako vesele testove? Zamislite samo, cijela familija se okupi i petnaestak minuta gleda u male, bijele pločice tražeći na njima crticu ili dvije! Kakvog li ushita kad dijete usklikne: Evo je! Vidim je! Vidi, mama/tata/bako/Rexi/zlatna ribice, cltica! A zlatna se ribica nagne, ma gotovo iskoči iz svoje nastambe u želji da i ona bude radosna. Sreća pa ipak nema tužnih ishoda u ovom procesu, ribica se na vrijeme mudro povukla. Rexi ionako nije bio zainteresiran, nekako je nebitan za ovu priču. Stoji pored vrata od stana s povodcem u zubima, čekajući da obiteljska zabava završi pa da ga napokon odvedu na piškenje.

Zatim netko uslika pločicu pa fotografiju pošalje u virtualnu učionicu najkasnije do nedjelje u 22 sata. Nakon toga ipak nekako nije red; pa nedjelja je, neka učiteljica ima vremena prikupiti sve podatke, ispuniti tablicu, javiti se porukom ravnatelju, poslati mail školskoj liječnici, epidemiologu, vidovitoj Dženani. Do ponoći je gotova, brzo će ona to, i stiže zaspati oko 1. Dovoljno je učiteljici 5 sati sna i sutradan orna kreće oko 7 prema školi, veselo cupkajući jer je i ona vesela zbog veselih testiranja. I sad je sigurna! Neće se zaraziti u učionici! Roditelji su uvijek iskreni, naravno da joj nitko nije slagao i poslao fotografiju s interneta ili test poškropio vodicom u kojoj nije minutu stajao štapić prethodno smješten u nosu njihova djeteta. 

Jednako kao što su iskreni kad n puta godišnje po 2-3 dana opravdaju izostanak svoga djeteta baš u onom tjednu kad su tri pismene i usmene provjere iz Kemije i Povijesti, a treba i dovršiti likovni rad i naučiti svirati pjesmicu za glazbeni. 

Jednako kao što su iskreni kad sami dovrše likovni rad iz gorespomenutog paklenog tjedna.

Jednako kao kad su svakog dana prije nastave mjerili temperaturu učeniku i zapisivali je u notesić.

Istovremeno, zločesti učitelji i još zločestije učiteljice nisu iskreni. A nisu ni normalni. Mislim, pa tko bi normalan uopće stavio tri pismene, usmene iz Kemije i Povijesti, crtež livade u cvatu i Bratec Martin na klavijaturama u istom tjednu!? Al’ ovo nije tekst o tome pa idemo dalje.

Nisu iskreni kad realno ocijene učenike pa onda dođu iskreni roditelji i uvjeravaju ih da trebaju dati veću ocjenu jer dijete kući sve zna, a učitelj je strog i zahtjevan i dijete se prestraši pa ne zna baš kao kod kuće, ali to je do neiskrenih učitelja, naravno, do koga bi drugoga bilo.

Nisu iskreni ni kad se pretrgnu da pomognu učeniku s IOOP-om, nisu! U stvari, lažu da išta posebno rade u tom slučaju. Ministarstvo to zna pa im zato i ne želi platiti više od nekoliko kuna po takvom nastavnom satu. 

Generalno, roditelji su iskreni, učitelji nisu. Točka. Može i uskličnik!

Dakle, te zločeste barbe i tete učiteljice bi sigurno lagali i da se moraju dvaput tjedno samotestirati. Država to zna pa im plaća testiranje u ovlaštenim ustanovama.

Na sve ovo je potrošeno puno novca puno prekasno i to u vrijeme kad, kažu, epidemija počinje slabjeti, a Omikron, isto kažu, nije tako ozbiljan kao Delta. 

Ako ova mjera i ima smisla (ovaj tekst, primjećujete, nije ni o tome), malo je reć’ da kasne s njom. Zakasnili su onda kad su otvorili granice za izbore 2020. I onda kad učitelji nisu bili prioritet za cijepljenje. I svo ovo vrijeme u kojem su učitelji okruženi djecom s maskama ispod nosa, maskama ispod brade, bez maski, maskama koje nose 16 dana i već je na njima rupa tamo gdje su usta. Al bar je ne moraju skidati kad se trebaju napiti, eto, praktično. Osim toga, slušam resornog ministra sinoć, kaže da će se, za nekih mjesec dana, razmotriti i mogućnost da se ne nose maske u školama. Logično, dolazit će testirana djeca iskrenih roditelja neiskrenim učiteljima koje onda testira Zemlja znanja. Sve je tu čisto. 

Po tko zna koji put, roditeljima se vjeruje, a učiteljima se ne vjeruje. Ili će MZO u nekom trenu ipak shvatiti apsurd ovakve situacije pa početi vjerovati učiteljima?

Dana 16. 11. 2011., kao podrška ovom portalu stranici, ali i forumu Nastavnici.org, nastala je istoimena grupa na Facebooku. Dinamičnija od forumskog formata, grupa se pretvorila u učinkovitu platformu za brzu razmjenu informacija i iskustava, ali i organizirano aktivističko djelovanje.

U grupi se često postavljaju slična pitanja o pravima i obvezama zaposlenih u odgoju i obrazovanju. Zato je nastao ovaj dokument kao sažet priručnik koji obrađuje najčešće postavljana pitanja. Destruktivni marginalci ovaj su put konstruktivno u jedan dokument objedinili osnovne informacije za svaku osobu zaposlenu u hrvatskoj prosvjeti.

Dokument je dostupan na poveznici bit.ly/NOprava . Preuzmite, podijelite i popijte koju za naš 10. rođendan na Facebooku.

Mreža N

I ove godine Hrvatska se može pohvaliti vrhunskim međunarodno priznatim odgojno-obrazovnim djelatnicima. Točnije, djelatnicama. Kako prenosi index.hr, jedna od ovogodišnjih dobitnica nagrade je Marijana Smolčec, profesorica engleskoga jezika iz Ogulina. Kako doznajemo, nagradu je dobila i Ivana Fundurulić, profesorica matematike i fizike iz zagrebačke II. gimnazije.

Podsjetimo, nagradu su i prijašnjih godina dobili učitelji iz hrvatske. Učiteljica razredne nastave iz Opuzena, Ivana Bašić, te učitelj geografije iz Zagreba Dejan Nemčić.

Više informacija o nagradi dostupno je ovdje, a ceremoniju dodjele može se pogledati na ovoj poveznici.

Iskrene čestitke nagrađenim kolegicama!

Prije nego što kažemo bilo što drugo, da razjasnimo jednu stvar: masovno cijepljenje je jedno od ključnih dostignuća moderne civilizacije, bez “ako”, bez “ali”, bez “možda”. Njegovo pozitivno djelovanje dokazano je kroz više od stotinu godina djelovanja. Svi komentari koji se pokušavaju progurati kao “skepsa”, “oprez” ili “kritičko razmišljanje”, u ovom slučaju samo su loša maska za antiznanstveno i anticivilizacijsko, politikantsko i populističko podilaženje bivšim lošim učenicima (a u našem sustavu ih, svi to znamo, ima mnogo) i vraćanje u srednji vijek. Jedina akcija koju bi svaka institucija i organizacija danas trebala izvoditi je javna, jasna i glasna stopostotna podrška cijepljenju, edukacija članova, stimulacija onih koji se iz bilo kog razloga boje, argumentiranje zašto je to dobro. Međutim, u današnjoj Hrvatskoj to, nažalost, nije slučaj. Umjesto toga, oklijevanje, kilavost, nećkanje, kukavičluk, postali su modus operandi više manje svih koji imaju ikakve veze sa zaustavljanjem epidemije.

A obrazovni sustav, kao i uvijek, našao se u časnoj ulozi zadnje rupe na svirali.

Naime, epidemiolozi i Stožer civilne zaštite su se tek sad, konačno, sjetili da postojimo, pa će tako od 15. 11. 2021. digitalne kovid potvrde biti potrebne svekolikom puku koji radi u školama.

Nisu se sjetili prosvjetare staviti među prioritete kada se počinjalo s cijepljenjem, odmahivalo se rukom na rad u razrednoj nastavi od svibnja 2020. jer se valjda u radu s djecom od 1. do 4. razreda niti jedna učiteljica ili učitelj ne mogu zaraziti. Ujesen su smislili mjehuriće, balončiće, preporučivali da se maske svaki dan “properu”, a kao nastavu na daljinu organizirali izborne predmete s miješanim grupama, izvannastavne aktivnosti, dopunsku i dodatnu nastavu.

Nisu se sjetili nakon pojave delta soja testiranje učenika i učenica, te zaposlenih u sustavu odgoja i obrazovanja staviti na listu prioritetnih postupaka. Nisu se sjetili da bi učenike trebalo čim prije testirati i u slučaju pozitivnog testa staviti u samoizolaciju. Učenici su mahom malodobna populacija koja se još ne može i cijepiti i za koju su odgovorni odrasli, njihovi roditelji, koji se i sami često ne snalaze u nelogičnim mjerama i odlukama, i učitelji, koji mjere ne donose, ali ih moraju poštovati. Najodgovorniji su u ovom slučaju nadležni koji su dužni donijeti mjere kojima bi pučanstvo zaštitilii od širenja zaraze. Zaštita za sve, pa tako i one koji se iz medicinski opravdanih razloga ne mogu cijepiti, je cijepljenje svih onih koji to mogu učiniti. 

No, sada su (neki bi rekli konačno) odlučili uvesti kovid potvrde u škole. I otvorio se pandemonium.

Dio zbornice urla kako je to napad na osobne slobode jer se ne žele cijepiti, a neki čak niti testirati, dio se, pak, slaže s mjerom jer se nada da će pripomoći suzbijanju galopirajućih i zastrašujućih brojki oboljelih. A mjera u svjetlu današnjih brojki izgleda kao da požar na nekoliko hektara gasite lončićem vode.

Sindikati se čude da je lakše u kladionicu nego u učionicu, pitaju se je li to pravno utemeljeno, brinu se što će biti s nastavom odu li necijepljeni učitelji iz sustava. Pa valjda su škole, kao prvo, nekakve institucije gdje je nekima dolazak obavezan pa zato trebaju – ipak – vrijediti druga pravila od onih u kladionicama i birtijama. Kao drugo, valjda živimo u, ako ne zemlji, a ono civilizaciji koja je uspostavljena na temeljima znanja, razuma i znanosti, a korijen svega je u školstvu, valjda bi škole trebale PRVE uvoditi nešto takvo, bez obzira na to što se događa u kladionicama i birtijama. Kad Stipić kaže “ništa bez kladionica”, zastupa li on sindikat kladioničara ili sindikat prosvjetara? Ostale sindikate bolje da ne spominjemo, oni su odavno postali nevrijedni ikakvog kometara.

Ali  zajedničko im je svima da se još jednom čude i pitaju, umjesto da su se aktivno uključili u kampanju suzbijanja pandemije, bilo edukacijama o cijepljenju, bilo inzistiranjem na sigurnim uvjetima za odvijanje odgojno-obrazovnog procesa kod nadležnih. Očito nema niti jednog sindikalca, učitelja, nastavnika, stručnog suradnika, tajnika ili domara, nikoga tko plaća sindikalnu članarinu, među gotovo 7000 novozaraženih danas, ili među još malo pa 10.000 umrlih do danas. Sto i jedna lekcija iz “Kako biti antivaxxer, a da ne kažeš ‘ja sam antivaxxer’ ”.

Očito su i sindikati povjerovali u ono u što vjeruje dio pučanstva: da je škola uslužna djelatnost u kojoj je klijent uvijek u pravu. Nije. Škola je javna ustanova koja služi za elementarno, a kasnije i opsežno opismenjavanje onih koji ju pohađaju. Osim čitanja, pisanja i računanja, ima dužnost i znanstveno opismeniti. Dosadašnji “reformski” zahvati, pedocentrizam, permisivno postupanje u odgojnom aspektu škole zatrli su veći dio njezine prosvjetiteljske uloge i od nje napravili prostor u kojemu djeca borave dok roditelji rade, a ako baš moraju, nešto i nauče. Nisu tu sigurno zbog obroka jer, ruku na srce, hrana u školama je mahom slabije kvalitete, a mnogim učenicima zbog previsoke cijene i takva manjkava nedostupna. No, niti to nikoga ne brine. Na kraju krajeva, ni u kladionici ne možete bogznakako dobro jesti.

A, da oprostite, ova edukacijska uloga pokazala bi se i tako da se u škole PRVE uvede obaveza cijepljenja. 

Sindikati postavljaju silna pitanja, a nikako da pogode pravo.

Pravo je pitanje – ako su sindikati već htjeli sumnjati, čuditi se i propitkivati, evo, da im pomognemo misliti, očito je potrebno – kako će se primjena kovid potvrda provoditi? Tko će, za one koji se iz bilo kojeg razloga nisu (još) cijepili, testirati, gdje, kojim testom, za koliku cijenu?

Kažu nove mjere da ravnatelji trebaju imenovati osobu koja će provjeravati kovid potvrde. Brigo moja, prijeđi na drugoga.

Sve navedeno navodi na zaključak da nitko od nadležnih nema odlučnosti ni hrabrosti da preuzme odgovornost za suzbijanje pandemije. Svaljuju teret odluka na lokalne stožere i  ravnatelje. Osim kukavičluka nadležnih, do ovoga nas je dovela i sebičnost pojedinaca. Sebičnost* jer “stožer je nedosljedan i baš njima u inat se neću cijepiti”. Sebičnost jer “neću se cijepiti tako dugo dok me ne prisile”. Sebičnost jer “neću se cijepiti jer je to obična gripa od koje umiru ionako već stari i bolesni”.

Uz želju da se ujednače mjere u prijevozu, državnim, javnim i ostalim službama i ustanovama, trgovačkim centrima, ugostiteljskim objektima, kinima, kazalištima i tako dalje, možemo samo poručiti: perite ruke, držite razmak, nosite zaštitne maske, testirajte se, cijepite se. Ako baš želite preboljeti kovid i tako steći imunitet, posjetite neki infektološki odjel bez zaštitne opreme.

*Sebičnost – Drsko i neodgovorno ponašanje u čijem se korijenu nalazi vjerovanje u neznanstvene i ničim dokazane teorije zavjere i mišljenja kvaziznanstvenika koji popularnost stječu egotripskim udovoljavanjem masama izgubljenih ljudi. 

Mreža Nastavnici organizirano

Prije 30 godina s radom je započela Hrvatska akademska i istraživačka mreža, CARNET. Taj veliki jubilej svečano se obilježio na 23. CUC-u, CARNET-ovoj konferenciji za korisnike. Ovogodišnji CUC održao se od 27. do 29. listopada u Šibeniku, ali i online.

Na konferenciji, koja je godišnje okupljanje korisnika i suradnika CARNET-a, učilo se o novim dosezima u korištenju tehnologije u obrazovanju, robotici, umjetnoj inteligenciji, kvizu kao popkulturnom fenomenu koji ima i svoj digitalni oblik, ali i ulogu u nastavi. Pod nazivom Nove prilike, CUC je priliku za učenje i susret ponudio i ekipi koja stoji iza Mreže Nastavnici organizirano. Osim Tvrtka Pleića i Antee Rukavine koi su na CUC pozvani kao predavači, na konferenciji su sudjelovale administratorice grupe Nastavnici.org na Facebooku, te autorice sadržaja na portalu, Anita Damjanović, Blaženka Kunac, Dajana Vidaković i Ivana Valjak Ilić.

Zahvaljujemo CARNET-u na pozivu i svim novim prilikama koje nam je na CUC-u pružio.

Vidimo se i 2022.!