Beogradski gromoglasni post-punk trio Repetitor dolazi u Zagreb, gdje će održati koncert u prostoru Tvornice Kulture 8. srpnja 2022.

Bend koji već sedamnaest godina zastupa regionalnu rock scenu širom Europe poznat je po svojim visoko energetskim nastupima i upečatljivom soničnom valu koji proizvodi pojavom na pozornici.

S četiri albuma iza sebe, osvojili su veliku bazu fanova i pobrali sjajne kritike, ali prije svega su prepoznati kao bend koji na koncertima napravi show i izbaci silnu eksploziju energije koja nikoga ne ostavi ravnodušnim. Repetitor je postao jedan od najprodornijih bendova s ovih prostora, a mnogobrojni singlovi poput “Opet jak”, “U pravom trenutku” ili pak “Suženi snovi”, “Kost i koža”, “Ako te ikada”, “Kroz vetar” sami za sebe govore o snazi i sazrijevanju benda.

Ulaznice možete nabaviti kroz sustav Entria po cijeni od 90kn do 31.05., 110kn do dana koncerta, a na dan 130kn.

The post Repetitor iz Hale Parka seli u Tvornicu Kulture appeared first on Mixeta.

Zaputih se sinoć na koncert od kojeg nisam imao apsolutno nikakva očekivanja.

Za događaj sam saznao dva-tri dana prije putem Facebook eventa, za bend Abronia sam saznao 15 sekundi kasnije, a toliko mi je otprilike trebalo i da po puštanju njihova ovogodišnjeg albuma, Map of Dawn – čiji cover mi ima nešto miles-davisovski – da sebi pojasnim kako ću se naći u Močvari u dogovoreno vrijeme.

Kako nisam pogriješio! Što se ne bi moglo reći za velik broj ljudi na eventu koji se nije preslikao u realne sfere. Šteta, jedno 40-ak ljudi na koncertu za bend koji je potegnuo iz Portlanda nije neki motivator, premda može biti, ali nam je ekipa svejedno pružila jednu ugodnu svirku kojom su nas proveli kroz pustopoljine tj. pustinje svojeg izričaja. Kako je vrijeme odmicalo, to su i ljudi bili receptivniji, barem glasniji, na svirku pa su ih na koncu pozvali i da se vrate i odsviraju još po štogod.

FOTO: Jahvo Joža

Sama glazba Abronije ima to nešto što svaku psihodeličnu grupu čini jednakom, a opet specifičnom zahvaljujući eklektičnoj kombinaciji šest osba i devet-deset instrumenata. Glazba im ima taj neki pustinjsko-kaktusni doživljaj, neku prožetost mistikom, neki Sergio Leone meets Monte Hellman na meskalinskom tripu atmosferičnost, dašak Americane, krautrocka – svega je pomalo. Frontmenica i vokalistica koja istovremeno pedalira, svira saks i tamburin evocira Nico, zatim dva gitarista, basist koji se povremeno radi rezajućeg efekta posluži gudalom, bubnjar sa svojim gongom i lik na nekom analognom Korgu, ako dobro zamijetih, u sat su nas vremena rasplesali koliko su mogli u opustošenoj Močvari, za jedan zgodan doživljaj četvrtkom.

FOTO: Jahvo Joža

Doći će oni opet. Samo mi je jak dojam da, nakon 10g itekako aktivnog dolaska na koncerte, imam to iskustvo the benda, za kojeg ću ljudima za 15-ak godina, dok oni popunjavaju headlinerske slotove na festivalima, a inspiracije Gizzarda, Ponda, Impale, Kevina Parkera i drugih lagano okopne, biti upravo taj bend koji će spremno uskočiti u njihove čizme. Možda sam totalno u krivu, ali neki vibe i nešto što sinoć doživih tjera me na takav predosjećaj.

Ovako je zasigurno i četvrtak kumovao uz lipanjske vrućine i vječno užasno neventiliranu Močvaru utjecao da na bend koji zaslužuje više, dođe izrazito manje ljudi. Sve u svemu, do iduće Abronije.

The post Sramotno malo ljudi na bendu koji bi mogao biti puno veći – Abronia u Močvari appeared first on Mixeta.

Dugo već vremena slušam o koncertu tog Mastodona, te moćne metalurgične američke mašine, koja je zadnji puta nastupila u Zagrebu prije pet godina. Nekako sam se prešutno dogovorio sam sa sobom da ću ovaj puta posvjedočiti – i kako je to dobar dogovor ispao.
Bio je vrući, znojni utorak, na srećom open-air koncertu u Hali Zagreb, koji bi, dao je ostao na zatvorenom u Tvornici pored svih službenih statistika imao još jednu – body count, a ne govorim o bendu Ice T-a.

Jaka večer počela je uz američki Baroness. Nisam se stigao pretjerano uputiti u lik, djelo i rad ovog američkog heavy-metal sastava. Bili su, šta ja znam – bili su okej, frontmen je istovremeno bio žestok i vesel, pozdravio je publiku u više navrata, a svirka je bila čvrsta. Nisam imao očekivanja, pa ne mogu reći ni da su premašena, ili da sam ostao razočaran. Nekako je sve još bilo u fazi aklimatizacije – i na okolinu, i na zvuk, i na sve.

FOTO: Filip Bušić za Glazba.hr

Potom su se na binu popeli norveški metalci iz sastava Kvelertak. Norveški metal, općenito, skandinavski metal posebna je kategorija u sferi ovog žanra, nešto kao hokej, ali je norveški posebno ubojit. Davno sam sa silnom pažnjom čitao o Vargu Vikernesu, Burzumu i Mayhemu, a da ubojit može biti i na stageu, dokazali su mi Kvelertakovci.

Premda su promijenili frontmena (iako, u tom su bendu povremeno svi frontmeni i vokalisti), budući da je Ivar Nikolaisen zamijenio osnivača grupe Erlenda Hjelvika prije dvije godine, ovi luđaci su očito uštimani i sinergični na račun same divlje energiju koju prezentiraju na bini. Ivar je strašno pokretan, karizmatičan, ima to nešto vikinško-lokijevski u sebi, neku prpošno simpatičnu ludost. Ni ostali članovi benda nisu kaskali za njim, nego su konstantno žestoko peglali, svaki po svom glazbalu, na oduševljenje publike koja se propisno šutkala od početka do kraja njihovog koncerta. Uistinu imaju neku posebnu kvalitetu i dozu pozitivne ludosti, potpuno nevezane uz uobičajeno shvaćanje Skandinavaca, a za kraj nas je Ivar posebno iznenadio svojim miniGGAlinovskim (ili da kao Vinkovčanin pišem satanovskim?) momentom nakon što je znoj iz potpuno mokre majice iscijedio sebi u usta i zatim to ispljunuo. Zasluženi pozdravi ekipici, koja je zaslužila sve odzdrave koje im je sve ispunjeniji auditorij zgodne Hale uputio. I još važnije, donekle su nas pripremili na ono što je uslijedilo.

FOTO: Filip Bušić za Glazba.hr

A onda – Mastodon. Kakvu li sektašku moć ima ovaj bend, kakvu kolektivnu karizmu, nisam mogao ni pomisliti. Premda mi njihov izričaj metala nije najprimamljiviji uškama, brzo su se pobrinuli da o tome uopće ne razmišljam. Četveročlana ekipa iz Atlante omiljeni je zagrebački gost, a na što su se i sami osvrnuli rekavši kako im je uvijek drago kad na listi turneje vide natpisa ‘Zagreb, Croatia’. Nećemo ići u detaljnije raščlambe kažu li to na svakoj turneji u svakom gradu, ali je činjenica da su Zagreb ostavili kao šlag na vrh torte, na kraju turneje.
Piva su letjeli prema prvim redovima i prije njih, šutke su se odvijale i prije njih – samo se sve to dodatno pojačalo. Čak sam se i sam odlučio više približiti bini, na dovoljno sigurnu distancu da u miru pijuckam pivo i gledam novi bend kojem ću se vjerojatno ponovno rado vratiti. Svjetlosni efekti i muveri koji su prizmično parali kroz slojeve dima dodatno su pojačali potencirali vlastitu impresioniranost i opijenost situacijom.

Njihova svirka ima to nešto jako, to nešto moćno, nešto što poštuješ i čemu se bezuvjetno prepuštaš. Potencijalna barijera odnosno nesnošljivost prema metalu kao žanru, a za koju znam da je mnogi, pa i sam povremeno, imam, ovdje nije postojeća. Njihova glazba, iako itekako utkana u žanrovske formativne postulate, nadilazi granice koju live svirka odvaja od ‘suhoparnog’ slušanja glazbe preko playera, YouTubea ili streaming servisa, čak i gramofona.

U tome upravo leži moć ove mastodontski jake družine. Kvaliteta svirke, karizma i nastup na bini, svjetlosni efekti koji kvalitetno ukalupljeni s dobrim ozvučenjem ostavljaju snažan dojam live nastupa. Sve to, i još mnogo toga, tajni je ali itekako glasan sastojak zbog koje mnogi crnomajicaši složno iznova pohode crne mise Mastodona. Sada razumijem.

The post Mastodon ima moć appeared first on Mixeta.

Prvi dan srpnja 2022. počinjemo s pravom hipnotičnom drone/doom senzacijom. U goste nam dolaze sjajni Wyatt E. iz Belgije te ništa slabiji Five The Hierophant iz Velike Britanije.

The post Hipnotički drone/doom/orijentalni gig u Močvari: Wyatt E. + Five The Hierophant appeared first on Mixeta.

Močvara je za kraj lipnja, točnije 30. lipnja, pripremila pravu psihodeličnu poslasticu. U goste nam dolazi hvaljeni bend Abronia iz Portlanda koji iza sebe ima tri sjajna albuma i sigurno je jedan od zanimljivijih novijih bendova iz grada koji je oduvijek imao sjajne muzičare.

The post Ritualna psihodelična poslastica za kraj lipnja – Abronia stiže u Močvaru appeared first on Mixeta.

Konstrakta, talentirana umjetnica i predstavnica Srbije na ovogodišnjem Eurosongu, sinoć je nastupila u Tvornici Kulture sa svojim bendom Zemlja Gruva.

Ana Đurić, poznatija kao Konstrakta, srpska je kantautorica koja trenutno uživa veliku popularnost u regiji, ali i šire, nakon što je s pjesmom “In corpore sano” pobijedila na Beoviziji, dok je na Eurosongu završila na visokom petom mjestu. No, za one koji ne znaju, Konstrakta je na alternativnoj sceni odavno poznata kao vodeći vokal beogradskog funk-rock benda Zemlja Gruva s kojim je sinoć puna dva sata zabavljala publiku u Tvornici kulture.

Početak koncerta bio je predviđen za 21:00h. Tvornica je bila puna uzbuđenih obožavatelja koji su jedva čekali i non-stop dozivali Konstraktu na pozornicu. Koncert je krenuo oko 21:15h, dakle sasvim dozvoljena koncertna ‘akademska četvrt’, kada je glavna gošća došla i pozdravila publiku sa stihovima svoje pjesme “Nobl”.

Osim isključivo njenih pjesama “Žvake”, “Neam šamana” i “Mekano”, na setlisti su bile i pjesme koje ima s bendom Zemlja Gruva, kao što su “Plodni dani”, “Mama”, “Đango”. Zemlja Gruva također ima i studijski album “Dino u Zemlji Gruva” te smo tako imali prilike čuti i neke obrade Dina Dvornika kao što su “Afrika”, “Ti si mi u mislima” i “Zašto praviš slona od mene”. U jednom trenutku je Milovan Bošković, pjevač i gitarist benda, preuzeo mikrofon i izveo pjesmu koju su, kako kaže, često izvodili prije 20 godina.

Kada je došao red da na kraju otpjeva svoju najpoznatiju pjesmu “In corpore sano” publika je očekivano podivljala i toliko glasno pjevala poznate stihove da se Konstrakta jedva i čula. Nakon što su izveli sve pjesme koje su planirali i otišli s pozornice, publika je, naravno, htjela još. Nakon koje minute dozivanja, Konstrakta i Zemlja Gruva su se vratili na bis i izveli Triptih (Nobl, Mekano, In corpore sano) uz očekivanu erupciju oduševljenja prisutnih.

“Konstrakta je jedna obična žena, nosi šiške i ima mladež” – tako se u više navrata opisivala tokom cijelog koncerta. A baš s tom jednostavnom i nenametljivom karizmom je i oduševila publiku, do te mjere da su joj konstantno pristizali pokloni iz publike. Žene su bacale grudnjake, muškarci košulje, dobila je bocu pića (“umjetnica mora piti zdrava”), razne novčanice od 100 kuna i pet eura, ali je ipak najoriginalniji poklon iz publike definitivno bila kartica hrvatskog zdravstvenog osiguranja na kojoj je bilo njeno ime.

Zaključno, mogu reći da su nam Konstrakta i Zemlja Gruva priredili pravi mali glazbeni spektakl, atmosfera je bila odlična, a koncert je proletio prilično brzo. Jedina mana koju mogu napisati je da je pod bio podosta ljepljiv, kao da nije bio počišćen od večeri prije. No, to je uistinu bilo minorno u usporedbi sa svime što smo ove subote dobili.

Za one koji će biti u blizini Šibenika u rujnu, Konstrakta i Zemlja Gruva stižu na tvrđavu sv. Mihovila 3. rujna, pa tko je u mogućnosti, toplo preporučam da odete, jer izvjesno je da ćete se zabaviti. Konstakta, ali također i njen bend, uhodani su i uštimani glazbenici čija je popularnost odavno zavrijedila sadašnje visine. Ulaznice je moguće kupiti poe cijeni od 150 kuna, a dostupne su u sustavu Eventim, kao i na svim njihovim prodajnim mjestima.

The post Konstrakta i njen bend ‘odgrooveali’ u Tvornici Kulture appeared first on Mixeta.

I tako, mic po mic, pristigosmo do posljednjeg dana ovog produženog “reunion” jubilarnog 15. izdanja INmusic festivala. Ne mogu reći da nisam sretan – ne zato što festival završava, nego zato što neću zbog čega imati osjećati FOMO za slučaj da mi je fizički potreban odmor, a kao što trenutno je.

Upravo zbog tog osjećaja umora četvrti je dan festivala bio podosta skraćen. S pratnjom se zaputih na festival u nekih 19:30, što je prilično kasnije nego je to slučaj bio s prvim, drugim i trećim danom. Rado bih iskoristio tu prigodu da poslušam The Comet is Coming, Tamikrest i ostale, ali jednostavno nije bilo puno snage – stari godišnji je odavno iskorišten.

Nešto sam sitno osmotrio Tamikrest (20.30h na World Stageu), ali nedovoljno za bilo kakav veći i, da tako kažem iz rispekta prema bendu, pošteniji osvrt. Afrički world music, kakvog se može čuti od INmusica do INmusica, a slično smo slušali u utorak kada smo bili na malijskom dvojcu Amadou & Mariamu.

Cilj posljednjeg dana festivala bio je poslušati koncert irske dance-pop kantautorice, Roisin Murphy, još uvijek vjerojatno najpoznatije kao članice nekad utjecajnog dvojca Moloko. Premda, istini za volju, treba reći kako 48-godišnja Roisin itekako ima što za reći, budući da joj je posljednji album, Roisin Machine, bio komercijalno najuspješniji.

Njena pojava već od samog početka zračila je posebnom, nekom erotično senzualnom energijom. Izvijanje, plesanje, ‘seks’ s monitorom, cijela atmosfera je imala pomalo seksualiziran vibe, a dok sam gledao nastup, razmišljao sam kako je ona zasigurno odlična sugovornica, zajebantica na partyjima. Teret koji je podnio njen ormar, posebna je priča. Ni sam ne znam koliko je odjevnih kombinacija ona jučer za vrijeme jednoipol-satnog seta izmjenila, ali rekao bih da je negdje oko 15-ak, što je poprimilo donekle komičnu razinu. Uglavnom, njen disco-alt-dance-pop bio je apsolutni pogodak, a to sam mogao i ranije iznijeti. Roisin Murphy sam gledao sad već davne 2015. na ljubljanskom Flow festivalu, a i tada me se dojmila. Ovo mi je poslužilo kao potvrda dojma kako je riječ o sjajnoj izvođačici koja ima itekakvu vještinu zabaviti, čak i mimo Sing it back i The Time is Now kao njenih najpoznatijih pjesama iako – naravno – su i sinoć priuštile najbolju recepciju kod publike. A koja je također cijenila vrijeme provedeno s njom te su zdušno navijali za bis koji su naravno dobili. Uglavnom, znate kako je to kad doživite dobar koncert – ljuljuškali ste se, pijuckali pivo, tancali, smijali se i uživali. Kad je tako, teško je biti fokusiran na tekst koji će se pisati sutradan, ali ako su ovi retci ikog natjerali da posvjedoči njenom idućem dolasku u Hrvatsku, onda sam u namjeri da mi budete zahvalni jednog dana, uspio.

Sve u svemu, netko je napisao kako je Nick Cave kralj festivala, a Roisin Murphy kraljica, a ja na to nemam ništa nadodati nego samo sekundirati, jer je njen nastup po mom skromnom sudu bio bez premca najbolji cijelog četvrtog dana.

S tim se dojmom otišlo u šetnje po lokaciji, pa smo propustili Rival Sonse, za koje je bilo nekog govorkanja da će biti otkazani zbog korone u bendu, no to se nije dogodilo. Svejedno, lagana šetnja potom je bila nužna u iščekivanju Kasabiana, koji su bili posljednji headliner festivala s nastupom u 23:15h.

Premda je i Kasabian jedan od bendova koji sam također s nekim iracionalnim otporom odbijao aktivnije slušati, moram priznati da su me lagano razočarali. Očekivao sam neki dosadni brit-rock sastav ala White Lies i takvi, no na koncu sam dobio jednu solidnu svirku u kojoj je frontmen Serge Pizzorno konstantno bio u pokretu htjedući animirati publiku, koja je s laganom bojazni gledala prema gore očekujući prolom oblaka kakav se na kraju nije dogodio, premda je kišica počela sipiti u nekoliko navrata. Ne znam puno o bendu, ali da Kasabian zaslužuje malo više pažnje – to svakako. Nisu bili bolji od Roisin Muprhy, ali su i dalje bili dostojni headlinerskog statusa.

Do iduće prigode, a to je – dogodine. Hvala organizaciji INmusica na još jednom izdanju festivala kojeg svi tako vole pljuvati, a istodobno se nekako uvijek krajem lipnja nađu na Otoku mladosti.

The post INmusic 15, dan četvrti – Roisin Murphy i njen ormar odnijeli show appeared first on Mixeta.

Engleski alt-rock velikani Placebo vraćaju se u Zagreb i to na omiljenu gradsku pozornicu ŠRC Šalata u ponedjeljak 27.06.2022.

The post Placebo napokon pristižu u Zagreb, Jonathan predgrupa appeared first on Mixeta.

Treći je dan festivala uglavnom bio rezerviran za žešći zvuk, makar je bilo i kombinatorike elektronike i plesnijih ritmova.

FOTO: Filip Bušić

Zbog prethodnih smo obveza mogli prisustvovati tek Gogol Bordellu koji je započinjao svoj jednosatni set u 18.30 sati. Vesela američka ekipa porijeklom iz raznih dijelova svijeta spaja gypsy zvukove Istočne Europe i plesne latino ritmove kroz dub i rock and roll, stoga su na svim festivalskim pozornicama uvijek dobar dodatak plesno raspoloženoj ekipi, teško da organizator s njima može mašiti. Nastup se bazirao na podršci Ukrajini, zemlji porijekla frontmana Eugenea Hütza i na presjeku karijere kroz pjesme koje baš i nisu toliko pamtljive, ali stvaraju vrlo dobru atmosferu. Malo mi je čudno što je takva ekipa stavljena u ranijem terminu festivala, ali su već tada okupili zadovoljavajuć broj ljudi.

FOTO: Filip Bušić

Them Moose Rush, bend koji je već neko vrijeme prepoznatljivo i cijenjeno ime na domaćoj alternativnoj sceni, a sve više i na inozemnoj među prog-rock poklonicima, okupio je velik broj ljudi na World stageu, a istovremeno su također domaći dečki iz Čakovca, Clone Age, prašili na hidden stageu. Vraćamo se na Main gdje uskoro (20.30h) počinje engleski hard rock duo Royal Blood.

FOTO: Filip Bušić

Nakon devet godina eto ovog dvojca opet u Hrvatskoj, otprilike je devet godina i prošlo otkako su zasjali na svjetskoj glazbenoj sceni i pobrali brojne glazbene nagrade sa svojim prvijencem Royal Blood i manje-više kroz godine zadržali status energičnog garage-rock dua koji zvuči kao da ima punokrvni bend iza sebe. Mike Kerr zbilja radi mala čuda sa spojem električne i bass gitare i brojnim pedalama, dok je bubnjar Ben Thatcher okosnica i čvrsti temelj zvuka. Pridružio im se i Darren James na klavijaturama kada su predstavljane pjesme s novog albuma Typhoons koji je okrenut više disco electro zvuku. Moram priznati da nisam išao s velikim očekivanjima na ovaj nastup, a otišao sam s vrlo pozitivnim dojmovima i sa željom da se dodatno udubim u repertoar Royal Blooda.

FOTO: Filip Bušić

Nakon njih, red je na World stageu (21.45h) stigao na druge Britance, koji evidentno dominiraju lineupom. Riječ je o Sleaford Modsima, spoken-word, rap-punk duetu, od kojih je jedan, Jason Williamson, u službi MC-a, a drugi član, Andrew Fearn, dođe kao zabavljač, klikaždija, animator koji prebacuje matrice s laptopa i skakuće. Jedan poznanik mi je jučer dometnuo kako se po njemu radi o britanskoj verziji Kuzme & Shake Zulua i od tog se trenutka nisam više puno otrgnuo od tog dojma. Što nije nužno loše, naspram nekog bezličnog rocka koji povremeno zna dominirati festivalom (čitaj: White Lies, Interpol, ima ih), ovakvo beatničko, minimalističko/elektroničko ljuljuškanje čovjeku dođe kao prijeko potrebno otpuštanje mozga na pašu. Nisam se nekako nikad pretjerano bavio Sleaford Modsima, uvelike je upitno budem li i nakon koncerta, ali meni je ovo bilo skroz okej. Nit smrdi, nit miriše, što možda nije pretjerano pohvalno za live nastupe kada je na bendovima uglavnom poluga moći i mogućnost da očaraju, a oni to baš i nisu. Ipak, ponavljam, bilo je okej – a možda ih čak i nešto više proučim, tko zna. Na festivalima nema puno vremena za kontemplacije o bendovima, čak ni dan nakon – ponajviše kad je riječ o radnim danima, a festival umjesto standardna tri, traje četiri dana. Dolazi se u godine kada je to teže za izdurati, pa se energija i psihofizički kapaciteti čuvaju za headlinere.

FOTO: Filip Bušić

A upravo su takve kalkulacije ove srijede ispale pogođene. Od 23:15h svoju su poziciju na Main stageu zauzeli Deftonesi. Riječ je o bendu kojeg sam aktivno slušao par tjedana krajem 2015., u vremenima kada sam pažljivo vodio dnevnik slušanja, no nekako im se nikad više nisam u naletima vraćao, više stihijski, nostalgično. Svejedno, kada sam vidio da će doći na INmusic, oblio me neki nalet razgaljenja, kao, bilo mi je to neočekivano, vrijeme je da ih se čuje uživo.

A Chino Moreno i njegova alt-metal sakramentaška ekipa je deliverala. Od samog početka, Deftonesi su vođeni Morenom bili prilično energični, nabijeni pozitivnom energijom te su malo-malo hvalili publiku iako ja, barem u početcima headlinerskih nastupa, ne pamtim toliko prorijeđene prve redove, što me izrazito čudilo. U nekom omjeru čak i ljutilo, jer se radilo o propisnoj, beskompromisnoj svirci, gdje su nas Deftonesi provodili kroz sijaset svojih uspješnica (My Own Summer, Change, da sad ne nabrajam – koga zanima, piše na Setlistu), što se ne može reći za neke beskrvnjake koji dobivaju slotove na INmusicu iz godine u godinu. Simpatičan je trenutak predstavljalo ispijanje neke cuge, ne ulovih čega, kada su Chino i ekipa nastojali eksirati napitak. Krenuo je Chino, no nije išlo. Zatim je cugu sipao u usta bubnjaru Abeu Cunninghamu, koji ni sam nije uspio u naumu, ali je zato čast metalaca obranio gitarist Stephen Carpenter. Sve u svemu, jedan dosta jak nastup u danu koji se naizgled činio možda i najlošijim, ali ćemo to znati potvrditi tek nakon što se vratimo doma živi i zdravi noćas. Roisin Murphy, Kasabian – ima tu materijala. Do sutra!

By: Marko Kaselj & Bruno Koić

The post INmusic #15, dan treći – Deftonesi u maniri pravih headlinera appeared first on Mixeta.

Drugi dan festivala, po mnogima vjerojatno i najiščekivaniji zbog nastupa Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa, započeli smo uz hrvatski sastav Daliborovo granje.

FOTO: Filip Bušić

Oni su od 17:45h nastupali na Main stageu, što mi je bilo malo krivo jer mi je, obzirom na druge dnevne obveze, bilo zrncu prerano, tako da smo kolega i ja stigli na pola koncerta. Inače, radi se o čakovečkoj psych-rock grupi koja iznimno dobro fura svoju instrumentalnu furku. Predstavili su se sad već poodmakle 2015. self-titled albumom, ali su prilično dobru afirmaciju dobili nakon objave albuma Hanin 2020. godine. Riječ je o sjajnom uratku koji je pobrao velike hvale dobrog djela strane publike, nakon što je objavljen na jednoj od ‘onih’ stonerskih YT kanala. Momci su sasvim fino prašili i pred uvelike umanjenom auditoriju koji je kalkulirao o dolasku obzirom na prijeteće oblake koji su mjestimično pustili koju suzu, no nasreću svih prisutnih, sitne padaline su obilježile još jedan dan INmusica, premda se povremeno činilo drugačije. Ipak, dovoljno da ometu neke druge koji su razmišljali o dolasku, a što mi je žao zbog ekipe koja zaslužuje više. Nadam se da se gledam s granjem ubrzo na nekom, možda čak i individualnom, susretu.

FOTO: Filip Bušić

Dok je Neon Wife, glazbeni projekt dua Irene Žilić i Lucije Potočnik suvereno predstavljao svoje pjesme s EP-ja prvijenca na World stageu, na Main stageu pojavljuju se povratnici na INmusic, malijski duo Amadou & Mariam. Afrički blues širio se Jarunom i privlačio sve veći broj zainteresiranih prolaznika, sve do situacije pri otprilike sredini koncerta, kada se ispred pozornice stvorio improvizirani plesni podij uz povike podrške glazbenicima koji nemaju vid, ali zato imaju odličan sluh. Činilo se kako ćemo ostati nemoćni pred naletima vjetra i tamnih oblaka i da ćemo doživjeti kišni tradicionalni INmusic, međutim, zvukovi pustinjskog bluesa ovog world music bračnog para uspjeli su otjerati kišu poput fratra koji zvonom sa zvonika tjera oluje. Amadou je primjer gitarističkog virtuoza, Mariam je žena divnog glasa te zajedno tvore iskusan dvojac uz bend s kojim su nastupali po svim kontinentima i po svim svjetskim pozornicama. Nema se tu što previše nadodati, nastup je bio jedno ugodno iskustvo.

FOTO: Filip Bušić

Kiša se potom neko vrijeme stupnjevito pojačavala, mobiteli su se pratili sve nervoznije i sve je izgledalo kao da će se dogoditi potop. Stoga je odabir natkrivenog stagea bio očekivan izbor mnogih, a sreća za potpisnike ovih redova bila je u tome što je prvotno i donešena odluka za pohođenjem nastupa domaćeg shoegaze/post-rock sastava Tus Nua na Hidden stageu od 19.45h. Cure su s pratećim bendom uvidjele svoju priliku, budući da se dio ljudi (možda, a možda su i ciljano išli na njih?) pod natkrivenim svodovima sakrivao od kiše. Vidjevši broj ljudi koji se rapidno povećavao, odluka u bendu bila je jednoglasna – vrijeme je za jednu žustru i žestoku svirku, a to su nam i isporučili. Ipak, kako od kiše, u onom inmusicovskom smislu nije bilo ništa, mnogi su se posjetitelji ponovno, festivalski, raspršili na druge stageove. Nisu u potpunosti dali priliku da se jedan od hvaljenijih domaćih alt-rock bendova isprati na zaslužen način, ali već će Tus Nua dobiti priliku.

FOTO: Filip Bušić

Otišlo se potom ubrzo na Main stage, gdje su od 20.30h nastupali White Lies. Iskreno, zaista se nemam namjeru puno baviti njima jer me njihov nastup toliko razočarao. Nešto toliko beskrvno, nekreativno i razočaravajuće, nešto tako odrađivačko-udžbenički, nisam gledao od Interpola 2018. Imam dojam kao da postoji neka tajna sekta takvih bendova koji svi zvuče, na live nastupima, apsolutno isto. White Liesi su trenutni predsjednici te sekte, s koje su svrgnuli Interpol od kojeg se također još uvijek oporavljam. Neka mi fanovi i oni oproste, ali ovo se nije moglo izdržati.

FOTO: Filip Kovačević

Kao prijeko potrebno osvježenje mi je došao nastup domaćeg art-rock ansabla, domaćih Talking Housesa – Porto Morta. Oni su od 21.15h nastupili na Hidden stageu. Gledao sam ih u ožujku kada su promovirali PORTOPOP u Tvornici i već tada su mi počeli nalikovati na nešto što mi se na INmusicu dodatno u glavi potvrdilo – Porto Morto jedan mi je od omiljenijih domaćih bendova uopće. Vidi se da se radi o sastavu sačinjenom od kvalitetnog ansambla glazbenika koji imaju iskustvao višegodišnje međusobne suradnje kroz razne glazbene formacije. Proveli su oni domaće, ali i strane posjetitelje, kroz zidove svoje Kuće i festivalski praizveli spomenuti novi album na sebi svojstven, osebujan način te ih lijepo zagrijali pred spektakl koji nam je svima uslijedio. Naslijednicima Rundeka i Haustora želim puno dobrih koncerata u budućnosti, uvijek je lijepo vratiti se na njihov nastup. Pogotovo kad ste prije njih vrijeme trošili na White Liesima.

FOTO: Filip Bušić

Kao jedna odlična alternativa Becku i Belle & Sebastianu koji su trebali nastupati na izdanju 2020. godine, uletjeli su Idlesi uz aduta koji naprosto ne može biti krivi odabir, pogotovo ako pogledamo nastupe na INmusicu 2018. i 2008. godine, već upravo suprotno – Nick Cave & The Bad Seeds. Uvijek, ali apsolutno uvijek slavni Australac i prateća skupina odnesu najviše dojmova, emocije i atmosfere koliko god puta se vraćali na Otok mladeži i u Hrvatsku. Mračni bard svoj je repertoar bazirao na presjeku hitova kroz karijeru, pjesama s novijih albuma, intimnog i ambijentalnog Ghosteen i albuma s Warrenom Elisom, Carnage, a pošto mu se na ovoj turneji pridružio i zbor (što se nije događalo 15-ak godina), izveo je i nekoliko pjesama s odličnog dvostrukog albuma  Abbatoir Blues/Lyre of Orpheus, kao i potpuno, ali odlično iznenađenje City of Refuge.

Ispada da se često mi koji pišemo o Caveovim koncertima ponavljamo u svojim retcima i da će čitatelji unaprijed imati određene textpectacions, o tome kako je Mesija sišao među smrtnike, kako je Pastir vodio svoje vjerno stado, kako je vampirski pop vodio crnu misu sa svojim štovateljima, kako je ovo još jedno katarzično iskustvo prepuno suza, emocija, boli, tuge, iskupljenja, kako se ništa slično ne događa na nekim drugim koncertima…zvuči kao hrpa naručenih, sponzoriranih tekstova, ali tako zvuče emocije. Mi smo očito stvarno smrtnici koji ne možemo izbjeći patetiku na način na koji to može Cave, pogotovo nakon tragičnih smrti dvaju sinova u kratkom rasponu godina. Hladan, a opet topao, miran, a opet silno energičan, bend i Cave zvuče opako dobro, bilo da je riječ o razbijačinama poput From Her To Eternity i Tupelo ili o tihim, uplakanim I Need You i Waiting For You. Kohezija koju stvore Cave i publika stvarno vidljivo samo kod najvećih rock zvijezda današnjice, a pažnja koju mu festivalska masa posvećuje dok Cave svira solo za klavirom u potpunoj tišini naprosto je divno iskustvo. Into My Arms uvijek bude apsolutna pobjeda repertoara, a dobili smo i novu pjesmu Vortex za koju bi bilo super da se zadrži na setlistama u budućnosti. Moglo se dogoditi da ga nećemo vidjeti zbog smrtnog slučaja, ali naposljetku smo dobili dva i pol sata Cavea i Bad Seedsa koji kao da uvijek budu bolji nego prošli puta. Zato željno iščekujemo novo izdanje.

Sutra nas čeka više distorzija i teških riffova – Deftones, Royal Blood – dakle, sve jasno. Čitamo se!

The post INmusic #15, dan drugi – apsolutni trijumf Nicka Cavea i Bad Seedsa appeared first on Mixeta.

Jučer je počeo jubilarni 15. INmusic festival. Što god mislili i kakve god osjećaje inhibirali o:

• samom festivalu
• njegovoj organizaciji i ljudima
• hendlanju organizacije za pandemijsko vrijeme

… činjenica je da govorimo o najvećem open-air festivalu općenito kojeg je Hrvatska iznjedrila, i koji je, do pojave pandemije, svakog lipnja dovodio uvjerljivo najveći broj stranaca (što se, sudeći po jučer, zadržalo) u kontinentalnu Hrvatsku, a što nije uspjelo niti jednom drugom festivalu – bilo glazbenom, filmskom ili kakvom drugom. Veliki plus na sve to je da se održava po 15. put, u vrijeme kada svjedočimo prestanku postojanja nekih drugih festivala.

Polarizirana mišljenja i hejtanje uvijek su u modi kada se Otok mladosti razbudi, a nije da nešto krivnje nema i na organizaciji. Mnoge su dubiozne odluke donešene za vrijeme ovih abnormalnih vremena, ali ako nešto treba posebno naglasiti i pohvaliti, to je činjenica da je festival zadržao brojne izvođače koje je namjenio tom predviđenom izdanju 2020. godine, uz dodatak jednog dana više. Patetiku o reunion izdanju ostavit ćemo marketingašima i copywriterima na sud, ono što smo ovdje došli procijeniti je – je li se, nakon dvije godine, isplatilo čekati najavljene bendove. Izvođači prvog dana vagu su, zasad, prevagnuli u korist INmusica.

FOTO: Filip Bušić

Naš smo dan započeli s bendom Hinds, španjolskim all-female sastavom koji je svoj nastup započeo u 18:30h na Main stageu festivala. Mlade djevojke hrabro su otprašile pred sasvim solidno okupljenim brojem ljudi, dok je najveći dio publike tek ulazio u prostore festivala, punio svoje top-up kartice i uzimao prva osvježenja. Prema prijemu publike i reakcijama članica benda Hinds su odradile dobar posao upoznavanja hrvatske publike sa svojim identitetom.

FOTO: INmusic festival

Prebacujemo se na World stage gdje nas od 19:45h čeka beogradski KOIKOI. Radi se o relativno novom bendu čiji je zasluženi rast, barem po pitanju live nastupa u regiji, prekinula pandemija, premda je bend bio aktivan objavivši studijski prvijenac Pozivi u stranu za Moonlee Records prošle godine. Prema KOIKOI imaju svoju dozu autentičnosti, nekolicina ljudi iz publike primijetila je ono što se da naslutiti svakom iole boljem poznavatelju prilika na regionalnoj alternativnoj sceni. Parafrazirao bih Dostojevskog i njegov citat o Gogoljevoj kabanici, rekavši da se itekako osjeti kako su dionici NOVOG novog vala beogradskog zvuka (KOIKOI, klotljudi, Dogs in Kavala, šajzerbiterlemon) vidljivo proizašli i nalazili svoje mjesto pod suncem zahvaljujući utjecaju Repetitora. Nastup KOIKOI bio je izrazito energičan kroz cijeli jednosatni set, u kojem nas je bend proveo kroz singlove sa spomenutog albuma, a najbolju je recepciju polučio singl podaren spotom Mississipi, no ne zbog same pjesme, koliko i zbog frontmena grupe, glumca Marka Grabeža. On je u nekom trenutku napustio pozornici te izbio u prve redove World Stagea i pokrenuo šutke, na opće oduševljenje prisutnih. Moglo bi se reći da je rubno počinio čin agresije. Šalu na stranu, KOIKOI su nekim neupućenim posjetiteljima, osluhujući festivalski vox-populi, predstavljali osvježenje i ugodno iznenađenje, a zadovoljan tim dojmom, kao njihov fan od ranije, uputih se na na Main stage.

FOTO: INmusic festival

Nama vjerojatno i najiščekivaniji bend cijelog festivala, budući da ga još nismo imali prilike čuti live, bili su Idlesi koji su startali od 20:45h. Svugdje hvaljeni kao velika koncertna atrakcija, dečki iz Bristola premijerno su došli pred hrvatsku publiku i, očekivano, opravdali titulu jednih od najzanimljivijih punk-rockera nekog novijeg vala britanskih bendova i svjetske scene. Nezahvalno ih je stavljati u neke žanrovske ladice, budući da ovdje ima svega što se može vezati uz (post)punk i energičan rock, a toliko velik naboj energije i svirke kao da im je posljednja još nisam doživio na INmusicu, zadnje čeg se sjećam u nekom sličnom obimu bili su njihovi zemljaci Slaves. Hrpa Britanaca iz publike znala je tekstove pjesama sve do jedne, a takva se atmosfera prelila i na domaću publiku: tancanja, guranja, bacanja čaša, skakanja i mosh-pitova bilo je napretek. Ne može postojati tvrdnja da Idlesi ikoga mogu ostaviti ravnodušnim – bend koji je izričito agresivnog zvuka, a opet progovara o važnosti ljubavi i pozitivnim ljudskim vrijednostima između pjesama, karzimatični pjevač Joe Talbot i ostatak benda na svakom koraku i kroz svaki takt dočaravaju kako jedan sastav treba poštovati svoju publiku i davati joj posljednje kapi znoja i atome snage, pa makar vi ne imali više snage nakon sat vremena kao što su oni imali.

FOTO: Filip Bušić

Nakon Idlesa, uslijedio je još jedan otočki sastav na World stageu – dublinski Fontaines DC koji su svoj set započeli u 22:15h. Nekako ih često u glavi zbog mjesta nastanka i ponegdje slične post-punk estetike povezujem s Idlesima, premda su mi jučer nakon energičnih Britanaca bili pomalo mlaki. Komentar da je njihov nastup kao takav bio loš, bio bi sasvim promašen, ali je činjenica da su mi ostali pomalo nedorečeni jer im je live bio uvelike uštogljeniji. Nekako sam za trenutak bio sretan što sam 2019. izabrao Johnnyja Marra naspram njih, kada je on bio na world stageu, a oni na hiddenu. To ne govorim zbog njihove nekvalitete, nego zbog činjenice da sam njihovom nastupu imao priliku posvjedočiti sada, kada su ipak izrasli i sazreli u atrakciju. Njihov drugi nastup na INmusicu bio je zgodan presjek njihova tri dosad objavljena albuma, budući da su izveli po četiri pjesme sa svojih albuma, izrazito hvaljenog prvijenca Dogrel i pandemijskog A Hero’s Death te šest sa posljednjeg, ove godine objavljenog Skinty Fia koji još nije stigao pretjerano zaživjeti s publikom. Ono što bih svakako pohvalio su dobro isprogramirani vizualni i svjetlosni efekti, nerijetko frekventniji i življi od samog benda. Sat je brzinski proletio, a nastup je pri kraju doživio rapidan odljev posjetitelja, budući da se u zraku lagano osjetio nastup ponajvećih festivalskih headlinera – The Killersa.

FOTO: Rob Loud

Zvijezde večeri i prvi istinski headlineri festivala bili su momci iz Las Vegasa, tvorci brojnih radijskih hitova iz perioda 2000-ih, smatrani jednim od najvećih rock bendova današnjice – sve to su The Killers. Moram priznati da baš zbog svih tih superlativa i nisam imao nekakva visoka očekivanja od benda u kontekstu live nastupa i posvećenosti festivalskom nastupu ovakve veličine, no najbolje je ići s tim očekivanjima pa se onda pozitivno iznenaditi. Brandon Flowers, Dave Keuning i ostatak benda uz zbor priuštili su nam pravi stadionski rock doživljaj prepun impozantnog vizualnog sadržaja uz ispaljivanje konfeta (svaka čast onome tko to bude čistio) i vrlo dobru setlistu pjesama prepoznatljivih melodija i tekstova. Da ne nabrajamo sada naslove pjesama, dovoljno je reći kako ih je velikobrojna publika znala u slovo i ton, a Killersima, barem većini benda, najviše na čast ide što nisu izgledali kao da im je Hrvatska bila usputna stanica i kao da su ovaj koncert napravili reda radi, kao primjerice Peppersi u Budimpešti tjedan dana prije. Najava Flowersa kako nećemo morati čekati 18 godina da se vrate u Hrvatsku daje na znanje kako je i njima koncert dobro legao. S odjavom headlinera odjavljujemo se i mi s prvog dana INmusica. Danas slijede Nick Cave & The Bad Seeds, White Lies, Rebel Star itd. Vidimo se na Jarunu!

Marko Kaselj & Bruno Koić

The post INmusic #15, dan prvi – dan Idlesa i Killersa, nešto manje Fontainesa, uz ugodnu pojavu KOIKOI-ja appeared first on Mixeta.

„Kupite CD od Ede“, rečenica je koja je zvonila svuda početkom 2000-ih. Prodaja CD-a od tada je drastično pala, iz ušiju nam vire AirPodsi ili slične varijante, a glazba se konzumira najviše preko streaming servisa.

Malo je reći da su se vremena promijenila, nekome na bolje, nekome na gore, ali taj CD od Ede, koji se tada toliko prodavao, nije izgubio na aktualnosti ni pola posto. U to se Osijek sinoć uvjerio.

Kada je najavljena hrvatska turneja „Slušaj mater“, znao sam da ne može biti loše, što iz razloga određene doze nostalgije prema gore spomenutim vremenima,što zbog kultnog statusa istoimenog diskografskog izdanja te nasljednika iz 2004. godine – “No sikiriki”. Prije nego se osvrnem na sinoćnji nastup moramo si samo osvijestiti na tren činjenicu kako je 2002. godine, kada je kultni prvijenac izašao, Edo Maajka bio “pican” od 24 godine. 24 godine u svojim nogama je imao kada je isporučio Balkanu jedan od najboljih debitantskih albuma ikada snimljenih na ovim prostorima. Kada je preokrenuo priču repa i hip hopa i kada je, kako je i sam rekao sinoć, uplivao među tada najveće – Tram 11, Elemental, Bahateeja i druge. Uvijek si to uspoređujem s prvijencem Toma Waitsa – “Closing Time” – te se uvijek iznova divim elokventnosti, kreativnosti, kritičnosti i zrelosti u tim godinama.

Foto: Barač / Benić (SiB.hr)

Ulazim u osječku Staru pekaru u 21 sat i, gle čuda, predgrupa XVII (koju čine Hrvoyeahh, jakov i vid) točna kao švicarski sat. Ne kažem to zbog dečkiju, nego općenito je čudno naviknut se da koncerti u Osijeku počinju u minutu na vrijeme. Za razliku od nedavnog koncerta Kandžije i Mašinka na istom mjestu, ugodno me iznenađuje i posjećenost, gdje je momke popratilo stotinjak ljudi te se već dalo naslutiti kako će večer biti dobro popraćena. XVII kolektiv rokaju “Budi Moj After”, “Pelin”, “Pijem Pelin, Gledam Nju” i ostale viralne stvari, pogotovo među mlađom lokalnom populacijom, ali i šire. Hrpa basa, dijelova na playback, hajpanja i skakanja, čini dobru kombinaciju svega što u današnje vrijeme klinci slušaju. I meni je to skroz kul. Svaka generacija ima svoj đir i nešto što ih pokreće i, malo je reć, da novu generaciju ovo više nego pokreće. Riječ je o nimalo zanemarivim brojkama što se slušanosti tiče. To su stotine tisuća i milijuni pregleda na gore navedenim stvarima. To se na nastupima zna od riječi do riječi. To vozi i gori, kako bi se reklo.

Foto: Barač / Benić (SiB.hr)

Kako su XVII završili, tako i Edo svoj nastup započinje točno kako je i zakazano – u 21:45 – i otvara drito u glavu s pjesmom “Znaš me”, govoreći poslije kako je malo ostario (gluposti) te kako je ujedno prije 19 godina imao svoj prvi nastup u Osijeku, prisjećajući se kako mu je tada mladi Kandžija došao na koncert i bacao freestylove. U pratnji je bio DJ Oli Dobolli, majstor funk zvukova, koji je na stageu imao dobru kemiju s ponajboljim balkanskim MC-jem te nastavljao u ritmu “Slušaj mater”, “Minimalni rizik”, “Jesmo l’ sami”, “Rado viđen”, “Za i protiv”. Uslijedile su zahvale i ljudima bez kojih ne bi bilo današnjeg stanja repa, bez kojih ne bi bilo svih tih produkcija, pa tako i albuma “Slušaj mater”, a to su Dash, Koolade i Shot pa se okrenulo na “Šverc komerc”, “Obećana riječ”, “Sevdah o rodama”, “Dragi moj Vlado”, “Mater vam jebem”, “Mahir i Alma”.

Foto: Barač / Benić (SiB.hr)

Edo je ta velika glava (kako bi on sam o sebi rekao) puna pozitive, nade u bolje sutra, brisanja granica, nacija, rasa i seksualnosti. “Smrt fašizmu, Osječe!”, kako je uzviknuo poslije izvedbe “Sevdaha o rodama”. I toliko toga je bilo na rasporedu da se nije stizalo jednostavno sve. Tj. stizalo se, ali nabrzaka. Pa je tako, po mome mišljenju, loša strana sinoćnjeg nastupa ta što je Edo u sat i pol odrepao oko 25-26 pjesama, što je jako puno vremenski, te se išlo na kartu rezanja stvari. Tako bi Edo repao npr. prvi vers do refrena, refren i kraj. I tako, manje-više, kroz cijeli nastup. Taman kada se publika zagrije, pjesma stane i kreće iduća. Da je bilo još pola sata vremena nastupa mogla bi se prva dva albuma sasvim fino odrepat u komadu. Mislio sam da će trajati bar mrvicu duže, a s obzirom da se Edo opraštao posljednjih 45 minuta nastupa i stalno govorio kako mu curi vrijeme, kako su mu rekli da završi do 23h, nisam u jednom trenutku više znao jel istina ili su šale i pošalice. Ispalo je na kraju ovo drugo pa je nastup završio u 23:15h. Falila je ta neka cjelovitost, falila je još koja minuta za dovršit pjesme, falio je angažman osječke publike koja je prvi put digla ruke u zrak tek na “Mater vam jebem” (riječ je o polovici koncerta), a bilo je trenutaka kada mu se nije ni pljeskalo nakon pjesme, kao što je to bio slučaj s “Jesmo l’ sami” (eej halo, znači riječ je o ogromnoj pjesmi).

Foto: Mislav Bartoš

Možda publika nije bila upućena kako će jedan od najvećih balkanskih MC-ja repati stvari većinski s prva dva albuma. Možda su oni čekali nesto veće (ima li veće od uvodnog monologa Branka Đurića na gore spomenutoj traci?). Nešto poput matrice Silvane Armenulić? Nešto poput stihova “Mater vam jebem“, što je tek nakon sredine koncerta iskreno pokrenulo većinski dio publike? No, meni je upravo taj početak i te stvari sa “Slušaj mater” značio puno, značio povratak u neko jednostavnije vrijeme. Vrijeme bez mobitela. Vrijeme kada se zvonilo ljudima na vrata da ih se pita hoće li van igrat “Žmire”, hoće li krasti kajsije u vrućim ljetnim danima te pritom prepričavati dojmove s albuma “Slušaj mater”. Hoće li repati u vruće srpanjsko poslijepodne na bankini između dvije zgrade onaj intro: “Edo Maajka refren k’o cajka, dala mu svaka, u gaćama štaka…“

Foto: Mislav Bartoš

Možda je sve bilo tako malo stisnuto u početku, ali pred kraj je sve došlo na svoje uz “Saletovu osvetu”, “Prikaze”, “Pržiii”, “No sikiriki”, “Bomba”, “Trpaj”, “Panika”, “Sve prolazi” te tri numere s najnovijeg izdanja “Moćno” – “Moćno”, “Svaki čovjek” i “Dobar vajb”. Atmosfera do neba, a Oli Dobolli “spušta zastor” uz zvukove Jamesa Browna i stvari “The Boss”. I Edo i je The Boss. Savršena pjesma za kraj. Utvrda kvalitete, vještine, oštrine jezika, pozitive, ljudskosti, prizemljenosti, racionalnosti i, onoga što nam najviše treba – ljubavi i nade u bolje sutra!

Zahvale SiB.hr portalu na ustupanju fotografija. Cijelu galeriju možete pogledati na LINKU. 

The post Edo Maajka u osječkoj Staroj pekari – toliko pozitive i nostalgije, a tako malo vremena appeared first on Mixeta.

Prošle su tri godine od posljednjeg posjeta američkih Black Lipsa Zagrebu, točnije Vintageu kao što je slučaj bio i jučer, i generalni zaključak jest da su publici nedostajali ti, po društvo opasni ekscentrici.

Jučerašnji show startao je odmah u glavu, bez predgrupe i puno okolišanja, oko nekih 21:45. Masa ljudi koja je bila u dvorištu Vintagea ili GRIF-a počela se slijevati u koncertni prostor zajedno s litrama piva, a ni puhačkih sekcija nije zaostajalo.

Vesela, luđačka petorka možda nije više toliko luđačka kao što je bila nekada, kada su ih njihovi live anticsi, a za koji su sami vječno govorili kako ih je inspirirao bečki performativni protopank pokret 60-ih kao i sama punk glazba, pogonili po editorijalima mainstream medija više nego sama glazba, a koja je primarno zaslužila tu pažnju. Tako da, za sve one koji su to očekivali, premda su više puta isticali kako su se ‘uozbiljili’ – sinoć nije bilo pljuvanja, povraćanja, tučnjava ili ičeg sličnog.

FOTO: Luka Antunac

No, ostala je stara, dobra i izrazito aktivna glazba, izmjene u frontmenaštvu, tu i tamo koji simpatično-polukoherentni pokušaj obraćanja publici te znoj – podosta znoja. Kako kod Black Lipsa, tako i kod prisutnih, doduše ponajviše kod najhrabrije ekipe u prvim redovima. Napravit ću kratku digresiju da pohvalim Vintage koji je klimatizacijski i ventilacijski iznad nekih drugih koncertnih prostora u gradu te samo zahvaljujući nekim infrastrukturnim poboljšanjima u VIB-u sinoćnji koncert nije bio kolektivna sauna popraćena glazbenim performansom nekih veselih, androginih, hilbilly luđacima.

Službeni povod koncertu Black Lipsa bio je – pa, koncert. Izdanje ekipa nije imala od 2020. godine, ali kako otad sigurno nisu pretjerano koncertirali i turirali, može se reći da je album prigodno nazvan Sing in a World That’s Falling Apart jučer bio djelomično promoviran kroz nekolicinu pjesama (Angola Rodeo, Georgia, Holding Me Holding You, Hooker John, Odelia, Chainsaw, Gentleman), a posljednja nabrojana iz niza novijih stvari ujedno je zaključila prvi dio koncerta. Očekivano je ipak, da su bolju recepciju postigle neke starije uspješnice, poput Family Tree, Modern Art i Dirty Hands, dok se našlo vremena i za obradu Velveta, Get It On Time. Zanimljivo, nju su bili obradili i na spomenutom, posljednjem koncertu u VIB-u prije tri godine ako dobro pamtim.

FOTO: Luka Antunac

Prvi je bis donio, između druge dvije pjesme, novu odu šezdesetima, dekadi seksa, narkomanije i garaždnog-surf rocka, svega što, čini mi se, Black Lipsi vole. Naime, u svom su aranžmanu obradili Jacquesa Dutronca i njegovu eponimnu pjesmu Hippie Hippie Hourrah iz njegove faze opčinjenosti rockom. Nakratko su nas pozdravili po drugi puta, da bi se zatim ponovno vratili i poslali nas u ralje nenavijanja alarma s O Katrina.

Ja sam, osobno, zadovoljan. Došao sam po koncert, živu svirku bez pretjeranog vrludanja, od strane ekipe koja to zna deliverati. Da je bilo pokoja pjesma više, ne bih se pobunio, ali za nastupati s tom razinom energije potrebno je ipak više stamine i, pretpostavljam, pokoja godina manje. Ili ne, možda ih jednostavno životni stil napokon sustiže – pa čak i njih. Šezdesetak minuta peglaone – ali solidne peglaone – meni dovoljno.

FOTO: Luka Antunac

Tko se s crnim usnama ljubi, ujutro pije masu vode.
(Ovo je toliko ekstremno glup završetak, no upravo ga zbog toga odlučujem ostaviti.)

The post Garažna hillbilly psihodelija u Vintageu appeared first on Mixeta.

Kada sam prije koji mjesec vidio da je u Močvari najavljen koncert avangardne, death metal grupe koja u svoj izričaj kombinira jazz – bio sam doslovno oduvan. Premda metal ni u kojem obliku nije žanr kojem bih se bio prepustio na pustom otoku u izostanku druge glazbe, iako ga izrazito poštujem, varijacije i amplitude unutar žanra koji donose jučerašnji gosti u Močvari, njujorški Imperial Triumphant, itekako su mi zanimljive.

Bio sam potpuno prazna ploča pred dolazak na koncert, a moja priprema svodila se na to da sam si pustio dva-tri albuma i – poprilično uživao u njima. Predgrupa, talijanski eksperimentalni metalci Nero di Marte, bila je uskraćena i za taj minimum, pa smatram da bi bilo nefer od mene da nešto puno piskaram o njima.

Osim – da su krenuli u nekih pola 10 i da me je žestoko growlanje u kombinaciji s dosta slabim ozvučenjem u Močvari malo odagnalo od njih. Ponavljam, dio toga nije ni do benda nego, ako baš hoćete, moje vlastite nepripremljenosti. Neki, s kojima sam po koncu večeri pričao u Močvari, bili su prilično oduševljeni njihovim nastupom, a kako se radi o ljudima s puno više kilometraže u metalu, neka njihovo oduševljenje bude glavna nota o njihovom nastupu koju ćete ovdje pročitati. Objektivni detalji koje mogu iznijeti bili su nekih, za predgrupu sasvim pristojnih 100-tinjak metalheadova koji su bengali na growlanje i ispijali piva kada bi mrdanje glavom bilo u pauzi.

A onda su nekih sat vremena kasnije, nakon 15-minutne pauze, stigli favoriti večeri – njujorški Imperial Triumphant, eksperimentalno avangardni, death-jazz sastav. Wow, još sam pod dojmom dok pišem ove retke. Ponavljam, došao sam bez pretjeranih očekivanja, a na kraju sam svjedočio jednom od boljih gigova godine. Inače, službeni povod turneje Imperial Triumphanta je promocija albuma Spirit of Ecstasy, objavljen ove godine.

Kako sam pratio neki live nastup na YouTubeu, primijetio sam da trojac nosi ritualne, okultne maske na svojim nastupima, što im uz klasičnu metal dernjačinu dodatno potpomaže u stvaranju zlokobne atmosfere. Cijeli outfit oblikovan je prema tim maskama, pa izgledaju kao da su na nastupe sletjeli nakon što su odbijeni kao statisti za remake Kubrickova „Eyes Wide Shut“. Ono što mi je bio mali turn-off, i to možda jedini za cijelu večer, bila je činjenica da jazz i brass dijelove puštaju sa matrica, ali dobro – da ih je više, ne znam ni kako bi točno stali na pozornicu Močvare, a u kojoj je zvuk na njihovom nastupu bio nešto bolji, ili mi se tako učinilo.

FOTO: Luka Antunac

Svaki početak pjesme imao bi mirniji ton, dok su se oni uštimavali i međusobno interaktirali, ili prosipali šampanjac po publici u prvim redovima, da bi sve onda najednom poprimilo dinamiku pravog metal koncerta. Dok su na pozornici, činilo se kao da su tri Nazgula zavladali Močvarom, ili kakvi drugi fantasy bakarači, koliko su isijavali dominacijom. Kada vas netko pogleda direktno u oči kroz zlatnu ritualnu masku koja kao da je zaboravljena na Illuminatskom balu 1972. godine – točno onome po kojem je Kubrick, prema pričama Marie Schneider, dobio inspiraciju za svoj posljednji, ranije spomenuti film – čovjeka prođe blaga jeza.

Kroz poetiku njihove glazbe, vidi se da su momci iz New Yorka. Njihov jazz-metal, ili točnije metal-jazz, ima neki prizvuk distopijskog megalopolisa, u kojem se neprestano račvaju smrt, kriminal i – naprosto, negativne pojavnosti velegradske dekadencije uz dozu noir melodramatike. To mi je bila prva asocijacija dok sam ih slušao, dok ih na koncertu nisam gotovo uopće doživljavao na kritički način. Primarni impuls i potreba za headbenganjem bila je prevladala na neko vrijeme, doduše ne na način da me vrat boli dan kasnije, ali i to je više od onog što sam očekivao od sebe pred koncert. Da ne spominjem da sam se na momente gurao u prve redove – mislim da je to prvi puta na nekom primarno metal koncertu.

Na koncu su svirali nekih 45 minuta, a onda su se nakon bisa vratili te zaprašili još 15-ak minuta, na sreću i zadovoljstvo prisutnih. Prodalo se i ponešto mercha, bedževa, ploča, pa čak i maska plague doctora koja im je jedina nedostajala na bini, a sudeći po usporedbama, ovaj koncert bio je pandan onome iz 2019., kada su ih dečki iz Močvare i upikirali za ovaj nastup. Odsad pa nadalje, Imperial Triumphant topla je preporuka za sve metal glave, ali ne one hermetične za otkrivanje žanrovskih novotarija, nego one koij žele poslušati nešto, pa ako ne i toliko krajnje inovativno, onda barem ne toliko sveprisutno. Nisam pretjerano na -ti s ovim žanrom, ali da sam zahvalan na ovom iskustvo, itekako jesam. Dio zasluga osim momcima iz oba benda ide i organizaciji, Subsonic Events, koja se sve više profilira kao jedna od jačih alternativnih koncertnih organizacija u metropoli. I tako je sasvim zasluženo. Do idućeg koncerta!

The post Carski trijumf avangardnih metal-jazzera u Močvari appeared first on Mixeta.

Dragi čitatelji, danas imamo jednog izrazito zanimljivog gosta za rubriku intervjua, a to je Nick Hobbs, vlasnik koncertne/booking agencije Charm Music Croatia, koja djeluje u sklopu Charmenko grupe.

Otkako su, negdje s početkom godine, došli u Hrvatsku, Charm Music se vrlo brzo prometnuo u red najvećih agencija organizacijom niza sjajnih koncerata za domaću i regionalnu publiku. Isto tako, neki od tih koncerata tek nam dolaze, pa ne bi bilo zgoreg podsjetiti na neke od koncerata u organizaciji Nickovog tima:

KISS @ Arena Zagreb, 09.07.2022.
Arctic Monkey @ Arena Pula, 16.08.2022. (rasprodano)
Tame Impala @ Arena Pula, 17.08.2022.
Kings of Convenience @ Tvrđava Sveti Mihovil, Šibenik, 16.09.2022.
Rage Against the Machine @ Arena Zagreb, 17.09.2022.
The Cure @ Arena Zagreb, 27.10.2022.
Sting @ Arena Zagreb, 31.10.2022.
Milky Chance @ Tvornica kulture, Zagreb, 04.12.2022.

Nick, za početak jedno klasično pitanje – kako je tvoja priča uopće započela? Što je bila ulazna točka u glazbenu industriju – menadžment bendova, organizacija koncerata, … ?

Zapravo je prilično jednostavno. Ulazna točka bila je moja ljubav prema glazbi. Kada sam imao 17, napustio sam školu i otišao na turneju s bendom kojeg sam volio i kojeg sam slijedio, a isto sam napravio i godinu kasnije. Nakon nekog vremena, počeki su nekako brinuti za mene, zavoljeli su me. To je bio Captain Beefheart i njegov bend. Nakon toga, sprijateljio sam se s bendom koji je bio na turneji s njima i postao njihov menadžer – to je trajalo nekih godinu dana budući da su se raspali, ali su imali dosta kontakata od ljudi iz istočne Europe do kojih sam stigao putem njih. Kada sam imao 19 godina, putovao sam kroz Beograd, Zagreb možda isto ali ne pamtim iskreno. Imao sam taj neki čudan interes za Istočnu Europu. Kasnije sam radio u Švedskoj, zatim u Londonu, ali i dalje me to nije napuštalo. Prvi koncert kojeg sam organizirao, s istočne strane Željezne zavjese bio je, mislim, 1977. godine. S vremenom, to mi je postala karijera. Nije tu bilo nekih odluka, nekih karijernih puteva. Organski je izraslo iz nečega što voliš. U nekom trenutku, kada je berlinski zid srušen 1989. ili 1990., odlučio sam pokrenuti Charmenko.

Reci mi, iz kojeg razloga baš taj naziv – Charmenko?

Nema neke posebne priče, trebao sam ime i ovo se baziralo na pjesmi od Smithsa, This Charming Man, a kojem sam dodao neki završetak koji mi je zazvučao ukrajinski – i tako je došlo do Charmenko.

Osim Hrvatske, gdje sve Charmenko operira?

Imamo vlastite uredu u Istanbulu, Beogradu, hrvatska operacije smještena je u Rijeci, ima nas u Pragu, Varšavi. Naravno, radimo i sa drugim koncertnim organizacijama u tim zemljama kao svojevrsni partneri, kada se za to stvori plodno tlo. U životu sam u tih 40 i više godina radio sa brojim ljudima i organizacijama iz Hrvatske i bivše Jugoslavije, Igor Vidmar i tako, brojni ljudi kojima sad više nažalost ne pamtim imena. Tako sam došao u doticaj s Laibachom, kojem sam neko vrijeme bio menadžer.

Jesi li bio menadžer još kojem bendu s područja bivše Jugoslavije osim Laibachu?

Ne, niti jednom drugom bendu, premda smo radili, ili još radimo, s mnoštvom bendova iz bivšeg prostora Jugoslavije. Na primjer, još smo booking agenti za Gorana Bregovića. Sve je to dosta ispremješano, trenutno se ne sjećam, a možda sam bio agent i za još neke slovenske, hrvatske, bosanske ili srpske izvođače, makedonske… Dosta je vremena prošlo, druga vremena, drugi izvođači… Ali se dobro sjećam jednog češkog benda, The Plastic People of the Universe su se zvali. U 70-ima su bili jedan od bendova, možda i prvi istočnoeuropski, s kojima sam radio. Mislim da još uvijek postoje, da su aktivni, a nekad su bili baš underground. Doživjeli su dosta represije od strane tadašnjeg režima. Ja sam im onomad pokušao pomoći, to je bio moj generalni stav, a mislim i da su radili dobru glazbu. Samo su ta vremena bila nešto drukčija, bendovi iz Istočne Europe nisu se tako lako probijali ka Zapadu ako su radili glazbu koja bi bila ponešto drukčija od onoga što su kulturalni producenti tog doba promovirali. Ima iznimki, naravno, ali osobno sam generalno iz tih nekih romantičarskih pobuda osjetio posebnu ljubav za bendove iz Istočne Europe.

Koji bi, po tvom mišljenju, bio najveći koncert koji si organizirao u karijeri?

Najveći bi vjerojatno bio koncert Eda Sheerana – radili smo ga u Pragu i u Varšavi. Ne znam koji je od tih showova bio veći, jer je na oba bilo uistinu enormno puno ljudi.

OK za najveći, a najbolji koncert?

To mora biti i dalje Captain Beefheart. Teško je reći koji je bio najbolji, jer je bilo više najboljih. Svi ti koncerti bili su mi izrazito posebni.

Zanima me taj odnos s Captainom Beefheartom. Kažeš da si imao 17-18 godina kada si krenuo ići za njima. Kako je to izgledalo, kada kao tinejdžer uđeš u društveni krug benda koji je univerzalno popularan?

Napustio sam školu i zaputio se, prateći ih, stopajući od koncerta do koncerta, spavajući na klupama po gradovima i sve to što radi ludi tinejdžer. Na koncu su me toliko zavoljeli da su počeli brinuti o meni. Jako simpatične uspomene.

Jesu li te smatrali, ne zamjeri, čudam neke vrste?

Ne, ne mislim da jesu. A gle, Captain Beefheart je bio freaky bend sam po sebi, očekivano je da će dobar dio fanova, a i bili su, biti takav.

Jesi li im s vremenom postao dio nekog ansambla, roadie ili nešto?

Da, na kraju. Bio sam užasan roadie. Srećom pa je organizacija koncerata prevladala (smijeh).

Pričao si mi da si imao vlastiti bend u mladosti, da si bio glavni vokal. Što se s time dogodilo?

Imao sam nekoliko bendova i priča sa svakim od njih je izrazito različita. Prvi bend se raspao jer je gitarist mrzio bubnjara (smijeh). Drugi bend se raspao zato što su u slično vrijeme dva člana benda dobili djecu. Treći pak zato što je jedan član benda dobio dijete. Četvrti bend… Iskreno, ne sjećam se zašto… Ali poanta je da smo se, unatoč nekim animozitetima i neslaganjima, uglavnom rastajali dogovorno. Dan danas sam prijatelj s nekim od tih ljudi. Nikad nismo zapravo imali neka veća neslaganja, ono za gitarista i bubnjara je bila šala. Stvar s glazbom i bendovima generalno je ta da, ako ne zarađujete novac, nećete baš dugo opstati. Nekoliko godina se recimo bavite time, kada si mlađi. Ali ti konstantno ulažeš vrijeme, ulažeš svoj novac, a ne donosi ti to neki novac, ili novac uopće i tu je glavni problem. A velika većina bendova u svijetu danas tako funkcionira – ne zarađuju novac i nakon nekog vremena se raspadnu. To je, nažalost, sudbina brojnih bendova, ali to je tako.

Dok te slušam, dojma sam da si cijeli život u glazbi i glazbenoj industriji – jesi li ikad pokušao raditi nešto drugo?

Nekako sam imao tu sreću da je to cijeli vijek proveden u glazbi. Tako da, ne – nikad u biti nisam radio nešto izvan toga, neki korporativni radni staž ili slično… I zbog toga se smatram izrazito sretnim. Ne znam jel’ do sreće ili do mog karaktera, kada se sada osvrćem na neke stvari, dobro je da sam živ, ali sve to me dovelo do ovoga gdje jesam. Jednostavno nisam bio zainteresiran za druge stvari i ispalo je da nisam ni morao biti. Naravno, neke lekcije i vještine čovjek nauči kroz život, ali moj radni vijek generalno je isključivo vezan uz glazbu.

Bookiraš li osobno neke izvođače ili to radi tvoj tim?

Kako kada, ovisno. Kada su u pitanju neki bendovi s kojima se osobno znam, kao što su Arctic Monkeysi, The Smile, Tame Impala, onda to radim ja, ali dobar dio koncerta je jednostavno team effort. Osim toga, radimo i sa drugim organizacijama u zemljama u kojima smo aktivni, kako sam i naveo, pa tako radimo s Live Nationom radimo na nekim većim konceptima, kao što je koncert Rage Against the Machinea, tada booking ide s njihove strane. Različiti modeli, različiti kanali – ali bitno je da je krajnji kupac, a to ste vi, posjetitelji – zadovoljan.

A koji su neki tvoji omiljeni bendovi, što bi nam mogao preporučiti?

Uhh, oni su zaista šaroliki (smijeh). Jako puno bendova sam otkrio sasvim slučajno, ne radi se tu o nekim toliko ni poznatim imenima. Slušam izrazito puno opskurne glazbe, ili folk glazbe, world musica na koji slučajno nabasam. Kažem, puno je tu dobre glazbe koju otkrijem slučajno. Ili ponekad nešto pretražujem, čitam o nečemu pa i tako štošta naleti. Ali, u nekom okviru poznatih bendova, volim Radiohead, volim Sigur Ros, ali ponavljam, mnogo toga što slušam danas može se svrstati pod eksperimentalno, avangardno, psihodelično. Mnogo je tu svega uistinu.

Pitao bih te i za nešto o čem smo kratko ranije popričali, a to su streaming servisi. Netko s tvojim stažom u glazbenoj industriji zasigurno ima mišljenje o tome – koje bi bilo tvoje.

A to je jedna problematika koja nipošto nije crno-bijela. Streaming servisi imaju svojih prednosti i nedostataka, stvar nipošto nije tako jednostavna. Nekome su dobri, nekom manje dobri. Međutim, mene smeta što oni u svojoj srži gube tu neku interakciju benda ili izvođača s publikom. Kao da se ta veza oslabila. Streaming servisi kao da su čitavu tu stvar sveli na ‘wallpaper glazbu’. To je neki konstantan šum, konstantno vrvljenje nečega, glazba koju slušamo pozadinski, ne doživljavamo ju na pravi način. Na putovanjima, raznim putevima do posla, škole, faksa, kao da se radi o glazbi koja nam pomaže da pređemo određeni put. Želim da ta veza bude aktivna, fizička. Da tjera na ples, pokret. Ako netko misli da su streaming servisi dobri – super za njega, srean sam, jednostavno ne dijelim u toj mjeri taj entuzijazam. Kao da je nestalo ono nekada, kada se pusti neka ploča do koje smo teško došli s gramofona. Znam da sada zvučim pomalo staromodno, ali kao netko tko pamti ta vremena, ovo mi je sada sve nekako prelagano i dojma sam da tako i doživljavamo tu glazbu, baš kao nešto pozadinsko. Ne traži od nas fokus i to je ono što mi se ne sviđa. Živimo u svijetu u kojem je ta glazba konstantna, kao da ne radimo vlastite izbore. Većina ljudi na tim servisima ionako samo sluša neke pretpostavljene, tuđe playliste i tako u krug. Čini mi se kao da dobar dio vremena niti ne znaju što slušaju. To mi je žalosno. Ja sam netko tko voli umjetnika s porukom, koji nešto ima za izraziti. Postoje bendovi koji su nešto drukčiji, nekonvencionalniji i imaju što za reći, a ostanu zagušeni u mori izbora, playlista i svega. Moj će izbor uvijek biti neki aktivni susret, neka interakcija glazbenika i publike. Valjda se zato cijeli život bavim koncertima…

I s time neka završimo. Možda se čini kao lagano pesimistična nota, ali sjetimo se – korona je nekako, barem u mentalitetu i pristupu ljudi, na izmaku, stvari se polagano vraćaju u pre-2020 eru, a s njima i uistinu mnogobrojni koncerti. No, za razliku od godina prije 2020., Charm Music nije operirao u Hrvatskoj!

The post Intervju – Nick Hobbs, čovjek koji u Hrvatsku dovodi fantastična glazbena imena appeared first on Mixeta.

Novi singl i video riječkog Kraja Programa pušten je u svijet! Nakon singlova ”Oči u oči’ i ‘Kule od karata’, bend iz grada koji teče predstavlja ‘Srce na dlanu’, pjesmu koja, kažu, donosi novi zvuk benda.

”Jako smo uzbuđeni oko činjenice da naš novi singl ‘Srce na dlanu’ napokon možemo ”pustiti u svijet”! Ova pjesma predstavlja novi zvuk benda te se pokazala kao jedan od zabavnijih izazova u procesu stvaranja dok nije poprimila finalnu formu.” – poručili su iz Kraja Programa.

Glazbu, tekst i aranžman pjesme potpisuju članovi benda Đina Škulić, Igor Klanfar i Dino Ivelja, a snimao je i producirao bubnjar benda Igor Klanfar. Za miks i mastering zadužen je bio Josip Pilipić (Silversound Studio), dok je vizualni identitet pjesmi dao gitarist Luka Filipan, koji ujedno potpisuje snimanje i montažu, dok scenarij spota potpisuje bend. Glavne aktere priče uprizorile su Nea Ristić i Marina Koprivnikar.

”Iako je ova tema svojevrsni klišej, smatramo da je uvijek aktualna i bitna, a pjesma nama osobno ima taj uzdižući efekt te se nadamo da će zajedno sa spotom taj dojam prenjeti publici. Odlučili smo snimiti spot kako bi još malo proširili priču te vizualno direktno prikazali tematiku pjesme koja govori o borbi za svoje snove i ciljeve do kojih je put često mukotrpan. Poanta je pronaći inspiraciju u malim stvarima, prepreke i neuspjeh iskoristiti kao pouke i ne odustati. ‘Srce na dlanu’ slušajte na svim streaming servisima!” – poručili su iz benda.

Svojim energičnim i dinamičnim nastupima već dugo šire dobre vibracije po brojnim festivalima i klupskim prostorima unutar i van granice Hrvatske pa su tako pozornicu dijelili s Dubiozom Kolektiv, S.A.R.S.-om, Psihomodo Popom, Majkama. Kraj programa na sceni je već gotovo 10 godina, vrlo brzo nakon osnutka benda objavljuju debitantski album „Kraj Programa“, a taj je period obilježen i osvojenim drugim mjestom na regionalnom festivalu „Jelen Demofest“ u konkurenciji od 400 prijavljenih bendova iz cijele regije. Od osvojene nagrade bend snima i spot za svoj prvi singl „Prekid Programa“, a između dva albuma, izdaju EP, pod nazivom „KP/EP“ koji je ujedno i uvertira u drugi album naziva „Ovdje pripadam“.

The post Kraj Programa nosi “Srce na dlanu” appeared first on Mixeta.

Nakon prošlogodišnje uspješne prve Rock&Off turneje, ovogodišnja turneja nastavlja se na pozornicama gradova diljem Hrvatske, na koje dovodi izvođače nominirane u kategoriji Veliki prasak godine četvrte nezavisne glazbene novinarske nagrade Rock&Off!

Eric, Fran Vasilić, Miriiam i Šiza imat će priliku predstaviti svoju glazbu u Virovitici, Đakovu, Samoboru, Ozlju, Kninu i Šibeniku te na Motovun Film Festivalu i Liburnia Film Festivalu. Rock&Off turneja počinje za nešto manje od mjesec dana, 24. lipnja, a trajat će sve do 20. kolovoza 2022. godine.

Nažalost mladi i talentirani glazbenik Milošev, koji je također ove godine bio među nominiranima u kategoriji „Veliki prasak“, neće moći ići na turneju.

“Prvo i osnovno, hvala Rock&Off-u na pozivu da sudjelujem na ovogodišnjoj ljetnoj turneji i svaka čast na organizaciji iste. Odlučio sam da neću biti dio te priče zato što je logistički teško izvesti moje pjesme bez gostujućih vokala, a i zato što tih istih mojih pjesama ima jedva nešto više od pola sata, a nisam ljubitelj setova koji su puni „coverima“ da bi se ispunila satnica. Polako krećemo raditi na novim materijalima, pa kad izađe i drugi album – razmišljat ću o tome kako da to sve predstavim i uživo. Želim svima ovo ljeto dobru svirku i zabavu, a možda se i vidimo na nekom od koncerata!”, rekao je Milošev.

Eric i Fran Vasilić nastupima otvaraju Rock&Off turneju u Virovitici 24. lipnja u klubu Horn Pub, a dan kasnije će u Đakovu u rock klubu King nastupiti Fran Vasilić.

Miriiam, Fran Vasilić i Eric koncerte su pripremili za Samobor 8. srpnja u sklopu manifestacije „Ljeto u Samoboru“, a 9. srpnja Šiza će nastupiti u Ozlju u sklopu programa „Dnevni boravak na Kupi“.

Eric će 15. srpnja nastupiti u šibenskom klubu Azimut, a Miriiam i Šiza 16. srpnja svirati u kultnom A3 klubu u Kninu. Krajem srpnja, Miriiam će se predstaviti i na pozornici Motovun Film Festivala, a Šiza će zaključiti Rock&Off turneju koncertom 20. kolovoza na Liburnia Film Festivalu , koji ove godine slavi 20 godina postojanja.

“Zaista nam je zadovoljstvo što možemo najaviti drugu Rock&Off turneju koja će obići gradove u kojima rock&off glazba nije dovoljno zastupljena, ali koji imaju jake baze klubova ili događanja koji takvu glazbu podupiru godinama. Također nam je drago što će navedeni izvođači otići u neke od gradova koje inače ne bi imali prilike posjetiti. Zahvaljujemo Ministarstvu kulture i medija RH koji nas podržava od početka, našem glavnom sponzoru Iskonu te svim klubovima i organizatorima koji će nas ugostiti“, poručili su iz organizacije Rock&Off-a.

„Gradovi poput Đakova, Knina i Ozlja prošle su godine dokazali da interes za ovakvim glazbenim novitetima ne živi samo u velikim sredinama. Sada se poznajemo, pa sa sigurnošću možemo reći da će druga Rock&OFF ljetna karavana biti još veselija i mnogobrojnija. Uz odlične izvođače, ponekad i zanimljive kombinacije istih, publika na turneji može ponovno očekivati Iskonove glazbene poklone i zagarantirane dodatne trenutke zabave.“, dodaju iz Iskona.

Za pokroviteljstvo ove turneje zaslužni su Ministarstvo kulture i medija RH, glavni sponzor Rock&Off-a Iskon, pokretač nagrade Hrvatsko društvo skladatelja te organizator Unison – Hrvatski glazbeni savez.

The post Druga Rock&Off turneja na pozornice hrvatskih gradova donosi mlade snage domaće scene! appeared first on Mixeta.

Močvaru idućeg utorka, 14. lipnja, očekuje avangardna death/jazz poslastica – stižu Imperial Triumphant i Nero Di Marte!

The post Avangardna death/jazz poslastica: Imperial Triumphant dolaze u Močvaru appeared first on Mixeta.

U srijedu 15. lipnja, u Zagrebu se vraćaju Black Lipsi – kraljevi pshodeličnog underground garage rocka.

The post Black Lipsi, kraljevi psihodeličnog underground rocka, dolaze u Vintage! appeared first on Mixeta.

Every year brand new Chapel honors married people for their lose and you will self-giving like on the yearly observance away from National Relationships Month (Feb. 7-14) and you will Industry Wedding Date (Next Week-end out of March).

When you look at the watching Business Relationship Go out, our Chapel brings the newest celebration off relationship choose to a whole the newest level through Weekend Liturgies serious about the good thing about matrimony, and parish factors one to prize married people in the creative ways due to the fact i continue steadily to manage the worldwide pandemic.

During the detection of importance of good marriages to your existence of one’s Church, we offer about three different ways to improve your wedding and you may assist this new light of the like stand out onward to the world.

Here in our personal Diocese, following the direct of the All of us Appointment regarding Catholic Bishops, “Federal Wedding Day” and you may “Business Relationships Go out” help us to target strengthening a “people away from lifetime and you will like” one to starts with support and you may creating ily

“Hence, We advice you, dear married people, getting mixed up in Chapel, especially in this lady pastoral proper care of parents. ”Remember that the household members ‘s the “practical mobile of community” ( Evangelii Gaudium, 66). Wedding is an essential part of your own enterprise to build the new “society of come across” ( Fratelli Tutti, 216). Household are therefore called so you’re able to connection generations in the passageway on the thinking one to create real humankind. The new creativity will become necessary, to share, in the midst of today’s challenges, the values one to comprise united states due to the fact a me, both in our very own communities plus the fresh Church, people from Goodness.” Realize Entire Page Right here

This current year, the Chapel within our country as well as in our own Diocese enjoy “National Relationship Month (February eight-14)” and “Globe Relationship Time (March 13)” in the tribute to help you husbands and you will spouses due to the fact first step toward the brand new family unit members, might tool of neighborhood. When we consider matrimony, terms such as for example love, faithfulness, trust, give up, forgiveness and you can perseverance and many more viewpoints are worried. For us regarding the Chapel, the idea of sacrament and you will covenant embraces all of these words since we look at the enjoying and you can graced relationship of a single kid and you will you to woman in the a union that is dedicated, productive and you may forever. Hardly any other connection means so it blessed gift of our own Blogger, establish from the beginning worldwide.

“Business Relationship Day” began for the Rod Rouge, Louisiana into the 1981 and you may expanded outside of the experience of partners engaged in the “All over the world Marriage Encounter,” a movement mainly based for the The country of spain — “Encuentro Conyugal” —by the late Father Gabriel Calvo (1927-2021), who loyal his entire priestly ministry (1952-2021) toward pastoral proper care of ilies. “There is within this for each and every partners,” he shown, “an effective divine times out of like. It must be put-out from the a-deep revealing ranging from husband and you may girlfriend, through the correspondence of their attitude as well as the complete out-of their existence together with her. It cannot be performed in just that minute.”

Pope St. John Paul II imparted their apostolic blessing so you can “Community Relationship Date” inside the 1993 and has now started popular regarding earth’s dioceses since. Their purpose is to honor husbands and you may spouses because of their shared sacrificial love and you may fidelity, embodied in “their special sacrament.” The brand new Church enjoys constantly experienced and taught you to definitely marriage is the “image” of your own commitment out-of Christ together with Church The new later Pope noted you to “relationships try an operate of the often one to stands for and you can concerns a common gift and therefore unites the fresh new spouses and you will attach them to its ultimate souls with which they generate up a sole members of the family, a ‘residential church’.” One phrase continues to be widely used and you will used.

Talking about milestones out-of pleasure and you may faith for the whole Diocese and you can fitted recognitions of the couples’ lives regarding love

” The newest USCCB has produced videos-speech of its “Pastoral Build to have ily Life” that’s viewed to your its web https://www.datingranking.net/cs/badoo-recenze site (usccb.org), hook up “ily Existence Ministries: Federal Matrimony Few days.” All of our Diocese comes with lead advanced info into the their web site (dioceseoftrenton.org), website links “Strengthening Good Marriages” and you can “Marriage Strengthening Efforts.”

Annually during the October, I celebrate several Masses — that getting Burlington and Mercer areas at the Cathedral during the Trenton and another getting Monmouth and you may Sea Counties during the Co-Cathedral from inside the Freehold — which prize married couples commemorating their basic, twenty-5th and you may fiftieth or even more wedding anniversaries. These are wonderful, incredibly religious days to have anniversary couples themselves in addition to their families on their own and for its parish priests, the Diocesan staff and also for me in addition to their Bishop. In my homily for just one of them People, We preached on people introduce:

You have opted are married on vision of a great generous Goodness which therefore adored the world that he offered themselves so you’re able to united states from the person out of Goodness Christ. Plus in the new Soul in the nice Goodness, wife and husband should be offer themselves to every several other. A religious existence grows once the like finds the heart beyond our selves: for the Jesus. Dedicated and the full time dating bring a doorway towards puzzle out-of spiritual lifestyle through which we discover which: the more we give regarding thinking, the new wealthier we become into the spirit; the greater number of we go beyond our selves in love, the greater number of we become the genuine selves and you can our spiritual beauty is far more totally found. In-marriage our company is looking to promote both towards the heavier life also to end up in each other significantly less an excellent “possession” however, since the the possibility to have correct, deep like (“Homily to have Wedding Blessings,” St. Robert Co-Cathedral, ).

In 2010, as the Diocese remembers “Federal Relationship Month” and you may “Community Wedding Date,” let’s along with her thank God on provide, vocation and you can experience of wedded life and all sorts of its of a lot blessings, joy and even pressures within dear Diocese. Could possibly get married people always mirror the love of Christ to have his Church, usually remembering their demand to all the people, whichever all of our vocation are: “Love one another when i has treasured you (John ).”

Father, once we prepare for Globe Matrimony Day, i thank you for their enormous present of your Sacrament off Marriage. Allow us to to experience so you’re able to the magnificence from the a lifetime of expanding closeness. Instruct you the good thing about forgiveness so we could become even more and much more One in Cardiovascular system, Mind, and the body. Strengthen our very own talk which help you be way of living signs of your like. Generate united states develop much more in love with the fresh new Church so we may replace you away from Christ. Generate united states a sign of unity regarding the name of Goodness, our Lord and you may Sis. Amen.

The post The brand new theme because of it year’s festivals try “Named to your Contentment of Like appeared first on Mixeta.