Posljednjih dana nastavne godine 2020./2021. mediji su izvještavali o nemilom događaju u kojemu je nastavnica jedne zadarske srednje škole zatražila liječničku pomoć jer joj je netko u vodu za piće ulio dezinficijens.

Ministar znanosti i obrazovanja, Radovan Fuchs, u maniri pravog majstora, incident je karakterizirao kao nestašluk.

Bio je kraj nastavne godine, tenzije su visoke i kad je staro normalno, a još više u pandemijskim vremenima. Dobro je poznato da krajem nastavne godine počinje sezona lova na svako prosvjetarsko čeljade, ipak treba izvući što veće ocjene, ili  pak grebanjem ključevima po autu, bušenjem guma, možda i pokojim fizičkim nasrtajem, izraziti nezadovoljstvo zaključnom ocjenom.

Prema Kaznenom zakonu,, članak 87, stavak 3,  odgojno-obrazovni djelatnici službene su osobe. No, ni to ne sprječava pojedince koji silom žele izboriti neka svoja prava, da na te iste službene osobe nasrnu. Svjedočili smo tako da je u petak 10. rujna u osnovnu školu u Krapinskim Toplicama silom ušla skupina ljudi. U srijedu, 15. rujna, u osnovnu školu u zagrebačkom Savskojm Gaju alkoholizirani pojedinac na roditeljskom je sastanku pred učiteljicu u stol zabio nož. Neki mediji ističu da je riječ o džepnom nožiću, kao da se njime nekomu ne mogu zadati ozbiljnije ozljede. Iz naše perspektive djeluje kao da se stvarno trude umanjiti težinu incidenta.  Kako je upao s nožem na roditeljski sastanak, mogao je upasti i u neki razred za vrijeme nastave, pred djecu. A među djecom zacijelo nema pripadnika ATJ Lučko da izgrednika primire dok ne dođe policija.

Sredina je drugog tjedna nastavne godine 2021./2022. i ako se ovakve stvari zbivaju sada, što će se tek zbivati oko 20. lipnja 2022.?

Premijer je preporučio angažiranje zaštitara u školskim ustanovama. Premijer očito namjerava školama na raspolaganje staviti i dodatna financijska sredstva za tu mjeru. Ne bi li bilo jednostavnije, jeftinije i poučnije da policija i pravosuđe odrade svoj dio posla? Zakonski okvir za to postoji, potrebno je samo malo dobre volje. Sprečavaju li se prometne nesreće stavljanjem zaštitara kao suvozača u svako vozilo, ili sankcioniranjem prometnih prekršaja i naplaćivanjem kazni prekršiteljima? 

Još u prosincu 2018. prosvjedni skup u Zagrebu tražio je sigurne škole, sigurne za učenike i sve djelatnike škole. Traženja su rezultirala nakaradnim pravilnikom o sprječavanju nasilja (kojemu, uzgred budi rečeno, nitko nije mogao zapamtiti ime jer je naziv sadržavao 26 riječi) i već prije obećavanim statusom službene osobe. Pravilnik nije preživio javno savjetovanje.

A status službene osobe?

Sve dok nasrtaji na školske ustanove i njihove djelatnike ne podlegnu ozbiljnim sankcijama, status službene osobe možemo zataknuti za šešir.

Ipak, ako država ignorira svoje obaveze, kad resorno ministarstvo ne štiti ni djecu ni djelatnike škola, kad umanjuje ozbiljnost napada, postoji mogućnost privatne tužbe. Ako netko jednom sudski za ovakav napad dobije kaznenu, a ne prekršajnu mjeru, možda će drugi ipak dvaput razmisliti prije nego krenu biranim asortimanom oruđa i oružja jurišati na škole, njihove učenike i djelatnike.

Dan prije nego što ćemo započeti novu školsku godinu, treću pandemijsku, nakon što poučavamo po A, B, C modelima već godinu i po dana, prepušteni najviše sami sebi, netko se u AZOO dosjetio da bi nam trebalo dati smjernice za povratak u škole i izvođenje online nastave.
Samo osamnaest mjeseci zakašnjenja, nije to ništa strašno za AZOO. Bolje ikad nego nikad. 

Sam sadržaj smjernica je, pak, pomalo diskutabilan. Nekoliko puta na samom početku naglašavaju da se treba stvarati ugodno ozračje i poticati pozitivne emocije, kao da smo inače čuvari zatvora ili prekršajni suci. Pomalo je uvredljivo što itko u agenciji osjeća potrebu da nam to samo na prvoj stranici dokumenta ponovi tri puta. Zapita se čovjek kakvo mišljenje imaju o nama.

No, vrhunac smjernica nalazi se na trećoj stranici, u trenutku kada se počinju baviti nastavom na daljinu. Tako vele:

“Ako su učenici ili učitelji/nastavnici zbog epidemioloških razloga upućeni na održavanje i praćenje nastave na daljinu, za koju se očekuje da neće trajati dulje od 14 dana, predlaže se učenike vrednovati samo formativno. Formativno se vrednovanje mora provoditi svakodnevno jer je učenicima i roditeljima važna povratna informacija o uspješnosti učenikova rada. Sve nastavne materijale koji se daju učenicima potrebno je svakodnevno pregledati i vratiti ispravljene. Učitelji/nastavnici odlučuju autonomno o tehnologiji koju će koristiti.”

Što gospoda iz AZOO ustvari očekuju od nas? Svakodnevno formativno vrednovanje učenika koji su upućeni na nastavu na daljinu? Pa to mogu biti i na deseci učenika odjednom, a neki veleum iz Agencije očekuje da im se svakodnevno upisuju formativne bilješke u imenik? Također, piše: “sve nastavne materijale koji se daju učenicima potrebno je svakodnevno pregledati i vratiti ispravljene.” Jesu li vrla gospoda iz AZOO svjesna da ni učenicima u učionici ne pregledavamo i ne vraćamo ispravljen svaki nastavni materijal koji im damo, pogotovo ne svakodnevno? Jesu li oni svjesni koji je to opseg posla? Prateći ove upute, možemo 20 sati dnevno samo pregledavati, ispravljati i vraćati nastavne materijale i upisivati formativna vrednovanja u imenik. 

Dakle, nije dovoljno što nam je garnitura sa Svetica elegantno nametnula dvostruki posao – jer, koliko god to oni odbijali priznati, paralelna nastava na daljinu učenicima u samoizolaciji jest dvostruki posao, jer nastava uživo i asinkrona online nastava prate potpuno različite principe i nemoguće je koristiti iste materijale za oba vida nastave, sada nas AZOO želi opteretiti svakodnevnim pregledavanjem i ispravljanjem tih materijala (kakvo ne radimo ni u učionici, licem u lice) i svakodnevnim ispisivanjem formativnih bilježaka (kakvo ne radimo ni u učionici, licem u lice)?

Pitamo se, je li veleum koji je napisao ovaj dopis ikada kročio nogom u učionicu, koliko je sati na daljinu održao online, koliko mutnih fotografija bilježnica je dešifrirao i vraćao ispravljene, i kojom brzinom producira formativno vrednovanje. Voljeli bismo također da ta ista osoba odradi tjedan dana u učionici i online držeći se svojih uputa, a nakon toga bismo joj rado postavili nekoliko pitanja.

Ili možda praktični umovi imaju ideju copy/paste bilježaka koje će služiti zadovoljavanju forme, nipošto i bavljenju sadržajem? Jedino u varijanti da se pukim kopiranjem identičnih bilježaka u imenik formativno svakodnevno vrednuje svaki zadatak zadan učenicima u samoizolaciju je ta ideja izvediva.

No, želimo li se prestati baviti formom, i konačno se početi baviti sadržajem, ovakve upute nam nisu potrebne.

Možda bi i sindikati s članstvom iz osnovnih i srednjih škola mogli reći koju o još jednoj ideji dvostrukog posla? Toliko pitanja, a odgovora nema.

Piše: Andrea Thes

Bio mi je simpatičan ministar Fuchs. Čak me u njegovom slučaju i zasmetalo famozno inzistiranje na razlikovanju školske od nastavne godine. Ajmo ljudi, zar je to najveći problem hrvatskog školstva? Kažem, bio. Do njegova nastupa u emisiji „Ima li što nova“ od 2. rujna kad je mrtav-hladan, ali vrlo rezolutan odgovorio kolegi s invaliditetom da nema pravo na pomoć u nastavi i da mu je to „malo čudno“ da je kolega uopće uputio takav upit. Jedino što je čudno je ministrova reakcija, ali ne malo. Od učitelja se stalno traže prilagodbe, spuštanje kriterija i smanjivanje zahtjeva do granice apsurda u radu s djecom s poteškoćama jer su mnoga od njih u obrazovnim programima koji ne odgovaraju njihovim mogućnostima, ali roditelji tako žele, a „mama zna najbolje“, a pri čemu često imaju potporu od strane službe nadzora AZOO i MZOS. Ako je dijete neuspješno ili nesretno – kriv je učitelj, nije se dovoljno prilagodio, ne zna svoj posao, neempatičan je. Istovremeno, ministar ovom učitelju poručuje da nađe posao koji može obavljati bez asistenta. Čovjeku koji već dulje radi u školi i koji do online nastave nije imao većih problema u obavljanju svog posla. A u početku smo svi imali problem, bili mi sa ili bez invaliditeta. Podsjećam ministra na Zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom koji jasno propisuje da svaki poslodavac koji ima više od 20 zaposlenih ima obvezu zaposliti i OSI (NN32/20) te joj razumno prilagoditi radno mjesto. Zašto to ne bi značilo i zapošljavanje pomoćnika? Zna li ministar uopće koliko je OSI trenutno zaposleno u njegovom resoru? Ne zna jer ga ne zanima. Zašto čovjek mora uopće doći na javnu televiziju i ukazivati na svoj problem? Zašto se naš poslodavac ne pobrine za nas svega nekoliko? Moja škola, mala i siromašna, je izgradila rukohvate i na tome beskrajno hvala ravnateljici i pedagogu kao i svim djelatnicima škole i učenicima koji su uvijek spremni pomoći. Ne zaboravimo da je škola i odgojna ustanova i da svojim primjerom kolega, a i druge OSI u sustavu pokazuju učenicima da se trud, rad i učenje isplati. Ali da, ministra to očito ne zanima. Kao ni razlika između školske i nastavne godine.

mr. Andrea Thes, prof.; učitelj – savjetnik; osoba s 100% tjelesnim oštećenjem

Poštovani ministre Fuchs, 

dok čekamo objavu novih službenih epidemioloških mjera za početak nove školske godine, kao mreža nastavnika koja broji preko 19000 članova upućujemo Vam ovo otvoreno pismo. 

Za početak, svjesni smo da će i sljedeća školska godina biti izazovna, baš kao što su bile i dvije prethodne. Pretpostavljamo da će epidemiološke mjere za rad u osnovnim i srednjim školama biti vrlo slične onima koje smo imali u šk. god. 2020./2021. Spremni smo nastavu i izvannastavne aktivnosti prilagoditi uvjetima pandemije, ali smatramo da ima načina da se naš svakodnevni rad poboljša, u odnosu na onaj po kojem smo radili ove, još uvijek tekuće, školske godine. 

Iskustvo dosadašnjih mjera pokazalo je da je nastava izbornih predmeta, prvenstveno drugog stranog jezika i informatike, izrazito patila. Posljedice neadekvatne nastave iz ovih predmeta će se tek vidjeti. Naime, u slučajevima kad su kombiniranu grupu za izvođenje izbornih predmeta činili učenici različitih razrednih odjela, ona se izvodila u modelu C, online. Uzmemo li u obzir da smo po modelu C počeli raditi u ožujku 2020., možemo reći da su skoro čitava 3 polugodišta izborne nastave odrađena uglavnom bez “živog” kontakta učenika i učitelja. 

Nemogućnost organiziranja dopunske nastave uživo značajno je odmogla učenicima kojima je potrebna dodatna pomoć za usvajanje sadržaja i vještina, veća od one koju im pružamo tijekom redovne nastave. Očitovalo se to ponajviše u matematici, ali i u nastavi drugih predmeta.

Nemogućnost održavanja dodatne nastave i većine natjecanja uživo također je bila na štetu iznadprosječnih učenika koji su imali puno manje prilika za iskazati svoje talente i vještine nego njihovi prethodnici.

Nemogućnost održavanja izvannastavnih aktivnosti uživo znatno je osiromašila kulturni i društveni život škole.

Sve ovo navodimo sa željom da se razmisli o promjeni modela nastave za školsku godinu 2021./2022. za ove skupine učenika. Smatramo da odluku o modelu nastave za njih treba prepustiti školama koji imaju puno jasniju sliku o prostornim i higijenskim uvjetima kao i o veličini takvih mješovitih skupina u svojim školama. Predlažemo da MZO, odnosno stožer, izdaju uputu svim ravnateljima da autonomno odluče o modelu nastave za ove skupine uz preporuku da, gdje prostorni uvjeti i veličine skupina to dopuštaju, organiziraju nastavu uživo uz uobičajene mjere razmaka i nošenja maski.

Dodat ćemo da su često ove grupe, posebno za dopunsku i dodatnu nastavu, vrlo male pa ih pohađa, primjerice, 8 učenika iz dva susjedna razredna odjela. U takvim se slučajevima bez problema može unutar učionice osigurati da učenici različitih odjela sjede na velikoj udaljenosti. Zašto to ne dozvoliti? Ti isti često sjede u istom autobusu koji ih dovozi u školu i odvozi iz nje, a prije ili poslije nastave druže se na raznim izvanškolskim aktivnostima. Uvjereni smo da jedan ili dva školska sata koje će provesti u istoj, prozračenoj i prethodno dezinficiranoj, učionici s maskama na licu i na propisanoj udaljenosti neće utjecati na njihovo zdravlje ništa više nego ostale aktivnosti koje provode zajedno, a još i bez maski. 

Na državnoj maturi te pri školskim/gradskim natjecanjima (primjerice, iz matematike) te na dopunskom radu nakon završetka nastavne godine učenici više različitih odjela bili su u istoj učionici. Za to su propisane posebne mjere te Vas ovim putem molimo i potičemo Vas da nam iste uvjete omogućite za nastavu izbornih predmeta, dopunsku i dodatnu nastavu te izvannastavne aktivnosti. To bi učiteljima omogućilo lakši rad s učenicima, ali, još važnije, osiguralo

 bolje uvjete učenicima u kojima bi u potpunosti ostvarivali svoje pravo na kvalitetno obrazovanje i primjerenu pomoć ili podršku učitelja prema specifičnim interesima ili potrebama.

Mreža Nastavnici organizirano

Drago Ministarstvo znanosti i obrazovanja, dragi nadležni epidemiolozi!

Ove smo nastavne godine napravili sve što ste nam zadali: prali smo ruke, držali razmake, nosili maske, s roditeljima komunicirali, a da ih nismo vidjeli uživo, “čuvali” učenike preko malih i velikih odmora, radili po modelima B i C kad god je to “nekome” palo na pamet, dakle – radili dvostruko jer stalno je netko bio odsutan zbog korone, razredi su odlazili u samoizolacije,… 

Izborni predmeti te dopunske i dodatne nastave u kojima su mješovite grupe (učenici iz više razrednih odjela) održavali su se uglavnom online. Osim ako su učitelji odlučili raditi dvostruko pa s jednim dijelom učenika radili uživo, a s ostalima na daljinu. 

Izvannastavne aktivnosti gotovo se i nisu se održavale. Istovremeno, izvanškolske gotovo stalno jesu. Učenici su išli u škole stranih jezika, u centre izvrsnosti, na treninge i crkveni vjeronauk s učenicima drugih razrednih odjela pa i drugih škola.

Sad vi poslušajte nas.

Dopustite miješanje učenika različitih razreda na dodatnom radu. Dozvolite da u sljedećoj šk god izborni predmeti rade normalno, a isto tako dopunska, dodatna, INA. Dozvolite da na nastavi provodimo aktivnosti u kojima učenici međusobno surađuju (rad u skupinama, rad u paru,…). Dozvolite da ih ponovno možemo odvesti u kazalište, u muzej, na radionice van škole. Dozvolite nam da radimo naš posao kako najbolje znamo, savjesno kai i uvijek.

Treba se držati epidemioloških mjera? Nema problema. Nisu odgojno-obrazovni radnici oni koji ih krše. Uhvatite se u koštac s onima koji ih ne poštuju, a nas pustite da radimo svoj posao.

Dopustite nam da budemo učitelji.

Srdačno, Nastavnici organizirano.

Piše: Anita Damjanović

Čitam ovih dana pa mi nije jasno zašto se tolika halabuka digla oko kreativnih učenika iz Zadra koji su učiteljicu počastili novim koktelom. Pa zar nije notorna činjenica da se većina učitelja pred kraj nastavne godine ionako želi ubit, neki od posla, a neki od očaja? Ok, kritičko razmišljanje im je problematično, ponašanje ministra amblematično, ali tu silnu kreativnost bi trebalo nekako nagraditi. Mi jednostavno ne znamo prepoznati neshvaćene genijalce među svojim učenicima Na primjer, u jednoj školi su se neki nestašni učenici sjetili u spužvu sasuti stotine špenadli. Uuu, al je bilo smijeha kad je učiteljica zgrabila spužvu da opere ploču. A jednom drugom prilikom su odšarafili šaraf sa stolca. Ajme, kako se ta raspala, odzvanjalo je kroz tri hodnika. A jednom trećom prilikom su neki klinci s prozora unijeli snijeg pred vrata pa kad je učiteljica ušla, poskliznula se i slomila par kostiju. Ja do danas ne kužim zašto nije dala da joj se potpišu na gips. Jooj mene, što su nestašna ta djeca, vragolani mali. I onda bi neki da ih se kazni, isključi čak?!?! Mi profesori samo bi kažnjavali, a razgovarat treba. Srećom su tijekom posljednjih 20 godina doneseni pravilnici i protokoli koji su nam vezali ruke, i hvala bogu da ukori nemaju nikakvog smisla i učinka. Hvala bogu da nam sustavno i perzistentno oduzimaju instrumente i alate za odgojno djelovanje. Zar da djecu obilježimo za cijeli život zbog jedne neslane šale?!? Pa kakve veze ima porast nasilja među djecom, inflacija odlikaša, varanje na maturi… s tim? Samo budale dovode to u vezu. Još im prava dajmo, još im pokazujmo kako se relativiziraju ozbiljni slučajevi, još toksikologa uključimo da pojasne kako je ovo trovanje bezazleno, još kvazi stručnjaka koji će opravdati video igricama, tik tokom, koronom… Dobro nam je reko ‘Postavljam dijagnoze po presicama i kućama’ ministar. Nije tu bilo nikakvog ataka. Samo nekoliko nesmotrenih bedaka. Uključujući ministra! Ali, ozbiljno, kako ih nagraditi, što poklonit učenicima, pitaju se učitelji ovih dana? Kako nadmašiti jumbo plakat u kojem ti se djeca obraćaju imenom i sa TI, kako im još dokazati svoje prijateljstvo i vječitu naklonost. Neki slažu paketiće, neki mudre citate, neki USB -ove pripremaju, uokvirene slike, plišance, slatkiše, torte i kolače, neki će naručiti pizze…. Tako SE i ja mislim, ajme što volim svoje osmaše, moram im nešto pokloniti,ali što? … Sigurno bi im puno značio neki citat Dalaj lame, ali ja želim biti drugačija pa vas molim za savjet: iPhone ili Android?

Razočaravajuće je da itko pokušava naći načina opravdati nemili događaj iz Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru. Iznenađujuće, na žalost, nije.

I dok ministar koji se bavi u znanstvenom radu toksinima i zna kako funkcioniraju isti tvrdi da s učenicima treba porazgovarati i uputiti ih na grešku, pri tome ih ne sankcionirati na jedini razuman način, kolegica možda nema jače tjelesne posljedice, ali psihički joj zasigurno neće biti lagodno ušetati u učionice. Takav maćehinski odnos prema svojim djelatnicima gotovo i da ne postoji u ostalim ministarstvima. Bivša ministrica nije stajala uz učitelje i nastavnike, ne staje ni sadašnji, a ne pamtimo da i je koji.

Naš obrazovni sustav odavno sliči na kafić ili restoran, gdje se učenici i roditelji uslužuju, gdje im se treba udovoljiti ocjenama, pristupom u razgovoru, povlađivati, poslužiti i promijeniti pepeljaru s vremena na vrijeme. S druge strane, na meniju učitelja nalazi se voda s primjesama dezinficijensa, a od sljedeće školske godine možda se proširi ponuda i na mišomor. Kolege, uzdravlje! Živjeti možete i na aparatima. Što se čudimo, ionako bismo trebali čuvati samoizolirane učenike na maturi, kao da je naše zdravlje bitno.

Ako će institucije odraditi svoj dio posla, ovaj će postupak okarakterizirati u najmanju ruku kao napad na službenu osobu. Ako budu iole razmišljali, i kao pokušaj ubojstva.

A do tad, svima runda na račun MZO-a.

Mreža Nastavnici organizirano oštro osuđuje incident koji se odvio u zadarskoj Školi primjenjene umjetnosti i dizajna. Učenici su, naime, nastavnici u vodu ulili dezinficijens. Je li u pitanju neslana šala ili namjera ozljeđivanja, nejasno je, a i nebitno. Čitava je stvar mogla završiti kobno, no, prema medijskim izvještajima kolegica će se od pokušaja trovanja oporaviti bez tjelesnih posljedica. Kakve posljedice na psihu onih koji rade u školama mogu imati napadi učenika, onih koji su im povjereni na odgoj i obrazovanje, teško je i zamisliti. Nakon fizičkih nasrtaja, prijetnji, bušenja guma na automobilima, sada u napade na učitelje i nastavnike možemo dodati i pokušaj trovanja.

Prosvjedni skup Za sigurnu školu koji se održao 15. 12. 2018. očito je odavno pao u zaborav i naše škole nisu mnogo sigurnije no što su bile tada.

Od škole očekujemo najstrožu pedagošku mjeru za počinitelja (iako su postojeće mjere ravne mahanju kažiprstom uz “no, no, to se ne smije”), a od policije hitru i konkretnu reakciju na ovakav ozbiljan čin nasilja.

Možemo se samo nadati da ovakvo što više nikomu neće pasti na um, a ne želimo ni zamisliti što bi se dogodilo da je dezinficijens popio netko od mlađih učenika.

Od resornog ministarstva očekujemo da konačno revidira sustav pedagoških mjera, o čemu govorimo već čitavo desetljeće. Mora li netko u školi ozbiljno stradati da bi se nešto konačno poduzelo?

Potaknuti medijskim objavama kako prosvjetari traže 10 kuna po danu nastave nastave na daljinu, proveli smo brzu anonimnu anketu. Naime, ne traže prosvjetari, nego Sindikat Preporod. Dosad je u anketi sudjelovalo 1130 ispitanika koji su prosvjetni djelatnici i od tog ukupnog broja samo ih je 272 (od čega je 85 učlanjeno u Sindikat Preporod) izjavilo da podržava zahtjev Sindikata Preporod. Zornije, riječ je o 24% ili otprilike četvrtini ispitanih.

U anketi su sudjelovali članovi ostalih sindikata, te oni koji nisu u sindikatu. Slobodni smo zaključiti da je zahtjev neopravdan, a i da je dodatno narušio ionako lošu javnu percepciju zaposlenih u odgoju i obrazovanju. 

Mreža Nastavnici organizirano

Potaknuti viješću da dva najveća teleoperatera u Hrvatskoj iz svojih programskih paketa namjeravaju ukolniti televiziju N1, imamo potrebu izraziti podršku novinarima, reporterima, voditeljima, urednicima i svima ostalima koji sudjeluju u stvaranju programa N1. Kao televizija koja se odlikuje nepristranošću, profesionalnošću, informativnošću i aktualnošću, N1 mora ostati nacionalno dostupan kanal. Bilo da se iza takve odluke krije politika i pokušaji cenzure, bilo da su iza kulisa mutne igre telekomskog duopola, ne smijemo šutke stajati po strani i dopustiti nestajanje takvog medija. Poštovane novinarke i novinari, reporterke i reporteri, urednice i urednici, te sve ostale djelatnice i djelatnici televizije N1, uz vas smo!

Mreža Nastavnici organizirano

Piše: Bl.

Sjećate se 2020.?
Nije tako davno bila.

Prvo su nas poslali online na… neko vrijeme. Mislili smo da je u pitanju nekoliko tjedana, a kraju smo to vrijeme mjerili u mjesecima.

Priveli smo nastavnu godinu kraju, cijelo  vrijeme pokušavajući dokučiti preporuke o vrednovanju i ostale smjernice o radu na daljinu.

U samo tjedan ili dva postali smo majstori za videolekcije, kvizove, provjere znanja ovakve i onakve. Za matematiku obavezno i usmene, za engleski ništa to – što se ima govoriti u nastavi stranog jezika? Potpuno smisleno, nema što!

U redu, preživjeli smo, odmorili koliko smo mogli i kako smo znali, cijelo vrijeme iščekujući novu MZO garnituru i nove smjernice.

I onda su krajem kolovoza došli “Modeli i preporuke za rad u uvjetima povezanima s COVID-19” na sedamdesetak stranica. OK, pomalo, preskoči vrtiće, preskoči RN/PN/SŠ,… Pročitaj nekoliko puta. Hajde, još jednom, s razumijevanjem. Model A, model B, model C. Redovna A, ostalo B, C je uvijek moguć, naravno. Paralelno s A i B. Često istovremeno A, B i C. Imal’ još koje slovo? 

Balončići! Zaboravila sam balončiće! Balončići su bitni!

Naglasak je čitavo vrijeme, to je i sam ministar često spominjao, bio na lokalnoj zajednici i na školama. Ako ima puno zaraženih, prijeđite na C. Ako nema, gurate A/B. Izdržite! Dok god ima koji razred da može ići na nastavu u školu, ide na nastavu u školu! A brojke polako rasle. Mislim, brojke koje govore o zaraženima. Ustvari, o zaraženima koji su testiranjem otkriveni. Al’ nećemo sad o TOME. Onda su brojke rasle malo više. Jel’ to onaj eksponencijani rast o kojem su cijelog proljeća pričali? Nije? U redu, ako vi kažete da nije, onda nije. I dalje smo A/B, ponekad C, radimo. Djeca nisu opasna, nisu izvor zaraze, nemate se čega bojati! Ne bojimo se. Radimo. Radimo sve što nam se kaže i kako nam se kaže: A, B, A/B, C, A/B/C. Mi sve možemo. 

Evo nas na kraju 1. polugodišta. Produljit će zimske praznike, kažu. OK, a dobro, znaju oni što rade. Valjda. Nek’ produže. Taman da se svi koji su se zarazili oko Nove godine oporave i eto nas opet u škol…

E, šipak. Ništa škola. Stižu nove upute (nisu davno). Model C. Svi. Ne maturanti, ne maleni, ali svi ostali. Jer, kaže ministar, ne smije ni jedno dijete na svojoj duši nositi spoznaju da je možebitno nekog starijeg doma zarazilo. Mislim, očito može ako ide u 1., 2., 3. Ili 4. razred. Ako ide u ove ostale razrede, ne može. Osim maturanata. Al’ oni ionako nisu više djeca. A ako ovi maleni nekog starijeg doma možda zaraze virusom donesenim iz škole, oni to, čini se (nisam konzultirala psihologe pri pisanju ovog teksta) neće to nositi na duši. Dušu nemaju? Ili imaju, ali ne znaju da je imaju? Ili ne znaju što je duša? Ne znam, morat ću pitat nekoga tko zna. 

Znači, balončići ostaju, a ostali smo, više-manje, spali na jedno slovo. Ce. Osim ako ne predajete maturantima. Onda ste A i C. Vrlo zgodno, vrlo! Prvi blok prvaši model Ce, sljedeći blok maturanti, model A, onda trećaši, opet Ce. Sutra A-A-C. Prekosutra C-A-A. Dana nakon… Koji je to dan? Pogubljena sam. A čak i ne radim u srednjoj. 

Više nije bitna ni lokalna zajednica ni škola. Nema veze ima li u vašem mjestu nula novozaraženih dnevno ili 67. Ono što je stalno isticano, pada u vodu. Prestaje vrijediti. Sad je Ce model za sve.

No, dobro. Što se može. Malo mi jest nelogično što smo radili u školi s tipa 4500 evidentiranih novozaraženih dnevno, a ne radimo kad ih je manje od 1000, ali tako kažu pametni, učeni ljudi, oni kojima je tako nešto struka. Ja sam samo obična učiteljica koja je tijekom zimskih praznika isplanirala mjesec dana nastave po modelu A jer nije ni slutila da je, nakon što kalendar prebaci na novu godinu, čeka novo slovo. Doznala sam 5-6 dana prije početka polugodišta. U redu, diši, možeš ti to. Ajmo, prvo GIK, prebaci ovo… ubaci ono… ima li videolekcija? Ima. Odlično. Pregledaj ih sve! Za prvi tjedan mi ih treba najmanje 8. Hm, a ne mogu samo videolekcije koristiti, gdje su mi oni materijali koje sam bila pripremila za model A? Tu su. Dobro. Prebacit ću ih u digitaliju, sreća da sam lani savladala one kvizove i online listiće i formse i… Blago mi se!

Dva tjedna, kaže lokalni stožer. Dobro! Sa svakim razredom počinjem novu cjelinu, šapućem samoj sebi. Kako sam sretna što sam stigla u prosincu pisati sve provjere! Ni jedan razred nije bio u samoizolaciji, ni jedan! Provela sam zatim 4-5 dana u planiranju modela C. Sjetila se čak i vremenik provjeriti, zakazati provjere. Ma, brzo će ovo proći, dva tjedna su ništa naspram više od 3 mjeseca lani!

I onda mi, nakon samo jednog tjedna nastave na daljinu, u oko upadnu članci u kojima se opisuje da je bio, eto, neki sastanak tih pametnih, učenih ljudi (čak i nedjeljom rade, vrijedni naši!) na kojem su pričali o otvaranju teretana… možda će ih… pa o prodaji kave, kava je bitna, potpisujem, ah, evo nešto i o školi! Jupi! Ako otvaraju teretane sigurno će i … Molim? Neće? Možda osmaše puste. Ostali i dalje Ce. Zašto? Pobogu, ZAŠTO? Kako su, s promjenom kalendara na zidu, učenici od onih koji rijetko (čitaj: nikad) prenose zarazu postali nositelji broj 1? Kako su škole, dezinficirane i ulaštene, postale opasnije od, recimo, teretana? I zašto su opasnije za petaša s maskom nego za četvrtaša bez maske?

Valjda to znaju gore spomenuti pametni, učeni ljudi, oni kojima je tako nešto struka. Ja više ništa ne znam. Krhko je znanje, znam, ali ipak sam mislila da neke stvari razumijem. Do sada. Sad ne razumijem ništa, osim toga da opet moram mijenjati GIK. Isplanirati još tjedan, dva, mjesec online nastave. Tko zna kad ćemo se i hoćemo li se svi vratiti u školske klupe. Treba biti mala brojka za sezonu. Cjepiva tko zna hoće li biti dovoljno, ostaje nam samo još jedno zatvaranje u kuće? Ili će možda pustiti, recimo, nazad šestaše i one iz 3. srednje. Sigurna sam da bi i za takav potez našli opravdanje. 

A možda da ništa više ne planiram? Od mene se očekuje da sve promijenim u dan, dva – kad dođe do toga. A već vidim da će dolaziti. Možda otkriju još koje slovo abecede?

Govorili su mi da ‘21. ne može biti gora od ‘20.
Nisam im vjerovala. 

Poštovani ministre,

Nije prošao ni tjedan dana otkako su se učitelji iz potresom pogođenih područja peticijom morali izboriti za odgodu početka 2. polugodišta, a već moraju razmišljati o tome kako će nadoknađivati svaki propušteni dan i produljeno raditi sve dok ne dosegnu magični broj od 175 radnih dana! Mnogi od njih se boje koristiti i svoje pravo na plaćeni dopust jer nisu sigurni hoće li im se to obiti o glavu. Potpisali ste odluke u kojima već spominjete nadoknadu ili subotama ili produljenjem nastavne godine. Čim vrijeme dopusti, na potresom pogođenim područjima kreće obnova, zašto im dodatno otežavati oduzimanjem dragocjenog vremena?

Podsjećamo da je premijer 4. siječnja na području Sisačko-moslavačke i dijelovima Zagrebačke i Karlovačke županije proglasio katastrofu. To, prema Zakonu o odgoju i obrazovanju (Članak 48, stavak 5) omogućava ministru da, kao i u slučaju proglašenja elementarne nepogode, stanja neposredne ugroženosti ili ratnog stanja nastavnu godinu skrati koliko je potrebno. Ne bi bilo ni prvi put, sjetimo se samo kako su se ratnih godina razredi završavali u tri-četiri mjeseca nastave, koliko se uspjelo između uzbuna skrpati, a ni od učenika iz poplavljene Gunje se nije očekivalo da izgubljene dane nadoknađuju do kraja lipnja.

Razumijemo potrebu da se učenici i učitelji što brže vrate u ‘normalnost’ i rutinu školskog života, no u trenutcima dok tlo još uvijek podrhtava, korona se i dalje širi, a obnova još nije ni započela, govoriti o nadoknadi subotama čini se deplasiranim.

Neće nikome nebo pasti na glavu ako neki učenici ove kaotične školske godine budu sjedili u klupama manje od svetih sto sedamdeset i pet dana. Škole su se već srušile, ta opasnost im više ne prijeti u slučaju kojeg dana nastave manje. Mora li se stvarno kažnjavati učitelje i učenike nadoknađivanjem i produžavanjem nastave? Nije li im potres dovoljan?

Dragi ministre, imate pravo na to, imate i presedan i zakonsku osnovu, pa dajte, nađite i malo empatije za ljude koji su izgubili domove i strahuju za vlastiti opstanak. Pitali bismo mora li baš svaki puta biti paragraf nauštrb ljudskosti, ali ovaj puta čak i paragraf ima dovoljno humanosti, pokažite ju i Vi. 

Trinaesta gimnazija još jednom se pojavila u javnosti 11. prosinca u prilogu RTL-a, gdje su gostovali ravnatelj Želimir Čečura i nastavnica njemačkog Daria Šuprinović Karakaš. Pritom je potonja, mrtva hladna kolege prozvala „neradnicima, osobama koju ovu pandemiju zlorabe kako bi imali više slobodnog vremena te mogli spavati do 10 ujutro.

Ovdje je simptomatično da je riječ o osobi koja je cijelu prošlu godinu, zahvaljujući radnom rasporedu koji je napravio ravnatelj Čečura, održavala jedan sat tjedno, i to sat razrednika, dok je punu plaću dobivala zbog ostalih – administrativnih poslova koje je obavljala.

Pismom javnosti reagirali su nastavnici XIII gimnazije, ali ovako nešto moglo je iznenaditi samo one koji nisu upoznati sa općim stanjem u zbornici koje traje već više od jednog desetljeća.

Želimir Čečura legenda je zagrebačkog školstva. Ako spomenete njegovo ime bilo kojem nastavniku koji je prošao kroz njegovu XIII gimnaziju, doživjet ćete, u najboljem slučaju, kolutanje očima, a u najgorem višeminutnu tiradu o nesposobnosti i dugogodinjem iživljavanju istog nad nastavnicima u toj školi. Također, tko je ikada razgovarao sa zagrebačkim učenicima, bivšim i sadašnjim, zna da je XIII. gimnazija na prilično lošem glasu. Spominju se loša opremljenost škole, loša organizacija rada loša disciplina učenika te nedovoljna sigurnost u školi i oko nje, pa čak i problemi s drogom.

Naravno, Čečura za sve ovo optužuje nastavnike – pa neće valjda sebe. Tako je čak i na Facebooku sarkastično naveo tridesetak stvari „zbog kojih je kriv“ (https://otvoreno.hr/vijesti/ravnatelj-bez-zadrske-evo-za-sto-je-sve-kriv-ravnatelj-jedne-zagrebacke-skole/262296). Međutim, kvaka je u tome je da je, među bizarne i “šaljive“ razloge kao što su „Grad kasni s plaćanjem dva mjeseca“ ili „ugrožava tržište mandarina RH i šire“, sakrio i stvari za koje i jest, ako ne kriv, a onda, kao ravnatelj, zaista i odgovoran: što prokišnjava krov, što prozori od dotrajalosti padaju u dvorište, što u školi nema dezinfekcijskih sredstava, ali i što učenici pijani dolaze na nastavu i puše u toaletima i pred ulazom u školu, kao da je to normalno. Naime, pogotovo ovo posljednje je sasvim očekivana posljedica ležernog i ulizivačkog odnosa ravnatelja prema učenicima i, pogotovo, njihovim roditeljima koja je, pretpostavljamo, sastavni dio Čečurinih pokušaja da na ovaj ili onaj način ostvari političku karijeru koja je nominalno počela njegovim kandidaturom za Sabor ranije ove godine, ali neformalno i prije.

A taj ležeran i ulizivački odnos prema učenicima i roditeljima je uzrok činjenice koja je poznata među bivšim i sadašnjim nastavnicima a i većini učenika –da je XIII gimnaziju lakše završiti nego neku drugu. Naime, u počecima Čečurinog ravnateljevanja nije bilo neuobičajeno da se, na njegovu intervenciju, ocjene nekim učenicima podižu, a neke je i sam prepravio bez da je uopće obavijestio nastavnika, dok je bilo slučajeva da se popravni ispiti ponavljaju unedogled (što je izravno kršenje zakonske procedure) dok neki učenici ne izvuku dvojku. Kasnije su, doznajemo, nastavnici naučili lekciju i odučili su si uštedjeti trud tako da odmah upisuju željenu ocjenu i ne riskiraju Čečurine ispade, a oni koji to nisu shvatili ili odbijaju shvatiti, doživljavaju svašta. Također, isplati se upisati Čečurinu gimnaziju jer pedagoške mjere se uredno izriču, ali nakon toga nekom magijom nestanu.

Naravno, oni koji ugrožavaju ovakvu sliku škole kao na traci šalju se na procjenu radne sposobnosti i dijele im se opomene pred otkaz.

No, Čečura je proaktivan i u izravnom kontaktu sa svojim djelatnicima. Kad bi se snimale, sjednice nastavničkog vijeća bi vjerojatno bile hit na Youtubeu: Čečuri je već ušlo u naviku da svoje djelatnike naziva „sotonama“ i „idiotima“, „stokom sitnog i krupnog zuba“ te  da im govori da će ih „jebati drškom od tave“.

Zamjene su također posebna priča: zbog nedostatka nastavnika, ponekad ih odrađuje sam ravnatelj gdje onda iskoristi priliku da blati kolegice i kolege te da ih trača učenicima. S druge strane, kolege koji odrađuju zamjene, do ove godine nisu bili plaćeni za to, a i kad ih se plati, događaju se krivi obračuni.

Čečura ne osjeća odgovornost što je za vrijeme izbora za Hrvatski sabor školu koristio za predizborna naslikavanja sa svoje tri najbliže suradnice – Ines Šimac, Evica Šivak Ledić i već spomenuta Daria Šurpinović Karakaš (koje u naslovu na jednom portalu naziva Tri gracije za boljitak Kroacije). Jedna od njih je svoju karijeru u XIII. gimnaziji započela kao nastavnica geografije pa je u nekom trenutku prešla u knjižnicu, u kojoj je radila godinama, da bi se ove godine vratila u razred na puno radno vrijeme kao nastavnik geografije jer je, po ravnateljevim riječima na jednoj od sjednica godinama radila kao knjižičar bez stručnog ispita.

Nekako je indikativno da sam Čečura danas govori svaki tjedan inspektor jedan, jer inspekcije su stalno u školi. 16. 12. 2020. objavljen je natječaj za ravnatelja XIII. gimnazije,  a najbliža suradnica mu je upravo sustručnjakinja. Nije nimalo neizgledno da se Čečura boji za svoju ravnateljsku poziciju. Kada bi ju izgubio, slijedio bi natječaj za njegovu kolegicu koja bi postala ravnateljica, a on bi mogao na njeno radno mjesto. Naravno, ovo može biti plod i bujne mašte, ali je scenarij vrlo izgledan. Ovaj trojac od milja Čečura zove kriminalke, usred konstantnih prijava (jedna je bila upravo i zbog predizborne propagande). Moglo bi se reći da je to svojevrsna nadklasa škole, koja zajedno s Čečurom upravlja školom.

Ukratko, XIII gimnazija je crna točka zagrebačkog školstva i to upravo zbog svog ravnatelja čije djelovanje je izazvalo iznimni interes inspekcije, ali i USKOK-a, koji je prije više godina neko vrijeme pretresao ovu školu zbog ravnateljevog manipuliranja izborom udžbenika.

Rad u ovoj toksičnoj atmosferi svakako nije nimalo jednostavan niti lagan. Ljudi dovodi do ludila i trošenja različitih medikamenata. Uz izostanak bilo kakve potpore, uz razne prijave raznih prijavitelja, vjerujemo da kolege često ne mogu ni reagirati – zbog vlastite djece, zbog računa koje moraju platiti, a konačno i zbog kredita koje moraju otplatiti. Izgleda da rade u gimnaziji nesretnog broja.

Poštovani,
u Vašoj je informativnoj emisiji 11. prosinca 2020. objavljena reportaža novinara Marka Šiklića
u kojoj su sudjelovali djelatnici XIII. gimnazije: ravnatelj Ž. Čečura, D. Šuprinović Karakaš i E.
Šivak Ledić. Stavovi koje je iznijela kolegica D. Šuprinović Karakaš u reportaži nisu stavovi svih
djelatnika naše Škole, a ni nastavnika Republike Hrvatske.
Slažemo se da online nastava ne može nadomjestiti znanje stečeno u razredu i razrednu
atmosferu te oštro osuđujemo izjavu kolegice D. Šuprinović Karakaš koja je nastavnike
prozvala neradnicima, osobama koju ovu pandemiju zlorabe kako bi imali više slobodnog
vremena te osobama koje svoj posao mogu napraviti za pet do deset minuta, i to u toplini
svojega doma. Ta nas izjava još više pogađa jer je riječ o kolegici koja je u prošloj školskoj
godini imala jedan redovni sat u svojoj satnici, a s tim i jedan sat u online nastavi: Sat razredne
zajednice. Žalosno je što Vaš novinar nije provjerio tu informaciju, nego je tendenciozno, u
svojoj reportaži, zaključio da će nastavnici zloupotrebljavati online nastavu.
Smatramo da hrvatska javnost treba znati da kolegica D. Šuprinović Karakaš ne može
predstavljati cjelokupnu nastavničku djelatnost. Sve ovo nije samo osuda nas kolega XIII.
gimnazije, nego njezin istup osuđuju kolege iz cijele Republike Hrvatske, o čemu svjedoče i
reakcije nastavnika na Facebook grupi Nastavnici.org. Vaš je novinar tu informaciju trebao
provjeriti i s nastavnicima koji puno radno vrijeme provode s đacima u razredu i u online
nastavi u ovim otežanim uvjetima. Smatramo da bi javnost trebala čuti i glas nastavnika koji
godinama prenose svoje znanje generacijama učenika i koji su u prvom valu zatvaranja škola
dosljedno držali do digniteta naše profesije i održavali nastavu na daljinu kako je propisalo
Ministarstvo. Isto ćemo činiti i dalje te nećemo spavati do 10 sati i „ništa ne raditi“, navečer
objaviti zadatke i sljedeći dan odmarati, kako je rekla kolegica D. Šuprinović Karakaš.

Zaključujemo da su izjave kolegice Šuprinović Karakaš neistinite i maliciozne, doprinijele su
dodatnom narušavanju ugleda i digniteta nas nastavnika i naše profesije te su iznesene samo
s ciljem daljnjega difamiranja u javnosti naše profesije.
Želimo da se čuje i naš glas!
Srdačno
Nastavnici XIII. gimnazije
M. Ban, M. Banić Kreštalica, I. Franjić, L. Goluža, T. Hadži-Boškov, A. Jelačić, A. Kapelan
Matjašić, dr. sc. I. Labus, F. Marić, E. Matašić, A. Mudronja, I. Ostojić, M. Polić, M. Roginić
Ravlić, S. Štefančić

Danas je u medijima izašla vijest kako Sindikat Preporod 25. studenog 2020. priprema prosvjed pred Ministarstvom znanosti i obrazovanja. Koliko god neki zahtjevi koji se upućuju ministru bili opravdani, napose oni koji se odnose na manjak tehničkoga osoblja, prevladavajući stav Mreže Nastavnici organizirano je da doista nije vrijeme za prosvjede. Iako se prosvjednici namjeravaju okupiti u skladu s epidemiološkim mjerama, te se navodi i da se očekuje kreativnost u prosvjednim aktivnostima, u ovim je trenucima prosvjedno djelovanje promašeno i nepotrebno. Glas prosvjetara, bilo oni članovi sindikata ili ne, može se i drukčije čuti.

Negdje početkom 2009. osnovan je  Forum za nastavnike i učitelje. Osnovao ga je Dalibor Perković sa svrhom da okupi učitelje koji kritički promišljaju sustav odgoja i obrazovanja  i dovoljno su nezadovoljni i frustrirani njegovim zanemarivanjem da sami nešto poduzmu, izlože svoje ime, riskiraju vrijeme, novac i reputaciju za veće dobro. Članstvo Foruma je raslo dosta brzo, kao i u ovoj grupi, jer se pročulo među učiteljima da postoji mjesto gdje se učitelji ne boje ni ministru reći što ga ide, mjesto gdje je konačno netko rekao ‘nećete nam više prodavati muda pod bubrege’. 

Vatreno krštenje nastupilo je u listopadu iste godine kad se u tajnosti pokušao provući  novi Pravilnik o ocjenjivanju (kratka verzija naziva) kroz javnu raspravu od svega nekoliko dana. Vodeći članovi foruma su munjevito reagirali, u roku od tri dana,ne samo da su temeljito secirali Pravilnik i napisali komentare, nego su i organizirali peticiju po školama da što više učitelja koji se slažu s komentarima potvrde svojim potpisom i pošalju u inbox Foruma. Peticija se potpisivala u 43 škole, a potpisalo ju je preko 1000 ljudi što je u ono vrijeme bilo ravno čudu. 

Paralelno s Forumom razvijao se i portal Nastavnici.org na kojemu su se isprva prenosile vijesti vezane uz obrazovanje, a potom počeli objavljivati i autorski tekstovi i kolumne.

Nakon toga javila se potreba za organiziranim djelovanjem i nastali su Nastavnici.org u svim svojim oblicima i derivatima (udruga, mreža, Facebook grupa). Grupa uspješno djeluje i danas, ali sad na krilima podrške svog ogromnog članstva, poznatijeg pod nazivom”’Rulja s Facebooka”.

Zahvaljujući toj prvoj akciji sporni je Pravilnik u velikoj mjeri promijenjen u skladu s našim komentarima i bio je to prvi veliki uspjeh Foruma, a kao vođe akcije, koji će se vrlo brzo okititi nadimkom ‘destruktivni marginalci’, profilirala se šačica ljudi koje i danas vidite kao administratore ove grupe, ali i još neki koji su umirovili svoj aktivistički duh, te neki koji su nas nažalost zauvijek napustili (RIP). I zaista smo tada bili ‘marginalci’, svega je desetak ljudi aktivno provodilo akcije, no nismo se dali marginalizirati. 

U međuvremenu, Nastavnici.org su postali vidljivi i u medijima, počelo ih se pitati za mišljenje o svim gorućim pitanjima u školstvu, ministri su se redali, lijevi i desni, no nitko nije bio pošteđen analize i kritike.

Nastavnici.org su sve vrijeme ukazivali na nelogičnosti sustava. Odlazili su u Ministarstvo s prijedlogom izmjena tadašnjeg Pravilnika o izricanju pedagoških mjera, te su, iako odbijeni, nastavili pritisak sve ove godine što je rezultiralo time da donošenje pedagoške mjere od 2018. više nije upravno-pravni postupak, a mogućnost suspenzije koja se zagovara jednako dugo, sada je u ingerenciji ravnatelja.

Reagirali smo i osudili svako nasilje prema učiteljima, a na višegodišnje ignoriranje reagirali smo velikim prosvjednim skupom “Za sigurnu školu” 15. prosinca 2018. Nakon toga srušili smo nemušti pokušaj tadašnje ministrice Divjak da nam uvali još jedan nefunkcionalni Pravilnik poznatiji pod nazivom P26 zbog ukupno 26 riječi u naslovu koji nitko nije mogao zapamtiti. Mobilizacija članova grupe pridonijela je rušenju pravilnika. Naime, na eSavjetovanju objavljeno je preko 1300 komentara na Pravilnik, što je nezapamćeno velik broj osvrta na neki dokument. Zahvaljujući prosvjednom skupu i marljivom komentiranju , prisilili smo odgovorne da krenu razmatrati mogućnost da učitelji postanu službene osobe te da se svaki nasrtaj na njih tretira kao napad na službenu osobu. To nam je i pošlo za rukom te je sada na snazi uredba o proglašenju učitelja službenim osobama.

U grupi je pokrenuta i Peticija protiv anonimnog prijavljivanja učitelja koju je preuzela inicijatorica peticije kad je napustila ovu grupu zbog nepomirljivih razlika, te osnovala novu. Čvrsto vjerujemo da će i ta akcija biti uspješna, a naziru se i pozitivni pomaci u smjeru izmjena važećih pravilnika.

Krajem ljeta 2019., kad su se nemilice nizali Pravilnici u eSavjetovanju kako bi bili spremni za početak frontalne provedbe pokreta Škole za život, stalno smo poticali članstvo da se javljaju komentarima. Doista, komentari su toliko pljuštali da se u Pravilniku o ocjenjivanju odustalo od vremenika pisanih provjera i još nekih trica koje su nam zagorčavale život.

I na kraju, štrajk 2019. godine,  kako god interpretirali njegove rezultate, ujedinio nas je više no ikad. Nikad nitko neće moći osporiti doprinos ove grupe štrajku jer ste tomu svi svjedočili. Štrajk je savršeno zaokružio naših deset godina postojanja.  Prvih turbulentnih, strašnih, divnih 10 godina. 

Na današnji dan 2011. godine, nastala je ova grupa koja je neočekivano nadrasla i Forum i portal i nekadašnju udrugu. Umjesto da bude samo mjesto logističke podrške, postala je mjesto na kojemu se planiraju i dogovaraju akcije, daju savjeti, razmjenjuju materijali, a nekad i traže srodne duše.

Ulazimo u desetu godinu postojanja grupe. I zato vam kao administratorski tim želimo reći HVALA što sve ove godine svojom uključenošću doprinosite boljem obrazovanju u Hrvatskoj.

Vrijeme od našeg skromnog početka na Forumu 2009. do dana je prohujalo, no još je mnogo toga pred nama. 

Destruktivni marginalci i rulja s Facebooka s margine su se pomaknuli prema središtu i nisu aktivni samo na Facebooku.

Proteklu je godinu obilježio štrajk kojim smo se borili za povećanje koeficijenta, ovu pak pandemija koronavirusa i nastava na daljinu, a iduća neka započne obećanim povećanjem koeficijenta, nastavi krajem pandemije i povratkom u škole i završi uvođenjem vanjskog vrednovanja obrazovanja i učinkovitim sustavom pedagoških mjera. 

Spremite se, tek sad polijećemo!

Sretan nam rođendan!

Administratorski tim Facebook grupe Nastavnici.org

Piše: Ivana Valjak Ilić i Mreža Nastavnici organizirano

Kišnu i tmurnu subotu obasjalo je sunce iz smjera zagrebačkih Donjih Svetica. U intervjuu Večernjem listu ministar obrazovanja Radovan Fuchs najavio je konačan kraj mogućnosti anonimnog prijavljivanja djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama.

Svaki prijavitelj mora iza prijave stati imenom i prezimenom, no jamči mu se anonimnost pred prijavljenim. I to je u redu. Jedan od instrumenata strahovlade u obrazovanju konačno ide u rezalište.

Mreža Nastavnici organizirano tzv. anonimne prijave kao jedan od problema hrvatskog obrazovanja (uz neadekvatan sustav pedagoških mjera, nepostojeće vanjsko vrednovanje učeničkih postignuća prije državne mature, pretjerano reguliranje sustava pravilnicima koji često nemaju upotrebljivost u praksi) naglašava već godinama. Još 2013., na forumu obrazovanje.freeforums.org, raspravljalo se o nužnosti pokretanja akcije koja bi navela nadležne da ukinu anonimne prijave.

U svibnju 2019. kolegica Tamara Šoić inicira pokretanje peticije. Tekst peticije sastavila je kolegica Anita Damjanović, situaciju u drugim zemljama, posebno u susjednoj nam Sloveniji, istražila je kolegica Davorka Radovanović, a na stranici www.peticija24.com našla sam odgovarajuću platformu za brzo i učinkovito prikupljanje potpisa te kreirala peticiju.

Broj potpisnika vrlo je brzo dostigao više od 8 tisuća. U nastavničkim grupama na Facebooku, a posebno u grupi Nastavnici.org, peticiju se redovito i uporno dijelilo i kolege se motiviralo na njezino potpisivanje. Kolegica Dajana Vidaković poveznicu na peticiju pripremila je kao QR kod kako bi potpisivanje bilo što brže i jednostavnije.

U rujnu 2019. uz podršku Sindikata zaposlenih u hrvatskim školama Preporod i kolege Ivana Plantića, Tamara Šoić peticiju je predala Ministarstvu obrazovanja. 

Ponosni smo i sretni što je još jedna inicijativa “s terena” doživjela uspjeh, a kolegici Tamari Šoić čestitamo na ustrajnosti i borbenosti nužnoj za postizanje rezultata. 

Ipak, nećemo se predugo odmarati na lovorikama. Ima još mnogo stvari u hrvatskom obrazovnom sustavu koje treba popraviti, a mi se i dalje vodimo za onom “Tko, ako ne mi? Kad, ako ne sad?”.

Piše: Anita Damjanović

Dragi učitelji, stručni suradnici i svi članovi grupe koji ste na ovaj ili onaj način povezani u ovom našem mikrokozmosu, sutra je naš dan. Neki od vas će sutra u školu, neki u virtualnu učionicu, neki u samoizolaciju, većina se neće ni sjetiti da je dan i po čemu poseban dok ne vidi u Dnevniku, ali sutra je naš dan!  

Svake godine Dan učitelja se obilježava pod nekim motom. Moto ovogodišnjeg obilježavanja je ‘Glavni u krizi, oblikuju novu viziju budućnosti’.

İako bi većina učitelja rekla ‘Joj, da barem nismo, da barem ne moramo’, spremno preuzimaju  ulogu vođe, prihvaćaju biti oslonac, uzor, glas razbora i ogledni primjer građanske i društvene odgovornosti. Ove godine više no ikad prije.

İ za razliku od onog vica u kojem učiteljica pita Peru da nabroji dvije zamjenice, a Pero kaže: ‘Tko? Ja?’, učitelji ne pitaju ‘Tko? Mi?’, jer znaju da nema drugih koji bi to mogli.  Samo učitelji to mogu.

Ove godine, kao nikad dosad, budite ponosni na to što jeste. Budite ponosni kako ste ušli u reformu, budite ponosni kako ste iznijeli štrajk, budite ponosni kako ste organizirali nastavu na daljinu, budite ponosni kako se suočavate s neizvjesnošću i prijetnjom pandemije kovida-19 u školama svakog dana. Budite ponosni kako uza sve ovo što nije vaša primarna zadaća, uspijevate jednako odgovorno i s jednakom pažnjom organizirati nastavu i poučavati. Možda je moto ovogodišnjeg Dana učitelja patetičan, ali nikad prije nije bio toliko istinit. Da, stvaramo novu viziju budućnosti i da, imamo vodeću ulogu u krizi. Bilo bi zgodno kad bismo vodeću ulogu u društvu imali i kad nema krize. Ali, o tome nekom drugom prilikom. Sretan vam naš dan!

Taman kad pomislite da je nevoljama u ovoj nezapamćeno teškoj godini kraj, više vas sile razuvjere vrlo brzo. Naime, ako ste predškolski odgojitelj u Zagrebu, ove godine ne samo da radite u prepunim gradskim vrtićima u kojima se pedagoški standard doživljava kao nedostižni ideal, a ne kao temelj rada, za vrijeme rada držite se epidemioloških mjera najbolje što možete i znate, strahujete hoće li objekt u kojem raditi preživjeti još jedan potres, povrh svega Grad Zagreb odluči ne isplatiti vam plaću. Kolektivni ugovor zaposlenika u predškolskim ustanovama u Gradu Zagrebu isplatu plaća predviđa do 15. u mjesecu. Danas je 15. rujna, večernji su sati. Plaća još nije sjela, a kad će, ne zna se.

Vrtići nisu ni na koji način obaviješteni o tomu da će plaća eventualno kasniti koji dan. Ostaje im samo da svako toliko provjere stanje svojih tekućih računa i nadaju se da se nešto u međuvremenu promijenilo. U isto vrijeme, i neke učiteljice i učitelju u produljenom boravku u zagrebačkim školama (čije plaće također financira gradski proračun) javljaju da nisu dobili plaću.

Tko zna, možda se novac potrošio na Bandićeva pisma učenicima i roditeljima koja su se dijelila u zagrebačkim školama, a o kojima smo nedavno pisali.

Postavljaju se dva pitanja: zašto plaća nije isplaćena i kad će ju isplatiti? Odgovore bi bilo lijepo čuti već sutra na press’ci Zagrebačkog stožera civilne zaštite.

Nemalo iznenađenje dočekalo je mnoge prosvjetare u Gradu Zagrebu krajem prošlog tjedna na sjednicama pred početak nove nastavne godine.

Milan Bandić započinje svoju kampanju ni manje ni više nego u školama. Popratno pismo, uz besplatne udžbenike koji se plaćaju iz najvećeg prireza u državi, uz par maskica, razrednici trebaju podijeliti svojim učenicima prvi nastavni dan u vrlo čudnoj nastavnoj godini. Učenici i njihovi roditelji trebaju znati koliko gradonačelnik Bandić dela, čak i kad ne jede snijeg.

Prepričavati sadržaj pisma nećemo, on je ovdje u prilogu. Pa tko voli, neka izvoli, i neka sam procijeni koliko je gadljivo. Ni ne sumnjamo da će zagrebačke škole uskoro postati još veći poligon za Bandićevu predizbornu kampanju.