»’Progledaj srcem’ sa svakim izdanjem pomiče granice, ruši stereotipe i donosi uvijek nešto novo.« Riječi kojima je direktorica Laudato televizije Ksenija Abramović najavila sedmo izdanje najveće duhovno-glazbene manifestacije u Hrvatskoj ovogodišnji je »Progledaj srcem« opravdao na nekoliko neočekivanih načina. Svečanost koja je prošle godine na Maksimiru okupila nevjerojatnih 55 tisuća ljudi ove se godine planski »suzila« na 17 tisuća mjesta u zagrebačkoj Areni, no istodobno se i »raširila« do cjelodnevnoga – konkretnije, deveterosatnoga – molitvenoga programa. No možda je i najveća novost »velikoga molitvenoga dana« svjedočanstvo koje je bilo u njegovu središtu. Naime, nakon što su svojim nagovorima okupljene već nadahnuli poznati hrvatski duhovnici – fra Ivan Matić, fra Stjepan Brčina, Dražen Radigović i Mijo Grozdanić – pred auditorijem u kojem su se našli i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, sisački biskup Vlado Košić te apostolski nuncij Giorgio Lingua svjedočio je jedan laik, i to – iz Hollywooda.

Jim Caviezel, glumac koji je utjelovio Krista u »Pasiji« Mela Gibsona, mjesecima je najavljivan kao gost događaja održana pod geslom »Neka vatra siđe«. Najave, čini se, nisu bile uzaludne. Jer osim zanimljivih osobnih poveznica s Hrvatskom koje je publici rasvijetlio, Caviezel je »zapalio« publiku i potresnim pojedinostima sa snimanja najpopularnijega kršćanskoga filma. »Mislio sam da će teži dio biti učenje aramejskoga, hebrejskoga i latinskoga. S jezicima je bilo jednostavno. Fizički dio gotovo me je ubio. (…) Najprije sam išao Isusovim stopama noseći križ. (…) U trenutku u kojem je netko okrenuo križ naopako mišići su mi se zgrčili, a rame se iščašilo. Pao sam na koljena, križ je pao i zabio mi glavu u pijesak – taj kadar je dio filma. (… ) Tada je došao trenutak da idem na križ. (…) Trnova kruna morala je biti vezana, što je uzrokovalo jake glavobolje. Teško dišem, tijelo me tjera na povraćanje. Bilo je užasno… No, znate, ja sam samo glumac koji se pretvara da mu se to događa. To pomaže da cijenimo ono što se uistinu dogodilo. Ono što je Isus uistinu učinio za svakoga od nas«, rekao je Caviezel.

1 od 10

U svjedočanstvu koje je iznio odjeven u reprezentativni dres Luke Modrića glumac je otkrio i kako je krunica hrvatske bake njegove supruge presudila da dobije ulogu u filmu »Tanka crvena linija« Terrencea Malicka, ali i da je svoju glumačku karijeru posvetio Djevici Mariji – u Međugorju. Stoga ni riječi kojima je parafrazirao poznati govor Ronalda Reagana nisu mimoišle duhovnu povijest Hrvatske. »Zar se veliki kardinal Stepinac trebao složiti s komunistima i blagosloviti njihovo klanje stotina milijuna ljudi? Mučenici nisu bili budale, i naši voljeni mrtvi, koji su dali svoj život kako bi zaustavili naciste, nisu umrli bez razloga. Koji je dakle put prema miru? Odgovor je jednostavan. Vi i ja imamo hrabrosti reći neprijateljima: ‘Postoji cijena koju ne ćemo platiti. Postoji točka iza koje zlo ne smije napredovati.’ Vi i ja imamo susret sa sudbinom. To ćemo čuvati za svoju djecu, ovu zadnju nadu čovječanstva na zemlji, ili ćemo ih osuditi na tisuću godina mraka.« A upravo je nada protiv svake nade biljeg Hrvata. »Volim Hrvatsku i navijam za nju na poseban način jer vi ste kao David. Uzmete maleni kamen i pobijedite bilo kojega Golijata«, zaključio je Caviezel.

Svjedočanstvo poznatoga glumca sudionike je nakratko uvelo u izravni prijenos euharistijskoga klanjanja koje je u obližnjoj crkvi Blažene Djevice Marije u Remetincu predvodio Marko Kovač, a u klanjateljskom se duhu nastavilo i dvosatno slavljenje koje su pjesmom predvodili »Emanuel«, »Amorose«, »Božja slava band« i Matej Galić. Gotovo čitavo vrijeme programa, koji je bio besplatan za sve osobe s invaliditetom, sudionici su imali i priliku za ispovijed, a svoje su mjesto u njemu pronašla i djeca, za koju je u dječjoj igraonici uz projekciju crtane serije »Superknjiga« organizirana animacija i igra. Pa makar će ovogodišnji »Progledaj srcem« sudionici ponajprije pamtiti upravo po riječima da u Božjoj kući ostaju zapisana i imena koja kuće slavnih ne spominju, od novoga izdanja programa, koje je za 25. svibnja 2024. najavio rutinirani voditelj Marin Periš, može se očekivati i više od »velikih imena« – što duhovnih, što glazbenih. Od radosti je toga očekivanja neodvojiva i nada: može li najveća hrvatska priprava za Pedesetnicu progovoriti i »drugim jezicima«?

Objava VEČERNJI KONCERT PRERASTAO U MOLITVENI DAN »Progledaj srcem« vratio se u dvoranu, ali i otvorio novim vjetrovima pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Sve sam sigurniji da nam vrsta propada. Nikad nisam bio baš velik vjernik evolucije ali ovo na djelu, ovo je… »kontraevolucija«! Znam, riječ suprotna »evoluciji« je »revolucija« ali ovo nazadovanje ljudskoga roda teško mi je nazvati revolucijom, koliko god mi i ta riječ prizivala samo propast, mrska sjećanja na proletere, partizane, komuniste i ostale nenadmašive revolucionare (po zanimanju). Nije prava riječ ni atrofija, jer sve je više onih bildaju… Možda regresija? No ostavimo se leksika, drž’mo se činjenica! Točnije, moje stručne procjene da ljudska vrsta propada, da je čovjek započeo silaznu putanju zemaljskoga postojanja. Kako sam do toga došao? Mislite zbog izvrnutih slika spolova i rodova? Zbog naopako postavljenih brakova? Ne, ne diram ja u te tolerantno (d)osjetljive »domišljotine« Samo empirijski provjerljivo! Dakle, da bi ikoja vrsta rasla, svaki novi potomak mora znati više od svoga pretka, nadmašivati ga. Naizgled je to tako i u ljudskoj vrsti, jer moji mladi čuda znaju koja ja ne znam: moj 5-godišnji unuk na mome mobitelu zna pronaći sve moguće igrice za koje nisam ni sanjao da tu imaju svoju »ladicu« a kći me neki dan, provincijalca, svečano provela mojom stranicom »e-građanina«! Sve sasvim slično kao kad sam ja mog tateka učio kako se snima i presnimava na video i računalo, a pokojnom dedeku tumačio da mu ne treba brus za oštrenje slike na televizoru… Tada, prije prvih brčića, bio sam uvjeren kako znam puno više od obojice, no pomalo – a ponajviše u najtežim ratnim godinama – otkrivao sam koliko su toga oni više od mene znali i umjeli. I svinju priklati, i kokoš očerupati, čavao pribiti, ormar i policu složiti, ne onu dućansku od »121 pieces« već pravu od drva koje su sami ispilili i poblanjali, da ni stolari nisu bili. A tek njihove »bolje polovice«: od štrikanja kapa za »zenge« heklanja i krpanja do čišćenja iznutrica i vlastoručnih mlinaca…

A danas? I mi mlađi svježi penzići, tek rijetki znamo što su znali naši stari, a naši mladi… Znaju oni sve najviše svjetske vrhove, svemirske rupe i morske brazde, sve filmove i serije, programske jezike i fiktivne likove… Svi bi na »Milijunašu« i »Potjeri« novce osvojili, koliki višak (ne)potrebnih podataka u glavama imaju, ali… tko zna bi li tjedan dana samostalno preživjeli! Jer vlastitim rukama znaju držati samo mobitel, možda žlicu i vilicu, a daš li im lopatu ili motiku, držat će ju kao pušku ili, u boljem slučaju, gitaru… A tek odgojne »vještine« koliko tu kaskamo! Uzalud znam sve dječje igre i školske pjesmice do 4. osnovne, kad ne znam kako da me unuci čuju i poštuju. A moj djed? Mirno je živio radeći svoje, a ja sam imao pravo pridružiti mu se, pomoći, ponešto naučiti. Nije on prekidao posao zato da bi me animirao, sa mnom se po podu igrao ili me poticao na »kreativne igre«.. Samo je kreativno živio: sadio, okopavao, obrezivao, a navečer naglas pred svima u kući molio. Ja sam svojima čitao priče. Moja djeca svojoj djeci tutnu u ruke filmiće… Što je sljedeće? Povratak škrga?

Objava JE LI KRENULA »KONTRAEVOLUCIJA« Znamo li više od djedova? pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

»Oko 1913. godine eugenika se iz hira prometnula u modu«, zapisao je Chesterton na kraju spisa koje je ipak odlučio objaviti, vidjevši da nakon Prvoga svjetskoga rata eugenički mentalitet nije otišao u prošlost. Iako korijeni eugeničkih ideja sežu u antiku, ona je kao »znanstvena« teorija lansirana 1883. u Engleskoj te je potom sustavno provođena najprije u Sjedinjenim Državama dvadesetih, a potom u nacističkoj Njemačkoj. »Eu-genes« tj. »dobra roda« grčka je složenica koju je skovao Francis Galton, nećak Charlesa Darwina, kako bi imenovao »znanost poboljšavanja podrijetla, koja nikako nije ograničena na pitanja razboritoga sparivanja (jedinki, op. a.), ali koja, pogotovo u slučaju čovjeka, uzima u obzir spoznaje o svim utjecajima koji su skloni – ma u kojem stupnju – dati veću priliku prikladnijim rasama ili značajkama krvi da brzo prevladaju nad manje prikladnim nego što bi to inače bio slučaj«. Riječ je, dakle, o umjetnoj selekciji: o svjesnim i namjernim potezima koji bi doveli do prokreacije poželjnih osobina u ljudskoj populaciji, a smanjenju negativnih.

Geni još nisu bili otkriveni i smatralo se da treba sparivati roditelje poželjnih osobina, a izbjeći stvaranje potomstva osoba nepoželjnih osobina. Tu tzv. »klasičnu« eugeniku provodila bi država s ciljem rješavanja društveno-zdravstvenih problema. Nije teško vidjeti da u njezinoj pozadini stoji evolucionizam, socijalni darvinizam i ideja »nadčovjeka«; ideal je stvoriti novoga, kolektivnoga Čovjeka koji će biti zdrav, lijep i radno sposoban. Danas je malo poznato da je eugenika početkom 20. stoljeća u Engleskoj bila postala toliko popularnom da su je promicali uglednici poput matematičara Karla Pearsona, liječnika Caleba Saleebyja, književnika G. B. Shawa i H. G. Wellsa te političara W. Churchilla, koji je 1912. objavio proglas »Eugenika i javno zdravlje: poruka javnozdravstvenim službenicima«. Književnik Herbert George Wells napisao je: »Kada bismo mogli spriječiti ili obeshrabriti inferiorniju vrstu ljudi u stvaranju djece, a ohrabrivati superiornije ljude da se povećavaju i množe, tada bismo podignuli općeniti standard rase.« I dok je Wells govorio tek o obeshrabrivanju, drugi poput Churchilla govorili su o prisilnom steriliziranju nesposobnih.

Prvo izdanje časopisa »Eugenics Review« iz travanja 1909. piše kako postojeći zakoni »kažnjavaju sposobne u korist nesposobnih«. Kada je britanskomu parlamentu predložen spomenuti zakon o mentalno zaostalima, poduprli su ga kanterberijski i jorkširski nadbiskupi te dekan sv. Pavla dr. William Inge, vidjevši u njemu nastavak izgradnje kraljevstva Božjega. Ipak je u Donjem domu Parlamenta jedan od rijetkih protivnika, Josiah Wedgwood, prokazivao »zakon poradi znanstvenoga vjerovanja koje će se možda za deset godina opovrgnuti«. Katolička Crkva odbacivala je takav zakon kao »protivan kršćanskomu moralu i osnovnim ljudskim pravima«.

Chesterton je o eugenici počeo pisati 1910. Kako je ideja zamrla tijekom Prvoga svjetskoga rata zbog ogorčenja njemačkim imperijalizmom, nije objavio svoje zapise. Vidjevši, nakon rata, da opća klima ponovno potiče industrijsko-kapitalističku kontrolu društva uz pomoć (pseudo)znanosti, odlučio ih je objaviti te je 1922. djelo pod naslovom »Eugenika i druga zla« ugledalo svjetlo tiska. U esejima lucidno i duhovito navodi niz razloga zašto je eugenika pogrješan i opasan program. Najopćenitije, tvrdi Chesterton, u atmosferi nereformiranoga kapitalizma koji proizvodi goleme socijalne razlike i veliko siromaštvo razvlaštenih gradskih radnika izniknula je želja elita da riješe bijedu siromašnih kontrolom nad »kvalitetom« rađanja. To je problematično jer do bijednoga položaja radnika nije došlo zbog njihovih urođeno niskih sposobnosti, nego zbog povijesno-političkih poteza, poglavito »ograđivanja zemlje« koje je engleske seljake i obrtnike lišilo vlasništva. Drugo, spolnost i izbor supružnika privatne su stvari i izraz osobne slobode čovjeka; miješajući se u njih u ime uklanjanja socijalne bijede, tobože brižna država ukida svaku slobodu.

Iako nije bio prirodoznanstvenik, Chesterton je točno objasnio zašto su eugeničke teorije i znanstveno neodržive. Iako je Mendelov rad već bio poznat, zakonitosti nasljeđivanja još nisu bile poznate: naivna je teorija glasila da su bogati i moćni prirodno sposobniji, što će njihovi potomci naslijediti. S druge strane kriminalne sklonosti također se nasljeđuju, vjerovali su eugeničari. To međutim ne objašnjava činjenicu da dijete ne mora imati izražene osobine svojih roditelja, nego nekoga daljega pretka, poentirao je Chesterton. Eugeničari su skloni izjednačiti osobe s invaliditetom s luđacima, pojasnio je s neskrivenom ironijom; provoditi eugeničke zakone značilo bi podvrgnuti cijelo društvo nedobrovoljnomu eksperimentu s neizvjesnim ishodom. Osvrnuvši se na opravdanje eugenike da će se selekcijom razmnožavanja izbjeći nesreća, zaključio je da medicinski stručnjaci ne mogu definirati nesreću i sreću; oni mogu definirati bolest, a zdravlje nije nasljedna odlika, nego teško odrediva »skladnost kvaliteta«. Eugenika vodi do apsurda u kojem pojam zdravlja prethodi pojmu bolesti koji postaje subjektivan. »Kad nisu slomljene, noge su pitanje ukusa«, pojasnio je Chesterton.

Chesterton se suočio i s tvrdnjama nekih da je eugenika donekle pokrenuta plemenitim namjerama – spriječiti patnju proizišlu iz proizvoljnoga i nasumičnoga razmnožavanja muškaraca i žena, smanjiti broj siromašnih i problematičnih, a povećati broj sposobnih i probitačnih… Međutim, pogrješka je golema jer se nešto loše opravdava dobrim. »Počinit će užasan čin i ne će shvatiti da je užasan«, zapisao je Chesterton. Uzrok je prepoznao u umnom sljepilu proširivanja pojmova; definicija bolesti postupno s ludosti prelazi na maloumnost, definicija zločina postaje sve više neodređena. Na kraju država bilo koga može sputati kao nedovoljno zdrava ili potencijalno opasna. Taj »učinak klizave kosine« vidljiv je danas u promicanju eutanazije, doduše ne u ime državne kontrole, nego osobne autonomije; nije riječ više o neizlječivo bolesnima. Paradoksno, zamagljivanje pojmova »anarhija« je koja dovodi do gubitka moralnih kriterija. »U pogledu temeljnih ljudskih prava ništa ne može biti iznad čovjeka osim Boga«, zaključio je Chesterton.

Chesterton je dobro predvidio napredovanje suvremenoga društva prema posvemašnjoj kontroli. Eugenika je danas prisutna u novom ruhu – kao »liberalna« – prema kojoj o osobinama potomstva ili njegovu uništenju prije rođenja odlučuju roditelji. S druge strane, pogleda li se bolje, može se uočiti da danas ulogu kontrolora populacije, i to najčešće »inferiornih«, igraju međunarodne ustanove i svjetski moćnici koji sve jačim protunatalitetnim porukama i protuobiteljskim politikama nastoje ne toliko potaknuti prokreaciju najsposobnijih, koliko obustaviti prokreaciju uopće.

Objava ŽIVOTNI PUT I DJELO GILBERTA KEITHA CHESTERTONA (5) O uzgoju ljudi kao teretnih konja: Chesterton protiv eugenike pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Na Dan državnosti Republike Hrvatske zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša na misi za domovinu pozvao je na veliko pospremanje vrijednosnoga nereda koji se nakupio tijekom više od tri desetljeća hrvatske državnosti i koji je, pogleda li se bolje, uzrokom mnogo toga što danas koči razvoj hrvatskoga društva. Ako je definicija nereda »stanje koje je nastalo zato što se stvari nisu vraćale na mjesto«, odnosno »zatrpavanje prostora stvarima koje mu ne pripadaju«, iz njegove se homilije može iščitati poziv da se na tri društvena područja – u vrijednosnom smislu – stvari stave na mjesta koja su stoljećima gradile katoličke obitelji i njihova vjera. Istodobno treba kao smeće odbaciti sve što je nesvojstveno hrvatskomu narodu i zdravu razumu, sve što se nagomilalo pogodovanjem dosadašnjih politika različitim lobijima.

Prvo je pozvao na sveopći povratak vrline zahvalnosti. Iz njegovih se riječi jasno dade iščitati da iz nezahvalnosti pojedinaca, njihova udaljavanja od Boga, proizlazi rušilačko kritizersko stajalište. Lako je bilo u nadbiskupovim riječima prepoznati da Hrvatsku koči djelovanje osoba bez samokritičnosti i odgovornosti za izgovorenu javnu riječ, što potkopava povjerenje u institucije i pojedince. Žalosno je da se, kao u lošim filmskim scenarijima, u hrvatskoj javnosti preko najviših državnih dužnosnika razvija kultura narcizma, populizma, avanturizma. Ta kultura, »izražena u raznim oblicima besplodne satire, ironije i kritizerstva«, sklona je, kako je rekao zagrebački nadbiskup, »nepoštovanju nikoga i ničega«, što »snažno potkopava razvoj socijalnih vrlina u mladih naraštaja«.

Primijetio je i, što se može primijeniti i na postojeće obrazovne reforme, da su na pijedestalu odgojno-obrazovnih procesa najčešće izvrsnost i funkcionalnost. Žurna je potreba, istaknuo je, da odgojni i obrazovni procesi postanu i da se razvijaju kao – vrijednosni.

Drugo područje na kojem valja staviti stvari na svoje mjesto tiče se učvršćivanja hrvatskoga identiteta preko najizvrsnijega, naravnoga puta – braka i obitelji. Zapazio je da se danas obnavljaju stari sukobi nesnošljivosti, »isticanja rasističkih stajališta iz raznih razloga, što je na tragu širega pitanja vrijeđanja ljudskoga dostojanstva i gubitka osjećaja za ono što ljudima jest sveto i treba biti sveto«, rekao je mons. Kutleša. Zauzeo se za promicanje i očuvanje duhovnih korijena; za jačanje istine koja povijesnim događajima daje plodnost spomena; za obranu smisla kršćanskih simbola u javnom životu; za zaštitu prirodnih i drugih bogatstava te svega što tvori nacionalni identitet. Među ključnim je njegovim porukama da treba prikladnim zakonima i drugim mjerama promicati i štititi obitelj, što je podupro i riječima pape Franje o potrebi novih obiteljskih politika. Ako dobrobit obitelji nije u fokusu politike, nakazno je da jesu interesi različitih skupina i pojedinaca, skrivenih i javnih.

Velik je, najzad, nered nastao u demografskom pustošenju Hrvatske, čemu je pridonio niz zakonskih promašaja i destruktivnih politika koje su razorile mnoge mladenačke snove. Potvrdila je to nadbiskupova propovijed riječima da »tomu zasigurno na mnogo načina pridonose zakoni koji pobačaj, ubojstvo ljudskoga bića, čine lakše dostupnim i bržim«. Nije stoga čudno da su nadbiskupove poruke odjeknule gotovo posvemašnjom šutnjom proteklih dana u glavnoj medijskoj i političkoj struji, sklonoj prebacivanju vlastita nereda u tuđa dvorišta. Istinski napredak nekoga društva najmanje se može iskazati ekonomskim pokazateljima – jer kao i svim brojevima, vlasti njima uvijek lako mogu manipulirati – a daleko više u rastu vrlina, u učvršćivanju izvornoga identiteta i opstanka naroda koji će više rađati, a manje pokapati. Što je najbolje, svi su ti izazovi rješivi čak i bez europskih fondova.

Objava ČEKANJE NA RED Poziv na veliko pospremanje pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

»Duga mračna noć« uzela je u maceljskim šumama i svećenika pisca Josipa Gunčevića. Rođen je u slavonskom selu Grižićima 15. ožujka 1895. Gimnaziju je započeo u Požegi, nastavio u Đakovu i Osijeku, gdje je maturirao 1914. Bogosloviju je završio u Đakovu 1918., kada je zaređen za svećenika. Doktorirao je 1928. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Kratko je bio kapelan u Brodu na Savi, a od 1920. do 1925. u Zemunu vjeroučitelj na Građanskoj školi. Nakon toga bio je do 1937. kateheta na zemunskoj Državnoj realnoj gimnaziji, a djelovao je i kao predsjednik Hrvatskoga kulturnoga društva »Tomislav«. Vratio se na brodsku gimnaziju, gdje je od 1939. do 1945. bio ravnatelj. Djelovao je na karitativnom planu, posebice skrbeći se za đake putnike, tzv. vlakaše. Djelatan je bio u HSS-u te osnovao i vodio Hrvatsko kulturno društvo »Berislavić«. Zarobljen je u svibnju 1945. u Sloveniji. Doveden je u Krapinu, zatočen u franjevačkom samostanu, zajedno s još dvadeset svećenika i bogoslova. Sve su ih s tisućama drugih likvidirali partizani u noći između 4. i 5. lipnja kod Donjega Maclja na lokaciji Lepa bukva.

Uz nastavnički i javni rad, bio je vrlo plodan pisac. Započevši u »Glasniku biskupija Bosanske i Sriemske« 1919., najveći je broj članaka napisao u »Katoličkom tjedniku«, a javljao se i u »Kalendaru Hrvatskoga radiše«, »Vrhbosni«, »Posavskoj Hrvatskoj«, »Hrvatskom sjeveru«, »Bogoslovskoj smotri« i dr. Pisao je o socijalnim, psihološkim, pedagoškim, teološkim, crkvenim povijesnim i pravnim pitanjima, o narodnim običajima i dr.

Objavio je više brošura i knjiga, primjerice »Komunizam – što je? Što nosi?«, »Komunizam u srednjoškolskim klupama«, »Nacionalitet s materijalne i formalne strane«, gdje je obradio državna ustrojstva u Sovjetskom Savezu, Njemačkoj i Italiji. Polemičko-apologetske naravi rasprave su »Silab i moderne zablude« te »Gdje nam je spas?«. Mogu se spomenuti još »Novi društvovni poredak u Hrvatskoj« te rasprava »Katolička savjest i sviest«, posljednje djelo, posvećeno pitanjima odnosa katolika prema državi te gledanju Crkve na socijalna pitanja, umjetnost, prosvjetu i karitativni rad. (L)

Objava UTKAN U ODGOJ SLAVONSKIH VLAKAŠA 4./5. lipnja 1945. – ubijen svećenik pisac Josip Gunčević pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

U ponedjeljak 5. lipnja u prostorima samostana odnosno župe Majke Božje Lurdske u Zagrebu održava se predstavljanje knjige izazovna naslova »Prijeđimo prijeko«. Dva dana kasnije predstavljanje se održava u Splitu u palači »Milesi«. Više je razloga zašto je knjiga vrijedna. Vrijedna je prvo zato što je zanimljiva. Knjiga donosi intervju, a dijelom se zasniva na razgovoru s čovjekom koji se sada zove Luigi Bonaventura, bivšim mafijašem, pokajnikom koji je postao suradnikom talijanskoga pravosuđa u borbi protiv mafije. No knjiga nije samo zanimljiva, nego je i poticajna. Ne mora se baš svatko suočavati s nizom neugodnih i opasnih okolnosti s kojima se suočava mafijaš pokajnik, no svaki je čovjek na neki način pozvan »prelaziti prijeko«. Vrijednost knjige prepoznao je, uostalom, i sam papa Franjo koji joj je napisao predgovor. No pitanje je bi li knjiga, unatoč svemu navedenomu, ikada ugledala svjetlo dana na hrvatskom jeziku da za Hrvate nema još jednu dodanu vrijednost, a to je sam autor, moliški Hrvat, talijanski svećenik, novinar i publicist Benito Giorgetta.

»Svećenik sam i župnik već mnogo godina. Od početka moje svećeničke službe privlačio me zatvorski svijet, zatvorenici i problemi koji ih se tiču«, predstavlja se u razgovoru za Glas Koncila don Benito. Još kao đakon imao je prigodu služiti u maloljetničkom zatvoru Casal del Marmo u Rimu, gdje je susreo ni više ni manje nego ondašnjega državnoga tajnika Svete Stolice glasovitoga kardinala Agostina Casarolija, koji je uz svoju zahtjevnu službu kao volonter djelovao u ustanovi. Sugovornik je želio postati zatvorski kapelan, ali mu se želja nije ispunila. Stoga se i on zatvorenicima i zatvorskim svijetom počeo baviti volonterski. Zahvaljujući tomu interesu, susreo se s Luigijem Bonaventurom.

»On me je sam pitao, kad smo uspostavili određeni odnos i povjerenje, bih li s njim napravio intervju. Želio se otvoriti novinaru svećeniku, a ne drugim novinarima koji su mnogo afirmiraniji od mene. Dopustio mi je da uđem u njegovo srce, u njegov život, da razgovaram s njim o njegovim ranama, njegovim mukama, ali i slušam krik njegove želje za iskupljenjem, za uskrsnućem, za promjenom života«, rekao je don Benito Giorgetta, koji je već ranije stekao ugled i kao novinar i publicist.

»Svakako, činjenica da potječem iz Mundimitra (Montemitro), jednoga od triju hrvatskih sela koja su preostala u Moliseu, odredila je i olakšala cijeli postupak«, kaže sugovornik osvrćući se na prevođenje i objavljivanje knjige na hrvatskom, u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Prisjeća se moliški Hrvat svojih veza s Hrvatskom, svojih brojnih dolazaka, prikupljanja i praćenja humanitarne pomoći za vrijeme Domovinskoga rata, a izraz »velika zahvalnost« rabi dok govori o splitskim franjevcima Provincije Presvetoga Otkupitelja, čiji je član fra Petar Milanović Trapo djelovao među moliškim Hrvatima kao župnik Kruča (Aquaviva Collecroce) od 1983. do 1996. godine te kao župnik Mudnimitra od 2008. do 2012. godine.

No kako je došlo do toga da je predgovor knjizi napisao papa Franjo, što je na nju skrenulo pozornost svjetske javnosti. »Imao sam radost, zadovoljstvo i čast«, rekao je don Benito, »više puta susresti Papu na privatnoj audijenciji u Svetoj Marti. Svaki je put za mene izdvojio puno vremena, više od sat. U jednoj sam mu posebnoj prigodi govorio o kući – obitelji ‘IKTUS – Lucia i Bernardo Bertolino’, koja ugošćuje bivše zatvorenike i druge osobe kojima je život nanio rane. Molio sam ga da nas primi… Bili smo njegovi gosti, nas petnaestak, također na privatnoj audijenciji u Domu sv. Marte…

Tada sam upravo pisao knjigu pa sam ga upitao, imajući u vidu tematiku, bi li mi želio pokloniti predgovor. U trenu sam dobio pozitivan odgovor. Još je veće iznenađenje za mene bilo kad je, a da ja to nisam znao, Papa na prošlogodišnjem božićnom čestitanju Rimskoj kuriji svim prisutnim kardinalima, nadbiskupima, voditeljima dikasterija i drugima darovao dvije knjige, od kojih je jedna bila ‘Prijeđimo prijeko’.«

Ukratko se svećenik osvrnuo i na fenomen mafije. Teško je boriti se s mafijaškim fenomenom i mentalitetom jer je zavodljiv. »Mafija je podzemni, koruptivni, podmukli fenomen. Imaju toliko novca da ih ne broje novčanicama, nego gramima, kilogramima. Mafija privlači jer obećava čudesne stvari, laku zaradu, osobnu afirmaciju, bogatstvo, užitak, visok društveni status«, rekao je sugovornik. Što onda učiniti? »Treba odgajati nove naraštaje za legalnost, za poštovanje pravila, države. Nužno je stvarati suradnički mentalitet, a ne natjecateljski. Mirotvorni, a ne ratnički. Treba se potruditi da se ne konzumira droga«, rekao je Giorgetta.

»Općenito, naslov je posljednja stvar na koju se misli kad se piše knjiga«, kaže autor na pitanje zašto se odlučio za naslov »Prijeđimo prijeko«. No poticaj odnekud mora doći. Za njega je poticaj bila »Statio orbis« s papom Franjom u jeku pandemije koronavirusa 27. ožujka 2020. Tada se, naime, čitao odlomak iz Evanđelja po Marku o Isusovu stišavanju oluje na moru, iz kojega su preuzete riječi naslova. »Puno sam razmatrao. Odlučio sam da nema prikladnijega naslova za priču o radikalnom preokretu koji se dogodio u srcu jednoga mafijaša: prijeći s obale zla, nasilja i ucjene na obalu ljubavi prema bližnjemu, na obalu traženja oproštenja za počinjeno zlo i zauzimanja svim sredstvima da bude poticaj za promišljanje i promjenu mnogim drugim mafijašima i onima koji to nisu«, kaže don Benito. Naslov za njega izražava nešto temeljno kršćansko, »vazmeni pojam prijelaza, ‘pashe’«. Svi moramo činiti pashu, svi moramo u svojem životu trajno prelaziti s jedne obale na drugu, sa zla na dobro, s dobroga na bolje. Život kršćanina trajni je pokret obojen obraćenjem, prožet željom da učinimo nešto bolje, da se pročistimo. Da budemo od koristi bližnjemu. Da napredujemo u svijesti da smo Božji narod, njegova ljubljena djeca. Najvažniji prijelaz za svakoga od nas jest onaj s apsolutiziranja i veličanja vlastitoga ‘ja’ na ‘mi’. Misliti u množini. Živjeti u množini – to je najrevolucionarniji prijelaz«, kaže talijanski moliškohrvatski svećenik. I još nešto. »Isus ne kaže: ‘Prijeđite’, tj. idite sami. Isus kaže: ‘Prijeđimo’, zajedno. On s nama. (…) Bog čini sve da ne potonemo, da se ne utopimo. On nas sam prati na drugu obalu.«

Objava SUSRET S MOLIŠKIM HRVATOM BENITOM GIORGETTOM, SVEĆENIKOM, AUTOROM KNJIGE INTERVJUA S MAFIJAŠEM POKAJNIKOM »PRIJEĐIMO PRIJEKO« Svi smo pozvani »prelaziti«: sa zla na dobro, s dobroga na bolje pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Proljeće je prilika za pojačavanje fizičkih aktivnosti koje se najčešće tijekom hladnih mjeseci uspore. No iako dolazak toplijih i sunčanih dana potiče na izlazak u prirodu i kretanje, statistički podatci pokazuju da se u Hrvatskoj tjelesna aktivnost u građana ne prakticira u zadovoljavajućem opsegu. Podatci istraživanja u području tjelesne aktivnosti pokazuju da se 84 posto odraslih i 81 posto adolescenata u Hrvatskoj ne drži preporučenih smjernica Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) o aktivnoj tjelesnoj aktivnosti tijekom dana. U izvješću o tjelesnoj aktivnosti djece adolescenata u Hrvatskoj koje je 2022. objavljeno u sklopu inicijative Global Matrix 4.0, koju provodi Active Healthy Kids Global Alliance, navedeno je da je zastupljenost djece i adolescenata koji provode najmanje 60 minuta dnevno u tjelesnoj aktivnosti umjerenoga do visokoga intenziteta u rasponu od 13,0 posto (među djevojčicama u dobi od 15 godina) do 30,9 posto (među dječacima u dobi od 11 godina). Taj podatak zabrinjava jer je adolescencija razdoblje dominantnoga rasta i razvoja, kao i usvajanja navika u odrasloj dobi, a nedovoljna tjelesna aktivnosti činitelj je rizika za mnoge kronične nezarazne bolesti. To upućuje na potrebu aktualizacije tjelesne pismenosti među populacijom kao nužne u postizanju motivacije i svjesnosti u brizi za zdravlje.

Tjelesna pismenost opisana je kao svjesnost pojedinca o nužnoj potrebi tjelesne aktivnosti u održavanja zdravlja i odgovornosti za zdravlje. Smatra se da je »tjelesno pismen pojedinac onaj koji ima motivaciju, samopouzdanje, znanje, vještine i kondiciju potrebnu za uživanje i predanost tjelesnoj aktivnosti i ponašanjima povezanim s optimalnim tjelesnim i mentalnim zdravljem« (Francis i sur., 2016). Tjelesna pismenost dio je područja zdravstvene pismenosti koja se opisuje kao područje postizanja razine znanja, osobnih vještina i samopouzdanja kako bi se poduzele mjere poboljšanja osobnoga zdravlja i zdravlja u zajednici promjenom osobnoga načina života i životnih uvjeta. Kao i svaka »pismenost«, i tjelesna pismenost razvija se u djetinjstvu, no bilo koje doba života uvijek je prilika za promjene i »opismenjavanje« na svim područjima aktivnosti svakodnevnoga života. Stoga nikad nije kasno učiniti prvi korak. No tjelesna pismenost ne uključuje samo znanja povezana s dobrobitima tjelesne aktivnosti. Ona uključuje sve odrednice bavljenja fizičkom aktivnošću koje uključuju i sigurnost i pravilan pristup tjelesnoj aktivnosti.

S jedne je strane problem nedostatak aktivnosti, a s druge pretjerivanje u tjelesnoj aktivnosti koje može ugroziti zdravlje. Svaka se osoba može baviti tjelesnom aktivnošću, ali prilagođenom stanju organizma. Osobe koje imaju određene zdravstvene probleme mogu se baviti tjelesnom aktivnošću, no trebaju se savjetovati s liječnikom o vrsti i intenzitetu tjelesne aktivnosti. Velik problem u pretjerivanju s tjelesnom aktivnošću jest pretreniranost. Pretjerivanje s vježbanjem uzrokuje stres za organizam koji se može reflektirati na psihofizičko funkcioniranje organizma. Nakon pretjerivanja s aerobnim sportovima kao što su vožnja bicikla, planinarenje, trčanje, plivanje i sl. javlja se parasimpatički oblik pretreniranosti koji djeluje na smanjenje simpatičke aktivnosti organizma i uzrokuje usporenost, pad energije, probleme sa spavanjem, depresiju, bezvoljnost i slično. Prevelika opterećenja u anaerobnim športovima u teretani, atletici ili težak fizički rad povećava simpatičku aktivnost i može dovesti do povećane frekvencije rada srca u mirovanju, smanjenja apetita i razdražljivosti. Osim toga, postoji i patološka zaokupljenost vježbanjem koja se naziva kompulzivno vježbanje u kojem je osoba opterećena vježbanjem, ne uživa u njemu i doživljava ga kao obvezu te ima osjećaj grižnje savjesti ako ne odradi trening, što se snažno odražava na mentalno zdravlje….

Objava U POTRAZI ZA PRAVOM MJEROM Nikad nije kasno za tjelesnu pismenost pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

U ljudskoj je prirodi tražiti kontakte i odnose, tražiti ljubav, potporu i utjehu u drugima. Zapravo, potreba za pripadanjem jedna je od glavnih sila koje pokreću pojedince. Većina ljudi želi pripadati i želi bliskost i intimnost u svojim životima, a mnogi rijetko propituju i analiziraju vlastita ponašanja u emocionalnim vezama. Istodobno oni koji su skloniji samoopažanju uočavaju neke ponavljajuće obrasce ponašanja u svom ljubavnom životu, pa čak i s različitim partnerima. Neki postaju previše privrženi, neki previše ljubomorni; neki ljudi imaju osjećaj da su više uključeni u emocionalni odnos od svojega partnera, a drugi žele biti s nekim, razviti neku emocionalnu vezu, no čim odnos postane bliži i emocionalno intimniji, skloni su povlačenju.

Hoće li tko imati obrasce zdrava ili nezdrava i emocionalno izazovna ponašanja u vlastitom ljubavnom životu, ovisi o privrženosti i odgovore treba potražiti u ranom djetinjstvu. Privrženost je duboka, emocionalna veza koja se stvara između roditelja i djeteta. To je najvažniji dio emocionalno-socijalnoga razvoja djeteta koji ima dugoročan utjecaj na čitav djetetov razvoj i buduće odnose s drugima. Ponašanje roditelja oblikuje način na koji dijete percipira bliske odnose. Jer dijete ovisi o svojim roditeljima, od njih traži utjehu i potporu. U odgoju djeteta roditelj služi kao sigurna baza koja djetetu omogućava sigurno i nesmetano istraživanje svijeta koji ga okružuje. Ta sigurna baza osigurava zaštitu djeteta posebno u situacijama koje procijeni kao prijeteće i kao stresne.

Ovisno o tome koliko je roditelj sposoban uočiti djetetovu potrebu za bliskošću i prikladno odgovoriti na nju, kod djeteta će se formirati neki stilovi privrženosti. Na osnovi toga dijete izgrađuje svojevrsni obrazac s glavnim obilježjima odnosa s roditeljem, i taj obrazac dalje nosi kroz život te na neki način ponavlja kroz sve buduće važne odnose. To, međutim, zahtijeva od roditelja da prepoznaju i ponude toplo i brižno okruženje usklađeno s djetetovim potrebama, čak i kada te potrebe nisu jasno izražene. Neusklađenost djetetovih potreba i roditeljskih oblika ponašanja najčešće dovodi do razvoja nesigurne privrženosti.

Iako su gotovo sva djeca rođena s adekvatnim sustavom privrženosti koji ih motivira da traže bliskost i zaštitu u određenim trenutcima, održavanje bliskosti i zaštite ovisi i o osobi s kojom se takva veza pokušava uspostaviti. Kvaliteta interakcije između djeteta i roditelja glavni je izvor individualnih razlika u privrženosti. Kada je roditelj osjetljiv na djetetove potrebe, dostupan i odgovara na traženja bliskosti, dijete okolinu percipira kao sigurnu te doživljava roditelja dostupnim za njegove potrebe. S druge strane, kada roditelj ne odgovara na djetetove potrebe i na ponašanja traženja bliskosti te kada nije učinkovit u uklanjanju stresa u djeteta, ono ne doživljava olakšanje, sigurnost i bliskost. Budući da se komunikacija u prvih nekoliko mjeseci života ostvaruje tjelesnim dodirom, utvrđeno je da je fizički dodir vrlo važan za razvoj privrženosti.

Kvalitetna roditeljska briga omogućuje djetetu da stvori pozitivnu sliku o sebi te dijete sebe doživljava prihvaćenim i voljenim. Druge će ljude doživljavati kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne, na koje se može osloniti i s kojima može biti blizak. Pod kvalitetnom brigom podrazumijeva se česta interakcija s djetetom, prihvaćanje djeteta i njegova temperamenta poštujući ga, a ne pokušavajući ga prilagoditi vlastitomu ritmu i temperamentu. Roditelj koji je usvojio kvalitetnu brigu postavlja razumne granice, dosljedan je u njihovoj provedbi te sudjeluje u djetetovu istraživanju svijeta kroz igru. Odrastajući u takvoj roditeljskoj sredini, dijete će razviti sigurnu privrženost. Dijete sa sigurnom privrženošću usvaja unutarnji model svijeta kao sigurna mjesta i model drugih kao ljubaznih i pouzdanih. 

Osim toga, sigurno privržena djeca pokazuju uravnotežene strategije ponašanja, otvoreno i bez straha iskazuju svoje potrebe za intimnošću i autonomijom, što uvelike olakšava interakciju s okolinom. U novim situacijama rado će istraživati, a na odvajanje od roditelja reagirat će s manje straha. U određenim će nepoznatim situacijama poput prvoga ostanka u vrtiću sigurno privržena djeca plakati i biti uznemirena jer je roditelj otišao. Međutim, odgojiteljice će ih moći utješiti jer takvo dijete ima povjerenja u odrasle osobe, moći će im zaokupiti pozornost igračkama jer se osjećaju dovoljno sigurno da se slobodno upuste u istraživanje, a na povratak roditelja reagirat će srećom i veseljem.

Sigurno privržena djeca pokazuju više sklonosti istraživanju okoline koja ih okružuje, bolje rješavaju probleme i imaju bolje odnose s vršnjacima. Također pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija, uporniji su u svladavanju zaprjeka. Znakovi poput pozitivna odgovora na povratak roditelja, osjećaja ugode u komunikaciji s drugima, zainteresiranosti za istraživanje i igranje u novim situacijama te pronalaska utjehe u roditeljima pokazuju da je dijete razvilo sigurnu privrženost. Da bi dijete razvilo sigurnu privrženost, mora biti odgajano u okruženju u kojem se osjeća zaštićeno i gdje ga njegovi roditelji vide i prepoznaju njegove potrebe.

Odrasle osobe sa sigurnom privrženošću mogu ostvariti i lakše uspostaviti zdrave i dugotrajne emocionalne odnose, mogu se bez straha osloniti na svoje partnere i dopustiti partnerima da se oslanjaju na njih. Veze temelje na iskrenosti, toleranciji, emocionalnoj bliskosti; rastu i razvijaju se u svojim emocionalnim vezama, ali nemaju straha biti sami niti imaju straha da će biti odbačeni i ostavljeni. Ne ovise o reakciji ili odobravanju svojih partnera i skloni su pozitivnomu pogledu na sebe i druge.

Osobe sa sigurnom privrženošću nesebične su i velikodušne, bez straha traže pomoć od drugih ljudi kad im je potrebna, samopouzdane su i odlučne, na druge ljude gledaju na pozitivne načine, polaze od pretpostavke da i drugi ljudi imaju pozitivne namjere, uživaju biti u odnosu, ali isto tako uživaju i kad su sami. Nadalje, sposobne su postavljati jasne granice u odnosima, imaju snažan osjećaj vlastite vrijednosti, vjeruju drugima i svoju vrijednost ne temelje na procjenama okoline.

Izbjegavajući tip privrženosti drugi je tip privrženosti koji se razvija kada roditelj ne odgovara na potrebe djeteta koje traži blizinu ili je roditelj u psihološkom smislu nedostupan. Takvi roditelji govore o djetetu toplim riječima, igraju se s njim, vode računa o hranjenju i spavanju, no često odbacuju djetetovu potrebu za privrženošću, ne vole prisan kontakt i ne osjećaju se ugodno kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću.

U odnosima s nepoznatim odnosima, pred strancima, djeca koja imaju izbjegavajući oblik privrženosti ne pokazuju oprez ili je pokazuju u maloj mjeri, a uznemirenost pokazuju samo kada ostanu sama. Pri prvom ostajanju u vrtiću i pri odvajanju od roditelja pokazat će mali stupanj uznemirenosti. Njihova separacijska anksioznost, kao normalan oblik anksioznosti u dječjoj dobi, bit će niska. Pri povratku roditelja izbjegavat će ga te će nastaviti igru s igračkama i ne će pokazivati snažnu radost. No to ne znači da dijete ne osjeća tugu jer je ostavljeno, nego je naučilo da ako pokaže svoje osjećaje – primjerice tugu – na njih ne će dobiti odgovarajući odgovor – primjerice utjehu.

Djeca s ovim tipom privrženosti pokazuju manjak suradnje, istraživačkoga ponašanja i empatije. Imaju lošije odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze jer smatraju da emocije nisu važne. Odrasli s izbjegavajućim tipom privrženosti češće pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kada su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se netko previše približi.

U odrasloj dobi ljudi koji imaju izbjegavajući tip privrženosti bivaju viđeni kao »vukovi samotnjaci«, samodostatni i neovisni. Skloniji su izbjegavati emocionalne odnose, smatrajući da ne moraju biti u odnosu kako bi se osjećali potpuno. Ne žele ovisiti o drugima i pripadati drugima, ne vole ni da drugi ovise o njima niti traže potporu i odobravanje u emocionalnim vezama. Općenito, izbjegavaju emocionalnu bliskost, pokazuju tendenciju skrivanja ili potiskivanja svojih osjećaja kada su suočeni sa situacijom potencijalno punom emocija.

Treći oblik privrženosti, ambivalentni tip, razvija se u djece čiji roditelji pokazuju nedosljednost u ponašanju. Katkad odgovaraju na djetetove potrebe blizinom i bivaju dostupni, a katkad ne. U takvim situacijama dijete dobiva dvostruke poruke: u jednom se trenutku osjeća prihvaćeno, a u drugom odbačeno, te roditelje doživljava kao nedosljedne figure. Kao rezultat dijete razvija osjećaj nesigurnosti i bojažljivosti, a odrasle osobe vidi kao nepouzdane. U novim situacijama poput polaska u vrtić pokazuje snažnu separacijsku anksioznost, teško se umiruje kad je ostavljeno, dugo plače, čak i kad se roditelj vrati. Sklonije je ispadima bijesa i češćemu traženju pažnje; teže se zainteresira za igre i igračke.

Ta nedosljednost može otežati djetetu razumijevanje što znači ponašanje roditelja i kakvu reakciju može očekivati u budućnosti. Dijete je najčešće zbunjeno svojim odnosom s roditeljem, koji šalje različite signale. Roditelji najčešće pružaju tjelesnu i emocionalnu bliskost kako bi zadovoljili vlastite potrebe, a često ne prepoznaju situacije u kojima dijete traži zadovoljenje takve potrebe. Takvi se roditelji mogu činiti nametljivima ili pretjerano zaštitnički nastrojenima. Roditelji čije dijete razvije ambivalentan stil privrženosti vjerojatno i sami imaju isti stil privrženosti. Ni tu nije riječ o genetici, nego o obrazaca ponašanja kroz generacije.

U odrasloj dobi osobe s ovim stilom privrženosti pokazuju emocionalnu ovisnost o partnerima, sliku o sebi grade na temelju prosudaba drugih, snižena su samopouzdanja, snažno negativno emocionalno reagiraju na odbacivanje ili na percepciju da mogu biti ostavljeni i napušteni. Pokazuju visok stupanj ljubomore i emocionalno su nestabilniji. U odnosima su osjetljivi i prilagođeni potrebama vlastitoga partnera, ali su često nesigurni i zabrinuti glede vlastite vrijednosti u vezi.

Ako ih voljena osoba odbije ili ne uspije odgovoriti na njihove potrebe, najčešće krive sebe ili smatraju da nisu vrijedni ljubavi. Općenito, trebaju stalno uvjeravanje da su voljeni, vrijedni i dovoljno dobri. Snažan strah od napuštanja često može uzrokovati da budu intenzivno ljubomorni ili sumnjičavi prema svojim partnerima. Strah od napuštanja i strah da ne ostanu sami koji ih prati dovodi do toga da postanu očajni, naglašeno vezani i zaokupljeni svojim odnosima. Čini se da je prisutnost voljene osobe lijek za njihove snažne emocionalne potrebe.

Dezorganizirani tip privrženosti najzahtjevniji je oblik privrženosti koji često nastaje kao posljedica traume ili zlostavljanja u djetinjstvu, a percipirani je strah središnji aspekt njegova razvoja. Preživljavanje djeteta ovisi o roditeljima, što dijete podsvjesno zna, pa sigurnost traži u roditeljima. Problem nastaje kada izvor sigurnosti postane izvor straha. Ako roditelji pokazuju izrazito suprotno ponašanje, nedosljedno i nepredvidivo, dijete se može početi bojati za vlastitu sigurnost. Dijete ne zna što može očekivati niti zna kada će roditelj zadovoljiti njegove potrebe, čak ni hoće li ih uopće zadovoljiti, te shvaća da se ne može osloniti na roditelja da zadovolji njegove fizičke ili emocionalne potrebe.

Roditelji, koji bi trebali djelovati kao izvor sigurnosti, ne samo da su nepouzdani, nego i izazivaju strah. Djeca s dezorganiziranim stilom privrženosti nisu u stanju istinski se prilagoditi ponašanju roditelja jer nikad ne znaju što slijedi. Takvoj djeci nedostaje koherentnost u vlastitom ponašanju prema roditeljima: mogu tražiti blizinu, ali u isto vrijeme odbijaju blizinu roditelja i distanciraju se zbog straha. Kada takva djeca odrastu, u velikom broju slučajeva pokazuju pojačanu potrebu za kontrolom jer tako mogu predviđati situacije, što im pruža osjećaj sigurnosti.

Odrasli s dezorganiziranim stilom privrženosti boje se intimnosti i izbjegavaju blizinu, slično kao i osobe s izbjegavajućim stilom privrženosti. No glavna je razlika u tome što osobe s dezorganiziranim stilom žele imati bliske odnose: oni ne odbijaju emocionalnu intimnost, nego je se boje, a osobu s kojom su vezi i odnosu doživljavaju vrlo nepredvidljivom. Teško im je vjerovati da će ih njihov partner voljeti i podupirati takve kakvi jesu. Ti odrasli očekuju i čekaju da dođe do odbacivanja, razočaranja i povrijeđenosti. U njihovoj je percepciji to neizbježno.

Takav način razmišljanja može se pretvoriti u oblik samosabotaže, samoispunjavajućega proročanstva, što često dovede do toga da osoba prerano prekine vezu, čak i u situacijama kada partner ne pokazuje takve znakove ponašanja. Ne reguliraju dobro svoje emocije i izbjegavaju jaku emocionalnu vezanost zbog straha od povrjeđivanja.

Za razvoj kvalitetnih partnerskih odnosa – bilo prijateljskih, bilo romantičnih – važnu ulogu ima odnos s roditeljima u djetinjstvu. Rana iskustva imaju velik utjecaj na odnose s drugim ljudima i na način na koji doživljavamo svijet oko sebe. No uviđanjem obrazaca privrženosti kroz terapijski postupak moguće je utjecati na ishod kvalitete partnerskih veza

Objava EMOCIONALNA OVISNOST O TUĐOJ PRISUTNOSTI Jedna zdrava privrženost i tri krive pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Film »Beskonačna oluja« (»The Infinite Storm«, 2022.) drama je s elementima trilera o preživljavanju utemeljena na istinitoj priči o Pam Bales (Naomi Watts), američkoj gorskoj spasiteljici iz New Hampshirea, o kojoj je novinar Ty Gagne napisao članak »Visoka mjesta: Otisci stopala u snijegu vode do emocionalnoga spašavanja«. Pam Bales bila je majka četvero djece. Dvije kćeri izgubila je zbog trovanja ugljičnim monoksidom. Tijekom noćenja u planinskoj brvnari u kojoj je peć bila neispravna Pam je i sama zamalo izgubila život, a spasila se zahvaljujući tomu što je u sobi u kojoj je spavala bio odškrinut prozor. U prvom dijelu filma Pam se sprema na uspon na planinu Washington unatoč lošoj vremenskoj prognozi. Kada ju Dave (Denis O’Hare), prijatelj koji radi u planinarskom domu, upozori na opasnost zbog najavljena nevremena, Pam ga podsjeća da je godišnjica smrti njezinih kćeri i dodaje da je planinarenje mnogo jeftinije od psihoterapije.

Tijekom uspona prema vrhu planine obistini se loša prognoza i Pam shvati da se ne će moći uspeti na vrh. Na putu natrag, prema parkiralištu gdje je ostavila svoj auto, primjećuje nečije tragove u snijegu, zahvaljujući čemu pronalazi promrzla mlada čovjeka Johna (Bill Howle) u neprikladnoj odjeći i obući za tu lokaciju i takve vremenske uvjete. Pam ubrzo shvaća da s Johnom nešto nije u redu i da nedostatak prikladne odjeće, obuće i opreme za planinarenje ne će biti jedini problem pri njegovu spašavanju. Naime, John je, osim što je dezorijentiran zbog pothlađenosti, suicidalan i odbija surađivati s Pam. Unatoč svemu tomu Pam ne odustaje i uz velike napore uspijeva se zajedno s Johnom vratiti do parkirališta, gdje doživljava novi šok: John bez pozdrava i ikakva objašnjenja sjeda u svoj auto i odlazi u nepoznato. 

Film »Beskonačna oluja« bavi se temama gubitka, samospoznaje i preživljavanja, kao i odnosom između ljudi i prirode. Gubitak djeteta, osobito ako je dijete još malo, vrlo vjerojatno najveći je gubitak s kojim se neke osobe moraju suočiti, a Pam se borila s gubitkom dviju kćeri. Uz to ju je dodatno opterećivao osjećaj krivnje jer je ona sama preživjela nesretni događaj, ali nije uspjela spasiti svoju djecu. Zato je odlazila u planine, gdje bi provodila vrijeme u samoći (što inače nije preporučljivo) i šutnji jer »planine nikad ne odgovaraju«. Vlastito iskustvo gubitka i ljubav prema planinarenju utjecali su na to da se pridruži gorskoj službi spašavanja i tako je tražila priliku za iskupljenje: ako već nije mogla spasiti svoje kćeri, možda će imati priliku spasiti nekoga drugoga.

Taj »drugi«, John, zasigurno nije bio netko koga bi Pam ili bilo tko izabrao za spašavanje, ali takvima je najpotrebnija pomoć. John je i sam izgubio blisku osobu, djevojku koja je poginula na planini Washington, i zato je taj dan otišao gore kako bi ju »pronašao i opet bio s njom«, očekujući da po takvu vremenu nitko drugi ne će ići tamo planinariti. U svojoj bi nakani najvjerojatnije uspio da ga, igrom slučaja, nije pronašla upravo Pam, koju ništa nije moglo pokolebati u njezinoj nakani da ga spasi – pa čak ni to što ju je tjerao od sebe i otežavao joj pokušaje da mu pomogne.

Upravo je ta nepokolebljivost najimpresivnija i najdojmljivija karakteristika glavne junakinje. Uz to, velika je dodatna vrijednost te istinite priče činjenica da je (stvarni) John nakon toga iskustva odlučio zatražiti pomoć i kao dio terapije, iako anonimno, poslao pismo čelniku gorske službe spašavanja u kojem je napisao: »U nedjelju 17. listopada uspeo sam se svojom omiljenom stazom Jewell kako bih okončao svoj život. Cijelo vrijeme Pam se odnosila prema meni sa suosjećanjem, autoritetom, povjerenjem i davala mi je dojam da sam joj važan. Zbog svega što mi je u životu pošlo po zlu nisam bio bitan sebi, ali jesam njoj. Vjerojatno je mislila da sam najgluplji planinar zbog moje odjeće, ali nije me zbog toga ponižavala iako mi je, na ljubazan način, na tome prigovorila. Možda mi još nije bilo suđeno umrijeti. Nekako je moj život još nešto značio.«

I John i Pam bili su osobe slomljena srca: izgubili su osobe koje su najviše voljeli u životu. »Beskrajna oluja« govori o potrebi vjerovanja kada je to najteže, to jest o vjeri u dobro koje postoji u svijetu. Zato čovjek ne smije gubiti nadu čak ni kada se čini da ništa ne funkcionira. Pam i John pomagali su jedno drugomu da shvate svoju vrijednost. Bez Pam John se ne bi uspio spustiti s planine, a bez Johna Pam ne bi shvatila kakav je učinak njezin život imao na druge. Možda nije uspjela spasiti svoje kćeri, ali nastavila je spašavati živote i to joj je učvrstilo vjeru u smisao života.

Činjenicu da ljudima boravak u prirodi pomaže u održavanju psihofizičkoga zdravlja potvrđuju i suvremena medicinska istraživanja, a neka upućuju na to da je fizička aktivnost na otvorenom učinkovitija u ublažavanju posljedica depresije od nekih lijekova (što, naravno, ne znači da se ljudi u slučajevima teže depresije ne trebaju obratiti stručnjacima). U svakom slučaju planinarenje je Pam Bales pomoglo zaliječiti veliki gubitak barem do te mjere da ju ta trauma nije paralizirala, nego na neki način inspirirala da nastavi činiti dobro.

Film je zasluženo dobio pozitivne kritike profesionalnih kritičara, koji su pohvalili izvedbe glumačke ekipe, kao i režiju i kinematografiju. Posebne pohvale zaslužuje za autentičnost lokacije, bez specijalnih efekata, što uvelike pridonosi realističnomu prikazu stvarnih događaja. Međutim, to nije film za one koji očekuju uzbudljive akcijske scene ili triler koji će gledatelje držati na rubu stolca od početka do kraja filma. Naprotiv, riječ je o prilično dobro izbalansiranoj drami u kojoj akcijske scene imaju smisla samo kao dio priče o stvarnom događaju gorskoga spašavanja osobe koja nije bila ugrožena samo fizički, nego i duševno.

»Beskrajna oluja« završava fotografijom Pam Bales. U dobi od 67 godina napustila je New Hampshire i posvetila se volontiranju u gorskoj službi spašavanja u raznim nacionalnim parkovima na zapadu SAD-a.

Objava »BESKONAČNA OLUJA« I VJERA U DOBRO Spašavanje slomljenih srdaca pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Na svetkovinu Presvetoga Trojstva odzvanja redak iz Knjige proroka Danijela. Kaže mladi Danijel u molitvi: »Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših!« Prvo ističe pohvalu Bogu, a zatim pokazuje da ga poznaje jer je dio njegova vjerskoga nasljeđa. Slika o Bogu plod je vjere njegovih roditelja.

Pohvala Bogu u Knjizi proroka Danijela jest zahvala što je u trenutku nevolje trojicu izraelskih mladića koja se nisu htjela odreći svoje vjere Bog na čudesan način očuvao od smrti u užarenoj peći. Zahvaljuju Bogu koji je i Bog njihovih otaca. Zbog vjere vlastitih predaka, zbog vjernosti vjerskomu nasljeđu, ti su mladići i završili u užarenoj peći. Njihova je vjera bila ispunjena ponosom. Oni ne će zanijekati što su ih roditelji podučili, ona prva sklapanja ruku, slušanja Božjega zakona, odlaske u hram, molitvu koja im je nekada zvučala i nerazumljiva. Ne, u svojoj su mladosti sve spremni staviti na žrvanj, ali se vjere otaca ne odriču. Kakva je to morala biti snažna slika o Bogu koja je usađena u njihova srca! Ni plamen, ni žar cjepanica, ni zatvorena peć, ni vrućina koja bi otapala kožu nije bila toliko snažna da u pepeo pretvori njihovo vjersko nasljeđe. Oni blagoslivljaju Boga koji je Bog i njihovih otaca. U svojoj mladosti izrazili su pamet starih. U životnoj kušnji našli su se dorasliji čak i od mudraca. Dok bi nekomu i glas zadrhtao te se u strahu za vlastiti život odrekao vlastitih roditelja, ovi su bili vjerni Bogu svojih otaca.

Kakvu su im to sliku o Bogu usadili roditelji, rodbina, prijatelji, susjedstvo? Zasigurno nije bila nekakva mliječna slika koja bi se ukiselila već na prvu kušnju. Pa nije bila ni slika o Bogu koja je tako česta baš u uskrsno vrijeme, kod onih silnih pompozno nakićenih proslava prvih pričesti. Dječica u bijelim haljinicama, okružena roditeljima koji su pripremili svoje telefone ne bi li što bolje uslikali svoju djecu kada prvi put prilaze Bogu, Bogu svojih otaca. Blaguju u liku kruha samoga Boga. I odlaze kući. I tako, nakon te prve pričesti – sve zamre. Obrišu se usta nakon ručka, vrate zgužvane haljinice, otepu se ruke i čeka sljedeći sličan duhovni povod da se pozove sva draga i manje draga rodbina. Ne, proroku Danijelu nije bila usađena takva slika o Bogu. Nije to bio Bog kojega se uhvati vrškom prstiju u želji da se ispadne što ljepši na fotografiji. Njega roditelji sigurno nisu učili da se naceri kako bi pokazao nekakvu prividnu radost, dok ti isti prvopričesnički roditelji nisu kročili na pričest od svoje osnovne škole. Tako Bog više nije Bog otaca, nego nekakav prikladni Bog koji postoji da ispuni nekakve bitnije životne događaje, a poslije se odloži u pretinac. I zaboravi.

Ivan Zlatousti pokazuje kako je vjera trojice mladića promijenila mišljenje i samoga kralja Nabukodonozora koji ih je bacio u peć jer nisu željeli izvršiti njegovu zapovijed: »Kralj se žešće rasplamsao i od same peći, ali kada su ga svojim djelima podučili, udaljio se od toga da im naudi, nego se divio što ga nisu poslušali. Vrlina je tako dobra stvar da joj i neprijatelji plješću. Ovi mladići su se borili i pobijedili, zahvalni što ih pogled na vatru nije prestrašio već što ih je nada u njihova Gospodara utješila. Tada kralj naziva Boga cijelog svijeta po ovoj trojici mladića. Plješće mladićima koji su ga prezirali, i umjesto tolikim namjesnicima, kraljevima i prinčevima koji su mu se pokoravali, on stoji zadivljen pred trojicom zarobljenika i robova koji su ismijavali njegovu tiraniju!«

Kršćanin u vjeri trojice mladića može razumjeti sliku o Bogu. Nije to Bog koji dijeli sakramente da bi ispunio prazninu svjetovnih slavlja. Bog trojice mladića jest Bog koji mijenja i neprijatelje, Bog koji daje snagu u svim životnim neprilikama, Bog koji ostaje vjeran i kada razum govori drugačije. Takvoga su Boga upoznali ovi mladići pa su ga mogli životno prenijeti kralju koji ga nije poznavao. Oni su svjedočili svojim životom. Kada bi se barem sada, nakon uskrsnoga vremena, poslije svih podjela sakramenata, dragi roditelji zapitali gdje je Bog otaca njihovih! Je li možda zaboravljen kao što su počesto zaboravljeni i grobovi njihovih roditelja? Slike o Bogu usađuju se upravo u vjeri roditelja, a ako ne bude, kako se može započeti govoriti o Presvetom Trojstvu…

Gospodine, u trenutcima slabosti kada Te zaboravljamo, u našim sebičnim slavljima u kojima se ne sjetimo Tebi podati zahvalu, u prilikama kada Te zaniječemo, urazumi nas shvatiti da si Bog naših otaca, tolikih predaka
koji su Ti ostali vjerni za vijeke vjekova. Amen.

Objava MALO DRUGAČIJE PROMIŠLJANJE O PRESVETOM TROJSTVU Kada bi se poslije svih podjela sakramenata dragi roditelji zapitali gdje je Bog otaca njihovih… pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Obitelj, brak i ljudska spolnost teme su koje su osobito zaokupljale papu Ivana Pavla II. No prije nego što je postao nasljednik sv. Petra 1978. godine, kardinal Karol Wojtyła napisao je niz iznimnih radova u kojima je pod teološkim vidom razmatrao ljudsku seksualnost i smisao braka. Projekt »Obitelj i mediji« sažeo je neke njegove najvažnije poruke, među kojima su neke napisane i prije 70-80 godina, ali nisu izgubile aktualnost ni danas.

U svojim je spisima kardinal Wojtyła polemizirao i s problemom utilitarističkoga pristupa seksualnosti. Naime, opasno je ako supružnici jedno drugo promatraju isključivo kao »objekt zadovoljstva«, instrument kroz koji utažuju požudu.

Time se u cijelosti negira smisao plodnosti. No u tom smislu, upozoravao je teolog Wojtyła još kao krakovski nadbiskup, postoji i druga krajnost – kada se rađanje i trudnoća u braku nameću zbog ciljeva koji ne pripadaju bračnoj ljubavi ili su uopće nejasno povezani sa smislom braka. Drugim riječima, to bi bilo rađanje puno djece samo da bi se nekoga dojmilo ili, još manje dopustivo, da bi se rađanjem ostvarile određene materijalne ili financijske povlastice.

Roditeljstvo je, podsjećaju iz projekta »Obitelj i mediji«, za kardinala Wojtyłu bila stvarnost koja nadilazi biološke okvire. Ne može se stoga o djetetu govoriti samo kao o proizvodu stapanja muške i ženske spolne stanice. »Biti otac ili majka znači imati svoju djecu koja su uronjena u konkretnu okolinu – u obitelj koju osnivamo i podupiremo mi kao roditelji«, pojašnjavaju iz »Obitelji i medija« na tragu teoloških radova Karola Wojtyłe.

Još pedesetih mladi je teolog i svećenik Wojtyła uočio problem s kojim se suočavaju i brojni moderni mladi supružnici kada razmišljaju o podizanju obitelji. Tada je u njegovoj Poljskoj, pod komunističkom vlašću, prevladao koncept rada u kojem majke više nisu mogle ostajati kod kuće s djecom. Prema logici da su »kućanice potlačene žene«, podsjećaju iz »Obitelji i medija«, danas se orijentira i feminizam te tržište rada. No problem je u tome, uočio je budući papa Poljak, što i kada oba supružnika rade, oni ne mogu uvijek namaknuti dovoljno sredstava za uzdržavanje svoje obitelji. Sa sličnim se problemom mnoge mlade obitelji susreću i danas. Napose, i pedesetih nije bilo jednostavno kupiti stan ili kuću u kojoj će obitelj živjeti. I o tom je pitanju raspravljao teolog Wojtyła. A što je svojedobno preporučio budući papa? U svojoj poruci supružnicima bio je nedvosmislen: »Živite u skladu s najuzvišenijim moralom.«

Objava ŽIVJETI U SKLADU S NAJUZVIŠENIJIM MORALOM Promišljanja pape Poljaka o braku koja ne zastarijevaju pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Zbor Splitski liječnici pjevači proslavio je 35. obljetnicu osnutka i rada svečanim koncertom »Ja ne mogu drugo nego da ga volin« u četvrtak 11. svibnja u Koncertnoj dvorani Hrvatskoga doma u Splitu. Pod vodstvom dirigenta prof. art. Blaženka Juračića i uz glasovirsku pratnju prof. Rozarije Samodol otpjevali su domoljubne, tradicionalne, sakralne i zabavne pjesme, a slavljenički koncert obogatili su i brojni gosti.

Glazbena priča splitskih liječnika započela je 1988. godine, a prvi sastav imao je 14 pjevača. Do danas je kroz zbor prošlo 130-ak pjevača, a publici su se predstavili više od 500 puta, izvodeći svoj bogati repertoar koji ima oko četiri stotine skladba. Osim na hrvatskom, pjevaju na njemačkom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku. Bilježe puno gostovanja u domovini i inozemstvu, a posebno se ponose svojim nastupima u teškim vremenima rata i poraća. Dobitnici su brojnih priznanja, pohvala i nagrada, imaju nekoliko nosača zvuka mahom realiziranih po splitskim samostanima i crkvama, kao i nekoliko monografija o radu zbora. Ambasadori su liječničke struke i grada Splita, čuvaju hrvatsku kulturnu baštinu i tradiciju muškoga zborskoga pjevanja.

Od početka je član zbora dr. Ivan Dužević Gira, koji je za Glas Koncila rekao da je počeo pjevati da razveseli slušatelje, a nastavio jer nije htio zakopati talente koje mu je Bog dao. »Nikada nisam pomislio odustati od ovoga zbora, čak ni kada su poslovne i životne obveze bile puno veće nego sada u umirovljeničkim danima. Zaista vjerujem i da tko pjeva dvostruko moli, tako da sam zaista sretan«, rekao je dr. Dužević. No zbor ima i mladih članova pa ne treba strahovati za budućnost. »Prije svega biti član Zbora splitskih liječnika pjevača velika je čast, ali i obveza. Činitelji koji su presudili da se učlanimo u zbor jesu pedantnost zbora, opuštena, ali radna atmosfera, dobra ekipa i naš strpljivi i dragi maestro Blaženko Juračić. Iskustvo pjevanja u zboru stekli smo u crkvenom zboru i srednjoj školi. Nadamo se da ćemo i ovomu zboru pridonositi svojim zalaganjem, ali i steći nova iskustva«, rekli su najmlađi članovi Ante Giljanović i Pjero Bačić.

Kristina Bitanga

Objava 35. OBLJETNICA OSNUTKA Splitski liječnici nisu htjeli zakopati glazbene talente pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Filmova o raznim vrstama športa i športašima ima puno. No zanimljivo je što je prvi put snimljen film o nečem što je postalo i ostao simbol i športa – košarke, i košarkaša Michaela Jordana, i tvrtke obuće »Nike«, i humanitarne udruge i pomoći. Riječ je o nastanku najpoznatije tenisice »Air Jordan«.

Scenarij je napisao Alex Convery, redatelj je dvostruki oskarovac Ben Affleck, koji i glumi direktora »Nikea« Phila Knighta, te je okupljena dobra i poznata glumačka ekipa. Radnja se zbiva 1984. godine i jako je dobro na početku filma snimkama u stilu toga doba prikazana tadašnja popularna kultura. Film prikazuje kako je teško, ali uspješno, u sinergiji marketinga, dizajna, osobe iz športa koja obećava, proizvodnje i potom prodaje, a sve zasnovano na dobrim i ljudskim i radnim temeljima, došlo i do planetarno popularnoga proizvoda i humanitarnih akcija.

Prodaja obuće »Nike« nije tada bila dobra, posebice košarkaških tenisica, pa su trebali osmisliti kako da se izvuku iz krize. Tada je mladi Michael Jordan ulazio u NBA ligu i bio skloniji proizvođačima »Adidasu« i »Converseu«. U ime »Nikea« bio je uporan Sonny Vaccara (Matt Damon), koji je pronalazio nove športske nade za novu liniju obuće. Susreo se s Michaelovim roditeljima, a zahvaljujući njegovoj majci Deloris, došlo je do ostvarenja suradnje. Nju utjelovljuje Viola Davis, što je upravo bila želja Michaela Jordana. Ona je također zaslužna za sve humanitarne akcije i udruge koje i dalje djeluju. Svakako valja spomenuti dizajnera Petera Moorea, kojega glumi Matthew Maher, koji je i oblikovao slavnu tenisicu i nadjenuo joj ime »Air Jordan«.

Objava MICHAEL JORDAN I NJEGOVA MAJKA O tenisicama i vrjednotama pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Blagdan Duhova ili Pedesetnica spomen je silaska Duha Svetoga na apostole, točno pedeset dana nakon Kristova uskrsnuća. Taj je blagdan i rođendan Crkve koja je započela svoj put i hod – od Jeruzalema do svih naroda svijeta za sva vremena. Snagu za to veliko djelo apostolima je dao upravo Duh Sveti. Po svetom sakramentu krizme i mi sami primamo Duha Svetoga koji nas vodi da širimo svoju vjeru i živimo po evanđeljima. On nas spaja u Crkvi, i to tisuće naroda, jezika i rasa koje sve vjeruju u jednoga Boga Oca Svemogućega koji ih ujedinjuje »kao jedno«. Drugo poglavlje Djela apostolskih nam kaže: »Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.«

Sveti papa Ivan Pavao II. nama vjernicima je 1986. govorio o ulozi Duha Životvorca sljedećim riječima: »I u običnim društvenim prilikama kršćani kao svjedoci istinskoga ljudskoga dostojanstva čovjekova, svojom poslušnošću Duhu Svetomu, pridonose mnogostrukoj ‘obnovi lica zemlje’ tako da surađuju sa svojom braćom u ostvarenju i općoj primjeni svega onoga što je dobro, plemenito i lijepo u suvremenoj naprednoj civilizaciji, kulturi, znanosti, tehnici i svim drugim područjima ljudske misli i djelatnosti. To čine kao učenici Krista ‘koji je svojim uskrsnućem postavljen za Gospodina te snagom svoga Duha već djeluje u srcima ljudi’.«

Zanimljivo je da se blagdan u Hrvatskoj naziva »Duhovi«, što ne označava više duhova, nego skraćeno ime blagdana »Duhovi dani«. Također, samo dva dana nakon Pedesetnice, koja ove godine pada na 28. svibnja, slavimo Dan državnosti, konačni nastanak Republike Hrvatske kao neovisne države. Kao što Crkva pamti svoj početak, pamtimo ga i mi. Prisjetimo se kako se katolička vjera u Hrvatskoj razvijala još od VII. stoljeća pa sve do naših dana, a raduje nas što su Hrvati na početku uspostave svoje države odabrali katoličku vjeru i Boga kao svojega Oca.

O svetom Josipu većinom razmišljamo sredinom ožujka i početkom svibnja kada slavimo njegove spomendane. Iako taj svetac i Isusov zemaljski otac zaslužuje našu svakodnevnu molitvu, među dane kada bismo ga se posebno trebali sjetiti mogli bismo uvrstiti blagdan Duhova kao rođendana Crkve, čiji je zaštitnik.

Papa Pio IX. odlukom »Quemadmodum Deus« 1870. godine proglasio je sv. Josipa zaštitnikom sveopće Katoličke Crkve rekavši kako ga je Bog izabrao kao »čuvara svojega najdragocjenijega Blaga«. U povodu 150. obljetnice toga događaja papa Franjo objavio je apostolsko pismo »Patris corde« u kojem nanovo ističe središnju uloga sv. Josipa u povijesti spasenja. Papa nas podsjeća i na Josipa kao uzora u zaštiti Crkve: »Uvijek se moramo zapitati štitimo li i mi svom snagom Isusa i Mariju, koji su tajanstveno povjereni našoj odgovornosti, brizi i skrbništvu. […] Bog vjeruje tomu čovjeku, kao i Marija, koja u Josipu pronalazi onoga koji ne samo da joj želi spasiti život, nego će uvijek ostati uz nju i Dijete. U tom smislu sveti Josip ne može ne biti Čuvar Crkve jer je Crkva produljenje Kristova Tijela u povijesti…« Isus, Marija i Josip primarna su »jezgra« Crkve, a sv. Josip koji je čuvao Mariju i Isusa time je postao i čuvar Crkve.

Također, svetoga bismo se Josipa posebice trebali sjetiti i 30. svibnja kada slavimo Dan državnosti jer je sv. Josip zaštitnik naše domovine. Još 1687. godine Hrvatski sabor jednoglasno je prihvatio sv. Josipa kao nebeskoga zaštitnika hrvatskoga naroda. Kao znak sjećanja na tu odluku 2008. godine reljef sv. Josipa postavljen je na ulazu u Sabor. Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske koji slavimo 28. svibnja još su jedna prilika da zahvalimo tomu svetcu koji je kao vjerni čuvar bdio nad hrvatskim narodom godinama, a posebice u ratnim vremenima.

Sveti je Josip imao zadatak čuvati Isusa i Mariju – »najdragocjenije Blago«, stoga možemo biti počašćeni što je upravo taj svetac naš zagovornik na nebu. Ima li boljega zaštitnika od onoga koji je čuvao Sina Božjega?

Zbog ozbiljnosti struke i zbog zaštite podataka osobe koje se bave vojnim, policijskim i sličnim vrstama posla ponekad u razgovoru ne mogu otkriti svoj identitet. Naš je sugovornik u ovom broju čovjek koji svoje osobne podatke ne može iznijeti u javnost. On je pripadnik specijalnih postrojba koji se oružanomu sustavu Republike Hrvatske priključio 1991. godine te je cijeli Domovinski rat proveo djelujući u specijalnim postrojbama. Nakon rata počeo je provoditi obuke, koje je prošao i sam kako bi mogao raditi kao instruktor. Trenutačno radi kao viši instruktor u specijalnim postrojbama te sa svim rodovima oružanih snaga i sa svim članicama NATO saveza. Kaže nam kako blagdane i praznike poput Dana državnosti, Dana vojske, Dana Oružanih snaga i svih njima sličnih praznika vojska svake godine proslavlja na dostojanstven način svečanim postrojavanjem, intoniranjem državne himne, prisjećanjem na put koji je ta određena postrojba prošla. Najviše se pozornosti posvećuje danu postrojbe kada se prisjećaju svojih preminulih pripadnika. Na taj se dan susreću obitelj i prijatelji preminulih, umirovljeni članovi postrojbe i branitelji. Tada se polažu vijenci kod spomenobilježja, pale se svijeće i slavi se misa, sve da njihovi pokojni ne bi bili prepušteni zaboravu. Oružane snage na dan osnutka postrojbe imaju dane otvorenih vrata, kada svi zainteresirani mogu doći u vojarne, razgledati opremu, a vojska posjetiteljima objasni kako se određena oprema upotrebljava.

Na Dan državnosti, koji se svake godine slavi 30. svibnja, s ponosom se gleda kao na trenutak kada je simbolično započeo samostalni život Republike Hrvatske. Tim danom slavi se hrvatska sloboda, samostalnost i demokracija – sve što ima veliko značenje za nastavak razvoja hrvatske države. Uz Dan državnosti, krajem svibnja, točnije 28. svibnja, slavi se Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske. To je dan kada je 1991. godine održana svečana smotra Zbora narodne garde na stadionu Nogometnoga kluba Zagreb u Kranjčevićevoj ulici i kada su hrvatskoj javnosti predstavljene prve brigade Zbora narodne garde. Hrvatska vojska kao ključna sastavnica domovinske sigurnosti svim građanima Republike Hrvatske pruža sigurnost, a sudjelujući u međunarodnim misijama i operacijama, pridonosi svjetskomu miru, stabilnosti i sigurnosti. O duhovnom životu naših vojnika i pripadnika snaga sigurnosti skrbi se Vojni ordinarijat.

Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić

Objava MLADI MLADIMA Blagdan Duhova i početak novog života pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Predizborna kampanja već je započela. To je činjenica iako kampanja nije formalno proglašena. Političke stranke međusobno se natječu, što je vidljivo u njihovim uzajamnim obezvrjeđivanjima. Pojavljuju se nove stranke i razne udruge koje obećavaju boljitak, najavljuju se i razne kombinacije koalicija i nezavisnih, a najmanje se govori o stvarnim programima i dosadašnjim neostvarenim obećanjima. Nude se »kule u oblacima« bez uzimanja u obzir realnih mogućnosti. Ne uzimaju se u obzir ovisnosti između činjenica i postojećih europskih i svjetskih okolnosti kao što su ratovi, inflacija, ekonomske krize i nedostatak stručne mlađe radne snage.

Hrvatskoj prijeti demografsko izumiranje i svi o tome lamentiraju, a malo se njih pita koji su tomu uzroci. Uzroci su brojni i složeni, a sigurno je jedan od važnijih radno-socijalni položaj obitelji. Na taj položaj utječe mogućnost i stalnost zaposlenja, mirovinska prava i doplatci za djecu. Nažalost, zakonski propisi u području rada, zdravstva i mirovinskoga osiguranja ne rješavaju te probleme. Naprotiv, plaše se građani neizvjesnim budućim stanjima te se tako usmjeravaju prema granicama, koje sada formalno više ne postoje.

Mnoga pitanja koja se tiču obitelji, a posebice položaj žena, majki, udovica i djece, nisu riješena na zadovoljavajući način. Pred širom javnošću želi se stvoriti dojam da se država posebno skrbi za pojedine dijelove obitelji, primjerice majke i djecu. To se u provedbi ne ostvaruje na načine kako se obećavalo. Većina dosadašnjih promjena nije postigla zapadnoeuropske standarde pravednoga vrjednovanja obitelji.

Kako su političari skloni zaboravljanju, valja podsjetiti na neke najvažnije situacije i nepravde koje su pogađale pa i sada pogađaju brojne obitelji, roditelje, djecu, žene, udovice i samohrane roditelje. Prvi zaokret prema nepravdama dogodio se pokušajem reforme mirovinskih propisa. Tada je politika u pogledu socijalnih prava postajala restriktivna i to se nije ispravljalo.

Kao prvi primjer treba navesti udovice, koje su prema mirovinskom sustavu primjenjivanu do 1999. godine mogle ostvarivati pravo na obiteljsku mirovinu s navršenih 45 godina, a danas se traži da imaju navršenih 50 godina u času smrti supruga. Takav korak bio je nazadak u odnosu na položaj udovica u zapadnoeuropskim državama.

Udovice u Hrvatskoj, a osobito udovice na selu, dovedene su u nepovoljniji položaj nego što su bile prije prve mirovinske reforme. Zbog toga danas udovice koje su starije od 45 godina, ali mlađe od 50 godina, postaju socijalni slučajevi jer u pravilu ne ostvaruju mirovinu prije navršene 50. godine ako nemaju djecu sukorisnike obiteljske mirovine.

To se događa udovicama koje su se ranije udavale i rađale djecu s dvadeset ili manje godina, pa su im djeca prije njihovih navršenih 45 godina postala punoljetna, a nisu na nekom daljnjem redovitom školovanju. Dakle, majku koja se posvetila odgoju djece društvo (država) kažnjava nemogućnošću ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu. Zakon prisiljava takve udovice frazom upućivanja na »slobodno tržište rada«. To osobito pogađa udovice na selu, gdje su teže mogućnosti zaposlenja.

Mnoge od njih faktično se usmjeravaju na traženje posla u gradovima ili u inozemstvu, dakle na napuštanje sela. Sela se prazne, a zemlja ostaje neobrađena, osobito u Slavoniji. Postavlja se pitanje zašto službena politika ne prepoznaje te probleme i ne nudi rješenja, a istodobno nariče nad sudbinom sela.

Položaj djece također nije dovoljno pravno ni zakonski zaštićen jer doplatak za djecu nije postao izvorno pravo svakoga djeteta. U bivšoj državi doplatak za djecu nije imao poseban fond (kao npr. mirovinski fondovi), ali se unatoč tomu za doplatak za djecu plaćao poseban doprinos na poseban račun. To je bio svojevrsni doprinos solidarnosti za djecu u svrhu ostvarenja pronatalitetne politike i socijalnoga pomaganja roditeljima u podizanju i odgoju djece. Plaćali su svi zaposleni i drugi obveznici plaćanja mirovinskih doprinosa, a pravo na dječji doplatak imali su samo roditelji koji su ispunjavali imovinske cenzuse prihoda. To pravo na doplatak za djecu danas bi trebalo priznati svakomu djetetu, bez uvjeta imovinskoga cenzusa.

Postoji čitav niz problema i zakonskih nedorečenosti koje također ugrožavaju socijalni položaj obitelji u cjelini, kao što je i pitanje obitelji s djecom s invaliditetom. Tako u slučajevima kada takvo dijete premine, a roditelj za vrijeme djetetova života nije mogao raditi te zato primao određenu novčanu pomoć, država odmah ukida svoju pomoć i već sljedeći dan prisiljava roditelja na zaposlenje. Ne dopušta se ni kratki rok žalovanja.

Državna politika treba više promišljati kako takvi i slični promašaji utječu na mlade ljude kod donošenja odluke o sklapanju brakova i povećanju obitelji ili odlaska na rad u inozemstvo. To se odnosi na političke programe stranaka koje trebaju nuditi konkretna rješenja, a ne uopćena obećanja.

Objava PRAVO NA DOPLATAK SVIMA Obitelj i djeca u predizbornim nadmetanjima pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Objava IZIŠAO LIPANJSKI BROJ »MALOGA KONCILA – MAKA« Zlatne medalje za ljetne praznike! pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Glumica Laura Jeanne Reese Witherspoon rođena je 22. ožujka 1976. u New Orleansu u američkoj saveznoj državi Louisiani. Dobitnica je nagrada AMPAS-a, BAFT-e, Emmyja i Zlatnoga globusa. Roditelji su je naučili važnosti obiteljskih i tradicijskih vrijednosti te kako biti savjesna prema tuđim osjećajima, pristojna, odgovorna i nikada ne uzimati zdravo za gotovo ono što ima u životu. Glumica je odrasla pjevajući u crkvenom zboru, ide u crkvu dva puta tjedno zajedno sa svojom obitelju te vjeruje u važnost odgajanja djece istim kršćanskim odgojem koji je i sama stekla. U vjeri pronalazi smisao i mir te ističe kako se ne boji smrti zbog religioznoga načina života, ne dovodeći u pitanje zagrobni život. Smatra da smo svi djeca Božja i da smo obdareni jedinstvenim darovima. Pojavila se u filmu o izbjeglicama iz Sudana »Dobra laž« smatrajući da je navedeni film nosio kršćansku poruku vjere i nade. Podupire organizacije »Save the Children« i »Children’s Defence Fund« koje štite prava djece i žena.

Objava S DJECOM DVA PUTA TJEDINO U CRKVI Glumica Reese Witherspoon ne boji se smrti pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

Često sam se u filmovima strave susretao s egzorcizmom, a u stvarnosti – iako sam praktični vjernik – nikada nisam svjedočio ni čuo da netko govori o istjerivanju đavla. Zašto uopće postoji taj obred i koliko se često on prakticira?

Petar K.

Ne znamo koliko se često moli nad osobama koje pate od đavolskoga opsjednuća ili posjednuća jer kod te molitve otklinjanja štiti se i dostojanstvo svake osobe. No činjenica je da se molitve otklinjanja ili egzorcizmi u Crkvi prakticiraju i danas prema Obredniku o egzorcizmima, a svaka biskupija ima i svoga službenoga egzorcista. Već smo ranije pisali da filmski prikazi u filmovima strave doista nemaju veze sa stvarnošću molitve otklinjanja, a pitanju mogućega đavolskoga opsjednuća mora se pristupiti krajnje ozbiljno i to može samo svećenik koji ima ovlaštenje – posebno i izričito dopuštenje – mjesnoga ordinarija, a ne bilo tko. Još jednom navodimo da naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško u razgovoru »Egzorcizam je liturgijski čin, a ne mračnjačka seansa« (kakve vidimo u filmovima strave koji su fikcija) govori upravo o toj temi, a preporučujemo Vam i da pročitate »Živo vrelo« o »Liturgiji egzorcizma« koje je objavljeno uz prijevod liturgijske knjige »Egzorcizmi i druge prošnje«. Ukratko, dr. Šaško ističe da Crkva ima vrlo stroge propise o egzorcizmima, a cilj tih propisa jest izbjeći zloporabe. Kako bismo razumjeli egzorcizam, treba poći od Isusa i njegove prakse. I Isus je izgonio zloduhe jer je došao »osloboditi čovjeka od zla, od straha i od bilo koje vladavine zloga, ali i od Zloga te njegovih demona, jer oni žele smisao ljudskoga života skrenuti s Božjega puta«. Prema mons. Šašku obred egzorcizma ne upotrebljava »rječnik pozitivističkih znanosti i služi se slikama i simbolima« jer je riječ o molitvi, a ne mučenju, riječ je – kako smo rekli – o »liturgijskom slavlju, a ne o mračnjačkim seansama«. Egzorcizam je stari poseban oblik molitve kojom se Crkva koristi protiv moći Sotone, a kako bi se pobliže protumačila ta molitva, dovoljno je posegnuti za Katekizmom Katoličke Crkve, gdje u broju 1673 piše: »Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu).« Kada se moli da neki predmet ili osoba budu zaštićeni ili oslobođeni od utjecaja Zloga, rabi se riječ egzorcizam. U članku »Neke disciplinske odredbe o slavljenju egzorcizma« u spomenutom »Živom vrelu« upozorava se da je »potrebna razboritost kako bi se ispravno prosudilo je li riječ o opsjednuću ili pak o nekoj bolesti, osobito psihičkoj«, te se dodaje da se znacima opsjednuća smatra kad netko počne »na nepoznatu jeziku govoriti ili razumijevati takav govor, obznanjivati daleke i tajnovite stvari, pokazivati fizičku snagu koja je nerazmjerna dobi ili stanju osobe«. Ipak, i dalje valja biti oprezan jer »ti znakovi mogu biti samo neka naznaka opsjednuća«, pa nije dobro odmah zaključivati kako su takvi znakovi đavolskoga podrijetla i da su znak opsjednuća, nego treba obratiti pozornost i na druge pokazatelje, osobito one moralnoga i duhovnoga reda, koji na drugi ili jasniji način očituju đavolski zahvat, kao što su žestoka odbojnost prema Bogu, presvetomu Imenu Isusovu, Blaženoj Djevici Mariji i svetima, Crkvi, riječi Božjoj, svetim stvarima, obredima, osobito sakramentalima i prema svetim slikama. Egzorcist je onaj koji mora »razborito prosuditi nakon brižljiva ispitivanja« je li riječ o stvarnom opsjednuću, »uvijek čuvajući ispovjednu tajnu (zbog čega se u javnosti i ne govori o egzorcizmima, op. a.), posavjetovavši se, koliko je moguće, sa stručnjacima za duhovne stvari te, kad je potrebno, s medicinskim stručnjacima, osobito psihijatrima koji imaju razumijevanja za duhovne poteškoće ljudi«, jer nije rijetkost da se određene duševne bolesti mogu pogrješno shvatiti kao da bi bila riječ o opsjednuću.

Objava SVAKA BISKUPIJA IMA SLUŽBENOGA EGZORCISTA Koliko se često prakticira egzorcizam? pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

»Anđeli su među nama«, primijetit će tkogod kad mu oči vide kakvo djelo ljubavi. Međutim, većina anđeoskih djela izmiče vidu: ta prva je njihova služba da »na nebu uvijek gledaju lice Oca« – baš ono »što oko ne vidje«. Nevidljivost samih anđela na vidjelo iznosi Kristova pouka da »duh tijela i kostiju nema« kao i Pavlov nauk da je u istom Kristu stvoreno sve »vidljivo i nevidljivo«. Pa makar smutnja i strah što prate anđeoska viđenja svjedoče da anđeli ne ostaju posve izvan vida, pisac Poslanice Hebrejima upozorava da ih je moguće ugostiti »i ne znajući«. A moguće je jer sam duh – kako Tobiji i Tobitu objašnjava arkanđeo Rafael – dopušta da ga oči vide ili ne vide. Pripomoći će tomu spokoj s kakvim je Elizej otvorio oči svojemu momku da vidi nebesku vojsku. No pridonijet će tomu i bijes s kakvim je pogani Bileam tukao svoju neposlušnu magaricu, ne videći da joj se na putu ispriječio – anđeo.

Živopisnost Bileamova nasrtaja na magaricu što je progovorila pred likom anđela »s golim mačem u ruci« kroz stoljeća je urodila svakovrsnim umjetničkim viđenjima. Ali tek se Nizozemac Pieter Lastman na svom »Bileamu i njegovoj magarici« pozabavio samim vidom. Slika čijom se kompozicijom poslužio i slikarov slavniji učenik Rembrandt prikazuje, naime, onaj čas kada Gospodin »otvori oči Bileamu«. »Apel našega stoljeća«, kako su Lastmana prozvali suvremenici, i inače je bio sklon prizorima osjećajnih zaokreta razrađenih napetim kretnjama udova u sjajnim bojama ruha. No na njegovu se ulju na drvu zaokret ne događa tek »čovjeku pronicava pogleda«.

Sva Bileamova pratnja okreće se prema srebrnastom oblaku anđela što je i sam u preokretu: mač mu se iz prijetnje promeće u putokaz, ruka iz zabrane u zapovijed, a pogled iz osude u obećanje. Stoga i poganski prorok ne gleda njega, nego ono što oko još ne vidje.

Od poganskoga je proroka za Božjega poslanika neprikladniji samo neposlušan bogoslov, i to toliko jezičavo neposlušan da ga izbace sa studija. No upravo napetost ćudi kojom je sveti Alban Roe – Englez rođen kada i Pieter Lastman, 1583. – razrađivao sjaj svoje obraćeničke vjere ponukala ga je da se nakon izbacivanja s jedne francuske bogoslovije okuša na drugoj. Tako je obukao benediktinski habit, a s njime – i ne znajući – i mučeničku haljinu katoličkoga misionara u anglikanskoj Engleskoj. Pronicavo je gledao na blago uzništvo u kojem se ubrzo našao: danju bi prevodio duhovne spise i u pivnicama kartao na molitveni ulog, a noću bi molio i u zatvoru druge učio razmatranju. Porok je prometnuo u pobožnost, a tamnicu u crkvu; ali još mu je preostalo da svoj bijes preokrene u spokoj. Suočen s najokrutnijom smrtnom kaznom, od sudnice do stratišta zbijao je šale pune vjere. Malo koje oko vidje takvu radost.

Objava KAKO ANĐELI POSTAJU VIDLJIVI? Nevidljivi mačevalac, Rembrandtov učitelj i jezičavi bogoslov pojavila se prvi puta na Glas Koncila.

»U vrijeme kad se postavlja pitanje o relevantnosti arhitektonske profesije uopće…« Riječi su to uz koje Vam je Udruženje hrvatskih arhitekata nedavno dodijelilo nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo…

Današnji je trenutak arhitekturu doista stijesnio. S jedne se strane zbog tehničkoga usložnjavanja građenja arhitektonska autonomija rasula na mnoštvo dionika; s druge se strane i sama arhitektura premjestila u područje dizajna, i to potrošačkoga. Nevjerojatno je da je moja generacija, stasala na viđenju arhitekture kao gradnje koja će postati baštinom – možda čak i spomenikom – danas zapela u raljama efemernoga konzumerizma. No ne stradavaju od toga samo arhitekti. Sam prostor i njegovo oblikovanje podređeni su imperativu  potrošačke komercijalizacije.

Od arhitekta se danas više ne traži misao o kući, nego samo slika kuće. Uzmite za primjer turizam: naša turistička arhitektura često je samo scenografija koja pruža sve kratkotrajniji ambijent za lažnu sreću. Ali moguće je za primjer uzeti i ključno poslanje arhitekture: dom. Takozvana stambena arhitektura više ne služi stanovanju, nego raznoraznim transmisijama kapitala. I dok nam obala izgara u požaru prekomjerne izgradnje, država ne pokazuje nikakvu zamisao o gospodarenju našim prostorom. A bez njega nam nema budućnosti.

Deklaracija je zapravo vrisak da se kao zemlja koja je ostvarila sve ciljeve integracije u svoj iskonski prostor, Europu, pogledamo u zrcalo i ondje prepoznamo svojega glavnoga neprijatelja.

Već godinama u struci tinja nezadovoljstvo tim stanjem. Kao predsjednik Akademijina Znanstvenoga vijeća za turizam i prostor više sam puta pokušavao u javnosti otvoriti tu temu. Znanstveni skupovi, prigodna priopćenja… Ništa nije donijelo većega društvenoga i političkoga odjeka. Stoga smo i pokrenuli Akademiju arhitektonskih znanosti i umjetnosti, da na sebe kao arhitekti preuzmemo brigu o sudbini našega prostora. Ne samo zato što je lijep ili zato što je naš, nego zato što se i naša ključna ekonomija temelji na prostoru.

Turizam je fenomen koji nastaje u prostoru i razrješava se u prostoru. No kada se ta dva prostora poistovjete – kada izvorni prostor postane samo prostor turizma – gubi se i motivacijska osnova turizma. Drugim riječima, uništavamo prostor koji nas je afirmirao kao svjetsko turističko odredište.

Prostor nije samo površina. Uzmite jastoga, raščepite ga i očistite pa će vam na tanjuru ostati ljuštura koja samo nalikuje na jastoga. Nama će zbog ovakvoga turizma od našega prostora ostati samo ljuštura. A nju nemamo kamo baciti.

Više je načina. Govorimo li o turizmu, treba umjesto rasta inzistirati na procvatu turizma, koji je nemoguć bez smanjenja kvantitete i rasta kvalitete. Od stabla koje je visoko sto metara, a ne daje plod, bolji je i bonsai! U tom smislu moramo naučiti svoj prostor rabiti kao scenu turizma poštujući sve njegove osobitosti, bez izobličavanja.

Dobar su primjer razvili u općini Pašman. Umjesto da oštre kamene obale otoka bagerom jednostavno samelju u plaže, osmislili su škraping – adrenalinski šport koji za hodanje i trčanje rabi upravo te kamene obale. Prostor se tako ne troši, nego ostaje onakvim kakvim smo ga od predaka primili.

Svakako, ali će nam trebati javni dogovor o postojanoj regulaciji prostora. Zato smo u Deklaraciji i tražili da se prostor zaštiti Ustavom.

Korupcija u fizičkom prostoru uvijek je posljedica korupcije u političkom prostoru. Investitorima se, recimo, u ime slobode tržišta trenutačno pogoduje na štetu čitave zajednice, narušavanjem najvrjednijih dijelova našega prostora. Ali kada bi barem zajednica zauzvrat imala neke koristi od toga! Za zemlju kojoj je prostor ključni resurs deregulacija u ime tobožnjega slobodnoga tržišta zapravo znači da naše bogatstvo rasipa tko želi.

Već dugo uz demografski pad svjedočimo uzletu nekretninske izgradnje. Primjerice, broj stranih nekretninskih ugovora samo je u 2022. porastao za 30 posto u odnosu na prethodnu godinu. Brojni vlasnici tih nekretnina nikad nne borave u Hrvatskoj, a zna se da ih često iznajmljuju na crno. Tako je u čitavoj Šibensko-kninskoj županiji u 2021. godini račun izdao tek jedan strani rentijer. Kako se onda čuditi što se Jadran pretvara u linearnu betonsku distopiju? Mi smo sami pristali na to.

Prije svega urbano smo planiranje stigmatizirali kao ideološki relikt socijalizma iako ono postoji otkako je civilizacije. A onda smo ga i pretvorili u shemu za podjelu interesa. Naši planovi više ne promišljaju organska naselja s njihovim javnim sadržajima. Oni se bave samo određivanjem gdje se može, a gdje ne može graditi. To je neodvojivo i od graditeljske euforije,u kojoj rasprodajemo nasljedstvo kako bismo se  odali potrošnji iznad svojih standarda.

Nitko se više ne odriče iskorištavanja prostora do ruba okvira upravo zato što je prostor postao potrošnom robom. Možda nam baš zato i manjka volje da ga zaštitimo iako smo uz turizam uvelike postali svjesni posebitosti našega prostora. Riječ je o svojevrsnoj monokulturnoj gospodarskoj ovisnosti o turizmu u kojoj poput narkomana poznajemo štetnost svoje droge, ali je se ne možemo odreći niti želimo o njoj razgovarati. Osim kada dođe do incidenta.

Svi smo skloni grijehu. Ali arhitektura je samo projektor socijalnoga stanja u fizički prostor. Društvo režira film koji ona projicira. Zato arhitekti i nisu oni koji mogu riješiti čitav problem.

Moderna je doista uvjerila arhitekte da su oni avangarda, što je notorna glupost. A hrvatski su arhitekti pravi manijaci moderniteta. Ako u nas tko ne želi biti arhitektonskim marginalcem, ono što se nosi u svijetu prelijepit će ovdje i potvrditi svoju suvremenost. Ali ne može na svakom mjestu rasti svako stablo. Zbog takvoga mi stajališta prigovaraju da sam zatucan i konzervativan, ali uvjeren sam da arhitektura mora biti ukorijenjena u vlastiti prostor i vlastitu kulturu. Ona to ostvaruje onom semantikom kojom se obično građenje prevodi u umjetnost.

Osobno me uzbuđuje rad mladih arhitekata koji otkrivaju da im nitko ne može oduzeti arhitekturu kao kulturu građenja, društveno odgovornu arhitekturu udaljenu od lažnoga sjaja prodaje i potrošnje, arhitekturu čednosti. Slično kao što je i odgovor na seksualnu revoluciju bila nova čednost, nakon trenutačne razuzdanosti svijeta dolazi trenutak kada klatno kreće u drugom smjeru. Taj se trenutak približava arhitekturi i budi nadu da bismo mogli izići iz ludila.

Kanon moderne arhitekture, koji je tražio čistu funkcionalnost na tragu Miesa van der Rohea i nestanak svakoga ornamenta na tragu Loosa, protokom je vremena jednostavno razbijen. A nakon njega nastupio je gotovo eklektički, postmodernistički pristup arhitekturi sa slobodom izraza koja je dovela do sveopće kakofonije. Sve je postalo dopušteno, kako u društvu tako i u arhitekturi. Imao sam čast biti u auditoriju kada je papa Benedikt XVI. u zagrebačkom HNK-u nagovijestio da najveća opasnost za suvremenu ljudsku civilizaciju dolazi od posvemašnje relativizacije. Danas više ne znamo koji smo spol ni rod, pa nije čudo što je i arhitektura ostala bez svojih imanentnih svojstava – mjere i reda. Pretvorili smo se u ad hoc interpretatore trenutačnih interesa. Zato stanje u prostoru i jest tako kaotično.

Primjer toga nedavno smo vidjeli u potresima u Turskoj. Ako se ljudi drže istine i reda, grad će ostati čitav. Ako ljudi kradu, lažu i varaju, sve će završiti u prahu. Fizički je prostor oslik društvenoga, pa i duhovnoga prostora.

Bio vjernik ili ne, arhitekt mora vjerovati da postoji nešto izvan materijalnih okvira. Bez duha arhitektura postaje ambalaža.

Moje prvo vjersko iskustvo zbilo se u kompaktnoj otočkoj zajednici; vjeru sam doživio duboko, do spektakularne dramatičnosti. Iako sam postupno prestao biti praktični vjernik, i dalje pripadam toj kulturi. Zato za mene arhitektura, i sakralna i svjetovna, uvijek oblikuje prostor rituala.

Bilo je to vrijeme kada sam gradio prvu svoju crkvu u životu, na Okitu. Vodice su još bombardirali VBR-ovi, a mi smo u nekom obliku ekstaze podizali novu crkvu da pokažemo da smo žilavi i da se ne ćemo prepustiti. Tada smo kao Crkva i narod imali ambiciju da, revoltirani neviđenim obeščašćenjem svetinja, u sakralnoj arhitekturi izrazimo specifičnost vlastite kulture. Međutim, zbog nejasnih polazišta i nejasnih ciljeva bespovratno smo izgubili tu priliku. A moram priznati da sam i ono malo vjere što mi je ostalo izgubio radeći na sakralnoj arhitekturi…

Ne mislim samo na Udbinu. Sličan problem reinterpretacije odabranoga natječajnoga projekta dogodio se, primjerice, i s crkvom sv. Mati Slobode. No to je ipak bio projekt entuzijastične skupine bez velike institucionalne potpore. Udbina je, s druge strane, nacionalna sramota jer iza nje nije stajala samo Crkva, nego i Hrvatski sabor.

Pokojni biskup Mile Bogović isprva je od mene tražio da u suterenskoj etaži izvornoga projekta dodam još jednu dvoranu, što je već iskalo mnogo prepravaka. No kasnije je zahtijevao da promijenim čitav oblik crkve s objašnjenjem da to nije »crkva kakvu hrvatski narod očekuje« – iako je moj projekt jednoglasno izabran na natječaju. Na to nisam mogao pristati te smo se u miru razišli. No tada se prelomila i suvremena sakralna gradnja u Hrvatskoj jer su se po kvazipovijesnoj matrici Udbine počele graditi karikaturalne crkve diljem Hrvatske.

Ne možemo u današnje vrijeme doslovno prenositi prošle oblike jer tako samo stvaramo surogate, a njihovim ih interpretacijama izvan kanona doista karikiramo. Riječ je o razgrađivanju kulture u ime kontinuiteta. Kontinuitet se mora njegovati, ali on se ne vadi iz naftalina. To je postojani hod koji se ostvaruje prepoznavanjem znakova vremena. Crkva je oduvijek unosila novo razumijevanje i vjere i likovnosti, pa i same kulture. Ogorčen sam što je to poslanje danas uminulo.

Razočaralo me i to što su se brojni razgovori o sakralnoj arhitekturi uglavnom ticali prilagođenosti prostora liturgiji, a njegova se otajstvenost i kontemplativnost posve zanemarivala. Crkva nije samo obredna zgrada, nego i mjesto izvanobredne sabranosti i pobožnosti. U tom smislu znala se dogoditi čudna zamjena uloga. Svećenici bi postali oni koji govore o vlažnosti zidova, širini vrata i cijeni prozora, a arhitekti oni koji govore o duhovnosti. A katkada smo više raspravljali o tome kako će izgledati krušna peć u kuhinji uz crkvu nego sam prezbiterij. No nismo ni mi arhitekti u tom nesporazumu nevini.

Bilo je tu arhitektonske bahatosti, ali i neznanja. Neki arhitekti nisu shvaćali da kuća Božja mora biti drugačija i značenjski neupitno prepoznatljiva i onda kada nad njom ne stoji križ. Kako bi onda uopće mogli oblikovati crkve iz supstrata naše kulture? Istodobno struka nije honorirala napore pojedinih arhitekata da se izraze jezikom hrvatske sakralne arhitekture, nego je promovirala trendovske ekshibicije. S potpunim razumijevanjem gledam na otpor Crkve da prihvati te ekshibicije kao vjerske prostore. Ako nešto možemo naučiti iz svoje sakralne baštine, to je da građevina mora izraziti pripadnost mjestu i kulturi u kojoj nastaje. To je istinita arhitektura.

Objava AKADEMIK NIKOLA BAŠIĆ Bez duha arhitektura postaje ambalaža pojavila se prvi puta na Glas Koncila.