Grupa Whitesnake, zbog bolesti pjevača Davida Coverdalea, otkazala je niz koncerata aktualne europske turneje, među kojima i onaj zagrebački planiran za 2. srpnja. Njihovi specijalni gosti Steel Panther u subotu će ipak nastupiti u Zagrebu.

„Kao što je ranije objavljeno, još uvijek sam pod liječničkom naredbom da mirujem u krevetu i ne pjevam sljedećih 5 dana dok se oporavljam od infekcije sinusa. Taj vremenski okvir uključuje nastup u Zagrebu ove subote, 2. srpnja, tako da ćemo nažalost morati otkazati zagrebačku predstavu. To je jako žalosno za nas, posebno za članove našeg benda koji su trebali nastupiti pred svojom publikom. Michele Luppi, naš „talijanski pastuh“, veselio se gostovanju u Milanu pred svojim prijateljima i obitelji, a naravno Dino Jelusić, Ponos Hrvatske, koji je želio dati sve od sebe svom rodnom Zagrebu. Žao nam je što su otkazivanja neophodna kako bi ozdravili i završili ostatak naše turneje“. Tim riječima se na svojim službenim kanalima oglasi frontman benda David Coverdale.

Povrat novca za otkazani Whitesnake koncert kreće od ponedjeljka 4. srpnja i može se zatražiti na prodajnom mjestu gdje je ulaznica kupljena.

Na službenoj Facebook stranici promotora objavljen je mehanizam kako vlasnici Whitesnake ulaznica mogu ući na koncert Steel Panthera.

Legendarni Simple Minds odsvirat će u četvrtak, 30. lipnja na stadionu Šalata jedan od najočekivanijih koncerata godine u Hrvatskoj. Jim Kerr i ekipa izvest će dva seta, u ukupnom trajanju od više od dva sata. Vrata Šalate otvaraju se u 18:45, a svirka počinje u 20:15.

Zagrebački koncert je rasprodan već neko vrijeme, pa se očekuju gužve na ulazima. Stoga se apelira na raniji dolazak na Šalatu.

Grupa Simple Minds donosi u Zagreb svoju veliku svjetsku turneju “40 Years Of Hits”. Osam godina nakon što su rasprodali Malu dvoranu Doma sportova škotski rock velikani vraćaju se u Zagreb obilježiti četiri desetljeća rada koncertom koji će sadržavati apsolutno sve najvažnije pjesme iz prebogatog opusa.

 Bend će svirati dva duga seta, a bit će ovo večer posvećena presjeku karijere u kojoj su stvorili bezvremenske hitove. “Turneja mora biti posebna, pa smo sve jako dobro osmislili. Čut ćete sve klasike i sve velike pjesme, a za hard core fanove izvest ćemo stvari koje nismo baš najduže svirali”, objašnjava frontman Jim Kerr.

Kao uvod u obljetničku akciju grupa je objavila čak dva izdanja – koncertni album “Live In The City Of Angels” i kompilaciju “40: The Best Of 1979 – 2019”. Live izdanje snimano je na dugačkoj sjevernoameričkoj turneji, dok je kolekcija hitova dosad najdetaljniji i najiscrpniji pregled fascinantne karijere jednog od najvećih otočkih bendova i uključuje 40 pjesama, od megahitova “Don’t You (Forget About Me)”, “Alive & Kicking”, “Belfast Child”, “Mandela Day”, “Promised You A Miracle”, “Glittering Prize”, “Waterfront”, “Sanctify Yourself”, “New Gold Dream (81, 82, 83, 84)”, “War Babies” do nove pjesme, obrade King Creosoteove “For One Night Only”.

Tisuće ljubitelja vrhunske elektroničke glazbe, plesa i nezaboravnih ljetnih druženja, iz cijelog je svijeta krenulo prema Hrvatskoj i Zrću. BSH Island Festival, koji traje od srijede, 29. lipnja pa sve do nedjelje, 3. srpnja otvara ukrajinski DJ duo ARTBAT.

Oni su jedni od vodećih i svakako najiščekivanijih  glazbenih poslastica današnjice. Nastupom u klubu NOA, jednom od najimpresivnijih klubova u jadranskoj regiji, počinje bogato glazbeno ljeto koje smo jedva dočekali.

Artur & Batish trenutno vladaju svjetskim glazbenim ljestvicama i jedni su od najtraženijih zvijezda elektronske glazbe u svijetu. Ključ uspjeha ovih talentiranih mladića leži u njihovom zaista moćnom zvuku najviše kvalitete te nastupima na pomno odabranim, nesvakidašnjim lokacijama diljem svijeta koje svakoj glazbenoj avanturi daju posebnu čar. Jedan od takvih najzapamćenijih nastupa svakako je onaj na svjetski poznatoj žičari Sugarloaf s koje se pruža čaroban pogled na brazilski Rio de Janeiro. Česti su gosti najvećih svjetskih arena i pozornica diljem svijeta. Uz koncerte na Ibizi, Tribe Festivalu u Brazilu, Fusion Festivalu u Njemačkoj te Mau5trap Showcases, njihove izvedbe Mandrake, Tabu, Planeta, Papillon i brojne druge omiljena su glazbena poslastica milijunske publike cijele Sjeverne i Južne Amerike, Australije, Bliskog Istoka, Azije i Europe.

Uz veliki ARTBAT na prvoj festivalskoj večeri nastupit će i Philipp Straub, Aldo  Morro, Mony i Dea Tosh.

Veliku pažnju bez sumnje će privući i brend Do Not Sleep koji će druge festivalske večeri, u četvrtak, 30. lipnja ugostiti East End Dubs, Prunk, Rossko i Seb Zito.

U petak, 1. srpnja na rasporedu je brend Kaluki uz nastupe britanskih zvijezda Archie Hamilton b2b wAFF, Ben Sterling, Manda Moor i Pirate Copy. Večer će začiniti uzbudljivi after partiji u After Beach Areni uz Maskery i Noide, dok će E3ast Music ugostiti after-hours s MAQOSSA-om i gostima.

Subota, 2. srpnja na BSH Islandu donosi Španjolce Dennisa Cruza i Paca Osunu, Blackchild, Pabla Pandu i Yakku. Posebnu pažnju bez sumnje će privući i nastup nizozemske zvijezde ANOTR. Za closing after party zaduženi su Tomi & Kesh koji će se održati u Rocks Beach Clubu.

Uz klupska događanja, tu su izleti brodom te tajni pop up partyji koji ove godine Festivalu daju još jednu novu, uzbudljivu čar.

Sve ulaznice, kao i one dnevne možete osigurati OVDJE ili u sustavu Entrio.hr. 

U organizaciji udruge Kameleon & Mreža u Slavonskom Brodu se 24. i 25. lipnja po petnaesti put održala manifestacija u sjećanje na Krešimira Blaževića, glazbenika, književnika i našeg nikad prežaljenog Brođanina kojemu se njegov grad na ovakav skroman način već tradicionalno odužuje za njegov rad.

Ove je godine, uz već uobičajeno održavanje rock koncerta u slavonskobrodskom Centru mladih, organizirano i nekoliko popratnih programa. Kao i već nekoliko godina unazad rock koncertne večeri podijeljene su na “akustičnu“ večer koja se odvijala u petak i “električnu“ večer u subotu, a moramo i spomenuti da su obje večeri kao i uvijek do sada bile odlično posjećene. Nastupili su brojni brodski umjetnici, glazbenici i izvođači, od onih potpuno mladih do one takozvane “stare garde“,  koji su se kroz poneku Krešinu i poneku svoju pjesmu prisjetili ovoga velikog glazbenog autora i pjevača te gitarista popularne grupe Animatori.

U petak, prva večer Memorijala održana je u Centru mladih i to je sad već po tradiciji bila akustična večer na kojoj su ove godine nastupili The Noire, Duo Last Minute i Brodsky Blues Band, a gosti večeri bili su Branko Bogunović Pif i Cosque & Rille. Između nastupa čitani su tekstovi Krešinih pjesama, priča i dijelova njegovih romana.

Osobno najdojmljivija stvar mi je bila što je među izvođačima, a i među publikom bilo jako puno vrlo mladih ljudi što dosta govori o tome da je Krešin rad i djelo prepoznato i do dan danas među mladima, a nadamo se da će tako ostati i u budućnosti jer autor takvoga kalibra to svakako i zaslužuje. A i ime ovoga memorijala je oduvijek bilo “Ostat ću mlad”.

Foto: Vlatko Šplihal

Svakako vrijedi spomenuti i popratni program ovogodišnjega memorijala pa je tako već tradicionalno održana debata učenika Gimnazije “Matija Mesić“ , ovaj put na temu “Brodska rock scena postoji : Da ili Ne“, (na kojoj je nažalost po temu, ali zasluženo pobijedila negacijska ekipa), Branko Bogunović Pif održao je radionicu pripreme skladbe za snimanje, a gosti predavači Davor Šišmanović i Zvonimir Rumbolt održali su filmsku radionicu na temu :Kako snimiti glazbeni spot.

Subota je bila rezervirana za “električnu večer“ na kojoj su nastupili Brodsky Blues Band, Curino cvijeće i gosti iz Zagreba Hakuna Matata, a sve se odvijalo na platou Kazališno koncertne dvorane “Ivana Brlić Mažuranić“

Uz suorganizaciju Centra mladih, KKD “Ivana Brlić Mažuranić“, Kino kluba “Paluba 7“, Zajednice tehničke kulture Slavonski Brod i Grada Slavonskog Broda ovogodišnje jubilarno izdanje Memorijala održano je u sklopu Brodskog glazbenog ljeta.

Nadamo se da će se ova hvalevrijedna manifestacija koja se održava u znak sjećanja na našega Krešu nastaviti i dalje, a isto tako smo sigurni da on iza nekog oblaka na nebu vidi sve ovo i da mu je drago da ga se njegov rodni grad i dalje sjeća i da postoji puno mladih ljudi koji i dalje hodaju tragom njegovih koraka.

Foto: Vlatko Šplihal

Kolumna pred vama pokušaće da u sledećih godinu dana, svake poslednje nedelje u mesecu, odgovori na pitanje koje su rokenrol pesme iz zajedničke jugoslovenske zaostavštine i dalje aktuelne? Svedoci smo da je preko YouTubea i streaming servisa celokupna stara muzika postala instantno dostupna. Tim je važnije pitanje – šta od te baštine, ako išta, ima još uvek smisla?

Naša teza biće da je period pre, za vreme i oko „novog talasa“ (1979. – 1982.) dao niz autora i kompozicija koje su postale deo opšte kulture na ovim prostorima. Odabrali smo za vas 12 pesama koje su verovatan vrhunac rada ključnih bendova iz tog perioda, grupa što su inspirisale najveći deo današnje misleće muzičke scene, postajući deo svačijeg odrastanja.

Zašto je to bitno? Ovi primeri nam na našem jeziku pokazuju kako popularna muzika može biti nešto više od zabave, nešto što opisuje kako stvarno živimo.

Dragan Ambrozić 

PRLJAVO KAZALIŠTE: PRIČA KOJA NEDOSTAJE

Prljavo kazalište – “Na posljednjoj tramvajskoj stanici” (1979.)

Kad se pojavio na sceni godine 1979., Jasenko Houra se odmah nametnuo kao definišuća ličnost zagrebačkog new wavea. Za širu javnost on je oličavao sve novo što je taj kulturni pokret doneo sa sobom – po mladosti (19), izgledu, stavovima, temama i odnosu prema svetu. Bio je operisan od svega mistifikatorskog. Svima razumljivim rečima objašnjavao je kako mu nije bitno ama baš ništa što je starijima bitno. Od esencijalne je važnosti bilo to direktno reći na hrvatskosrpskom, i on je bio prvi.

Već sa tim bi zaslužio svoje mesto ispred Zvečke, no debi album njegove grupe vrveo je od sličnih “prvih” iskaza. Bend se mogao zvati Zarazne bolesti, ali je izabrano sceničnije ime, sa blagim nagoveštajem diverzije – Prljavo kazalište – po motivu iz “Alana Forda”, popularnog mladalačkog strip-štiva širom Jugoslavije. Jasenko je u to vreme ličio na nekog od izgubljenih momaka koji u gradskim bespućima nisu mogli mnogo sebi da pomognu, te su birali da namerno izgledaju drugačije, kao karikatura uspešnog omladinca, i drže se neke različite “spike” od opšte-prihvaćene, izdržavajući u tome sve dok ih život jednog dana ne smlavi.

Upravo je to ono što se desilo Prljavom kazalištu, koje je imalo čudnu regresiju od prvog punk-rock LP izdanja u SFRJ, do odlaska u etno-folk, kao direktne posledice Jasenkove odluke da uradi sve što je u njegovoj moći da živi od svoje muzike. Zanimljivo je kako se to u našim krajevima obično završi na oportunističkom Bregovićevom putu.

Jasenko Houra / Foto: Marko Šolić

NASILJE KAO SUDBINA

Ali godine 1979., sa prvom pločom Prljavog kazališta, na pop-kulturnom tržištu pojavilo se nešto što nikad do tad nismo imali – govor o socijalnom naličju velegrada. Upravo je Houra ponudio iskaz koji je opisao život oko nas jezikom iz školskog dvorišta. Album je bio ogledalo realnih problema mladih, naročito dečaka, i to opisanih onako kako su ih oni videli, na način na koji su ih videli: o vezama i poznanstvima neophodnim da se bolje prođe u životu, o tome kako nam pune uši da živimo u najboljoj zemlji na svetu, mada to baš ne izgleda tako, o alkoholizmu na radnom mestu, o tučama u svom kraju, o snovima mladih žena, o homoseksualnosti. Mladi su odjednom govorili za mlade.

Veliko finale, najduža i najambicioznija kompozicija na albumu bila je „Na posljednjoj tramvajskoj stanici“.

Njena tema je nasilje. Nešto što se tada samo stidljivo provlačilo kroz novine kao skandal i nešto što ne bi trebalo da se dešava u našem društvu, ali ipak postoji tu i tamo. Stvarnost je, ipak, bila drugačija, i ko god je bio u školi u to vreme znao je da je opasnost izloženosti batinama, odnosno „vršnjačkom nasilju“, bila realna i stalna. Socijalne razlike su i te kako postojale, koliko god bile prikrivene. Sitni kriminal je takođe i te kako postojao na ulicama gradova. Svi preduslovi za upotrebu pesnica bili su tu, pa su se one i upotrebljavale.

Prljavo kazalište je ovom pesmom ostavilo dokument ne samo o odrastanju u Dubravi, u to vreme opasnom kraju na obodu Zagreba odakle je bend došao, nego i o odrastanju u bilo kom gradu u Jugoslaviji. Za nas koji smo je slušali u onom vremenu, nije bilo sumnje da se batinanje zato što nemaš pare da ih daš nekom – stvarno desilo.

Potpisnik ovog teksta je sa onog starog Dorćola, i jasno se seća kako je godine 1968. dečko bio prebijen na smrt, jer nije imao kod sebe jedan (1) dinar kad mu ga je stariji mangup zatražio, na ulazu ispred Osnovne škole „Braća Baruh“. O tom slučaju je u više nastavaka pisala Ilustrovana Politika, kao uticajan porodični list, te se pod pritiskom javnosti gradska milicija potom digla i počistila ili zastrašila sitne dorćolske kriminalce, da se više nikad ne osile na taj način. Dorćol je bio specifična teritorija, neka vrsta predgrađa u centru Beograda, gde je jedan deo porodica bio na ivici siromaštva – njima sitni prestupi zakona nisu izgledali kao nešto zabranjeno, nego nužno i neophodno da bi se preživelo… loše je bilo samo ako te uhvate. Na tim ulicama nije bilo neobično dobiti poneku ćušku bez razloga, zato što nekog nerviraš. Velikog kriminala nije bilo, to se nije radilo u svom kraju, nego drugde. Preko dana su svi bili časne komšije. Njihovi sinovi su zato ponekad učili šta znači biti muško tako što bi malo pokazivali mišiće, naročito na mlađima.

Isto je bilo i u drugim delovima grada koji su imali tu komšijsku bliskost, male ulice i dvorišta, kuda je teško bilo proći, a da te neko ne vidi. Isto je bilo i u Dubravi, a verovatno i u svakom drugom jugoslovenskom predgrađu. Zato nije smetalo što je motiv preuzet iz tada poznate The Jam numere „Down in a Tube Station at Midnight“. Opšta prepoznatljivost gradskih situacija pogodovala je tom preslikavanju. Praktično je bilo svejedno gde se pomenuta scena iz pesme dešava, mogla je biti tu odmah pored nas.

Ako bismo još malo pustili mašti na volju, mogli bismo da kažemo da su nasilne slike iz „Na posljednjoj tramvajskoj stanici“ metafora koja odslikava stanje u društvu. Možda ni samo Prljavo kazalište nije bilo svesno da je to uradilo, ali latentna pretnja nasiljem postojala je u jugoslovenskom društvu, visila u vazduhu i ponekad se materijalizovala, baš kad se najmanje očekivalo – zato što je toliko toga bilo potisnuto. Stoga ova pesma i dalje tako verno čuva ukus tadašnje stvarnosti.

Jasenko Houra uhvaćen u snopu reflektora na jednom od koncerata Prljavaca / Foto: Nikola Knežević

ULIČNI HAIKU

Svet opisan godine 1977. u filmu „Specijalno vaspitanje“ Gorana Markovića, zaista je postojao, i na njega se lepo nadovezuje „Na posljednjoj tramvajskoj stanici“. Odsvirali su je i snimili Jasenko Houra (ritam gitara, vokal), Davorin Bogović (vokal), Marijan Brkić (solo gitara), Ninoslav Hrastek (bas gitara), Tihomir Fileš (bubnjevi), a Zoran Cvetković je bio gost (solo gitara). U veoma važnoj ulozi producenta pojavljuje se Ivan Piko Stančić, snimatelj je bio provereni Petko Kantardžijev, i oni su kanalisali ovaj momački bend i njegove ideje. Za omot su se pobrinuli tada velika nada stripa i dizajna Mirko Ilić, te fotograf Siniša Knaflec, a izdavač je bio Suzy. Zanimljivo je da su Prljavo kazalište sa neopisivo kratkim rokovima snimali svoj album u studiju Trooly Sound Service, tokom aprila i maja 1979., da bi potom sledećeg meseca na istom mestu Azra zabeležila pesme za svoj prvi singl – „A šta da radim“/„Balkan“.

„Na posljednjoj tramvajskoj stanici“ ima više hard-rockerskih elemenata nego punkerskih, ali to tad nikom nije bilo važno. Gitare u njoj sjaje kao udarci kad vas pogode u glavu, pa vam izađu svetlaci. Zvuk je bio veran odraz reči, a reči su bile ulični haiku, konstatacija onog što se desilo.

Udarci o kojima se govori, bili su nešto sa čim smo mogli da se identifikujemo, jer su nam stalno visili nad glavom – roditeljski, nastavnički, siledžijski, milicijski. To što se o nasilju nije govorilo bilo je zbog kombinovanog čeličnog pritiska duplog dvostrukog morala – onog socijalističkog, koji je govorio da kod nas toga ne može da bude, i onog malograđanskog, koji je govorio da kod nas toga zaboga nema. Dve udružene laži sakrivale su na javnoj sceni svaki pomen da je neko negde izložen nasilju, bilo kakve vrste. Stoga je Prljavo kazalište sa „Na posljednjoj tramvajskoj stanici“ delovalo tako silovito oslobađajuće.

Posle nje se smelo reći da nas tuku. I to pred kućom. Uprkos svoj priči da smo bezbedni u našim gradovima i da narodna milicija sve podjednako štiti. Nešto ozbiljno nije bilo u redu u socijalističkom raju, i nisi morao da budeš politički pismen da to vidiš.

Da li je to bio punk, punk-rock ili hard-rock, nije bilo bitno, nismo ni znali. Na svom debiju, Prljavo kazalište govorilo je iz prve ruke i direktno o stvarima koje su se ticale omladine, bio je to ono svedočanstvo o stvarnim zbivanjima za kojim smo žudeli i oni su nam ga dali.

Nije toliko važno šta je ko radio kasnije, u ovom trenutku koji opisujemo, oni su na svoj otpadnički način bili veliki.

Dragan Ambrozić

Na posljednjoj tramvajskoj stanici

Dolje, u mraku kod posljednje tramvajske stanice

Prišli mi mladići, pamtim samo udarce
nisam imao novaca, pamtim to nasilje

* U sledećim kolumnama Dragan Ambrozić ekskluzivno za Music Box piše o Parafima, Idolima, Haustoru, Električnom orgazmu, Termitima, Metku, Radničkoj kontroli, Katarini II i Disciplini kičme.

Finske metal zvijezde Sonata Arctica i Tarja Turunen, bivša pjevačica Nightwisha, pa Paul Di’Anno, pjevač Iron Maidena na prva dva albuma, atraktivni Norvežani Sirenia, Talijani Elvenking ili Ameri Rings of Saturn, neka su od utjecajnih imena metal glazbe koja će nastupiti na Pannonian Rock Festivalu, koji se će se od 11. do 13. kolovoza u Rajevom Selu, na jugu Slavonije, održati po prvi puta.

Za sada su svoj dolazak najavili posjetitelji iz desetak zemalja, što će već u njegovom premijernom izdanju festival etablirati kao međunarodni, a uz bendove, atraktivna je i lokacija na obali rijeke Save. Ukupno će, u 4 dana festivala, nastupiti 30-ak bendova, a uz spomenute izdvojimo još i Talijane Temperance i Kalidia, te neke domaće i regionalne, poput Mortal Kombat, Manntra, Kraljevski Apartman ili Đubrivo.

Uz njih, posljednjih dana nastupe su potvrdili talijanski sastavi Secret Rule i Myriad Lights, potom Marialena Trikoglou i Project Renegade iz Grčke, te Amalgama iz Rusije. Imamo i dva otkazana nastupa, The Agonist i Alitor, tako da novi headliner postaje Paul Di’Anno!

Cijena festivalske ulaznice je 74 eura, jednodnevna košta 34, no odlučite li se za kupovinu njih 5 u komadu, jedna je gratis. Ulaznice su dostupne OVDJE.

14. kolovoza na istom mjestu održat će se Ex-YU festival, na kojemu će nastupiti Davorin i Bogovići, Alisa, Grupa Bolero, Drugi način i Vatreni Poljubac.

Cijena ulaznice za taj festival je 19 eura, a mogu se kupiti OVDJE.  

Broj ulaznica je ograničen, kamp je uključen u cijenu, parking dostupan u blizini kampa, osiguran će biti dovoljan broj sanitarnih čvorova, kao i tuširanje na festivalu. Besplatan ulaz za djecu do 15 godina!!

Moguć je smještaj u privatnim kućama, za što treba kontaktirati organizatora (pannonian.rock.festival@gmail.com, +491602051531)

Napomena organizatora: Kupanje u rijeci na vlastitu odgovornost!

Foto: Tim Tronckoe

Nakon što je širu javnost upoznao s radom studija FM Mastering, Filip Motovunski neumorno nastavlja s vlastitom produkcijom i nastupima uživo.

Za Motovunskog nije ništa novo da se bavi raznim stilovima drum’n’bassa koji je začinjen drugim žanrovima što rezultira nečim uistinu jedinstvenim.
Ovaj put je isklesao nevjerojatnu kombinaciju zvukova u novom singlu “Blood Overflow”. S masivnim ragga vokalom i izraženom bass linijom ostavlja revolucionaran dojam.

Još prije mjesec dana Filip Motovunski okitio se s majstorski izrađenim singlom “Give’em”. Ova drum ‘n’ bass traka s hip hop utjecajem nastala je u suradnji s Joeom Raygunom. Razorni remix singla “Give’em” potpisuje srpski producent Rahmanee koji je izašao za label u vlasništvu DJ Teebeea iz Calyx & Teebee dua.

Filip Motovunski ujedno je najavio i nove nastupe uživo:

2.7. ¦ Outlook Festival
Cholmondeley Castle ¦ CHEShIRE ¦ UK

16.7. ¦ Headlight Festival
Zlatorog Beach ¦ Umag ¦ Hrvatska

6.8. ¦ Thru The Bushes Festival
Hartera ¦ Rijeka ¦ Hrvatska

xX.11. ¦  Poljska TBA

Krankšvester, Mimi Mercedez, Z++, Bore Balboa, Grše, Kukus, Buntai i Krešo Bengalka imena su koja predvode glazbeni lineup na ovogodišnjem Graffiti na Gradele festivalu, koji se održava od 29. – 30. srpnja 2022. u Bolu na Braču.

Osim eminentnih imena regionalne i domaće street art i graffiti scene koja predvode crtački dio, festival će kao i do sada upotpuniti sjajan koncertni program. U bolski 585 Club, iznad Zlatnog rata dolazi Crème de la Crème trap i hip hop scene napraviti tulum za pamćenje na najjačem i najvećem GNG-u dosad.

Ostalo je nešto više od mjesec dana do jednog od najpoznatijih hrvatskih art festivala Graffiti na Gradele, kojeg ćemo ove godine gledati u većem i zanimljivijem izdanju na nekoliko lokacija u Bolu na Braču. Ovo predivno mjesto na Jadranu, bajkovite prirode i još bolje turističke ponude, na nekoliko dana postat će umjetničko i street art središte ovog dijela Europe. Osim sjajnih umjetnika koji će se pobrinuti da lokalne uličice dobiju novo ruho, a stare zgrade postanu galerija na otvorenom sjajan glazbeni program pobrinut će se za dobru atmosferu i stvaranje najljepših ljetnih uspomena. Na festivalskom prostoru gdje se nalazi napušteni hotel Bijela kuća, tik uz more održavat će se dnevni dj program uz brojne zabavne aktivnosti za publiku i radionice za djecu i mlade s pogledom na crtanje murala. Večernji se program u potpunosti seli u 585 Club, smješten na šetnici uz Zlatni rat. U dva dana festivala ondje će nastupiti trenutno najpopularnija imena ovog popularnog žanra.

Krankšvester, trenutno jedni od najpopularnijih izvođača ovih prostora dolaze na krilima novog albuma “Krankšvester V” s kraja 2021. Regionalna trap princeza Mimi Mercedez dolazi razdrmati bolsku publiku u svom prvom nastupu na ovom festivalu, vodeći sa sobom horde obožavatelja iz cijele regije.

Z++, osječki glazbenik i producent zbog svog se prepoznatljivog stila posljednjih godina prometnuo u važno ime domaće scene s brojnim uspješnicama koje radi kako za sebe, tako i za brojne druge popularne hrvatske glazbenike. Bore Balboa i Grše svoj festivalski pohod nastavljaju i na GNG-u, pred već dobro poznatom publikom. Zagrebački trap maheri Kukus i Buntai također su dobar recept za party koji neće završiti s izlaskom sunca.

Na festivalu ćemo ove godine gledati i dobro poznato ime na ovim prostorima, prijatelj festivala i prvak tvrdog đira Krešu Bengalku, koji je na festivalu od njegovih davnih početaka, a čije svevremenske hitove publika pjeva od početka do kraja.

Ulaznice za večernje koncertno izdanje Graffiti na Gradele Festivala krenule su u pretprodaju. Festivalske ulaznice možete kupiti po cijeni od 120 kuna na svim entrio.hr prodajnim mjestima, u Drito baru i Garici u Zagrebu te u Lumer shopu u Splitu. Dnevne ulaznice prodavat će se po cijeni od 80 kuna. Ulaz na sva dnevna događanja, radionice i DJ program na festivalu je besplatan.

Foto: Nikola Knežević

U novom klubu Diamond nastupit će 14. srpnja. Nakon sportske karijere, Shaq je jednako uspješan i kao DJ elektroničke glazbe.

Najveći DJ na svijetu ili točnije najviši sa svojih 216 cm dolazi na Krk. U novom klubu Diamond kod Malinske 14. srpnja gostuje DJ Diesel, a iza tog imena stoji ni manje ni više nego Shaquille O’Neal, nekad slavni košarkaš, a danas jedan od najvećih zabavljača na svijetu. Strast prema glazbi pokazivao je od malih nogu, a pogotovo nakon što je kao 14-godišnjak prvi put gledao uživo bend Public Enemy. Otad je činio sve u misiji da postane DJ – kosio je travu susjeda, šetao pse i skupljao sve što je mogao dok nije uštedio 200 dolara kako bi kupio svoj prvi gramofon u zalagaonici.

Mnogi i ne znaju da je paralelno sa sportskom karijerom Shaq objavio i nekoliko rap albuma, a prvi pod nazivom ‘Shaq Diesel’, objavljen 2003., prodan je u više od milijun primjeraka i dosegnuo 25. mjesto Billboardove ljestvice. Postao je tada prvi sportaš s platinastim albumom, no prekretnica koja mu je promijenila život dogodila se 2014. kad je posjetio festival Tomorrowland i otkrio elektroničku plesnu glazbu. Već sljedeće godine nastupio je na istom festivalu kao DJ Diesel.

Otada se pod tim imenom pojavljuje na nebrojenim partyjima i festivalima, kao i na vlastitoj seriji događanja Shaq’s Fun House. Njegova kombinacija trapa, EDM-a i hip hopa pokreće obožavatelje diljem svijeta, a sad će to učiniti na Krku, novoj party destinaciji sjevernog Jadrana. Sjajan ambijent kluba Diamond u prirodnom okruženju s prekrasnim pogledom na Kvarnerski zaljev bit će savršena pozornica za spektakl slavnog gosta.

Ovaj nastup samo je jedno od atraktivnih događanja cijelog ljeta u Diamondu. Već u vikendu 1. i 2. srpnja stižu DJ zvijezde Roger Sanchez i Magdalena, a u nastavku srpnja nastupit će i Space Motion, Mahmut Orhan, Agents Of Time, Mark Knight i Korolova.

Ulaznice za nastup DJ Diesela dostupne su putem sustava Entrio.hr.

Samobor Jazz Festival ove godine slavi punoljetnost, a pred nama je 18. izdanje festivala koji svojim kontinuiranim djelovanjem ljubiteljima jazza svake godine donosi sjajan glazbeni program, a u fokus stavlja hrvatsko jazz skladateljstvo i izvođače. Ovogodišnje slavljeničko izdanje održat će se od 29. lipnja do 3. srpnja u Samoboru.

Organizator festivala je Gradska glazba Samobor, najstarija Glazba u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe, koja ove godine obilježava 215 godina od osnutka, a uz veliki entuzijazam i ljubav prema jazz glazbi, proteklih 17 godina Samobor pretvara u grad vrhunskog jazza!

Samobor Jazz Festival ugostio je brojna poznata imena domaće i strane jazz scene pa nas tako i ove godine očekuje raznovrstan i bogat glazbeni program. Pred posjetiteljima festivala uživo će se predstaviti gosti 18. izdanja: Pianotron – Zvjezdan Ružić, Vedran Ružić Trio, Swing Again, Croatian Jazz Orchestra & Silvije Glojnarić te Simon Marlow.

Festival će zatvoriti Gradska glazba Samobor tradicionalnim nedjeljnim koncertom na središnjem samoborskom trgu.

Ulaz na sva događanja je besplatan.

Foto: Matea Smolčić Senčar

Pink Floyd će 15. srpnja 2022. objaviti dvije fizičke verzije svoje prve novosnimljene glazbe u više od 25 godina, pjesme ”Hey Hey Rise Up”.

Singl, koji je prvotno objavljen digitalno u travnju kao podrška građanima Ukrajine i bio broj 1 u 27 zemalja, bit će dostupan na 7” i CD singlu. Oba formata također će sadržavati novu verziju pjesme ”A Great Day For Freedom” s albuma ”The Division Bell” iz 1994. godine.

U pjesmi se Davidu Gilmouru i Nicku Masonu pridružio dugogodišnji basist Pink Floyda Guy Pratt, s Nitinom Sawhneyjem na klavijaturama i glavnim vokalom Andriyom Khlyvnyukom iz ukrajinskog benda Boombox. Kada je pjesma prvi put snimljena krajem ožujka, Andriy, koji je napustio američku turneju svog benda kako bi se vratio kući i borio se za svoju zemlju, bio je u bolničkom krevetu u Kijevu i oporavljao se od ozljede gelerom. Prihod od fizičke prodaje izdanja i digitalni prihodi bit će proslijeđeni za humanitarnu pomoć Ukrajini.

Za ovo limitirano izdanje, David Gilmour ponovno se vratio pjesmi ”A Great Day For Freedom” s hvaljenog albuma ”The Division Bell”. Preradio je pjesmu koristeći originalne trake na kojima se, uz Gilmoura, pojavljuju Nick Mason na bubnjevima i Richard Wright na klavijaturama, uz prateće vokale Sam Brown, Claudiju Fontaine i Durgu McBroom. Pjesmu je skladao Gilmour, a stihove uz njega potpisuje supruga Polly Samson. Govoreći o pjesmi 1994., rekao je: “Bio je to prekrasan trenutak optimizma kada se srušio Berlinski zid – oslobađanje istočne Europe s nedemokratske strane socijalističkog sustava. No čini se da ovo što sada imaju nije puno bolje. Opet, prilično sam pesimističan po pitanju svega. Na neki način želim i živim u nadi, ali sklon sam misliti da se povijest kreće puno sporijim tempom nego što mi mislimo. Osjećam da prava promjena traje dugo, dugo.”

Govoreći o inspiraciji za ‘Hey Hey Rise Up’, Gilmour je komentirao: “Svaki rat, a posebno rat koji započne svjetska velesila protiv neovisne demokratske nacije, sigurno će izazvati ogroman bijes i frustraciju. Kao što sam već rekao, tu imam malu vezu; moja snaha je iz Ukrajine, a bend Boombox su Ukrajinci koje sam već poznavao iz prijašnjih susreta. Izuzetno je teško, frustrirajuće i izaziva bijes činjenica da jedno ljudsko biće može imati moć ući u drugu neovisnu demokratsku državu i krenuti u pokolj stanovništva. To je jednostavno opsceno u mjeri koju ne mogu pojmiti.”

Naslovnica singla predstavlja sliku nacionalnog cvijeta Ukrajine sa zanimljivim obratom kubanskog umjetnika Yosana Leona. Naslovnica je izravna referenca na ženu koju su vidjeli diljem svijeta kako daje sjemenke suncokreta ruskim vojnicima i govori im da ih nose u džepovima, kako bi suncokreti izrasli kada poginu.

Evo nas, mic po mic stigosmo do zadnjeg dana ovogodišnjeg jubilarnog petnaestog izdanja INmusic festivala.

U protekla tri dana stvarno smo se uspjeli dobro provesti, vidjeli smo hrpu odličnih nastupa bendova s vjerojatno najimpresivnijeg line upa do sada, iako je u ovih četrnaest prethodnih festivala znalo biti stvarno spektakularno. Zadnji dan festivala otvorila je nova zagrebačka indie atrakcija Tidal Pull koja je nedavno objavila svoj prvijenac čudnog naslova “Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini”, a evo imali su sreću da ga vrlo brzo mogu predstaviti na najvećoj bini našeg najvećeg festivala. Nakon njih na World stageu predstavila nam se i vrlo zanimljiva kantautorica Miriiam koja nam je isto tako promovirala svoj odlični prvijenac “Call Me Up”.

Panda Rhei i Šiza nastavili su program na dvije najveće bine, a prvi nešto veći broj publike privukli su The Comet is Coming. Ova kombinacija elektronike, afro beata, free jazza i psihodelije držala me je neko vrijeme ispred Main stagea, ali onda se ipak otišlo do šatora Hidden stagea pogledati mlade nade iz Slavonije, Valpovačke Gradske bitange. Ovaj mladi bend također je kao i Slow Cured, Freaktion i Dystopia u prethodna tri dana na festival stigao preko projekta Superval. Mladi Balpovčani oduševili su sve koji su ih došli pogledati i podržati u šator, zaslužili su svojom svirkom i bis, a bio je ovo definitivni vrhunac ovoga odličnog projekta za koji se nadamo da se nastavlja. Dok su Tamikrest svoj afrički tuareški pustinjski blues predstavljali na prigodnom World stageu, LHD su svoju verziju garažnog surfa predstavljali pred lijepim brojem posjetitelja šatora. U neku ruku logični nastavak The Bambi Molestersa itekako ima svoju publiku.

Róisín Murphy svakako je bila glavna zvijezda posljednjeg dana festivala, a tu svoju ulogu je naravno i potpuno opravdala. Gledali smo je na istoj bini na ovom festivalu jedne sada već davne godine, i munje su sijevale. Počela je svoj nastup s bendom iz backstagea Main stagea, kamere su ih pratile do bine, a kada su se pojavili, oduševljenje. Prošetala nas je u skoro sat i pol svojim repertoarom, od Moloko vremena do najvećih uspješnica solo karijere. Pažljivo iskreiran nastup sa glavom i repom, mijenjanje outfita desetak puta i stalni izravni bliski kontakt s publikom učinio je od Róisín Murphy sinoć kraljicu disco funka. Nastup za pamćenje, a kako su nastup započeli iz back stagea tako su ga i završili, šetajući s bine prema backstageu dok ih kamera prati, a obožavatelji vrište.

Rival Sons nakon nje na World stageu ponudio nam je jednu varijantu klasičnog rocka sa southern naglaskom koji se možda nije najbolje uklopio u koncepciju festivala, ali je svakako privukao veliki broj publike. Kasabian su bili zadnji izvođači ovogodišnjeg izdanja INmusica na Main stageu na kojem su nastupale “najveće zvijezde“ i oni su svoju ulogu uglavnom opravdali. Sličan nastup kao i prije nekoliko godina na istom mjestu, otprašili su svoju na neki način best of listu, iskombinirali su najveće hitove na početku i na kraju nastupa, u sredini nešto više elektronike, ali sve u svemu zadovoljili su velik broj ljudi koji ih je došao pogledati, a Fire za kraj je bio baš kao što naslov kaže.

I bilo je to uglavnom sve što se tiče ovogodišnjeg, jubilarnog petnaestog izdanja INmusic festivala. Možda najimpresivniji line up od svih do sad, organizacija na vrhunskom nivou, neke stvari su ove godine bile bolje nego ranije, osim nastupa bendova još hrpa popratnih događaja, velik broj publike kao i obično i puno vrhunskih nastupa. Osobno su mi hightlightsi festivala bili IDLES, Fontaines D.C., Dry Cleaning, Sleaford Mods, Róisín Murphy, pa i Nick Cave & Bad Seeds, ali svatko je vjerojatno imao svoje favorite koje će pamtiti s ovogodišnjeg izdanja festivala.

Svakako ću još jednom ponoviti i pohvaliti INmusic festival što je prepoznao i pružio priliku mladim bendovima iz projekta Superval da nastupe na ovogodišnjem izdanju festivala i da ne samo ostvare svoje snove nego i da pokažu da ima budućnosti za rock glazbu u nas.

Odlično izdanje našeg najvećeg festivala završilo je, nadam se da se…

P.S.

Iako se svim srcem nadam da ovogodišnje izdanje INmusic festivala nije ujedno i posljednje ovog do sad najvećeg našeg rock festivala bojim se da smo ipak ove godine prisustvovali njegovom kraju, barem u ovom obliku. Zašto bi to bilo tako puno je razloga, ali mislim da je ipak najveći i najvažniji razlog nedovoljna potpora šire zajednice ovome festivalu, a i svim drugim oblicima urbane kulture. A kada kažem šire zajednice mislim tu prvenstveno na vlast. A kada kažem vlast tu prvenstveno mislim na trenutnu i sve prethodne vlasti u ovoj državi i na trenutnu i sve prethodne vlasti u ovome gradu. Posljedice neprepoznavanja urbane kulture i uskraćivanje potpore urbanoj kulturi osjećamo već odavno, a osjećat ćemo još dugo. Iako sada prvenstveno govorim o ovome biseru od festivala koji nam je u ovih petnaest izdanja doveo sam vrh vrhova svjetske glazbene rock produkcije to niti jedna vlast nije do sada adekvatno prepoznala nego je ovim vrijednim organizatorima davala mrvice u vidu potpore. Jedna stara izreka, ili kletva kaže, dabog da imao pa nemao. Mislim da ćemo tek kad i ako izgubimo ovaj festival shvatiti šta smo imali i što smo izgubili. Kad izgubimo ono najurbanije u ovoj državi onda ćemo vidjeti što slijedi, ali bojim se da će biti malo kasno. Ovakvi festivali ovaj grad i ovu državu upisuju na kartu svijeta. Dovoljno bi bilo da se neki od tih državnih i gradskih aparatčika ako nađu malo vremena spuste za vrijeme festivala do Jaruna i da malo poslušaju kojim se sve jezicima govori i kojim se sve zastavama maše na festivalu. To su jezici i zastave  iz cijelog svijeta. A ako ne nađu vremena, a očigledno ga nisu nalazili do sad, onda više i nisu bitni i onda ih sve nabijem na kurac. Ispod ću napisati listu samo malog dijela impresivne liste vrhunskih svjetskih imena koja nam je u petnaest izdanja dovela u Zagreb ekipa INmusic festivala.

Nick Cave & The Bad Seeds, Grinderman, Massive Attack, Alice in Chains, Kraftwerk, Franz Ferdinand, Jamiroquai, New Order, LCD Soundsystem, Cypress Hill, Arctic Monkeys, Sonic Youth, Iggy & The Stooges, The Black Keys, PJ Harvey, The Prodigy, Kings of Leon, Arcade Fire, David Byrne, St. Vincent, Queens of the Stone Age, The Cure, The Flaming Lips, Suede, Anthrax, Foals, Billy Idol, Florence & The Machine, New York Dolls, Morrisey, Gorrilaz, Placebo, Rudimental, Interpol, Black Rebel Motorcycle Club, Wilco, Idles, Fontaines D.C., The Killers, Deftones, Kasabian…i još mnogi mnogi drugi, plus kompletna domaća i regionalna najveća i najmanja imena.

Ako nam ovakva imena više ne trebaju, ako se ovoga hoćemo riješiti onda bismo se trebali zamisliti. I odlučiti kako i s kim dalje. Ja se još uvijek nadam da nije gotovo.

Foto: arhiva

Nakon odlična prva dva dana jubilarnog petnaestog izdanja INmusic festivala treći dan je počeo nešto kasnijim dolaskom, ali ubrzanim ritmom glazbe.

Kad sam ušao u festivalski prostor, stari znanci festivala Gogol Bordello na Main stageu taman su počeli dizati temperaturu već velikom broju posjetitelja, a vjerojatno sam ih gledao zadnji put na istom ovom mjestu prije sada već puno godina. I ovaj put su kao i već puno puta u Zagrebu svojom ubitačnom kombinacijom punka, folka i world musica užarili mase ispred sebe, a naravno nisu izostale ni političke poruke. Presjekao sam kratko njihov nastup da pogledam dečke iz benda Dystopia iz Velike koji su na festival došli preko Superval projekta, a kao i svi ostali bendovi iz istog projekta odlično su se predstavili publici u šatoru Hidden stagea.

Them Moose Rush isto tako nisam gledao već neko vrijeme pa mi je njihov nastup na World stageu dobro došao da vidim kako ovaj bend konstantno napreduje. Nakon njih i mi smo se kao i većina zaputili na Main stage pogledati Royal Blood, garažni rock duo iz Brightona. Pred puno ljudi izuzetno su odsvirali svoj set, bubnjar Ben Thatcher razvalio je skoro sve svoje bubnjeve, a basist Mike Kerr je izvlačio čudne zvukove iz svojih bas gitara. Uvelike su opravdali poziv na festival. Nakon njih hitamo na World stage binu zauzeti što bolje mjesto za minimalistički brutalizam Sleaford Modsa. Možda je to stvarno najbolji izraz za ono što nam nudi ovaj opaki duo iz Nottinghama. Jason Williamson i Andrew Fern svojim duhovitim i britkim tekstovima u kojima bez uvijanja govore o problemima surove svakodnevice britanskih srednjih i nižih slojeva i svojom inteligentnom kritikom ponajprije Brexita, a potom i svih lažnih vrijednosti u društvu, privukli su već odavno na svoju stranu ogroman broj publike. Praćeni apsolutno minimalističkom, ali ritmički brutalnom glazbenom podlogom stihovi ovoga dua dolaze do još većeg izražaja, a apsolutni pakao u prvim redovima ispod bine nije ništa čudno jer glazba Sleaford Modsa udara točno tamo gdje treba. Sat vremena skakanja uz predavanje o naličju Velike Britanije svima je dobro došlo.

Nakon Sleaford Modsa svi se sele na Main stage na još jednog od glavnih headlinera petnaestog jubilarnog izdanja INmusic festivala, a ove večeri to su bili rockeri iz američkog Sacramenta, Deftones. Već i samo dovođenje jednog od najvećih imena žanra, a pri tome i Amerikanaca na festival u ova teška vremena je uspjeh. Svoj nastup na ovogodišnjem izdanju festivala ovaj kalifornijski bend je i više nego opravdao. Sinoć su Deftonesi napravili odličan show na livadi Main stagea pred ogromnim brojem ljudi. Moram priznati da su bili i puno žešći nego što sam očekivao, a svoju opasnu kombinaciju alternativnog metala, shoegazea i psihodelije podijelili su sa svima koji su imali priliku prvi put pogledati ih uživo, u koje se ubrajam i sam, a svakako i sa zagriženim fanovima koji su ispunili dobar dio prostora ispred bine i koji su vjerojatno na festival došli zbog njih.

Predstavili su se repertoarom koji obuhvaća radove s većine njihovih albuma, ali naglasak je ipak bio na starijim stvarima, a nakon odličnog nastupa sam kraj dodatka uključivao je dva hita, “Lotion” i “7 Words” s prva dva albuma “Adrenaline” i “Around the Fur”. Bend djeluje već više od tridesetak godina, a još uvijek zvuči svježe i žestoko kao i na svojim počecima. Publika oduševljena, bend također, kompletan nastup na vrhunskom nivou što glazbeno što vizualno, nadamo se da ćemo Deftones imati prilike pogledati i na nekom samostalnom nastupu.

Nažalost nisam uspio pogledati Alpacu, talijanski bend koji njeguje psihodelični punk jer sama ta kovanica mi je izazvala interes, ali nadam se da ću i njih možda jednom uhvatiti. Isto tako jučer sam propustio pogledati još nekoliko bendova zbog preklapanja termina, ali to samo govori da ovogodišnje izdanje INmusic festivala ima opaki line up.

Sve u svemu treći dan ovog jubilarnog izdanja festivala je ispunio očekivanja i s nestrpljenjem čekamo četvrtu i završnu večer pa da i nogama i glavi damo malo odmora. Za sada još to sve funkcionira.

Foto: Maddocks

Stereotrip dolaze iz Splita i bend upravo predstavlja prvi singl i spot “Suze, krv i znoj” s kojim obogaćuju hrvatsku alter rock scenu.

Ovim singlom najavljuju svoj debitantski album koji će do kraja godine objaviti za splitsku diskografsku kuću Street Pulse Music. Glazbu i aranžman za pjesmu potpisuju svi članovi benda: Marko Petrović – vokal, bas gitara, Roko Leni Ukić – bubnjevi, Ante Madunić – gitara i Antonio Vuletić – klavijature. Petrović je i autor teksta. Spot je režirao i montirao zagrebački redatelj i glazbenik Dinko Čvorić (Doringo).

Stereotrip je počeo s radom krajem 2019. godine, a bend su oformili Marko Petrović i Roko Leni Ukić kojima su se ostali spomenuti članovi pridružili nešto kasnije. Krajem prošle godine bend je u mostarskom studiju “Pavarotti” snimio album na kojem će se naći 11 pjesama, a materijal je miksao i masterirao Ivan Božanić (Pips Chips & Videoclips) u zagrebačkom studiju “Dan mrak”. Stereotrip je krenuo i na svoju prvu samostalnu turneju., a nakon nastupa na kinsnskoj tvrđavi prije Leta 3 slijede i ovi koncerti:
25.06. Vrlika Lake Fest
23.07. Paiz Music Festival, Stari Grad – Hvar
29.07. Mariner’s Pub, Ploče
06.08. Opuzen
20.08. Pučišća, Brač

Mlada kantautorica Pava, koja nas je osvojila svojom glazbenom vještinom, skromnošću i osmijehom sa svoja prva tri singla, “Ponekad”, “Budi mi dobro” i “Dopusti mi”, za četvrti singl odabrala je pjesmu koja se razlikuje od njenog dosadašnjeg rada. “Horizont” je ljetna pjesma zanimljivog teksta i plesnog ritma koja osvaja na prvu. 

“Pjesma započinje stihovima ‘možda zvučat će bezobrazno’, iako ne možemo reci da je pjesma bezobrazna, već je vrckasta i smjela. Snimili smo i spot za pjesmu, a riječ je o one-take spotu u Sound Station studiju u Zagrebu koji je obogaćen kratkim, ali slatkim animacijama. Upravo te animacije sam sama radila i to prvi put! No ne mogu preuzet sve zasluge za sebe, jer sam imala odličnu suradnju s Denisom Radmanovićem koji je snimio i montirao videospot”, navodi Pava.

Aranžman pjesme potpisuje Đuro Ravenšćak, kao i tekst i glazbu, koju je radio u suradnji s Pavom, a veza između njih dvoje je i autorska i ljubavna, ovaj mladi bračni par stihovima i glazbom ispisuje svoj zajednički životni put. Pjesma je snimljena u poznatom RSL studiju u Novom Mestu, a Pava nam otkriva da to nije jedina pjesma na kojoj su radili u Sloveniji, već tek jedna od deset koje će se pronaći na njezinom debitantskom albumu čiji izlazak očekujemo na jesen. 

Na albumu, pa tako i na ovom singlu, viđat ćemo imena glazbenika koja se ponavljaju, a riječ je o Pavinom pratećem bendu sastavljenom od mladih, talentiranih glazbenika. Na bubnjevima je Domagoj Čondrić, na bas gitari Lovro Knežević, na električnoj Petar Ivkić, a na akustičnoj Boris Kapetan. Prateći vokal otpjevala je Mihaela Karla Palić, a Ivan Perković je odsvirao trube. Tko prati Pavin rad može primjetiti da su sve pjesme dosad snimane u RedRecords studiju u Zagrebu koji vodi Krunoslav Licitar Macola, čovjek zadužen za mix i master ove pjesme, a i cijelog albuma.

Foto: Jasmina Mihoč

Grupa Flare je upravo objavila novi singl i spot pod nazivom “Dani sati minute”. 

Drugi je to povratnički singl ovog popularnog benda koji je najavio i novi studijski album.
“Kada si s pravom osobom dani, sati, minute prolete u trenu. Kada ne moraš ništa reći da ispuniš tišinu, kada je sve jasno. ‘Dani, sati, minute’ je pjesma koja govori baš o tome i svi će se sa sjetom sjetiti osobe s kojom im je tako”, rekla je Anđa Marić.

Spot je sniman u Jerkovom studiju Alom te na livadama Stubičkih Toplica. U spotu se pojavljuju i dva psa, ovan i jarac koji su se igrom slučaja i njihove radoznalosti pojavili na setu. Ovo je četvrti spot koji su Šime Eškinja i Jerko Marić režirali zajedno, a grupa Flare je već počela snimati i treći singl te se ubrzano priprema dugoočekivani drugi album.

Foto: Šime Eškinja

Nakon odličnog otvaranja i prvog dana jubilarnog petnaestog izdanja INmusic festivala rokanje na livadama zagrebačkog jezera Jarun se nastavlja.

Fantastični nastupi koje smo gledali prvu večer festivala iza nas su i pred nama su isto tako izazovni nastupi odličnog ovogodišnjeg line upa. Kako sam uspio stići na sam početak drugog dana tako sam odmah na Main stageu uhvatio Neon Iglu, a nakon njih na World stageu Malady Lane. Nisam ni jedne ni druge imao prilike vidjeti do sad, ovi prvi su me se malo više dojmili, ali tek Međimurci, Daliborovo granje, su mi nešto više privukli pažnju. Na Neon Wife, projekt Irene Žilić sam također uspio baciti oko, a nakon njih su na Main stage izašli stari znanci INmusic festivala, Amadou & Mariam. S njih sam vrlo brzo odšetao do šatora Hidden stagea na vjerojatno najveće iznenađenje dana, a možda i cijelog festivala.

Pulski “klinci“ Freaktion, bend koji je na festivalu zasvirao preko projekta Superval, jednostavno su razvalili šator. Ova četvorka srednjoškolaca djeluje na bini kao bend koji godinama svira, a ono što sviraju neće sigurno nikoga ostaviti ravnodušnog. Definitivno budućnost domaćeg rokenrola i svakako jedva čekamo i njihove prve diskografske korake koji su navodno već pri kraju. Nakon njih ponovo World livada i Šumski koje nisam gledao već dugo i koji su mi nakon dugo vremena opet bili dobri, a onda se ipak, usprkos svim najavama pojavila stara prijateljica. Kiša je pala, doduše ne baš onako kako nas je znala počastiti na nekim ranijim izdanjima festivala, ali ipak se ukazala. Ponovo je vrijedila stara izreka, jebeš INmusic bez kiše.

Smirilo se to brzo, Tús Nua su vrlo žestoko radile dobar gig u šatoru Hidden stagea, a onda sam se zaputio opet na Main da pogledam i White Lies. Na samim njihovim počecima imao sam jednu stvar koju sam volio, ali ne mogu se kasnije oteti dojmu da su oni jedan generički bend, sastavljen upravo od onakvih dijelova kakve zagrebačka publika poprilično voli. Malo Editorsa, malo Interpola, malo disco ritma i eto White Liesa. I nisu me nešto posebno dirnuli, kao da sam to već puno puta čuo, iako čak i zadnji album nije loš. Rebel Star je počeo svoju ravničarsku amerikanu u šatoru, a ubrzo nakon njih sam uletio i u mnogobrojnu publiku na World stageu koji su gledali Porto Morto.

Ali svi putevi nakon toga vodili su prema Main stageu i traženju što boljeg mjesta, jer slijedila je misa. Propovjednik je već nekoliko puta nastupio na istom ovome mjestu, na istom ovome stageu, i svaki put je ispred sebe imao ogromnu masu vjernika. Naravno da je tako bilo i ovoga puta. Nick Cave & The Bad Seeds održali su nam ponovo jednu propovijed o ljubavi i životu, a vjerojatno dvadesetak, ili koliko već tisuća ljudi koji su prisustvovali, tu istu propovijed slušali su na trenutke u najvećoj tišini, a na trenutke uz glasno vrištanje. Osim Nicka ovaj puta na bini je bio deveteročalni bend (ako sam dobro brojao) i ničega nije nedostajalo. Osim samog Propovjednika show je vodio na trenutke sumanuti Warren Ellis koji je “jebo kevu“ svakom instrumentu kojega se dohvatio, a osim instrumenata u pripremi je imao i amper, za zlu ne trebalo. Bend više nego fantastičan, prateći vokali ubijaju, a glavnokomandujući u vrhunskoj formi. Unatoč svim tragedijama koje su mu se dešavale u životu, a pogotovo u zadnje vrijeme, nije izgubio vjeru u ljubav kako kaže, a ni vjeru u život.

Od uvodne “Get Ready for Love”, pa do “Rings of Saturn” koju je izveo na kraju bisa, vodio nas je putevima svoje glazbene karijere nešto više od dva sata. Bezbroj puta su mijenjali ritmove, od sumanutih verzija “From Her to Eternity”, “Tupelo” i “Red Right Hand”, do divnih laganih klavirskih smirivanja i singalonga s recimo “The Ship Song” ili nezaobilazne i stvarno u tom trenutku potresne “Into My Arms”. Držao je Nick Cave svoju sljedbu sinoć na svojoj strani i u dva sata im priredio opet nešto što će dugo pamtiti.

Iako je bilo dosta kasno kad je misa završila nije to naravno bilo sve. Oni koji su znali, oni koji su ih čekali, zaputili se ponovo put šatora Hidden stagea i imali su što i vidjeti, a i čuti. Uvijek je taj Hidden stage donosio prikrivene bisere ovoga festivala, prije nekoliko godina bili su to recimo Fontaines D.C., a ove godine svakako su to Dry Cleaning. Ova fantastična britanska post punk četvorka jednostavno je sinoć razvalila prepuni šator. Divna pjevačica Florence Shaw u velikoj bijeloj haljini i štiklicama u okruženju trojice, po izgledu kao delikvenata, a glazbeno gledano, zvijeri, jednostavno su svojim repetitivnim ritmovima i teškom distorzijom otpuhali sve oko sebe i opravdali sva očekivanja onih koji su mislili da će gledati jednu od skrivenih tajni line upa ovogodišnjeg izdanja INmusic festivala. Apsolutno fantastičan nastup i nadamo se da ćemo ih imati prilike vidjeti još koji puta kod nas na nekom samostalnom nastupu.

I to je bilo otprilike sve za drugi dan festivala. Noge se još solidno drže, vidjet ćemo kako će sve to ići dalje. Drugi dan opet i više nego dobar. Svjetski dan glazbe opravdao je svoje ime.

Foto: Eric Pamies (Primavera Sound) (arhiva)

Elektronički duo The Chemical Brothers objavio je pjesmu “Cylinders” koja stiže iz njihove arhive, a povodom 25. obljetnice albuma “Dig Your Own Hole”.

Reizdanje njihovog sjajnog drugog albuma bit će objavljeno 29. srpnja na trostrukom vinilu, CD-u i u digitalnom obliku. Na reizdanju će se naći sve pjesme s originalnog albuma plus pet do sada neobjavljenih bonus pjesama. Album je objavljen 1997. godine i sadržavao je hit “Setting Sun” na kojem možemo čuti i Noela Gallaghera, zatim, “Block Rockin’ Beats” i “It Doesn’t Matter”.

Već su moguće prednarudžbe reizdanja albuma i to OVDJE.

Foto: Nikola Knežević

Eto dočekasmo napokon i taj dan. Nakon tri godine, od koje su dvije otpale na otkazivanje zbog pandemije, napokon nam se na velika vrata vraća naš najveći rock festival, INmusic fetival koji se već tradicionalno u ovo vrijeme održava na zagrebačkom jezeru Jarun.

Kada kažem napokon onda to doista i mislim jer ipak je ovo najveći rock festival koji se ikada održavao u ovoj državi, a u ovome njegovom petnaestom izdanju vrijedni organizatori su se potrudili da ovo, petnaesto izdanje festivala stvarno upamtimo kao nešto čega se ne bi postidjeli organizatori u puno ozbiljnijim državama i organizatori koji raspolažu s puno većim budžetima. Dvije godine koliko je festival zbog svima znanih okolnosti bio na stand byju donio je vjerojatno organizatorima hrpu briga, ali usprkos svemu festival se održao i ove godine nam stvarno nudi vjerojatno najimpresivniji line up do sad. Možda je nažalost zbog kojekakvih okolnosti poneko ime i otpalo koje je bilo najavljeno prije dvije godine, ali imena koja su u ovogodišnjem line upu garantiraju nam ove godine odličan provod.

Čast da otvori ovogodišnje jubilarno izdanje INmusic festivala pripalo je Bugarima. Nocktern su pobjednici INmusic Breakthrough natječaja i ovi electro rockeri su na Main stageu zasvirali kao prvi izvođači ovogodišnjeg izdanja festivala, a i kao prvi izvođači nakon tri godine. Vrlo brzo nakon njih otvoren je i World stage na kojem su nam se predstavili Splićani The Splitters sa svojom verzijom splitske škole bluesa i rocka. Nakon njih ponovo se vraćamo na Main i gledamo Paul the Walrus i njihov rock prožet psihodeličnim pop primjesama. Benston, novi projekt u kojemu su između ostalih neki bivši članovi Majki i Gatuza čvrsto su otprašili svoj set, a nakon njih smo ponovo na glavnoj bini uz vrlo simpatične, raspoložene i rasplesane Španjolke iz benda Hinds. Razdrmale su cure već lijepi broj publike koji se okupio ispred njih. Odlazimo na Hidden stage i gledamo Slow Cured, mladi bend koji je na ovogodišnje izdanje stigao preko fantastičnog projekta Superval, a preko ovoga projekta pogledat ćemo još tijekom festivala tri odlična mlada benda. Ovi “klinci“ su više nego opravdali ukazano im povjerenje, a svakako je svima preporuka da svaki dan u 19 sati navrate do Hidden stagea jer ćete sigurno biti prvo iznenađeni, a onda i oduševljeni onim što ćete čuti od ovih mladih izabranih bendova sa Supervala.

KOI KOI smo prvi put čuli na kompilaciji Hali Gali, a kasnije smo ih još nekoliko puta pogledali i svaki put su sve bolji. Ovaj beogradski bend na World stageu se predstavio moćno i u dobrom svjetlu, a i publika ih je odlično prihvatila, šutke su počele. Nakon njihovog nastupa žurimo na Main stage, stižu Idles i za mene počinje vjerojatno najzanimljiviji dio ne samo prvog dana nego možda i cijelog festivala. Ako bih morao sa samo jednom riječi opisati sinoćnji nastup Idlesa onda bi to naravno bio naslov njihova prvijenca “Brutalism“. Brutalizam do bola. Od brutalnih šutki do brutalnog singalonga prvih pedesetak redova, izvukli su iz nas hrpu znoja. Skakali smo, čučali smo, jebali smo kraljicu, svega je bilo. Prošetali su nas kroz cjelokupnu svoju diskografiju, a naravno najbolje su prihvaćene “stare“ stvari s “Brutalism” i “Joy as an Act of Ressistance”, ali i “Ultra Mono” i “Crawler” su imali svoje odlične trenutke sinoć. Odličan show, a na kraju posveta migrantima i zakucavanje s “Danny Nedelko” i “Rottweiler”.

Fontaines D.C. su krenuli odmah nakon Idlesa na drugačiji način, ali ponovo su dokazali koliko je to moćan bend. Prije nekoliko godina kada su prvi put nastupili na INmusicu na Hidden stageu otišao sam (kao fan The Smithsa) na pola nastupa Johnnya Marra do šatora pogledati Fontaines D.C. i ne da nisam požalio, nego sam bio više nego oduševljen i na kraju sam na ovome portalu napisao da su bili najbolji koncert festivala. I dalje to mislim, a sinoć su nas na World stage livadi ponovo oduševili, i to pred ogromnim brojem publike. Oni su nešto veći naglasak dali na zadnji, odličan im treći album “Skinty Fia”, kojega predstavljaju na ovoj turneji, ali nismo ostali uskraćeni niti za stare zgoditke s prva dva albuma. Većinu mojih omiljenih stvari sam čuo sinoć, u moćnim verzijama i sa zanimljivim koreografijama. “A Hero’s Death”, “Televised Mind”, “Jackie Down The Line”,” Sha, Sha, Sha” još mi odzvanjaju u ušima. Fantastičan bend.

Nakon njih još jedni od headlinera festivala, ovaj put ne toliko alternativno kao ova dva benda prije, nešto je to ipak komercijalnija glazba, ali The Killers, rockeri iz Las Vegasa svakako su nešto što zadnjih dvadesetak godina ima svoje veliko sljedbeništvo. Ne mogu reći da nisam bio fan prvijenca “Hot Fuss” i na sreću sinoć su naravno s njega izveli i najviše pjesama, a oduševljena mnogobrojna publika je pozdravila s ovacijama svaku stvar koju su The Killers odsvirali. “Somebody Told Me” je i mene izula iz patika, a na samom kraju “The Man”, “Human” i “Mr. Brightside” i kompletnu publiku. Brandon Flowers suvereno je vodio bend kroz koncert i šarmirao publiku kao prava faca iz Las Vegasa, a velika je stvar kad ti na festival u Hrvatskoj u ova današnja vremena kao jedan od headlinera dođe bend iz Amerike.

Nakon njih, prezadovoljan prvim danom festivala lagano sam se zaputio prema izlazu iako je bilo još možda i nešto za pogledati, ali na neki način treba sačuvati i noge i glavu za još tri opaka dana. Otvaranje prvog dana jubilarnog petnaestog izdanja INmusic festivala prošlo je fantastično, nadam se da će se tako i nastaviti i nadam se da se svi vidimo danas na jarunskom jezeru.

Foto: Rob Loud (Exit festival)

Sean „Diddy” Combs najavljuje trijumfalan povratak na scenu novim singlom „Gotta Move On” s Brysonom Tillerom! „Gotta Move On”, pjesma koja je obrada hita Toni Braxton i H.E.R., ujedno je prvi objavljeni singl s dugoiščekivanog novog albuma kojeg će, u partnerstvu s Motown Recordsom, objaviti njegov vlastiti label LOVE RECORDS.

Zavodljivu groovy pjesmu koja predstavlja Diddyjevu evoluciju u zvuku prvi se put moglo čuti na Billboardovim dodjelama nagrada 2022. Za sam početak večeri u kojoj se održavala dodjela, Diddy se udružio sa Brysonom Tillerom kako bi izveo najnoviju pjesmu. Njima se potom pridružio i Jack Harlow kako bi izveo njegov Billboard Hot 100 no. 1 hit – „First Class”. Diddy i Teyana Taylor su zaokružili performans tako što su napravili homage za pokojnog repera The Notorious B.I.G.-a pjesmom „Mo Money Mo Problems”. Valja istaknuti da je video ovog nastupa na YouTubeu u međuvremenu prikupio više od 2 milijuna pregleda. Zanimljivo je i da je Diddy bio domaćin te izvršni producent Billboardove dodjele nagrade, i to točno 25 godina otkako je osvojio svoju prvu Billboardovu nagradu za debitantski album „No Way Out”.

U međuvremenu je najavljeno da će legendarni mogul i kulturni pionir biti nagrađen BET nagradom, odnosno prestižnim priznanjem za životno djelo. Željena nagrada odaje počast industrijskim divovima koji ne samo da su značajno oblikovali kulturu kroz svoju opsežnu karijeru, već su bili i transformativni lideri koji dosljedno nadahnjuju generacije uvijek iznova postavljajući više standarde kvalitete.

Osim što je jedan od najprodavanijih glazbenika u povijesti, Diddy je i jedan od najuspješnijih glazbenih producenata svih vremena.  Kutlurna ikona i inovator Combs producirao je i kreativno oblikovao zvuk za superzvijezde kao što su Mary J. Blige, The Notorious B.I.G., Mariah Carey, Jennifer Lopez, Boyz II Men, Britney Spears, Kanye West i mnogi drugi.